|
KAKO JE IVICA OLIĆ DOKAZAO POSTOJANJE BOGA
Nekoliko vijekova slavonska obitelj Olić teško je živjela mada je radila od jutra do sutra. Omaleno mjesto Davor na samom granici s BiH nikada se nije činilo kao mjesto gdje bi vam djeca mogla imati ikakvu svijetlu budućnost. Majka Olić, iako je jako voljela slavonsku ravnicu s jedne i protočnu rijeku Savu s druge strane, razmišljala bi u predvječerje na staroj taraci drvene kuće tijekom sezone alergija – a dugo traje ta sezona, pa je dugo i razmišljala – kako bi bilo dobro da ona malom Ivici može platiti obrazovanje, da se mali školuje i završi fukultet, da dobro živi. Držala je ona tako krunicu i molila se dragom Bogu da iznađe neki način da mali Ivica postane priznati znanstvenik. Ali život često krene u suprotnu stranu. Došao je rat, vodile su se borbe, selo je spaljeno, ali staru majku Olić ništa nije boljelo kao nemogućnost školovanja svoga sina Ivice.
-Žao mi je sine što od tebe nikada neće biti nekakvog učenjaka i intelektualca. Ima bit da za nas Oliće nije suđeno da budemo znanstvenici, nego zemljoradnici – razmišljala bi tako stara mati Olić dok bi gledala uprljanog sina Ivicu kako trči s davorskom omladionom po grbavom pašnjaku i nabija staru loptu krpenjaču koju im je susjeda Mare sašila.
-Ivice – vikala bi tada mati i upozoravala – Ne trči tako kao muha bez glave, past ćeš i razbit ćeš tikvu o kamen.
Ivica je ne bi slušao, nastavljao bi trčati, a trčao je on već tada tri puta više od svojih vršnjaka, nalazio se u šansama, zabijao, faljivao, padao...Poznata je dogodovština iz toga doba, kako su je kasnije prepričavali vršnjaci s kojima je Olić igrao, da je jedanput Ivica uzeo loptu, predriblao jednog, drugog, trećeg, pa se odjedanput tu našla i krava Višnja koja je pasla travu, no Ola je dao dugi for, te je i nju izbacio iz igre, ali odnekle se stvorio ptičar Maks, najbrži pas u Davoru kojemu nijednja ptica nikada nije umakla, te se sjurnuo prema lopti, svi su vikali ode krpenjača u pičku materinu, ali Ivica je prestigao Maksa, dao i njemu lažnjak, poslao ga po čevape i zabio gol paraliziranom pionirskom vrataru NK Davora. Tadašnji predsjednik Marsonije Dragan Marić volio je dolaziti iz Slavonskog broda na vikend- izlete u Davor i primijetio je on tada jednog žgoljavog, čudne frizure i zadahanog lica, i dobro, dobro ga je upamtio. Kasnije je isti taj Marić doveo Olića iz Berlina koji se tamo mjesecima smucao po Herthi pokašavajući dobiti ugovor.
-Ja, ja – govorili su mu Njemci tada – Sinko, ti imaš samo jaja, ali za igrati nogomet trebaš imati i noge i glavu i šut i dribling. A ti imaš samo želju. Falio si profesiju sinko, trebao si pohađati neki fakultet, biti znanstvenik, a ne nogometaš. Malo je imati srce i želju, treba imati i tehnike.
Oliću je tada, s manje od 20 godina, karijera bila zapečaćena. I ona akademska zbog neimanja novaca, kao i ona nogometna zbog neimanja tehnike. No predsdjenik Marić odnekle je izvukao Olića, doveo ga u Marsoniju i Ivica je dobio priliku, iako ne baš za slavni klub kakav je priželjkivao kao mulac. Čim je Ivica obukao Marsonijin dres s brojem 11, publika je u sve većem broju počela pohoditi slavonskobrodski stadion. Ali ne da bi uživala u bravuroznim potezima Marsonijinih nogometaša već da bi se smijala jednom žgoljavom, čudne frizure i zadihanog lica.
-Jebo majku što je ovaj nesposoban – mogli su se čuti kroz smijeh komentari s tribina – Koji stil, koji ćompavi udarci, nije lako ovo golmanima braniti.
A Olić je samo zabijao i zabijao, a što je više zabijao, ljudi su mu se više smijali.
-Oprosti mu Bože, jer ne zna što čini – raspadali bi se od smijeha Marsonijini navijači dok bi Ola trčao prema njima skidajući dres i slaveći zgoditak.
A onda je Ola prešao u Zagreb, nastavio po starom – zabijati - ali i publika je nastavila po starom – dolazila je na stadion da se raspada od smijeha.
-I Inzaghi je bolji igrač od Olića – letili su komentari u Kranjčevićevoj.
A „smiješni“ je Ola postao prvi golgeter lige, doveo Zagreb do jedinog naslova u povijesti (vjerojatno i zadnjeg), pa je prešao u Dinamo gdje je opet bio najbolji strijelac lige. Smijeh je pratio sve njegove nastupe, a eruptirao je na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji gdje je Olić zabio strašnim Talijanima i nije uspio skinuti majicu nakon postignutog gola. Tojest nekako ju je uspio skinuti, ali je nije uspio opet obući. Prvi koji se nisu smijali njegovu nogometnom umijeću bili su Rusi. Ola je i tamo zabijao, ali Rusi mu se nisu smijali, nego su uživali i govorili da se ovakav igrač rijetko rađa. Taj njihov nedostatak zajebancije na račun davorskog strijelca, hrvatski su sportski novinari objašnjavali životom u strašnoj Putinovoj Rusiji gdje lete glave i kada šutite, a kamoli ne kada govorite i smijete se. Poslije je prešao u HSV, a ni isti oni Njemci koji su mu su mu govorili ja, ja, ali bez tehnike, više mu se nisu smijali, nego su uživali. Čitavu planetu Olićeva je požrtvovnost i nogometno umijeće oduševljavalo, a jedini koji su još uvijek plakali od smijeha kao napušeni, bili su – Hrvati. Pucali su oni tako glasnicama i kada je Ola zabijao i Njemačkoj na Euru i Engleskoj na Wembleyu, nije tad nikome bilo do smijeha posebno ne engleskim navijačima, ali Hrvati su jedva čekali da žgoljavi momak iz Davora, smiješne frizure i zadihanog lica istrči na teren i da se oni – smijući se njegovim batrljcima – odmaknu od užasne hrvatske svakodnevnice. Kada je igrala Hrvatska 4 i pol milijuna Hrvata čekalo je pred malim ekranima početak omiljene humoristične serije s Ivicom Olićem u glavnoj ulozi, a Lijepom Našom bi se prolamala jeka.
-HHHHHhaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, Haaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.
Samo se jedan Hrvat od njih 4 i pol milijuna nije smijao. Bio je to izbornik Slaven Bilić koji je u čudu gledao svoje sunarodnjake koji su maramicama brisali suze i mijenjali upišane gaćice.
-Nevjerojatno je koliko je ovaj Olić osporavan igrač. Hrvatska nikad nije imala ovakvog napadača. Čovjek je zabio toliko golova da čak, iako se reinkarnira, ne mora zabiti više nijedan, opet će biti veliki strijelac – objašnjavao je izbornik Bilić u studiju HRT-a Željku Veli koji se nije mogao suspregnuti da ne prasne u jebeni smijeh. Uostalom, kao i svih 4 i pol milijuna Hrvata kroz čitavo desetljeće koliko je Ola na svjetskoj nogometnoj sceni.
A onda je on na 12. postaji svog križnog puta došao u FC Hollywood u vrijeme kad je ovaj bavarski div muku mučio s rezultatima. Padali su i onda komentari u Hrvatskoj da kako Ola može igrati za jedan Bayern, odnosno da je ovaj nekada veliki klub s tim potezom doslovno otišao u pičku materinu.
-Da, stvarno kako može igrati?
Lijepo, simultanku. Izbacio je sam Juventusa, izbacio je sam Manchestera kao jedini koji je mogao zabiti besmrtnom Van Der Saaru, izbacio je sam Lyon. Svaka čast brončanima iz 98., ali nitko, ama baš nitko od tih igrača (Bokšić, Šuker, Šimić), nije ugradio u svoju momčad da se ona domogne finala Lige prvaka toliko kao Ola Bayernu.
Kada mali Ivica 22. svibnja bude ulazio na slavni Santiago Bernabeu, stara mati Olić će u jeku alergijske sezone iznijeti televizor na staru terasu drvene kuće u Davoru, uhvatiti krunicu objema rukama i zahvaljivati dragom Bogu što je poštenje i srčanost njezinog malog Ivice vratio na način da milijuni ljudi širom planeta oduševljeni plješću njenom Ivici – istom onom malom žgoljavom, čudne fizure i zadihanog lica. Bog će tu utakmicu gledati iz počasne lože, naći će pogledom izbornika Bilića i u stilu najboljih tračeva s hrvatskih kava tiho mu šapnuti.
-Oprosti Biliću Hrvatima, jer smijući mu se, nisu znali što čine!
_________________
|
