HNL nikad lošiji, ali napet.

Prvak neće biti najbolja, nego najmanje loša momčad. A evo što prerasta u veliki problem hrvatskog nogometa

Liga je izjednačena, mnogo je neizvjesnih utakmica, ali teško se oteti dojmu da ta neizvjesnost nije plod podizanja kvalitete, nego baš suprotno. Dinamo se spustio nekoliko stepenica niže i sad je na razini onih koji ga godinama nisu mogli ni pogledom pratiti. Možda je grubo to već sad reći i napisati, ali ovosezonsko bi prvenstvo moglo biti među najlošijima u povijesti HNL-a. Uostalom, i Europa je svoje rekla o kvaliteti naših najboljih klubova, na čelu s Dinamom, koji nakon niza uspješnih godina u Ligi prvaka i Europskoj ligi sad muku muči po istočnim mjestašcima trećeg europskog razreda.

A možda i najviše boli spoznaja da HNL, koja bi trebala biti, a i godinama je bila, razvojna liga, to sad definitivno više nije. Većina klubova, naime, ima hrpe nekvalitetnih i isluženih stranaca, koji samo zauzimaju mjesto našim mladim talentima i nikakav pozitivni pomak ne donose. I to prerasta u veliki problem hrvatskog nogometa...

Zemljak crnoglavi tuče talijanski uno zero basta, vidit cemo do kad ce tako funkcionirat.

Mario želim ti brz oporavak i svako dobro u životu.
Nevjerovatno kako čovjeka snađe nevolja kad ga je baš krenulo ko trenera, odličan posao radi u Varaždinu.
https://teleskop.hr/hrvatska/treneru-di ... postovati/

Kovačević je tri godine u Sarajevu s porodicom živio pod opsadom....
Tri godine živjeli smo kao u logoru, bez struje, vode i grijanja. Sa svojim prijateljem sam iskopao bunar za svoj kvart, da bismo imali pitke vode.

Ima jedna stvar koja već postaje iritantna do boli kad je u pitanju nogomet. Ne samo HNL, nego i u inozemstvu, ali opet, količina tog nesportskog glumatanja u našem nogometu kao da nema premca. Nogometaši Rijeke i Dinama, osim što su bili vrlo nervozni, spremni na koškanja i međusobna vrijeđanja, non-stop su nastojali isprovocirati kod suca Bela neku dramatičnu odluku.

Nogomet je jednom bio tzv. “muški” sport, čvrstih duela, nekad i iznad limita, ali se uglavnom držalo do razine fer i fajterskog nadmetanja. Danas svaki igrač pada kao pokošen čim osjeti ruku suparnika u blizini, a kamoli ako ga ona dodirne. Previjaju se kao da je kraj svijeta, a onda ovisno o situaciji samo se dignu i nastave kao da se ništa nije dogodilo. Osim što je to vrlo često glumatanje, i to loše, uistinu je ne fer, kako prema suparniku, igri tako i prema sucu, na kojeg se sruče posljedične nervoze s tribina...

SUICIDALNE NAMJERE
Hrvatskom nogometu prijeti golemo zlo. Najnoviji prijedlog sa Sabora izaziva zaprepaštenje

Predsjedniku Kustiću treba postaviti pitanje tko je tu ‘antihrvatsku‘ ideju osmislio i predložio

Do 2013. godine hrvatski nogomet je po pitanju stranaca bio u relativno povoljnom razvojnom statusu. Bila je kvota od šest stranaca dozvoljena za prvoligaše, kojih je bilo tada i 16 i 12, ovisno o raspoloženjima i geopolitičkim interesima upravljača u HNS-u. Onda se dogodila promocija Lige 10, smanjenje baze klubova (i igrača), a istodobno se slavilo ulaženje u Europsku Uniju (1. srpnja 2013.). Tada je završio određeni proces razvojnog tipa u HNL-u, dominacije domaćeg potencijala i talenta u odnosu na strance, a uslijed čega su stvoreni temelji reprezentativne grupe koja će u idućih sedam-osam godina podnijeti glavni teret u osvajanju svjetskih tronova.

U Ligi 10, i uz pravila EU, ostala je ista kvota stranaca, ali drastično drugačijeg temelja. Brojka 6 odnosila se na sve države izvan EU i skupine pridruženih nečlanova koji su ekonomski vezani za tu zajednicu, iz Europe i dijelom Afrike. Što se tiče tih 27 članica EU i navedenih pridruženih članica, njihovi igrači u HNL-u imaju status domaćih igrača. Što u prijevodu znači da klubovi mogu imati cijelu jedanaestoricu stranaca i još 6 (od 12) na klupi.

Servilno promišljanje

Kako razmišljaju upravljači HNS-a, a to je uglavnom servilno najjačim akterima HNL-a, dovoljno je kazati da su pored te nove zbilje Hrvatske oni 2016. godine dodatno povećali kvotu igrača izvan EU sa 6 na 8!? Problem je bio za mnoge klubove i višestruko brojnije prekupce u domaćem nogometu što je najveći broj stranaca dolazio iz okolnih država, BiH, Makedonije, Albanije.

Kako se u rapidnom povećanju stranaca u maloj ligi kao što je ona s deset klubova (samo od 2012./13. sa 72 stranca, u prvoj sezoni lige deset išlo se na 101, a po razdoblju 2009. - 2018. Hrvatska ima najveće povećanje u svijetu sa 22,9 na 42,1% stranaca) odmah prepoznaje oskudica domaćeg kadra, HNS je odlučio 2019. vratiti kvotu na 6, uz obvezu da se 2020. spusti na pet stranaca. No, ostalo je do danas šest...

Razlozi ne postoje

Neovisno što su iskustva drugih država, i većih i manjih, i financijski najmoćnijih i manje bogatih, pokazale da je povećanje udjela stranih igrača u odnosu na domaće bitno ograničilo uspješnost reprezentacija, te proizvodnju visoko profitabilnih domaćih potencijala (Njemačka, Italija, Turska, Grčka, Slovenija, Češka, Slovačka...), u HNS-u planiraju da bi dodatno povećali kvote stranaca izvan EU. Štoviše, ne samo da bi povećali te kvote u nižim rangovima (je li to moguće!?), nego bi ih dodatno internacionalizirali tako što bi domaćim igračima tretirali one igrače rođene u Srbiji, Sloveniji, BiH, Sjevernoj Makedoniji, Kosovu, Crnoj Gori, Albaniji...

Nema jedne značajnije logične pretpostavke da bi se to učinilo, pa je prije svega razložno postaviti pitanje predsjedniku HNS-a Marijanu Kustiću tko je takvu ideju osmislio, predložio i temeljem kojih nauma. Je li netko nešto pitao struku u Hrvata, trenere, stručne djelatnike u nogometu, učitelje po omladinskim školama ili to uopće nije bitno? Je li u stvari najvažnije proširiti bazu tržišta gdje će posrednici imati još više prostora da dovode u HR “domaći uvoz” i time pripomoći da izbornici reprezentacije razviju igru dalekozora da pronađu mlade reprezentativce koji uopće jesu članovi elitne lige, a kamoli da još igraju?

Stranci se u svakoj ligi dovode iz nekoliko strateških razloga. Osnovni bi trebao biti da doprinesu natjecateljskom iskoraku klubova, prioritetno u Europi. Rezultati hrvatskih klubova, sve slabiji, ukazuju da nema takvog doprinosa. Drugi razlog bi trebao biti da ojačaju kvalitetu neke momčadi i time olakšaju razvijanje mladih igrača. Treći, nadovezan na drugi, jest da jačanjem kvalitete natjecanja doprinose podizanju kvalitete reprezentativnih potencijala.

Po kopnjenju potencijala, a i određenih profila igrača, jasno je da se takav doprinos ne osjeća. Naposljetku, ono što je bjelodano, povećanje broja stranaca, uz smanjenje baze klubova, direktno sužava ionako usko grlo prelaska mladih igrača u seniore i njihov iskorak unutar delikatnog i individualno različitog razdoblja razvoja od 18 do 22 godine.

Nužan novi pristup

Hrvatski nogomet, na stranu ove “antirazvojne i antihrvatske ideje”, treba potpuno novi pristup da ne bi krenuo stopama hrvatske košarke, rukometa i inih ekipnih sportova. HNL-u treba veći broj domaćih mladih igrača u prvoj ligi, ravnomjerniji razvoj klubova po čitavom teritoriju, smanjivanje natjecateljske napetosti (koja se često interpretira zanimljivošću) za klubove kojima ionako kao da nije dopušteno biti u kvoti četiri europozivnica, ali koji bi svakako trebali više trošiti na stvaranja nego Liga 10 jurnjavu bez smisla.

HNL-u treba HNS koji će financijski i drugačije stimulirati one koji daju prednost domaćem kadru u igri, ulažu u omladinske škole i infrastrukturu. HNL-u treba novi zamah elana među mladima da osjete kako mogu iskoračiti temeljem logičnih stručnih i inih procjena, a ne na osnovu jačine posrednika, klupskih laičkih i interesnih nametanja “projekata”. HNL-u jednostavno treba (puno) više nogometno logičkih pristupa, a (puno) manje trgovačkih diktata i posredničkih interesa u kreiranju nogometnih uzusa. Sve to što treba HNL-u je nasušno potrebno perspektivi reprezentativnog nogometa. Iza kojeg se, uskoro, više nitko neće moći skrivati kad se budu postavljala pitanje gdje to realno ide hrvatski nogomet...

ZAŠTO TREBA REĆI ‘NE‘ POVEĆANJU BROJA STRANACA

1. Limitiranje hrvatskih igrača

Najjači među brojnim argumentima protiv velikog broja stranaca jest oduzimanje mjesta mladim hrvatskim igračima. Trend rasta stranih, a smanjenja domaćih igrača već se jasno osjeća u kvalitativnoj i kvantitativnoj bazi reprezentativnih selekcija. Ne samo da je manje naših igrača, nego se direktno ograničavaju i razni tehničko-taktički profili igrača. Oskudica desnih bekova, stopera, centarfora ili krila jedan je od plastičnih pokazatelja takvih manjkova u domaćoj reprodukciji.

2. Demotiviranje omladinskih škola

Nije samo stvar reprezentativne jačine, niti činjenice da stranci nisu doprinijeli iskoraku u Europi, niti samog pukog trgovanja koje je u siromašnijim okvirima postao modus vivendi HNL-a. Zatvaranjem ulaza mladih domaćih dečki prema seniorskom prvoligaškom nogometu, uskoro i drugoligaškom, direktno demotivira i omladinske škole i, još gore, općenito mladež da se mukotrpno bori (jer trenirati nogomet je rudarenje) za iskorake.

3. Limitiranje lukrativnijih transfera

U HNL-u je odavno utemeljena praksa transfera velikih talenata domaće proizvodnje radi stvaranja novih financijskih potencijala za razvijanje kluba. To je neizbježni dio današnjeg nogometa, kojeg proporcionalno upražnjava 95% klubova, koji ne pripadaju eliti od 25-30 izrazito bogatih klubova. Povijest HNL-a jasno ukazuje da su najveći i najprofitabilniji transferi ostvareni kod hrvatskih igrača ili ponekog stranca koji je dio HNL-a postao još od kadetskog uzrasta. Taj trend visokih transfera nagovještava pad.

Limitiranje na sve strane

Povećanje broja stranaca u nacionalnim ligama direktno je limitiranje snage nacionalnih reprezentacija. Primjera je puno, od najjačih federacija do onih manjih. Čisto za ilustraciju, najviše stranaca imaju Ciprani, Englezi, Talijani, Portugalci, Nijemci, Turci, Belgijci i uglavnom se priča svodi na slabosti reprezentacije (proporcionalno ambicijama). Talijani jesu bili prvaci Europe, ali već dva SP-a su gledatelji. Englezi ne uspijevaju ništa osvojiti kao velika nacija od 1966., a imaju najjaču ligu na svijetu. Nijemci su u porastu stranaca prepoznali razlog što od naslova 2014. bilježe samo razočaranja. Ciprani nemaju velikih reprezentativnih ambicija, ali uz strance pokušavaju (kao i svi) podignuti konkurentnost klubova u eurokupovima.

STRANCI U HNL-u

Do ulaska u Europsku uniju - 6 stranaca (bez razlike EU i ostale države, svi u statusu stranaca)

Od sezone 2013./14. - 6 stranaca (+ igrači iz EU i zemalja pridruženih ekonomskoj zajednici)

Od sezone 2016./17. - 8 stranaca (+ igrači iz EU i zemalja pridruženih ekonomskoj zajednici)

Od sezone 2019./20. - 6 stranaca (+ igrači iz EU i zemalja pridruženih ekonomskoj zajednici)

Šetković grande. Srce, duša, mozak, a i stas. Spiritus movens ovog Dinama. Naš pokretač, zaštitnik i spasitelj. Tek kad ga nema spoznamo njegovu veličinu i značaj. Neopisiv i nenadmašiv. Genijalnost koju ne shvaćamo u potpunosti ali naziremo je dijelom. Sama Božja providnost ga je poslala da izbavi Dinamo iz govana. Petko majstore.

Zanimljivo da je prije nekoliko dana Gvardiol rekao da je mali Matković iz Osijeka najveći hrvatski talent, a ovaj se potrudio da Joško ispadne Nostradamus jer je u kratkom roku postigao svoj prvijenac u HNL-u, i to protiv Dinama. Inače, obitelj mu je izbjegla iz Bosanskog Broda u Slavonski.

Valjda nije hype, ali bila bi fora da se neočekivano pojavi napadač baš kad se nitko (osim možda malog Šimića) nije nazirao. Treba biti oprezan jer mu je samo 17 godina, ali onaj gol je bio impresivno izveden. Valjda će mu Zekić dati dovoljno prostora i istrpiti oscilacije.