Bitno je brinuti se za sljedeće naraštaje.
Gdje smo bili prije 90 gdje smo sad 2015 po teritoriju.
Ta Bošnjačka država ne bi bila nikakva kočnica prodiranju Srba i Hrvata na Bošnjačke teritorije kao što ni BiH nije bila kočnica. To 30% 22% bi bilo pometeno za dan.

Hriscanska drzava izmedju Iraka i Irana ne moze da postoji.Tako ni muslimanska gde joj mesto nije.To je jednostavno prirodno.Na stranu jos i islamizam kojem tezite.Sluzbovanje svakom okupatoru.A posebno ustasluk i lazno hrvatsvo da bi se pokrili i sto bolje poklali Srbe.
U ovom veku ta se prica zavrsava dugo je i trajala.

SVE VEĆI BROJ DUVNJAKA BUDUĆNOST VIDI U SVOJOJ OPĆINI

Vukadin: Drastično povećan broj zahtjeva za gradnju farmi, ponestaje zemljišta


Sve veći broj Duvnjaka koji su godinama odlazili trbuhom za kruhom u strane zemlje danas svoju budućnost vide u rodnom kraju. U posljednje tri godine drastično je povećan broj zahtjeva za dodjelu poljoprivrednog i zemljišta za izgradnju farmi upućenih Općini Tomislavgrad od građana koji su radili ili, pak, rade izvan BiH. Prema riječima načelnika općine Tomislavgrad Ivana Vukadina, postoji inicijativa da se proglasi stočarska zona u ovoj općini. “Uvjerili smo se da s industrijskom zonom nismo napravili učinak kakav smo očekivali, ali mislim da bi proglašenjem stočarske zone na potezu od Ljubuše do Paklina napravili puno bolji učinak za poduzetnike i za samu općinu”, kaže za Večernji list Vukadin. Da stočarska zona itekako ima smisla, pokazuje primjer Duvnjaka koji ima svoju tvrtku u Zagrebu gdje je godinama radio, a sada se vratio u svoj kraj i tu pokrenuo farmu. “Naš mještanin je godinama živio na relaciji Zagreb - Tomislavgrad, u rodnom kraju provodio je samo vikende, danas je situacija drugačija, živi tu, a tek svaki treći vikend odlazi u Zagreb. Nabavio je 250 krava i nada se da će uspjeti živjeti od ovog posla. Spoznao je kako je u Tomislavgradu ipak bolje jer u Zagrebu je uvijek stranac”, kaže Vukadin. Nije on jedini primjer. Sve je veći broj onih koji odlaze u strane zemlje kako bi zaradili novac koji će uložiti u vlastiti biznis u BiH, odnosno konkretno u Tomislavgradu. “Mladić koji je vozio kamion u jednom našem prijevozničkom poduzeću je prije nekog vremena otišao u Njemačku raditi i ovih dana je podnio zahtjev za dodjelu zemljišta za izgradnju farme na potezu od Tomislavgrada prema Šuici gdje već imamo jednu sličnu farmu”, kaže Vukadin. Dodaje i kako postoji primjer dvojice braće od kojih jedan živi u Tomislavgradu, a drugi u Zagrebu, a žele zajedno pokrenuti izgradnju farme “na kućnom pragu”. Svi oni i još brojni primjeri shvatili su da u BiH postoji budućnost, te da si u tuđoj zemlji uvijek stranac. Zanimljivo je spomenuti kako općini Tomislavgrad već ponestaje slobodnog zemljišta za gradnju farmi i proizvodnih objekata. “Sad nam je problem mala količina zemljišta koju možemo dati ljudima jer smo većinu podijelili. Ovaj problem bi se mogao riješiti melioracijom Duvanjskog polja, međutim to je projekt za više razine vlasti jer Općina to financijski ne može podnijeti”, ističe Vukadin. Dodaje i kako se općina trudi na sve načine pomoći onima koji žele pokrenuti posao. “Mi smo imali odluku o subvencioniranju zemljišta gdje su oni koji žele pokrenuti posao kvadrat mogli dobiti po cijeni od jedne marke, ali u ožujku prošle godine je zaživio Zakon o stvarnim pravima koji je ovu našu odluku stavio izvan snage. Međutim, mi smo i tu našli načina da iziđemo ususret poduzetnicima”, kaže Vukadin. Naime, sada prilikom donošenja odluke o dodjeli zemljišta na teren izlazi vještak koji procjenjuje vrijednost zemljišta. “Sada, primjerice, 5000 kvadrata poduzetnik može dobiti po cijeni od 6 KM po kvadratu, što je u konačnici 30.000 KM, međutim općina mu vraća 25.000 KM kao subvenciju, tako da opet poduzetnik dobije kvadrat po cijeni od jedne marke”, zaključio je za "Večernji list" Vukadin.

NA NAJVEĆEM DIJELU BH. TERITORIJE, BOŠNJACI SU TEMELJNO OBESPRAVLJENA MANJINA (II)
29.05.2015 - 11:33
Politika
To što se nama predstavlja “turskom kulturom” dio je pothvata orijentaliziranja i otuđivanja muslimanskog dijela bosanskog naroda od sebe * Srbija i Hrvatska, Bošnjake prihvataju kao čudno političko pleme u državi koju osporavaju * Patriotska liga je veliki, časni pothvat nastao u bosanskom narodu * Ni naukovanje ni ceremonije, ni upravljanje dobrima ni politika, ne mogu očuvati smisao Islamske zajednice, ako ona ne služi slabima* Ocjenjivanje uloge Alije Izetbegovića je možda najvažnija zadaća koja se nalazi pred bosanskom akademskom zajednicom* Tokom istrage 1983., sam bio podvrgnut pritisku. Ali usprkos okrutnosti, sve to mi se činilo ružnim i glupim * Nijedan narod u Evropi nema tako hrđavo iskustvo kao Bošnjaci s ljudima koji su nastali u njemu, te zajedno s drugim potvrđivali mržnju protiv tog što su bili *



Razgovarala: Medina Delalić/BNN

Profesore Mahmutćehajiću, tri citata koja ste naveli ilustriraju kontinuitet antibosanske politike, ali ostaje pitanje zašto probosanske snage, ili zašto barem Bošnjaci, danas šute na otvorena ponižavanja koja doživljavaju njihovi sunarodnici?

Nije li, zapravo, jasno da se na kraju dvadesetoga stoljeća, kao i na početku dvadeset i prvog, pokazuju različite forme istog antibosanskog projekta?! Ta tri navoda, izabrana iz mnoštva mogućih, služe za prikaz neosporivog kontinuiteta tog što su 1991. godine zamislili, pokrenuli i vodili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u odnosu prema Bosni, a dobro poznati, osuđeni i još suđeni zločinci izvršavali, primjenjujući i genocid tamo gdje postizanje cilja nije bilo moguće na drukčiji način. U tome, i psihičkim posljedicama među bosanskim ljudima, treba tražiti razloge i spomenutoj, kao i svakoj drugoj šutnji u uvjetima kada bi moralna zapovijed zahtijevala odlučno govorenje. Progonjenja, ubijanja i ponižavanja Bosanskih Muslimana traju predugo. Tabuizirana su. Moguće ih je prepoznati i kao pritajena i prikrivena djelovanja usred Sarajeva. I fašizam je nerijetko njihovo bitno svojstvo. Ali objektiviziranje tog pretpostavlja intelektualno podvižništvo. Ako ga sad nema, nipošto ne bi trebalo prihvatiti da ga neće ni biti.

Sve to se čini ukazivanjem i na sporne sadržaje zvanične turske politike prema Bosni. Nije li tako?

I samo spominjanje turskog imena u srpskoj i hrvatskoj kulturi znači podsjećanje na bitne neprijatelje – i političke i teološke. Turci su u nacijskim kulturama glavni politički neprijatelji. A kada su završeni ratovi s osmanskim sultanatom, svi muslimani na područjima novih nacijskih država, poistovjećivani s Turcima, postali su unutarnji ili teološki neprijatelji, strano tijelo u nacijskoj cjelini, bolest koja podstiče na gađenje. Kada biste to isključili iz tih kultura, one bi sličile spužvi s neizbrojivim mnoštvom rupa. Nije tako u slučaju bošnjačkog sentimentalizma i moralizma. Bošnjačka većina je prožeta nekritičkim odnosom prema svojoj političkoj historiji. Prilike su još gore u slučaju turske državne politike. Tu su Bosna i Bošnjaci osjećani i predstavljani Turcima, ako ne posve Turcima onda barem narodom “turske kulture”. Njihova politička i kulturna neovisnost, s ogromnim resursima u vlastitoj historiji i ogromnim razvojnim mogućnostima, kao da ne postoje, pa se zato ne tiču ni turkofilskih Bošnjaka i njihovih turskih tutora. Od bošnjačkih političara i traumatizirane javnosti očekuju se snishodljivost i ushićenost Turskom i njenim vodstvom. Šta bi neko imao protiv tog da se to temelji na realnosti i da donosi bilo šta dobro? Ne donosi ništa do snaženje antibosanskih politika, te tako i antimuslimanskih, ništa do održavanja demoniziranog turčijata Bosanskih Muslimana. Oni s tom turskom i proturskom politikom ostaju bez svoje bosanske kulture, koja se posve neprincipijelno i neznanstveno predstavlja kao turska. Tako se doprinosi onemogućenju bosanske političke svijesti, u kojoj bi samokritičnost u bošnjačkoj javnosti spriječila getoiziranja tog bitnog sadržaja svega bosanskog.

Budući da se Bosanski Muslimani često identificiraju s Turcima, a o čemu govorite i u svojoj studiji o Andriću, iskoristiti ću priliku da Vas pitam koliko nam koristi, a koliko šteti, upadljivo favoriziranje čelnika SDA od strane predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana?

Bosanska politika, a tako i njezini bošnjački sadržaji, ne može izaći iz zapriječenosti dugog trajanja bez jasnog viđenja bosanske budućnosti. Kada se kaže “viđenjaˮ, radi jasnoće valja podsjetiti na nositelja političke volje kao subjekta takvog viđenja. Da bi to njegovo viđenje bilo jasno, nužno je znanje o tome šta je, zapravo, poželjna bosanska budućnost. Kako god ona bila opisana, njen ideal je gradnja prijateljstva sa svima, ustrajavanje na otklanjanju vlastitih i tuđih zabluda o Bosni i bosanstvu. Zato su toj politici glavne adrese Beograd, Zagreb i Podgorica. Sve dok bosanski, a to znači i bošnjački političari svoju politiku ne budu izlagali i branili na političkim pozornicama teleologija srpstva i hrvatstva, svaka razina političke odgovornosti za jasno viđenje bosanske budućnosti ostajat će zamagljena moralizmom i sentimentalizmom koji nadomještaju razumski predstavljenu i vođenu državnu politiku s odgovornošću pred vlastitom i svjetskom javnošću. Svima koji ustrajno i javno žele bosanskome narodu oduzeti njegove potencijale u prošlosti i u budućnosti, svodeći ga u fiktivnim i faktičkim prikazima na ovakav ili onakav turčijat, nužno je reći: Bosanski Muslimani nisu Turci, a kada im se to ime i veze s njime nameću – to je samo pouzdan dokaz kulturnog rasizma onih koji to čine. Takvim ih sada i prije, redovno tajno a nerijetko i javno, nazivaju oni koji su zagovarali i provodili zločine protiv njih. Nema nijednog razloga da muslimanskom dijelu bosanskog naroda bude osporen ijedan sadržaj njegovog općeg bosanstva. Šta god su nekad bili u svojoj zemlji, iz tog i u tome su nalazili razloge za svoja drukčija bivanja, nikad ne iznevjeravajući prethodno sadašnjim i budućim. Užasavajuća je tvrdnja Ive Andrića, a još više decenijska ravnodušnost prema njoj i na njoj zasnovanim fikcijskim pričanjima i njenim ideologijskim veličanjima, o sadržajima bosanske muslimanske kulture “čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture i čija je vera – nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje – prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvim osobenoˮ, kako je napisao. Sve što se na toj netačnoj ideologijskoj tvrdnji može graditi mora imati sadržaj fašizma i nacizma. Bosanski Muslimani nisu narod turske kulture. Svi oblici njihovog turčenja su direktno ili indirektno sadržaji antibosanskih, a tako i antimuslimanskih projekata. Zaluđenost traumatiziranog bosanskog naroda, a prvenstveno njegovog muslimanskog dijela, turčenjem izvana i iznutra jest poput političke bolesti. Da bi opstali, nužno je njihovo osvješćenje u tome što jesu i oslobođenje svih imaginacija tog što nisu. Tek u takvom osvješćenju svog narodnog bivanja, što znači u svojoj politici, Bošnjaci mogu postati politički subjekt, a tako i partner drugima u gradnji prijateljstva, činitelj u ustavnom patriotizmu s principijelnim utemeljenjem u svemu bosanskom. To je uvjet konstruktivne saradnje u cjelini bosanske društvene pluralnosti.

Kao da se nameće percepcija prema kojoj bi Anakara za bosanske Muslimane trebala biti isto što su Beograd i Zagreb, za neke bosanske Srbe i Hrvate?

Oni koji misle da je Ankara za Bošnjake ono što su Beograd i Zagreb za bosanske Srbe i bosanske Hrvate – zagovaraju i podstiču zaprečavanje bosanskog političkog društva, u skladu s onim programima koji su u temelju bosanske patnje. Stradanja i patnje bosanskog naroda, projektirani i provođeni u okviru nacijskih pothvata, ilustrira i činjenica da danas u Bosni živi manje od jedne trećine ukupnog broja tog naroda. Najveći broj ih je u Turskoj. Nije moguće osvješćenje tog naroda u tome što jest uz bilo koju vrstu apologije ulizištva i epigonstva nekim drugim ideologijskim slikama svijeta. Prijateljstvo Republike Turske, kao i svake druge države svijeta, jest potrebno i poželjno u svakoj bosanskoj politici. Ali jadna i tužna su prijateljstva u kojima se tutorstvo i skrbništvo za nekog, smatranog svojim surogatom, predstavljaju kao velika prijateljstva. Bosansko političko i kulturno naslijeđe je jedini ozbiljni temelj na kojem je moguće izgraditi viziju poželjne bosanske budućnosti. To što se nama predstavlja “turskom kulturom” samo je dio velikog pothvata orijentaliziranja i otuđivanja muslimanskog djela bosanskog naroda od sebe u pothvatu svođenja Bosne na neriješeno srpsko-hrvatsko pitanje.

Ima li bosanski narod danas državu? Ili, da pitam ovako: kako biste opisali situaciju u kojoj se sada nalaze bosanskohercegovačka država i Bošnjaci kao njen najbrojniji narod?

Bosanski narod ima svoju državu. Osporavana, potkopavana i razarana mu je gotovo svim raspoloživim sredstvima. Kada se kaže “srpska nacija”, ili bilo koja druga, to podrazumijeva gradnju srpske države, što je uvijek projekat dugog trajanja. Isto je i kad se kaže “hrvatska nacijaˮ. Ta dva projekta, i srpski i hrvatski, koji imaju države kao moćna sredstva, nikada nisu, u punom značenju tog pojma, priznali nužnost bosanske države kao dobra svih ljudi koje ona obuhvata. I današnja, jednako kao i u dugom vremenu prije, osporavanja i ogađivanja bosanske države i velike mogućnosti pluralnog društva, bez koje se svijet mora sunovratiti u ambis svih opačina, jesu posvuda širena i podržavana. Žele se osnažiti mentaliteti u kojima su Srbija i Hrvatska vječne, a Bosna privremena. Usprkos ogromnoj energiji utrošenoj tokom dvadesetog stoljeća na onemogućenje bosanske države, njena unutarnja snaga pokazala se znatno većom nego je u antibosanskim projektima pretpostavljana. Uz sve to, nakon svih kontroverzi u svođenju bosanskog naroda na anomalično muslimanstvo kao neki politički surogat, bosanska država je ipak preživjela. Za taj dio bosanskog političkog naroda, koji se danas naziva bošnjačkim, politički credo jest gradnja političke filozofije koja će tu državu, kao nužan uvjet preživljenja, čuvati i razvijati uz sve što taj pothvat uključuje – pluralno društvo s pravima pojedinca u središtu; slobode svih oblika udruživanja, opredjeljivanja i govorenja; potpune jednakosti svih bosanskih ljudi pred zakonom; demokratsko legitimiranje vlasti u njenoj podjeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku; otvorenost javnog prostora za sve oblike pojedinačnog i skupnog iskazivanja i tako dalje, u skladu s najboljim političkim postignućima i idealima svijeta. Za one koji su djelovali, i to nastavljaju činiti, u smjeru uništenja bosanskog političkog društva i njegove države – valja odlučno otvoriti tri mogućnosti.

Koje su to mogućnosti?

Prva je ustrajavanje na političkim razgovorima kao sredstvu otklanjanja napetosti i nesporazuma te utemeljenja i snaženja međusobnog povjerenja i jamčenja prava na različitosti u jedinstvenom političkom sistemu. Druga je čuvanje od korištenja svih kolektivnih razlika u odnosima jednih s drugim, rad na njihovome pretvaranju u izvore veće pojedinačne i skupne obazrivosti prema razlikama svijeta i upućenosti u njih. I treća je odlučno isticanje nepopustljivog neprijateljstva prema svima koji ugrožavaju bosanski politički poredak kao dobro svih bosanskih ljudi, uz sve njihove različitosti. Ako bismo tako, uz ta tri sadržaja bosanske politike, odredili i bošnjaštvo unutar općeg bosanstva, jasno je da ova država kao neprocjenjivo blago i nepovredivo dobro postoji, ali da tek treba biti to što je potreba njenih ljudi. Ni srpstvo ni hrvatstvo ni bošnjaštvo nemaju i ne mogu imati budućnost kao ideološke artikulacije partikularnih interesa dijelova bosanskog naroda sve dok ne bude shvaćena i prihvaćena činjenica da im je bosanstvo temelj i okvir. Te političke ideologije koje se od jednog do drugog naraštaja mijenjanju nanosit će štetu onima na koje se pozivaju, jer su bez realnog utemeljenja.

Proizlaze li, zapravo, svi naši problemi iz činjenice da su muslimani, većinsko stanovništvo u ovoj državi?

Nacije u današnjem značenju tog pojma jesu moderna pojava. Uz to, suštinski su evropska pojava. Riječ je o ideologijskim osvješćivanjima naroda. To nikada nisu neka konačno zaokružena tijela. Više su to procesi konstruiranja i dekonstruiranja političkog osvješćenja nekog naroda. Nema nacija bez nacijske teleologije, a nacijska država je uvijek nacijski telos. Kada se evropski nacijski procesi promatraju na području Jugoistočne Evrope, jasno je da nacijske ideologije i njihova iskustva s drugih strana nije moguće jednostavno prenijeti i primijeniti na mozaik naroda u dijelu svijeta kojem pripada i Bosna, temeljito izmiješanih te vrlo bliskih i sličnih, ali ponekad i različitih. Razvoj srpske i hrvatske nacije slijedi na sličan način obrasce razvoja drugih evropskih nacija, ali na prostorima gdje nema zahtijevane homogenosti kao ideologijski postuliranog nacijskog cilja. U nacijskim vidicima, koji su u tim vremenima bili zastrti različitim oblicima ideologijskih simbioza, muslimani su predstavljani kao siva etnička zona. Veselin Đuretić o nužnosti Bosne, kakvu spominje i Vasa Čubrilović, i muslimanima, a zapravo bosanskom političkom narodu, piše kao o pitanju koje nositelji srpske nacijske ideje “nisu mogli dovršitiˮ, a što su “kao narod morali da dovrše: nisu izvršili homogenizaciju ni onoga svog etničkog prostora koji je bio oslobođen u toku antiturskih i antigermanskih ratova. Čitavi predeli koje Karađorđeva buna nije bila zahvatila, kao i oni koji nisu bili obuhvaćeni bunom u Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, ostali su nacionalno nekoherentni. Ostali su kao sive etničke zone, na kojima će se kasnije izvoditi socijalni eksperimenti različitog smera: i oni eksperimenti koje je usmeravala Crna katolička multinacionala i oni koje je usmeravala Crvena (komunistička) internacionala.ˮ U takvim vidicima Bosna je teritorija na kojoj se rastavljaju i spajaju dvije nacije – srpska i hrvatska. Ako bi i postojao bosanski politički narod, tako postulirano sastavljanje i rastavljanje ne bi bilo moguće. To “ako bi postojaoˮ ugrađeno je u premise nacijskih programa, što znači nužnost ideologijske tvrdnje da bosanski politički narod ne postoji te da se nikad ne smije dopustiti njegovo postojanje. Upućivanje na postignuća ranijih buna, u kojima je to nepostojanje potvrđeno uništavanjem “sivih zona”, što znači svih sadržaja muslimanstva u nastajućoj naciji, nuđeno je kao jedini pouzdan postupak rješenja nacijskog pitanja.

Danas je u VL-u izasao kalendar o KC u BIH i broju vjernika po dekanatima u 2014. godini.

Bugojanski dekanat 14.787
Travnički dekanat 32.464
Sutješki dekanat 5.987
Sarajevski dekanat 12.370
Kreševski dekanat 25.857
Žepački dekanat 23.107
Tuzlanski dekanat 14.591
Usorski dekanat 6.643
Brčanski dekanat 8.266
Doborski dekanat 8.965
Šamački dekanat 19.149
Ramski dekanat 9.672
Derventski dekanat 985

Bihaćki dekanat 4.118
Bosansko-gradiški 562
Jajački dekanat 6.562
Livanjski dekanat 20.113
Prnjavorski dekanat 702

Broćanski dekanat 19.675
Čapljinski dekanat 10.101
Duvanjski dekanat 18.110
Grudski dekanat 12.379
Ljubuški dekanat 23.206
Mostarski dekanat 53.758
Posuški dekanat 16.321
Širokobiješki dekanat 29.368

Stolački dekanat 15.029
Trebinjski dekanat 5.143

Gdje mogu dobit informaciju koji dekanat sta obuhvaca ?

Na Mektepskoj olimpijadi MIZ-a Mostar

U Donjoj Drežnici 700 djece iz 29 mekteba

Osmo izdanje "Mektepske olimpijade" Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Mostar danas je u Donjoj Drežnici okupilo oko 700 djece iz 29 mostarskih mekteba. - See more at: http://www.avaz.ba/clanak/180544/u-donj ... rAPDs.dpuf

Tomašević je predstavio neslužbene podatke posljednjeg popisa stanovništva iz 2013., prema kojima BiH ima oko 3,8 milijuna stanovnika, od toga su Bošnjaci 48%, Srbi 37,1%, Hrvati 14,3%, te 0,6% ostalih.

http://poskok.info/wp/?p=152654


Kakvi crnih 3.8 miliona.Stvarno stanje je ispod 3 miliona.Kakav je ovo popis popisalo sve brote od Skandinavije do Novog Zelanda

Kako ovih 700 skolaraca stoje u ukupnoj demografskoj slici Mostara?
Koliko tamo ima hrvatske djece istog uzrasta?

Jeli znas kakvo je stanje u Busovaci i Novom Travniku? Cujem od nasih da smo 2/3u Busovaci i 50:50u N. Travniku Drugi kazu da su Bosnjaci relativna vecina u oba mjesta. Zanima me sto je od toga istina.

Koliko sam čuo (by dudu, ali to je bilo davno, valjda su moguće i neke izmjene), u Busovači smo preko 55%, u Jajcu nešto preko 50, a u NTravniku nešto ispod, ali nas svejedno ima više od Muslimana.
Što bi značilo da su sve "miješane" općine naše.
Pričam o općinama, ne o gradovima, u svakom od ovih gradova smo apsolutna većina...

Nek netko skenira, piše sve na karti.