Ženska prava: Šta je pozadina smanjenja naknada za porodilje u Sarajevu?

Deregulacija ženskog tijela

Pored ukidanja porodiljskih naknada koje su povezane sa rodnom i porodiljskom politikom državnog aparata, na tržištu rada, usprkos postojanju Zakona o zapošljavanju trudnica i mjera kojima (bi) se treba(lo) spriječiti poslodavca da “disciplinira” tijelo žene pritiskom protiv rađanja ili s druge strane da uposlenicama omogući prekidanje rada uz plaćeni dopust, dešava se upravo suprotno – prijetnje otkazom i u konačnici otkaz uslijed trudnoće kao “smetnje” poslodavcu

Nedavno smanjenje ili izostanak naknada za porodilje u četiri općine u gradu Sarajevu, kao i kašnjenje njihovih isplata, njihovo smanjenje i u drugim kantonima, medijski je popraćeno prilično jednoobrazno; prema dominantnoj medijskoj i javnoj prezentaciji ovog problema radi se o hiru naših političara koji su ukinuli naknade porodiljama i smanjili izdvajanja za javne radove, a istovremeno povećali sebi plate.

Iako se nesumnjivo radi i o svojevrsnom hiru i neodgovornosti političara, ovaj događaj je i bitan simptom sistemske prilagodbe postojećeg sistema u Bosni i Hercegovini uslovima krize i novi vid repatrijarhalizacije proistekao iz tranzicijskog puta zaustavljenog recesijskom svakodnevnicom. Osim toga, on ukazuje i na savršenu uklopljenost novih, mjerama štednje stvorenih, politika reguliranja porodičnog života i ženskih prava sa naslijeđenim politikama nacionalnih i etničkih diskursa.

Kako kapitalizam repatrijarhalizira?

Izostanak povezivanja ovog problema sa širim kontekstom koji čini čitav set mjera rezanja troškova na štetu javnih institucija, javnih dobara i uopćeno na štetu “feminiziranih” profesija, kako u okviru medijske javnosti, tako i okviru grupacija koje sebe nazivaju feminističkim, ukazuje na nepostojanje društvene svijesti, pa čak ni pojedinačnih glasova koji bi ukazali na sistemsku repatrijarhalizaciju društva generiranu ekonomskom krizom.

U različitim zemljama Evrope čini se da vladaju slične tendencije kada su u pitanju mjere štednje; radi se o općem trendu smanjenja plata, penzija, socijalne zaštite, štednje na račun javnih ustanova kulture, zdravstva – onih institucija i sektora koji se tradicionalno vezuju za rad žene; kako žene kao zaposlenice, tako i žene kao krajnje korisnice ovih ustanova. U tom smislu, dužnička kriza pokazuje se ne samo kao klasno obojena, nego i naglašeno rodno diferencirana. Mjesto propitivanja utjecaja neoliberalne doktrine na sveopće dokidanje institucija javnog dobra je mjesto gdje bi se trebalo propitati koliko je patrijarhat – zapravo – i dalje baza kapitalizma, a žene ona kategorija koja je upravo u vremenima krize i politikama “mjera štednje” dvostruko opresirana – klasno i rodno.

Mjere štednje stoga najviše pogađaju žene s obzirom na tradiciju zauzimanja radnih mjesta po rodnoj diferencijaciji; žene tradicionalno obavljaju poslove u javnim službama kao što su zdravstvo, obrazovanje ili niže plaćene i potcijenjene poslove kao što su kućna njega, čišćenje i slično. S obzirom na to da su žene ponajviše nositeljice porodične skrbi o djeci, obrazovanju, hrani i drugim svakodnevnim kućnim poslovima/potrepštinama, ali i one preko kojih se, u ovisnosti o trenutnoj ekonomskoj i političkoj situaciju, vrši discipliniranje “tijela”, odnosno sprovode zakoni o reprodukciji (tradicionalno su žene “nositeljice” reprodukcije radne snage), žene su posljedično i najviše pogođene krizom.

Kriza iznjedruje upravo ovakve nemilosrdne posljedice po najosjetljivije socijalne kategorije. Pored ukidanja porodiljskih naknada koje su povezane sa rodnom i porodiljskom politikom državnog aparata, na tržištu rada, usprkos postojanju Zakona o zapošljavanju trudnica i mjera kojima (bi) se treba(lo) spriječiti poslodavca da “disciplinira” tijelo žene pritiskom protiv rađanja ili s druge strane da uposlenicama omogući prekidanje rada uz plaćeni dopust, dešava se upravo suprotno – prijetnje otkazom i u konačnici otkaz uslijed trudnoće kao “smetnje” poslodavcu. Problem na relaciji poslodavac – (trudna) zaposlenica je odvajkada goruće pitanje i radnog zakona i socijalne i zdravstvene politike, ali je u vremenima novonastalih kriza i mjera štednje intenziviran.

Feminizacija siromaštva

Prema pisanju Kristin Vanden Dalena, o utjecajima “mjera štednje” ne žene u Evropi, ova “nemoralna” posljedica mjera štednje će se samo pojačati uslijed dužničke krize, a iznad svega je “protuzakonita”. Konačni cilj neoliberalne doktrine je prevođenje sistema javnog dobra i javnih institucija u sistem privatizacije i (na) deregulirano tržište rada, što je ne samo lokalni nego i globalni problem; posljedica ovog učinka “potpomognuta” kreditima MMF-a je saglediva u sve vidljivijem potkopavanju javnog dobra – institucija kulture, obrazovanja, zdravstva, fondova socijalne pomoći, penzionih fondova, etc.

“Feminizacija” siromaštva je stoga logična posljedica ovih mjera proizašla još u tzv. tranzicijskom periodu promijenjenih političkih i socioekonomskih paradigmi i sprovedenoj deindustrijalizaciji zemlje. Žene su i statistički najviše zaposlene u obrazovnim i zdravstvenim institucijama, odnosno institucijama javnog dobra, rezovi budžeta za institucije socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih usluga djeluju u dva smjera: pogađaju žene kao kategoriju koja najviše ovisi o spomenutim institucionalnim potporama i uslugama i žene kao kategoriju koja procentualno čini najveći postotak ove radničke snage.

Uporedo s tim, možemo pratiti i regionalno rastući trend, koji se također u vremenu krize provodi i u zemljama EU, a to je povećanje starosne granice za odlazak u penziju. Uslijed ovakvih mjera, žene su ponovno ugroženije – s obzirom na radni vijek u službama tzv. “ženskih poslova” – u penziju idu sa manjim primanjima nego muškarci.

Također, žene, kao i neke druge socijalne kategorije poput studenta/ica, su češće zaposlene na pola radnog vremena ili na honorarnim poslovima bez ograničenog radnog vremena, provodi se sistem fleksibilizacije radnog vremena, što ih dovodi u sistem ovisnosti o muškarcima u kućama ili u tzv. privatnoj sferi, riječ je dakako o prekarizaciji ženske radne snage. Za očekivati je da će, ukoliko se nastavi kretati ovim smjerom, jačati sistem privatizacije onih institucija u kojima najviše participiraju žene, ili će dolaziti do njihovog postepnog ukidanja: sistem razuđenih institucija potpore ženama kao što su vrtići zatvaraju se ili se otvaraju privatni čime se i na rodnoj osnovi jača sistem klasne nejednakosti.

Korijen otpora

Poskupljivanje školarina za visokoobrazovne institucije jača i model “potkupljenog znanja, što dovodi do pitanja koje opravdano postavljaju neke feministkinje: da li će, ukoliko stupe na snagu ove mjere, studentice biti više pogođene nego studenti, odnosno: hoće li doći do osnaživanje repatrijarhalizirajućih modela i jačanja rodne, pored klasne, diferencijacije u samom procesu studiranja i odabira profesija. Koliko je onda pitanje klasne nejednakosti i eksploatacije u konačnici uvijek i pitanje rodne?

U tekstu koji analitički propituje utjecaj mjera štednje na žene u Evropi, Kristin Vanden Dalen, između ostalog piše ono što bi se jednakovrijedno moglo primijeniti i naš, bosanskohercegovački, ali i regionalni kontekst: “Neke od glavnih mera pripremljenih za evropske vlade, stavljene pod vođstvo ili snažan uticaj MMF-a i drugih evropskih institucija su: opšti pad plata i penzija, rušenje sistema socijalne zaštite, uništenje javnih službi, napadi na radno zakonodavstvo i porast potrošačkih poreza. Kad se povuče crta, sve ove mere rade protiv emancipacije žena u Evropi.”

Možemo li u konačnici izmaštati konačnu emancipaciju žena (pa i muškaraca) bez ekonomske neovisnosti žena od muškaraca. Pitanje emancipacije žena kroz AFŽ (i KPJ) je postavljano na jednakovrijednom političkom i ideološkom načelu, što govori da usprkos svojevrsnom historijskom revizionizmu u sjećanju na revolucionarna organiziranja i djelovanja pokreta u praksi, kao i već naglašenom zaokretu feminizma u depolitizirajući diskurs ženskih (kulturno-identitetskih) pitanja, feminističko organiziranje mora biti revalorizirano i s jasnom ekonomsko-političkom pozicijom.

Izostanak ove vrste solidarnosti, ne samo zasnovane na rodnoj, nego i klasnoj, ali i svakoj drugoj, dominantnom sistemu subordiniranoj kategoriji, opet je posljedica iste one ideologije koja kroz, slobodno možemo reći, svjesno generiranu krizu, propisuje poželjna mjesta pojedincima i društvenim kategorijama u okviru određene društvene stvarnosti.

Kontrolirani sindikati, kontrolirana studentska udruženja, kontrolirana kulturna scena, pa na kraju i kontrolirani feminizam, sasvim su logični elementi kapitalom kontroliranog društva. Progon feminizma u kulturologiju značio je i prekid sa prvotnim feminističkim zahtjevima koji su uvijek bili zahtjevi definisani kao “jednakost za sve”. Feminizam tada prestaje biti (lijevo orijentirani) društveni pokret borbe za ravnopravnost svih, a postaje rasplinuti kontigent grupacija koje su pojam “feminističkog” angažmana izjednačile ili prevrednovale u pojmove ženskog ili “rodnog“, te svoje programe definirale kao depolitizirane zahtjeve za partikularnom korekcijom društva.

Gender mainstreaminga

Pacifikacija feminizma ili ono što je Nancy Fraser vidjela kao retrogradnu pretvorbu feminizma iz društvenog pokreta u kulturnu teoriju, iako i kod nas na sceni već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, svoju kulminaciju doživljava u postratnom tranzicijskom periodu. Radikalno praveći rez sa dosadašnjim feminističkim nasljeđem, najprije onim socijalističkim, postratne “feminističke” politike u Bosni i Hercegovini mogu se svesti na dvije oblasti: državne pro-evropske regulative o ravnopravnosti spolova i nevladin sektor. Aktivnosti koje podrazumijevaju provođenje ove strategije odnose se na utvrđivanje spolnih kvota ili jednake zastupljenosti muškaraca i žena na svim nivoima vlasti, pri čemu je vidljivo kako se feministička politika reducira na pojednostavljeni biologizam.

S druge strane, osim zvaničnih državnih strategija postizanja ravnopravnosti spolova ili gender mainstreaminga, feminizam je reduciran i na oblast djelovanja nevladinog sektora, gdje je ponovo uočljiva depolitizacija feminističkih zahtjeva u samom nazivu, kao i aktivnostima ovog sektora; feminizam kao društveni pokret i borba reducira se na udruženja žena i ženske mreže koje su bez konkretne političke platforme.

Sistemska repatrijarhalizacija društva maskirana u nužne “mjere štednje” zapravo je proizvedena redefinicija odnosa između spolova koja se provodi kroz, između ostalog, reguliranje porodičnog života nauštrb žena i istovremenog stvaranje privida rodne ravnopravnosti kroz, ne političku zastupljenost nego zastupljenost žena (ali i svih marginaliziranih društvenih kategorija) u politici. U tom smislu, ukidanje porodiljskih naknada tek je simptom sistemske uvezanosti tendencije konzerviranja patrijarhalnih vrijednosti.

Nije mi jasno kako ovako malo Srba.

otkud ti? zaboravio sam se javit FZS-u, sad šaljem.

Dudu kako još nema podataka o broju rođenih za ožujak?

Žepče
Hrvati 146
Bošnjaci 155
Srbi 1

po FZS-u nismo nikad ovako dobro stajali u Žepču, obično bi imali do 110 rođenih.

Usora
Hrvati 22
Bošnjaci 13
Srbi 4

u Usori i dalje fantomski Bošnjaci, a evo sad i Srbi, iako od ove 4 Srpkinje, dvije su rodile s muževima Hrvatima.

pitaj boga odakle ti bosnjaci u usori, a sada i srbi. mozda roda ih donijela

samo kad pogledam opcinu usoru znam da ovaj FZS maksimalno laze u koristi Muslimana...

desilo se i to, rodila prva Srpkinja u Posušju , neki Hrvat ju je profurao, dok imamo jedan srpski par u Ljubuškom. u ZHŽ-u od 798 rođenih, 796 je Hrvatica i te dvije Srpkinje.