Stigao sam u čarobni Edinburgh, koji oduzima dah monumentalnošću, slikovitošću i ljepotom. Već sam napravio pet panoramskih videozapisa i gomilu fotografija.

U Manchesteru sam se bio zadržao samo jedan dan, ipak je to prvenstveno industrijski grad. Katedrala je velebna, samo u njoj sam napravio 50 slika. Osim katedrale ima još par crkvi i raskošnih zgrada javne namjene tipa Corn Exchange, te spomenici kraljici Viktoriji, Wattu, Wellingtonu itd. Odustalo sam od Liverpoola i odmah krenuo prema drugom najposjećenijem gradu u UK-u nakon Londona. Autobus 20 funti, puno je lakše naći jeftinu kartu za autobus nego za vlak. Staje u Glasgowu, kojega sam nešto vidio gledajući kroz prozor.

Hostel u Cowgateu, u srcu Edinburgha, 21.25 funti za noć. Bezbrojne arhitektonske pojedinosti i očaravajući krajobraz. Popeo sam se na vidikovce, jučer onu goru odakle puca pogled i danas onu uzvisinu pored kraljevskog opservatorija odakle puca podjednako zadivljujući pogled.

Besplatno sam razgledao Katedralu svetog Egidija, St Giles'. U gradu su spomenici Davidu Livingstoneu, Walteru Scottu, Adamu Smithu, Adamu Blacku, kralju Karlu II., Jamesu Braidwoodu, Walteru Francisu Montaguu Douglasu Scottu itd. Spomenik Škotima poginulim u južnoj Africi, britanskim vojnicima poginulim u južnoj Africi, u Indiji itd.

Britanci svirepe osvajače koji su osvajali, klali i suzbijali pobune na drugim kontinentima slave kao junake i heroje. Dižu im velebne spomenike, spomen-ploče u katedralama i monumentalne grobnice. One koji su otimali tuđe smatraju vitezovima, u glavnoj crkvi u Cardiffu vidio sam spomen-ploču poginulima u osvajanju Burme! Osvajači tuđeg njima su junačine. Ponose se što su klali, pljačkali, ugnjetavali, robili, harali po svim kontinentima i u svakom kutku svijeta.

Kao mali prezirao sam Britance zbog beskrajne liste zločina koje su počinili, istrijebiti cijele narode, ali kao turistu u Velikoj Britaniji mi je super kao u malo kojoj zemlji. Predivna arhitektura, parkovi, vidikovci, ugodna klima dok je u Hrvatskoj vruće, dobra hrana, poljupci, zagrljaji, dobrodošlica.

Teško im mogu oprostiti Indijance, Aboridžine, Indijce, Afrikance, Maore itd., ali biti turist ovdje je super.

Odusevila sam se Portugalom. A Madeira je mjesto gdje bi sutra preselila. Dopada mi se sve. Od klime koja je ugodnih 27 stepeni, preko kulture do hrane. Jezik je jedino malo kompliciran, no svi se super sluze engleskim. Svaba i Austrijanaca ima more.

Hrana nije kao u Spaniji. Spancima je svako jelo skoro od ribe i morskih plodova. Portugalci, kao i mi Bosanci vole „ raznjiće“ rosbratnu, „lepinje“ iz krusne peci koje obilato zalijevaju puterom i zacinskim biljem. U tim lepinjama mozes pojesti i desert s nutellom recimo. Bez putera.

Ostrvo je prelijepo. Plaza ima posvuda. Voda je logicno hladnija nego Jadran, ali i pored toga vrlo ugodna za plivanje.

Aerodrom je drugi najpasniji na svijetu. Dio piste lezi na betonskim stunobovima potopljenim u vodi.

Noci su lijepe i osvjezsvajuce. Tempertura je ugodnih 21,22 grada. Sat razlike su od nase vremenske zone.

Ponijela sam hrpu zacinskog Bilja u Bec. Oregano sam probala sa Mozzarella i Tomate i ukus je fenomenalan.

Naša bosniche jezik su najlipša.

Nakon pet dana u Edinburghu danas sam se za 10 funti prebacio u oko 70 km udaljeni Glasgow, najveći grad Škotske. Uslijed pješačenja i uspinjanja po gorama tenisice su mi se raspale, kao i svi parovi čarapa koje sam ponio kad sam 26. travnja krenuo iz Zagreba. Par tjedana sam nosio tenisice na kojima se podloga skoro skroz odlijepila. Danas sam u Edinburghu, prije puta u Glasgow, kupio tenisice za 110 i paket čarapa za 10 funti.

To je drugi put da nešto izvanredno kupujem na putu. Mobitel u Cardiffu 140 funti i danas tenisice i čarape 120.

Zna jako zapuhati i zna uliti kiša, a zna biti i vruće. U Edinburghu sam napravio pregršt fotografija. U Škotskoj narodnoj galeriji je izložen rad Ivana Meštrovića, spomen-poprsje bolničarki Elsie Inglis.

https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... %C4%87.jpg

U Katedrali svetog Egidija nalazi se spomen-ploča tim škotskim bolničarkama koje su liječile srpske vojnike u Prvom svjetskom ratu.

https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... u_2024.jpg

U Canongate Kirk među jezicima na koje je prevedena brošura o povijesti crkve je hrvatski. Prijevod pun slovničkih pogrješaka, izgleda kao da je prevodio Google. Članovi crkve su mi rekli da su prijevodi brošura stariji od aplikacije Google Translate.

Noćenje u hostelu u Glasgowu 15.5 funti, kebab u zalogajnici 8 funti, izgleda mrvicu jeftinije od obližnjeg Edinburgha.

Apsolutno se isplatilo pored Edinburgha posjetiti i nevjerojatni Glasgow. Moja snimka trga u Glasgowu, napravljena prije par sati.

https://m.youtube.com/watch?v=SpKdYSk7wP4

Ajde ne rise. Jedino riječ tomato ne diskutabilna. Mozzarella je naziv. Piše se kako piše na pakiranju.

Od tebe se očekuje sklonidba po padežima.

Ja sam se skolovala samo u NDH. I to vrlo kratko! Tako da.. i ovo sto znam je Odlicno. Ja samo ovdje pisem B/H.

Stigao sam sinoć u Belfast, glavni grad Sjeverne Irske. Danas se pune tri mjeseca otkako sam krenuo u život. Krenuo sam iz Zagreba u Veneciju 26. travnja, proveo mjesec dana u Italiji, 16 dana u Francuskoj i provodim već više od mjesec i pol u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Autobus Glasgow-Belfast 40 funti. Uključena vožnja do Cairnryana, trajekt Cairnryan-Belfast i vožnja od pristaništa do centra Belfasta. Čak peta vožnja trajektom na ovom putovanju. Napulj-Cagliari, Santa Teresa Gallura-Bonifacio, Ajaccio-Marseille, Calais-Dover, Cairnryan-Belfast. Iz nekog razloga potonji trajekt ima dobar wi-fi cijelo vrijeme vožnje, za razliku od prethodnih. Dodao sam otoke Sardiniju, Korziku, Veliku Britaniju i evo sada Irsku. Otoke više ni ne brojim koliko sam ih posjetio, sigurno preko 50.

Dodao sam države Vatikan, Francusku i UK. Vjerojatno nakon Belfasta slijede Dublin i Cork, pa bi Republika Irska trebala biti država broj 25 u životu. Zadnja tri mjeseca je ruta bila Venecija-Rim-Napulj-Cagliari-Sassari-Alghero-Olbia-Santa Teresa Gallura-Bonifacio-Ajaccio-Marseille-Pariz-Calais-Dover-London-Cardiff-Bath-Manchester-Edinburgh-Glasgow-Belfast.

Sve spontano, ništa unaprijed planirano. U Napulju sam razmišljao ići prema jugu na Siciliju i Maltu, ili prema zapadu na Sardiniju. Odabran sam Sardiniju i Korziku. Tako sam propustio Siciliju i nisam dodao Maltu na popis posjećenih država, ali jesam Francusku. Išao sam iz Venecije u Rim pa sam propustio Firencu i ostale udarne gradove između. Bio sam u Parizu, ali sam propustio Versailles. Posjetio sam Manchester, ali nisam Liverpool.

Uvijek ćeš nešto propustiti, da cijeli život samo putuješ vidio bi tek djelić koliko znamenitih mjesta ima. U Marseilleu sam razmišljao ići na zapad prema Španjolskoj i Portugalu, ili na sjever kako bih vidio svjetske gradove Pariz i London. Odabrao sam sjever.

Tako još nisam nikad bio u Španjolskoj ni u Portugalu. Da sam u Marseilleu odabrao zapad, sad bih bio u kupaćim gaćicama na nekoj plaži, a ovako sam u debeloj jakni u Belfastu.

Svugdje je prelijepo na unikatan način, nikad mi ne bi dosadilo putovati. Glavni moj hendikep je što ne vozim, pa se u cijelosti oslanjam na autobuse, vlakove, trajekte. Bez auta je teško do nemoguće razgledati ono što je malo izvan gradova koje posjećujem. Mobitel mi je bio ukraden u Rimu 4. svibnja, laptop u Marseilleu crko 1. lipnja. Bez elektronike sam putovao sve dok 28. lipnja u Cardiffu nisam kupio ovaj novi mobitel, pa otad opet svaki dan uređujem Wikipediju, Facebook, Instagram, YouTube, forume. Nekako je ipak bolje fotografirati i snimati i sadržaj negdje dijeliti, nego samo sam za sebe šetati i razgledavati.

Sasvim logican nagon, osjecaj, da podijelis s nekim dozivljaje. Ljudi smo, a ljudi su "copor".

Kao ateisti, koji logicno ne vjeruje u nekakve "Svijetove" nakon smrti, je ono sto ti preostaje licno iskustvo i dozivljaji. Tako da apsolutno shvatam to o cemu govoris i koliko ti je to bitno.

Bio sam u mnogim zemljama ali se ustvari samo za dvije moze reci da sam "ono bas bio", tj. proveo vise vremena i vidio vise od plaza i hotela. Mislim ukupno oko dvadesetak. Ali samo u USA i na Tajlandu sam bio duze. Obadva puta kao rezultat privatno zivotnih previranja, ljubavnih "rasklapanja", "preklapanja" i raskida. Pogotovo Tajland je bio jedna od najboljih odluka - a desilo se spontano. Dva mjeseca, treninzi, putovanja..susreti.

Da, susreti. I to je ono sto meni fali u ovim tvojim opisima pa se pitam zasto je to tako. Je li zato sto ne pridajes neke velike paznje tome pa nam ne pricas ili zato sto si introvertiran tip pa i nemas neke bogzna "susrete". Meni je npr. najjace bilo kad sam se na sedmicu odvojio od frenda koji je bio tamo sa mnom, poslije se opet nasli da meditiramo u budistickom manastiru sedmicu dana, pa sam napravio neka iskustva i sreo mnostvo ljudi..iz raznih zemalja, a naravno i zena, sto je meni tad davalo neku vrstu snage..opet..ljudi smo a mi muski trebamo tu vrstu kontakta. Jer, sta da ti kazem, pejzazi su cool, ali i najljepsi pejzazi su samo pejzazi bez ljudi. Zemlju ces upoznati ako upoznas makar i malo ljude koji tu zive i koji ju cine.

Izasao sad da se prosetam malo posto sam se jucer "slomio" na obliznjem brdu 2000 m nadmorske visine.

I vidim nedaleko od mene se rusi komsijina kuca. Umro komsho s osamdeset i kusur. Elektroinzenjer. Napravio kucu u sedamdesetim (tada najmoderniji standard), tako da - iako se komotno moze u njoj zivjeti, nije to vise onak po izgledu ovaj danasnji standard i moderna gradnja. Ogromna kuca, mozes komotno tri stana u njoj iznajmljivati. Ali kao majstor, vrijedan covjek, je on to tako uredio da je sve u bobu..taj protok vazduha, izolacije nekakve ekstra, a avliji da ne govorim..ne kuzim se mnogo ali kad mi je objasnjeno sta sve i kako samo sam zinuo. Ulozio je tu toliko vremena.

Sad kad je umro trojica sinova naslijedili kucu i zemljiste. Posto su i oni vjerovatno "situirani", niko tu kucu nije htio preuzeti. Pa su prodali firmi koja je sad rusi i koja ce tu napraviti modernu zgradicu. A oni ce pare podijeliti.

Gledam taj bager kako mu ravna takoreci dobar dio njegovog zivota, truda, rada. Sve one sitnice, majstorluke, koje je smislio pa uz mnogo ulozenog vremena sproveo u djelo. Ma njega.

I onda me to jos vise potvrdjuje u uvjerenju da je materijalizam najobicnije gofno nistavno. Nista ti od toga ne mozes ponijeti sa sobom u grob. Ali ono sto mozes ponijeti su tvoja sjecanja i po mome nisi zivio ukoliko nisi prije smrti vidio makar dio ove ionako nistavne, sicusne, nebitne planete..zrna prasine u Svemiru.

Srednji vijek npr. Devedest posto ljudi je vidjelo tokom cijelog zivota onoliko koliko se moze preci za dan-dva pjeske. Znam to jer sam imao neki seminar upravo na tu temu tokom faksa. Bilo je i tad ljudi koji su potovali ali takvih je bilo malo..trgovci..neki svestenici, propovjednici, i naravno vojska. Al jebo "putovanja" kao vojnik, zna se zasto i kako se tu putuje. Zamisli, "Svijet ti" od Dubrovnika do Neuma...

Pa eto, mi danas imamo - ako nista, makar avione, vozove, auta..internete..mozemo svugdje ukoliko hocemo. Barem mi koji smo imali srecu pa se SLUCAJNO (nicim zasluzeno!) rodili na djelicu planete koji svojim stanovnicima moze pruziti dovoljno finansijskih sredstava da putuju. Tako da, putujte, jeble vas kuce i dvorista, auta, jahte.. Ugledajte se na druga @ateistu, najpametnijeg covjeka na forumu. (Nakon Glazbenika naravno, ali njega koce ta nekakva zastarjela "uvjerenja" i ideologija, pa mi nema tog izvjesnog "shmeka".)

Ako ste gledali moje fotografije i videozapise, na njima se skoro nikad jasno ne vide ljudi. Namjerno izbjegavam uperiti objektiv bliže ljudima da se ne bi ljudi vidjeli dovoljno dobro da ih se može razaznati. Mišljenja sam da je objavljivanje slika i snimki nepoznatih ljudi na rubu nezakonitog, to je zadiranje u privatnost.

Urednici dubrovačkih portala objavljuju fotogalerije s naslovom tipa pogledajte tko je danas prošetao Stradunom. Fotograf ide okolo i slikava osobe, slike idu na portal. Zato bi možda imao pravo zvati mu policiju. Ne želi svatko biti viđen u medijima. Jedna na plaži kuka slikao me s dečkom, netko se buni slikao me sad kad sam se jako zdebljao.

Ja fotografiram arhitekturu i krajobraze, izbjegavam ljude. Ponekad životinje. U Glasgowu sam uspio fotografirati vjevericu na stablu u parku tri puta. Vidio sam u Londonu lisicu, ponegdje zeca, puno ptica ima na mojim uracima. Ptice ne bježe, ostale životinje obično pobjegnu dok ja namještam kameru.

Sebe samog ne pravim puno slika, budući da sam sam moram uvijek slučajnog prolaznika zamoliti da me fotografira. To je rizično jer mi teoretski može ukrasti mobitel. U Europi se obično netko odazove na zamolbu da me slika, u Christchurchu sam se vrtio oko slavoluka dva sata i nitko nije imao dobru volju slikati me.

Pričao sam s dosta ljudi, ne da mi se sad o tome pisati. U Marseilleu je vlasnik restorana u samom centru bio Francuz oženjen Hrvaticom iz Zadra. On mi je dao informaciju kako prije deset godina skoro nitko u gradu nije baratao engleskim, a danas dosta Francuza barata.

Puno ljudi mi je pomoglo u vidu hrane, savjeta ili nekih sitnih donacija. Jedan Velšanin u Cardiffu me je dodao za prijatelja na Facebooku, častio me i izrazio interes za moje slike I snimke.

Čak u Walesu sam viđao ljude koji ne znaju gdje je točno Hrvatska, je li Hrvatska otok i je li još dio Jugoslavije. Neshvatljivo mi je da još ima ljudi koji ne poznaju geografiju, kada postoje Google, Wikipedija, YouTube i kad su nogometaši bili drugi pa treći na svijetu.

Danas u parku u Belfastu neka Kineskinja hrani ptice i daje meni komade kruha da i ja probam. Studentica bila, nedavno diplomirala, nema državljanstvo nego dogodine najkasnije mora napustiti UK. Iz unutrašnjosti Kine je, gdje malo ljudi poznaje engleski, nikad u životu nije čula za Hrvatsku. Mnogi Azijati kad kažem Croatia misle Rusija. Bit će oni ne pridaju važnost nogometu, zato mnogi od njih ne znaju za Hrvatsku ili ako znaju ne znaju ništa više o njoj osim činjenice da postoji.

E ne možeš ponijeti ni sjećanja, mozak izgubi valove maksimalno 10 minuta nakon prekida dotoka krvi. Pa ti putuj koliko hoćeš, džaba ti.

Nestane struje, RAM se izbriše

Danas me u Belfastu zadesila parada ponosa, pa sam napravio jedan videozapis i dva shortsa kako je to izgledalo. U Cardiffu sam isto prije nego što sam kupio mobitel svjedočio nadglasavanju kršćana i gayeva, nisam snimio, a sad sam u Belfastu snimio vrlo slične scene.

Dok ovi paradiraju i nose zastave duginih boja, kršćani ih pozivaju na pokajanje i prihvaćanje Isusa Krista kao svog Gospodina i Spasitelja. Mislio sam da je to samo u Zagrebu na trgu, ali cijeli svijet je isti po tom pitanju. Svuda traje ulično nadglasavanje kršćana i gayeva, konzervativnih i liberalnih.

Pozdrav iz Dublina, glavnog grada Republike Irske, države broj 25. Autobus iz Belfasta do Dublina vozi 2 sata i 45 minuta i vožnja u jednom smjeru košta 17 funti. Nakon čak 48 dana napustio sam UK. Opet sam u Europskoj uniji i u eurozoni, ali ne i u šengenskoj zoni. Granicu između Sjeverne Irske i Irske bilo je veoma lako prijeći, samo je policajac ušao u autobus i svi smo mu na par sekundi predočili osobnu. Kao da je Neum, nikakve rigorozne kontrole, kao da nije granica između dvije neprijateljske zemlje. Noćenje u hostelu u Dublinu 28 eura, fish and chips 13.5 eura, Red Bull u prodavaonici 3.5 eura. Irska je još skuplja od UK-a. Sad opet sve računam u eurima, vratio sam se u eurozonu.

Nakon valjda 15 godina sam napravio veću turneju po protektoratu.
Ruta: Livno, Kupres, bugojno, novi travnik, Nova Bila, Vitez, zenica, kakanj, Žepče, maglaj, doboj, gradiška...

Za mujadinske nastambe poput bugojna, zenice, kaknja i sl mogu samo reći da je to žešći odron. Jedino što kod njih cvata je gradnja munara i bijeda.

Čak je moja žena, koja nema nikakvog znanja o etničkim podjelama u protektoratu uspjela sa više od 90% uspjeha pogoditi koje je mjesto naše a koje od muja, nakon što je samo vidila Livno i Bugojno kao ilustrativne primjerke.

Proteklih dana sam u Dublinu, koji mi se također jako svidio. Predivni kanali, parkovi, ulična umjetnost, arhitektura. Svaki dan puno pješačim. Crkve su pozamašnih dimenzija, da ne stane ili jedva stane cijela u objektiv fotoaparata na mobitelu. Katedralu svetog Patrika sam vidio izvana, za razgledati unutrašnjost treba izdvojiti 10 eura. Besplatno sam razgledavao i fotografirao unutrašnjost mnogih drugih neobično velebnih crkvi. Anglikanske crkve u ulici Dawson Street, posvećene svetoj Ani, kojoj je spomen-poprsje Bramu Stokeru, autoru Drakule. https://upload.wikimedia.org/wikipedia/ ... te_Ane.jpg

Nevjerojatno krasne katoličke crkve Mary Immaculate, Refuge of Sinners Church. https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... to-license

Karmelićanske crkve posvećene svetom Josipu. https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... to-license

Nisam siguran je li sukob Irske i Sjeverne Irske čisto konfesionalni, katolici protiv protestanata, ili postoje i drugi razlozi. Jedan Irac mi je kazao da je osnova sukoba vjerska. U doba britanske vlasti protestanti su dobivali bolje pozicije, kako ovaj kaže. A opet svi oni govore engleskim jezikom. Krajnje je nevjerojatno da jedan narod napusti svoj jezik i prigrli jezik neprijatelja. Govoriš engleskim i mrziš Engleze, to je za mene apsurd.

U Belfastu više britanske zastave i bilbordi kazuju make our place full and integral part of the United Kingdom. Fotografirao sam spomenik trojici britanskih vojnika koje su 1971. smaknuli pripadnici IRA-e. https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... to-license

U Belfastu su s gnušanjem odbijali euro, samo funta dolazi u obzir. Naizgled dvije neprijateljske zemlje Irska i Sjeverna Irska, ali prijeći granicu je bilo izrazito jednostavno. Granice ratnih zona turist lako prelazi. Navodno je iz grčkog u turski Cipar i obrnuto isto izrazito lako prijeći kao posjetitelj.

Jedna žena u Belfastu, s kojom sam se družio jednu noć, kaže da je rat završio 1998. i da je ona lojalni podanik britanske krune. Da je protiv ujedinjenja otoka, da je Republika Irska puno skuplja, da bi radije potpuno neovisnu Sjevernu Irsku nego cijeli otok ujedinjen.

Životinje obično bježe, ali ova ptica u Dublinu stajala je neobično mirno. https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... a_2024.jpg

Ima puno ulične umjetnosti i arhitektonskih pojedinosti, sve moje fotografije možete uvijek naći na istom mjestu. Wikimedia Commons. Enormno velike građevine od opeka.

Ne znam koji grad posjetiti osim Dublina. Cork, Limerick ili Galway. Ni u jedan ne bi bila grješka poći. Najvjerojatnije u Cork čisto jer je drugi najveći grad.

E pa o tome detaljnije piši ako želiš da ti tekstovi budu mnogo više čitani.

Na kolodvoru sam u Dublinu, u podne za 14 eura idem u Cork. Jedini veći gradovi osim Dublina su Cork, Limerick i Galway, i taman su svi smješteni da možeš napraviti krug i vratiti se natrag u Dublin. Nakon Irske ne znam kamo ću, ovisi o parama, jer sad nema zemlje prema zapadu na koju bi se nadovezao. Iz Italije sam prešao u Francusku, iz Francuske u UK, iz UK-a u Irsku.

Može se trajektom iz Dublina za francuski grad Cherbourg, vožnja traje 18.5 sati i košta par stotina eura. Ili iz Corka za francuski grad Roscoff. Trajekt se apsolutno ne isplati. Iz Irske bilo kamo jedino avionom.

Ateist, ne budi lijen. Iznajmi bicikl i vozaj se po Irskoj. kažu da nema boljeg provoda od toga. i nije skupo.i imat ćeš milion fotki za pokazati.

Ne znam koliko se isplati bicikl zbog stalnih kiša. :)

Proteklih dana razgledavam Cork, također grad prepun znamenitosti. Hostel 33 eura, najjeftinija opcija. Duga šetališta uz rijeku Lee. Prostrane zelene površine. Puno velebne arhitekture i ulične umjetnosti.

Jučer sam pješačio do krasnih sela Passage West i Monkstown. Vidio sam neku žensku kako pliva blizu ušća rijeke Lee u more i pitao ju kolika je temperatura vode. Nije znala odgovoriti, ali da je hladno. Pitao sam je li barem 15. Rekla je da je po njenoj procjeni oko 6. To je ipak prohladno za mene, minimalna temperatura mora u kojoj sam plivao u životu je 12. Stoga sam samo držao noge u vodi. Na internetu piše da u kolovozu temperatura mora u Irskoj može doseći 16, što uopće nije tako hladno.

Passage West je čuveno brodograditeljsko mjesto iz kojega je 1838. brod SS Sirius došao do New Yorka za samo 18 dana, u vremenu kad je za tu razdaljinu prijeći obično trebalo 40 dana. Tu su građeni i otuda su kretali brodovi koji su prevozili robove na Barbados i kasnije kažnjenike u Australiju.

Cork slovi kao uporište ljutih katolika, u centru je spomenik fratru Theobaldu Mathewu. Ima puno impozantnih crkvi, i katoličkih i protestantskih. Crkva svete Ane, katedrala, anglikanska katedrala posvećena svetom Finbarru, Crkva sv. Petra i Pavla, Crkva svetog Trojstva, prezbiterska crkva posvećena svetom Trojstvu itd.

Passage West ima tri crkve. Monkstown dvije, krasnu anglikansku i još ljepšu katoličku koja dominira vizurom sela. U Passage Westu nalazi se spomenik Michaelu Johnu O'Mahonyju, koji je umro od posljedica ranjavanja, boreći se 1821. u dobi od 18.5 godina "against Crown forces". Ovdje spomenici onima protiv krune, u Belfastu onima za krunu.

Puno divnih parkova. Fitzgerald Park. Puno ptica za vidjeti. Labudova, guski, patki, ostalih vrsta. Čarobno zelenilo, dojmljivi krajobrazi.

Velika porcija lignji u restoranu 17 eura, Cola u restoranu 3.5 eura, tajska juha od morskih plodova u restoranu 17 eura.

Zanimljiv putopis Juke Dalmatinca

Lepa je ta zemlja gde si se školovala.

Meni više leži regija zapadna Istra....od Pule do Umaga.
Opatija, možda i Rijeka-Krk....južnije nikako.