Jel misliš na Suzanu Pejčić?

Braća Sinković definitivno su dominirali, čak toliko da su promijenili disciplinu (na dnu stranice su rezultati)
https://www.redbull.com/hr-hr/athlete/m ... kovi%C4%87

Rukometaši definitivno dominantni...
https://hrs.hr/uspjesi/

Figurativno, a I sa Kolakicom sam se sudarao na blagajni u trgovačkom centru, ne znam doduše je li došla autobusom ili autom.

Za rukomet i vaterpolo stoji.

Ali ni ne stoji da Hrvatska ne daje ništa sportašima. Naravno uvijek može bolje. To su izlike kao i ove za demografsku obnovu, da prvo treba imati stan , kuću u predgrađu i vikendicu i 3 dadilje pa se može razmisliti o djeci.

Recimo kad sam bio poslovno u Finskoj, slučajno sam upoznao čovjeka kojem je član obitelji bivši olimpijac i osvajač medalja u skokovima 2002 I 2006 Hautamaki, pa kad sam ga pitao čime se sad bavi, rekao je da vozi vlak. Da kod nas Janica ili Ivica voze vlak na HŽ-u mislim da bi svi komentirali da je to nacionalna bruka.

veliki Matti Hautamaki? pa on spada u red najvećih finskih skijaša skakača. uistinu tužna sudbina, kod nas bi bio doministar.

Da ovo zadnje stoji... iako ja osobno nebi to smatrao nikakvom sramotom (dapače) da vidim da Natko Zrnčić-Dim recimo vozi gradski autobus...

Nisam mislio na nagrade, nego na uvjete treniranja...recimo da ZG nije napravio Arenu nikad nebi bilo hokeja i Medveščaka, jer se oslobodila "ledena dvorana" u Domu sportova...

Recimo ja ne znam u RH ni za jednu prugu za trkače koja je natkrivena/dvorana ili skok u dalj, u vis, troskok...čak i na otvorenom u ZG tartan za trkače ima na Jarunu/Mladost i ne znam di više...kako onda očekivat od manjih gradova da imaju te osnove.
Mislim da samo Osijek imala većinu sportova zbrinuto kvalitetno...zahvaljujući Anti Đapiću tada gradonačelniku i odma se vide rezultati recimo u gimnastici i sl.

Da, pa ni ja ne smatram to sramotom. Uostalom nisu to vlakovi HŽ-a da voze 40 na sat a sa njih otpadaju dijelovi, evo ima I video o njemu.

https://www.youtube.com/watch?v=4Y82Dhyqtz8
To je pretpostavljam kod njih normalno, čudno bi im bilo da je dobio sinekure u olimpijskom odboru, da ništa ne radi.

uglavnom fulali ste temu sa zadnjim postovima, tema nisu drugi sportovi nego nogomet.

na stranu genijalci pojedinci, njih ima svuda (osim kod muslimana ), mene zanima veliki i kompleksan sustav kakav je nogomet.

lako je biti najbolji u bacanju kladiva, mislim naravno da nije lako, ali ograničen broj ljudi baca kladivo, ovisiš isključivo o sebi i svojim sposobnostima.

ekipni sportovi su puno zanimljiviji jer zahtjevaju organizaciju igre više ljudi. neki su ograničeni samom igrom (mali broj igrača u polju) pa opet pojedinac ima značajno veći udio, neki sportovi su ograničeni bazom ili zainteresiranošću ljudi da se bave s njim.

zato sve to skupa u jednu stranu i izvan ove priče.

ovdje pričam o nogometu, koji u Hrvatskoj igra preko 100 tisuća registriranih igrača, u Njemačkoj 5-6 milijuna, kralju sportova (iako to odavno nije samo sport ni igra) gdje se u polju sučeljavaju 22 individue s ciljem zajedničke pobjede. uz to se igra nogom što je X puta kompliciranije nego igre rukom, i moja baba ima dovoljnu koordinaciju da ulovi jabuku kad joj bacim s 2 metra kao što i svi imamo što urođena, što naučena znanja s rukama (recimo svi pišemo i tipkamo). noge pak većini ljudi služe za hodanje ili šuz u guz povremeno i to je to, dalje od toga nije potrebna nikakva druga aktivnost niti koordinacija niti specifičan rad s nogama, osim poslije posla ih staviti na povišeno.

zato je nogomet kralj jer većina ljudi nije sposobna uštopat loptu, plasirati i udariti loptu, istehnicirati do 10 (svi znamo panjeve koji to nisu sposobni napravit iako 20 godina igraju nekakav vid rekreativnog nogometa). zato se ljudi dive virtuozima poput nas koji to možemo i kojima nam je urođeno da loptu nogom milujemo kao najsavršenije žensko tijelo rukama.

opet to sve ne vrijedi pišljivog boba ako oko tog nadarenog pojedinca nemaš još 10 takvih koji onda stvaraju savršenu cjelinu spremnu za pobjede.

to nas dovodi do najvažnije stvari na svijetu- profesionalnom nogometu.

biti dobar u nogometu je prvorazredna stvar, danas je to produženi alat u politici, stvar prestiža, globalne projekcije moći, respekta, branda, ugleda, sve sami se superlativi vežu uz to. to ide toliko daleko da ću na osobnoj razini ako me stavi uz Portugalca i Slovaka prvo probati stupiti u kontakt s Portugalcem jer računam da on zna nešto o nogometu, a Slovak o tome zna kao ja o Kučki i Slepički (inače cijenjeni slovački i češki nogometaši, ovaj potonji i bivši igrač našeg Dinama).

što hoću reći, sve nacije koje iole drže do sebe žele biti što uspješniji u nogometu, ulažu se enormne cifre, svi drugi sportovi zajedno ne generiraju novac kao sam nogomet (uzmite u obzir da oko 2500 ljudi u ligama petice zarađuje vjerojatno milijun i više eura godišnje, a ako bi tome pridodali sve druge visoko platežne igrače po drugim ligama vjerojatno pričamo o 3500-4000 nogometnih milijunaša svake godine, samo u Europi).

i sad u tom i takvom nogometu, gdje gotovo sve industrijski razvijene zemlje igraju možemo reći tehničko-taktički savršen nogomet Hrvatska je u tome velesila. čak ne i velesila, nego supersila, strah i trepet. kad uzmeš u obzir ulaganja, bazu, značaj svega toga, ništa puno teže nije biti nogometna velesila od gospodarske bar za zemlje naše veličine i značaja.

današnji nogomet iscrtava značajke i mentalitet svake od najvažnijih država, mi već podsvjesno znamo kako koja država igra i zašto igra točno tako.

da skratim ribu, naša reprezentacija je samo nastavak naših gardijskih brigada iz 1995. godine, ozbiljna, organizirana, jebitačna, talentirana, usklađena i pobjednička. taj se nije rodio kome oni ne mogu skinuti skalp (doći će i Francuzi na red, možda već na Euru).

na forumu postoje ozbiljni matematičari i filozofi, imamo i temu o tom fenomenu otprije 7-8 godina, vjerojatnost da je baš Hrvatska gledajući per capita uvjerljivo zapravo najjača nogometna zemlja na svijetu graniči s nemogućim. ako tome dodamo i našu vojsku 1995. godine i njena djela i pothvate onda uistinu nema drugog zaključka osim da Izraelci nisu odabran narod.

e sad što naš narod toga nije svjestan je drugi par rukava, nama se sve to podrazumijeva iako se baš ništa u vezi nogometa ne bi trebalo podrazumijevati osim toga da kao iznadprosječno talentirana nacija zalutamo na 4-5 velikih natjecanja u 20-tak godina i ne ostavimo baš nikakav trag. nitko nije u stanju staviti stvari u perspektivu, objasniti relacije odnosa, vjerojatnosti da jedna mala zemlja ima onakve gardijske brigade i vojsku kakvu je imala i da ima ponajjaču reprezentaciju na svijetu već 25 godina.

da završimo zaključkom od prije 10-tak godina: Hrvat si- dakle dominiraš.

Nogometaši imaju prednost, odnosno drugi ekipni sportovi hendikep da se njima ne priznaju 2. I 3. mjesta.

Recimo košarkaši se vraćaju 1994. sa SP iz Kanade kao treći, pokisli luzeri. 1998. se vraćaju nogometaši trijumfalno, narod je u deliriju, a isto treći.

Danas košarka više nema tu važnost , ali recimo u vaterpolu i rukometu nitko baš ne slavi 2. I 3. mjesta.

I ne treba sad analize da vaterpolo i rukomet igra 5 država. Oni koji ne igraju znači da su preloši, igrali bi da znaju.

Dule objasnio ateistima.

Podsvjesno ljudi znaju, čak i žene, da to nije isto.

Eto npr. košarka, iako ju danas igra pola planete taj sport nema nikakvu socijološku težinu, ne bave se s njom političari, nema svaka šuša mišljenje o tome, to je sport zaljubljenika. Uz to je i dvoranski sport, u polju ga igra samo 10 igrača i jedan pojedinac radi razliku, dvojica su dovoljna da dominiraš, a trojica vrhunskih čine dinastiju.

Uopće ne želim komentirati da je izvan NBA košarka drugorazredni sport, FIBA-ina natjecanja nitko ne doživljava, poznata su samo po otkazima igrača, niti itko zna kad je tko bio prvak i u čemu, osim da su nekad dominirali Sovjeti, Amerikanci i Jugoslaveni. Nadalje, kad Amerikanci dodju s rezervnim sastavom i pored njih se osvoji zlato nitko stvarno ne misli da je taj netko svjetski prvak, svi znaju da nije zapravo. Tu je bar rukomet pravedniji, kad osvojiš zlato bar je pravi osjećaj.

Pa dobro što se tiče košarke takav status je sada, ali tamo do 1996. u najvažnije vrijeme za državu je košarka bila važnija od nogometa i pratilo se.

Zašto smo uopće igrali Oi 1992 I SP 1994 u košarci, a SP I EP u nogometu nismo mogli igrati do 1996? Očito su tada I političari u vrhu države smatrali da je košarka važnija i gurali to da igramo kroz međunarodne institucije.

Nogomet je jedini istinski globalni sport kojeg igraju gotovo svi. U svim drugim sportovima ima max top 5 zemalja koje dominiraju u tom sportu.

Niti jedan sport nema takvu strašnu kompetitivnost. Jedino nogomet.

Zato je Hrvatska čudo.



Dovoljno je ovo pogledati.

Hrvatska je doslovce film o Rocky-ju. Samo u stvarnom životu.

Ali Hrvati sve to uglavnom uzimaju zdravo za gotovo.

Možda zato i jesmo uspješni.

Kad bacim pogled ovako na brzinu u rukometu je prva 3 mjesta osvajalo oko 15 država kroz cijelu povijest na EP, SP I OI, u košarci i više, 20-ak. Sve je to tu negdje. Praktički u rukometu je skoro svaka nogometna nacija jak protivnik , osim Italije i Engleske. A da rukometaši osvoje medalju jednom u 20 godina, svi bi pričali o njima kao o zadnjim propalitetima.

rodio sam se s košarkom, Cibonom, Petrovićem, Kukočem, meni je to kao očenaš, znam za to oduvijek. pamtim revijalnu utakmicu protiv Slovenije u Ciboni, pripreme za OI, mislim da smo ih dobili 30-40 razlike, Petrović ih natrpao, gledao s tribina oduševljeno. tad sam čuo prvi put za te neke čudesne Amerikance, pomiješao sam ih s Harlem Globetrotters-ima, mislio sam da tako igraju, svaki poen neviđeni akrobacija, barem je to tako izgledalo u dječijim očima tad, kao vanzemaljci.

i u košarci smo odigrali najveće finale u povijesti reprezentativne košarske, finale s jedinim pravim Dream Team-om. i danas pamtim kako nisam izdržao tu radost kad je Arapović zabio za vodstvo, doslovno sam dotrčao do TV-a i ugasio ga, starci su me lovili da me namlate.

međutim, to je opet ništa u usporedbi s prvim prijateljskim utakmicama hrvatske reprezentacije, bio sam na prvoj tekmi sa SAD, ali to osobito ne pamtim osim po pobjedi, ali se itekako sjećam pobjede nad Meksikom u Maksimiru 1992. 3-0, ta mi se utakmica urezala u sjećanje, ne mogu uopće opisati taj osjećaj ushićenja kad se sjetim toga, neusporedivo s bilo kojom drugom utakmicom, to je valjda prvi put da smo istrčali u sastavu sa Šukerom i Bobanom. baš bih volio ponovno pogledati tu tekmu: https://hns-cff.hr/matches/18323/hrvatska-meksiko-3-0/

onda nezaboravna utakmica sa Španjolskom, debi Prosinečkog i odmah gol, sjećam se da ga je stari tad pljuvao, meni je samo ostao osjećaj da s tim Prosinečkim nešto nije u redu (kasnije sam saznao što). ako dobro pamtim Boban ga je doveo u reprezentaciju, ili ga je Boban doveo ili zaštitio pred javnošću, nešto je tako bilo.



onda opet jedna legendarna tekma s Argentinom i Maradonom u Maksimiru, njihova pripremna pred SP u SAD-u, i tu utakmicu sam gledao uživo.



potom kreću kvale za Euro i plasman ispred Italije, kad je i službeno potvrđeno da smo nova nogometna velesila.



i najbolja ikad atmosfera na jednoj utakmici Hrvatske, 2 mjeseca nakon Oluje, Talijani nisu znali šta ih je snašlo na Poljudu, ovakvi prizori su viđeni na reprezentativnoj utakmici samo 1978. u finalu svjetskog prvenstva u Argentini.



ovih 5-6 utakmica u mom sjećanju vrijede više nego sve ovo poslije toga, s vremenom si se navikao na sve, podrazumijeva se, ali ovo doživjeti i sjećati se, nešto je transcendentalno, to se više ne može dogoditi niti prizvati, ostaje samo osjećaj kad ponovno to pogledaš. tko to nije svjesno doživio, taj nema pojma o čemu pričam.

i meni se s tim ništa ne da usporediti, velim ni svi uspjesi Vatrenih nakon toga, a kamoli nekakvi drugi sportski uspjesi kojih nije manjkalo.

to da bih želio da smo prvaci Europe u košarci se podrazumijeva.

Ja se sjećam Bobana i Prosinečkog od malo ranije, finale omladinskog SP 1987, Jugoslavija svjetski prvak protiv Njemačke, a njih dvojica igrači turnira. Onda trijumfalno trčanje oko stadiona sa jugoslavenskom zastavom, a na stadionu u Santiago de Chile 65 000 naših

Sad sam pogledao na wikipediji od 18 golova Juge na tom turniru, 12 su dali Hrvati.

Na Euro 1992. je umjesto tadašnje krnje Juge upala Danska i postala prvak. Faks iz Zuricha o tome kako "FIFA obnavlja članstvo Hrvatskoj" stigao je 5 mjeseci kasnije nakon ždrijeba kvalifikacijskih skupina za SP 1994. i Hrvatska nije mogla naknadno upasti u jednu od kvalifikacijskih skupina za SP. Iako je tadašnji izbornik Vlatko Matković tvrdio kako mu je tadašnji tajnik FIFA Sepp Blater nosao kufere po aerodromu i kako će stvar proći lišo , FIFA je bila neumoljiva. Hrvatska je tako prvi put u jednom ždrijeba kvalifikacija sudjelovala u siječnju 1994., i to onom kvalifikacija za EP 1996. u Engleskoj.

hrvatska košarka je u to vrijeme bila gigant, vjerojatno najbolja u Europi, nije baš isto ubrzati FIBA-u i FIFA-u.

BIH je tek počela 1996. s prvim kvalifikacijama za WC 1998, za Euro 1996 su preskočeni.

Nase rukometasice u polufinalu Eura. Veceras su svladale po prvi put i favorizovanu njemacku 23:20

Mostarka Camila rastura Lijepu Nasu:

Svaka čast. Najjači smo u svemu baš.
Svi ima da kleče pred Hrvatima i Hrvaticama

...uspjeh je time veći jer smo zbog korone ostali bez igračica podravke iako pratim rukomet dosta biću iskren da ni u snu nisam ovo očekiva...bravo cure...