Hrvati, dobro pazite. Ove podvale sa TV1 i "Face to face" su zamišljeni da vas smire i prestanete tražiti hrvatski TV kanal. A Martina je dio tog cirkusa.

Nisam rekao da je svjesno dio toga. Već su joj se kolumne drastično promijenile iz vrlo oštrih i provokativnih u mlake, kakve ljepše čitati u Sarajevu. Podsvijest je sve to.

Ali Martina je nebitna. Bitno je lažljivo Sarajevo. I sa ovakvim TV emisijama im ništa ne vjerujem. Ispucali su sav bonus i kredibilitet.

Centralni dnevnik s Ristom Đogom

Svašta su, eto, nanijele poplave po Bosni, jednom čovjeku iz prijedorskog naselja Ljubija, čitali ste, iz bujice u dvorištu isplivao frižider pun granata i ručnih bombi - bombe su, naime, u Bosni hladno oružje - a u redakciju Face TV-a u Prelogovoj ulici nabujala Miljacka izbacila, ne biste vjerovali, Ristu Đogu.

Točno dvadeset godina nakon što je na Arkanovu zapovijed otišao odraditi gažu kao konferansje Cecinog koncerta u Zvorniku, pa pod nikad razjašnjenim okolnostima nestao u Zvorničkom jezeru, pod jednako nerazjašnjenim okolnostima čuveni se Risto Đogo prije koji dan pojavio na dvadeset prvom katu Bosmalovog City Centra. Iscijedio Đogo šinjel, opsovao nekoliko puta i Cecu i Drinu i vremensku prognozu, pa pokucao na vrata redakcije da upita jel mu počeo Dnevnik.

Tako je te večeri na Senadovoj televiziji objavljen prilog o poljskoj novinarki s bosanskohercegovačkom adresom, što se na portalu sarajevskog Media centra usudila objaviti kritički ogled o ulozi medija u nedavnoj nacionalnoj katastrofi. Prilog pod naslovom "Ono se zove Paulina" - u kojemu je nedvojbeno utvrđeno kako je Paulina Janusz, jasno, "u službi razbijanja Bosne i Hercegovine" - potpisao je stanoviti Rašid Halilović, ali iz svake rečenice isplivavao je močvarni duh Riste Đoge: nedostajali su samo Đogin pištolj i kakva demonska pošalica na kraju.

Paulina Janusz idealna je žrtva kukavelji iz Đoginog mokrog šinjela - em žena, em stranac. Od nekoga tko remeti dirljivo nacionalno jedinstvo pred Višom Silom, njihovom prijekom sudu bolje je jedino kad nacionalno jedinstvo pred Višom Silom remeti žena, a jedino bolje od žene koja remeti nacionalno jedinstvo pred Višom Silom je - ako je ikako moguće - da je strankinja.

Filozofija bosanskohercegovačke palanke, naime, strancu dopušta samo da se smije njihovim vicevima, hvali ćevape i skladan suživot, divi se ljepoti divlje prirode i navija za Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu. Primijeti li, međutim, mitološki stranac grešku u ponuđenoj slici bosanskohercegovačke arkadije - bez obzira primijećuje li to logikom svog posla, interesa ili čak emocije prema toj zemlji, bez obzira je li na tom crtežu zaokružio vehabije u Maoči ili, štajaznam, beskrupuloznog malezijskog milijardera u FK Sarajevu - on se izravno kvalificira "u službu razbijanja Bosne i Hercegovine".

Paulina je tako u svom tekstu analizirala kako prevladavajući mirnodopski medijski senzacionalizam funkcionira u uvjetima izvanrednog stanja: većina medija podijelila se tako na one koje vodena kataklizma nije ni dotakla, pa nisu dopustili da im katastrofa poremeti satnicu turskih serija i televizijske prodaje lonaca od nehrđajućeg čelika, i one koje je poplava lijepo ponijela, pa su se pridružili internetskoj histeriji, iskoristivši priliku da se usput malo reklamiraju, prikazujući tako poplavu kao - u najkraćemu - opasni prirodni fenomen koji pogađa reportere i snimatelje što prkose smrti.

Za živog i zdravog Ristu Đogu, naravno, nije bilo nikakve sumnje: Paulina Janusz je u službi razbijanja Republike Srpske.
Pardon, Bosne i Hercegovine.

Nakon toga krenuo je, jasno, lov na vješticu iz Poljske, zakotrljala se hajka nezapamćena još od one imbecilne afere s pjesmom Predraga Lucića o Dariju Kordiću, i Paulina Janusz na koncu je morala napustiti Bosnu i Hercegovinu. Žena, jebiga, nema hrabrost novinarskih heroja što prkose smrti, uplašila se nekoliko nedvosmislenih prijetnji i vratila kući. Nacija je odahnula: hrabri reporter Face TV-a raskrinkao je još jedan bijedan pokušaj razbijanja BiH.

Svakako, ponašanje medija i društvenih mreža za nedavnih katastrofalnih poplava i inače zahtijeva pomniju analizu: pitate li mene, sva je sreća da devedeset druge nije bilo interneta. Kamo, međutim, iste te sreće da je Risto Đogo umro devedeset četvrte.

Filozofija bosanskohercegovačke palanke, naime, strancu dopušta samo da se smije njihovim vicevima, hvali ćevape i skladan suživot, divi se ljepoti divlje prirode i navija za Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu. Primijeti li, međutim, mitološki stranac grešku u ponuđenoj slici bosanskohercegovačke arkadije - bez obzira primijećuje li to logikom svog posla, interesa ili čak emocije prema toj zemlji, bez obzira je li na tom crtežu zaokružio vehabije u Maoči ili, štajaznam, beskrupuloznog malezijskog milijardera u FK Sarajevu - on se izravno kvalificira "u službu razbijanja Bosne i Hercegovine".