Kako se vozim s bicom uokolo počesto naletim na neke, valjda se prebrzo krećem pa ne nanjuše na vrijeme.
Sinoć sam malo okasnio u povratku s planine, a i ideja spusta planinarskom stazom se pretvorila u glupost zbog bagerima razvaljenog puta što uspori strašno, tako da umjesto u sumrak sam se na kraju spuštao po mrklom mraku (imam solidna LED svjetla na biciklu).
E sad, u jednom trenutku već blizu grada prilazim potoku koji ide preko puta i začujem lomljenje grančica i ovakvo roktanje na najviše 10 m naprijed, malo lijevo od puta:
Osvijetlim i ne vidi se ništa.
Opcije: popet se na drvo pored, vratiti se natrag (krepan uz veliku uzbrdicu), sići s pacikla okrenut ga kao štit i lagano niz put.
Sjetih se kako sam pročitao negdje da čovjek u takvim situacijama treba razgovarat, ili pjevat umjerenim glasom, kako bi otjerao životinje i pokazao im da ih se ne boji. I počnem ja pjevat i lagano se spuštat i čekat kad ću ih ugledat ili osjetit kako se zabijaju u bicikl.
Nakon 30 m guranja i spuštanja stazom, popeo sam se na bicikl i otkrio što sve moj bicikl može i kako je nastao downhill u biciklizmu.
Uglavnom, sam po noći šumskim stazama više ne idem, osim lokalne šume.
Ako se pitate koja pjesma mi je pala napamet otkrit ću, mada doista ne znam zašto baš ona, valjda zbog zvuka lomljenja grančica.
Još mi ostaje medu srest.
