The Nazis entered this war under the rather childish delusion that they were going to bomb everybody else, and nobody was going to bomb them. At Rotterdam, London, Warsaw and half a hundred other places, they put their rather naive theory into operation. They sowed the wind, and now they are going to reap the whirlwind.

Pa Turski kurdistan ih je željan

Pa kaj je tebi s ovakvim stavovima?

Što su Amerikanci radili u Vijetnamu?
Što je Staljin radi gdje je stigao?

Ne bi trebao biti ovoliko naivan.
Svjetsko "pravo" je pravo jačega.
Pogledaj što su nama radili nakon rata kojeg smo dobili.

Povijest pišu pobjednici.
Pa imaš onaj dio kada CA napokon zaustavlja masovna silovanja žena (većinom Njemica).
Zašto?
Jer su se pojavile spolne bolesti.

Hitler je radio svašta, ali većina tih stvari koje je radio nije bila kažnjiva.
Bila je glupa, tipa njegova okrutnost u SSSRu ga je vrlo vjerojatno koštala rata.

A u ww1 su Središnje sile (osim Turske) bile pozitivci, jbg.

Tko je jači, taj kvači.

Najgora stvar je kad netko krene vjerovati u vlastitu propagandu.

Ne želim ljudima zlo, ali meni se čini da Britanci i Francuzi polako žanju što su i sijali, stiže ih Božja pravda.

Osuđen je samo simboličan broj od nekih stotinjak visokih oficira od vojske u kojoj je sudjelovalo 17,3 milijuna
ljudi. Bilo je samo 36 smrtnih kazni, ostalo zatvorske, od kojih su mnoge kasnije skraćene.

Sta je CA

I ja se pitam

Crvena armija sudeći kontekst

Pa da

Mislio sam da je to očito

Pristup političkog Sarajeva prema Banjaluci i osobito prema Mostaru u mnogočemu podsjeća na logiku djelovanja Hamasa prema Izraelu - trenutno - ne po metodama, već po naravi odnosa i ciljevima. U oba slučaja riječ je o jednostranoj politici nepriznavanja drugoga kao legitimnog političkog subjekta, sustavnoj delegitimizaciji njegovih institucija, identiteta i autonomije, te o trajnoj opstrukciji svakog stabilnog političkog dogovora.

Političko Sarajevo, u kontinuitetu od potpisivanja Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, demonstrira strategiju u kojoj Hrvate u Bosni i Hercegovini ne vidi kao konstitutivan narod sa suverenim političkim pravima, već kao "manjinu u pokušaju", čija se autonomna volja sustavno obespravljuje: od načina biranja člana Predsjedništva, preko izbornog zakona, do raspodjele javnih prihoda i imenovanja na svim razinama vlasti. Odbijanje da se prihvati politička realnost legitimnog hrvatskog predstavništva u Mostaru i Zagrebu, uz uporno nastojanje da se „zauzmu institucije“, podsjeća na Hamasovo poricanje prava Izraela na postojanje kao židovske države, unatoč međunarodnom priznanju i faktičkom postojanju.

Slično se ponašanje očituje i prema Banjaluci i Beogradu: umjesto realpolitike i priznavanja Republike Srpske kao entiteta definiranog Ustavom BiH, političko Sarajevo često koristi retoriku "državne nadmoći" kojom se osporava svaki oblik entitetske suverenosti, iako je upravo ta podjela temelj mira u BiH. Time se proizvodi permanentna kriza u kojoj ne postoji priznanje drugih aktera kao ravnopravnih partnera.

Za Hrvatsku, koja je potpisnica Daytonskog sporazuma i supotpisnica Washingtonskog, ovakva politika predstavlja neposredni vanjskopolitički izazov. Ona ne samo da ugrožava položaj Hrvata u BiH, već i dugoročno destabilizira širu regiju, u kojoj Hrvatska ima legitimne sigurnosne, kulturne i ekonomske interese. Podrška Izraelu stoga nije samo stvar ideološke orijentacije ili međunarodne lojalnosti, već i izraz razumijevanja dubokog paralelizma između ponašanja Hamasa prema Izraelu i političkog Sarajeva prema Mostaru i Zagrebu.

Hrvatska u Izraelu vidi partnera koji se također bori s nepriznavanjem vlastitog suvereniteta, pod konstantnim pritiskom aktera koji negiraju temeljna prava njegovih građana, uz političku retoriku koja je više konfrontacijska nego mirovna. Stoga nije čudno što Hrvatska, unatoč vanjskopolitičkoj cijeni, dosljedno stoji uz Izrael - jer u toj borbi vidi i vlastiti regionalni kontekst.

U tom smislu, podrška Hrvatskoj Izraelu nije samo diplomatska pozicija, već i refleks vlastite geopolitičke stvarnosti: gdje Sarajevo često igra ulogu političkog Hamasa - a Mostar i Hrvati u BiH, uz potporu Zagreba, pokušavaju očuvati poredak koji je potpisan, ali nikad istinski prihvaćen.

Lako je stati uz Palestinu kada nikada nisi okusio politiku džamije - točnije, kada nisi bio suočen s paradigmom vjerski obojene politike koja institucionalnu moć crpi iz džamijskog autoriteta, a politički pluralizam zamjenjuje dogmatskim jednoumljem. U europskom kontekstu, posebno onome sekulariziranih društava, identifikacija s Palestinom često proizlazi iz romantične percepcije potlačenosti i narativa o borbi za ljudska prava. No, ta identifikacija rijetko uzima u obzir kompleksnost unutarnjih odnosa u političkim entitetima u kojima vjerska hijerarhija postaje de facto regulator javnog života.

Političko Sarajevo, kao primjer, ilustrira upravo takvu simbiozu religijskog i političkog autoriteta: gdje se političke odluke često legitimiraju kroz strukture Islamske zajednice, gdje se sekularni prostor sve više reducira, a politička moć konstruira na temelju etno-religijskog identiteta. U takvom okruženju, svaki pokušaj autonomije - bilo da dolazi iz Mostara ili Banjaluke - ne promatra se kao legitimni politički izraz, već kao hereza protiv hegemonijske interpretacije države.

Upravo zbog toga, hrvatska potpora Izraelu ne proizlazi iz slijepog geopolitičkog svrstavanja, već iz iskustva realne prijetnje od političkog modela koji ne priznaje drugoga osim u funkciji njegove podložnosti. Onaj tko nije iskusio kako izgleda kad vjerska ortodoksija preuzme upravljanje sekularnim institucijama, lako će stati uz ideju, ali neće prepoznati opasnost prakse. U tom smislu, podrška Palestini često dolazi iz teorijskog ideala; podrška Izraelu, pak, iz empirijske pouke.

Hrvatska, uljuljkana u postratni mir, benefite članstva u EU i NATO-u, te u masovni turizam koji je kolektivnu svijest prebacio iz egzistencijalne borbe u zonu ugode, velikim dijelom nije istinski spoznala ćud političke džamije - ideološkog i institucionalnog fenomena koji je tijekom 90-ih oblikovao političko Sarajevo i čije ambicije nisu nikad napuštene, samo rafiniranije zapakirane. Od tog mentaliteta Hrvatsku ne dijeli oružje, nego samo granica koja nije ni označena - ali je itekako stvarna: granica između sekularne, zapadno integrirane državnosti i političkog islama koji demokraciju priznaje samo dok mu služi kao sredstvo dominacije.

Dobar dio hrvatske javnosti nikada nije do kraja razumio da se na drugoj strani granice, pod krinkom „ugroženosti“, već desetljećima njeguje sustavna agenda razgradnje konstitutivnosti Hrvata u Federaciji i redefiniranja Bosne i Hercegovine kao bošnjačke nacionalne države pod firmom građanskog modela - koji u praksi znači: jedan narod, jedna politička volja, jedan vjerski autoritet. To je strategija čiji je krajnji cilj federaciju pretvoriti u bošnjački nacionalni prostor, u kojem su Hrvati svedeni na dekor ili, u najboljem slučaju, na pokorne klijente.

Vanjskopolitički kadar Republike Hrvatske, unatoč letargiji javnosti, shvatio je poruku - možda i prekasno, ali dovoljno rano da redefinira prioritete. Posljednjih godina jača svijest da BiH nije stabilna država, nego teritorij u kojem se vodi tihi rat - ne više oružjem, nego popisima, zakonima, izbornim inženjeringom i islamističkim utjecajem koji kroz nevladine organizacije, medije i vjerske institucije oblikuje svijest o „pravovjernoj“ Bosni.

Zato hrvatski strateški interes više nije apstraktna podrška Daytonu, nego vrlo konkretna vojno-obrambena pripravnost - ne zato što Hrvatska prijeti, već zato što prepoznaje da se iz političkog Sarajeva djeluje s istom logikom kao Hamas: kada ne možeš pobijediti, onda sabotiraj. Kada ne možeš upravljati cijelim teritorijem, onda blokiraj dogovor. A kad izgubiš institucionalnu bitku, prizivaj međunarodnu intervenciju - uz retoriku žrtve, dok u pozadini raste mreža vjerskih, političkih i sigurnosnih aktera koji ne priznaju nikakav kompromis osim vlastitog trijumfa.

U tom kontekstu, podrška Hrvatske Izraelu nije sentimentalna - to je refleks samoodržanja. Jer onaj tko je barem jednom okusio što znači politika džamije - zna da se ona ne zaustavlja na granicama, ne priznaje dogovore i ne poznaje suživot. Poznaje samo taktiku: čekaj trenutak slabosti, i udari.

Tko u 2025. godini još uvijek vjeruje da je politički islam u Bosni i Hercegovini benigna pojava ograničena na folklornu razinu - opasno griješi. Tko misli da su bošnjačke političke strukture izgubile volju za dominacijom, samo zato što trenutno nose kravate umjesto maskirnih uniformi, nije ništa naučio iz devedesetih. A tko zaboravlja da su pod zastavom tzv. Armije BiH operirali strani mudžahedini, da su im dodjeljivani državljanstva, zemljišta i počasni činovi - taj ne razumije da ideologija koja stoji iza toga nikada nije nestala, samo se prerušila.

Ta ista ideologija - danas umivena, institucionalizirana, plasirana kroz NGO sektore, medije i kvazi-građanske inicijative - sanja isti san: ovladavanje cijelom Federacijom i redefiniranje BiH kao države jednog naroda, jedne vjere i jedne političke volje. A kada taj cilj ne ide po planu, onda u igru ulazi stari refleks: prijetnje, mobilizacija „branitelja“, romantizacija rata, i poruke o „pravdi“ koje opasno nalikuju na najcrnje retorike iz vremena mudžahedinskih rezanja glava pod blagoslovom tadašnjeg vrha.

Zato Hrvatska više nema luksuz naivnosti. Mora biti do zuba naoružana - ne samo puškama i topovima, nego pametnim raketnim sustavima, protudronskom obranom, elektroničkim nadzorom, moderniziranom vojskom spremnom na svaki scenarij. Jer ako ponovno dopustimo da nas zateknu nespremne, kao 1993. u središnjoj Bosni - gdje su Hrvate klali pod tekbirima dok je međunarodna zajednica gledala - onda ćemo biti sukrivci vlastite propasti. Mir se ne čuva riječima. Mir se čuva snagom. A tko se ne boji mudžahedina s južne strane Save, neka prođe kroz Stup ili Vitez i pita gdje su im sinovi.

U strukturi međunarodnih odnosa koja se sve brže reorganizira pod pritiskom sukoba, energetskih linija i sigurnosnih savezništava, dvije male europske zemlje - Hrvatska i Slovenija - nude jasan kontrast između operativnog savezništva i diplomatske samodostatnosti. Hrvatska se etablirala kao državni subjekt koji razumije logiku moći i aktivno sudjeluje u isporuci strateških vrijednosti. Slovenija, s druge strane, desetljeće i pol nakon ulaska u Europsku uniju, tiho je napustila vlastiti pokušaj da bude više od geopolitičke fusnote - i sada tu ulogu prihvaća s uvjerenjem da je vrijednost sama po sebi dovoljna.

Postojao je period, osobito između 2004. i 2012., kada je Ljubljana ozbiljno pokušavala zauzeti poziciju "vrata Balkana". Temeljem ranog članstva u EU i NATO-u, s imidžem uređene postsocijalističke zemlje, Slovenija se nudila kao model, posrednik i mentor državama regije. Bledski strateški forum bio je zamišljen kao regionalni Davos, dok je retorika tadašnjih lidera govorila o „racionalnom mostu“ između europskog centra i balkanske periferije. No taj projekt se s vremenom istopio u vlastitoj nemoći - nedostajali su sadržaj, utjecaj i ozbiljni saveznici. Sjedinjene Američke Države nikada nisu Ljubljanu percipirale kao oslonac u regiji; nikada se nijedan važan dogovor o BiH, Kosovu ili Srbiji nije lomio preko slovenskog stola. I dok je Ljubljana držala govore, Zagreb je gradio kanale, dogovarao bilateralne sastanke i otvarao vojnu i energetsku suradnju. Na kraju, Slovenija je odustala. Ne porazom, nego odustajanjem - kad je postalo jasno da je Hrvatska ta koja je dobila ključeve vrata koja su obje željele otključati.

Danas se ta razlika najbolje vidi u refleksima prema izraelsko-palestinskom sukobu. Dana 4. lipnja 2024. slovenski parlament priznao je Palestinu kao suverenu državu. Bio je to čin visokog moralnog tona, vođen ideološkom dosljednošću vladajuće ljevice i vanjskopolitičkim profiliranjem u skladu s humanitarnim diskursom Europske unije. No istovremeno, to je bio i čin potpune strateške bezopasnosti. Ljubljana nije riskirala ništa, jer u američkoj sigurnosnoj računici više nema što izgubiti. Nije uključena u vojne planove, ne sudjeluje u energetskim okosnicama, nije kanal utjecaja prema regiji. Taj luksuz govorenja bez posljedica simptom je položaja koji više ne obvezuje - položaja koji nikome više nije potreban.

Suprotno tome, Hrvatska nije priznala Palestinu - i nije morala. Ne zato što bi bila politički inferiorna, nego zato što je strateški potrebna. U Integrated Country Strategy: Croatia (State Department, 2022), Hrvatska je definirana kao „ključni partner u stabilizaciji jugoistočne Europe, energetskoj sigurnosti i operativnom širenju savezništva“. Njezina vojska surađuje s Nacionalnom gardom Minnesote. Njezini Black Hawk helikopteri dolaze iz američkih proizvodnih pogona. LNG terminal na Krku, izgrađen i operativan unatoč otporima, postao je stvarna točka ulaza američkog energetskog utjecaja na kontinent. Hrvatska sudjeluje, podržava i prilagođava se. I zbog toga ima moć - ne onu koja se mjeri brojem izjava, već onu koja se bilježi u planovima zapovjednih lanaca i logističkih ruta.

Slovenija, u svojoj sterilno čestitoj vanjskoj politici, danas ostaje vjerna pravilima, ali izvan igre. Njezini su forumi pristojni, njezine izjave usklađene, njezini ministri jasni, ali to nitko više ne sluša s interesom. Priznanje Palestine bilo je politički čist akt, ali i znak trajne geopolitičke irelevantnosti. Ljubljana govori jer zna da je nitko neće pitati da djeluje. A Zagreb šuti jer zna da će ga, kad bude trebalo, svakako nazvati.

U tom je paradoksu sadržana sva razlika između dviju država: Slovenija je slobodna jer više nije odgovorna. Hrvatska je tiha jer više nije nevažna. Americi ne trebaju deklarativni pravednici. Trebaju joj partneri koji znaju hodati s njom kad stvarno dođe do pitanja oružja, plina i granica.

Zato je Hrvatska za Washington redak u operativnom planu - s koordinatama, potpisima i infrastrukturom. A Slovenija je fusnota u fusnoti - odustali pokušaj da se uđe u ozbiljnu priču u kojoj više ne sudjeluje, ali i dalje glumi da je sudionik.

Mi smo diplomati. Svakako nije u ovim stvarima previse bitno nase misljenje, ali je veoma bitno s kim se mozemo zakaciti. Ovo svrstavanje cemo prije ili kasnije kapitalizirati.

Vi Muslimani niste normalni čuj ne možemo surađivat s Iranom i Palestinom jer nismo slobodni. Koji ćemo kurac surađivat s đžihadistima ako ne moramo. Vi surađujete s iranom i palestinom jer ste đžihadisti kao i oni. A s Amerikom i EU jer da ih nema sutra nebi ni Bosne bilo. A narod kojem jebeni ambasadori odlučuju ko će u vlast, za što da glasaju nama govori o slobodi. U Hrvatskoj ambasadori služe da turisti se mogu obratit nekome iz svoje zemlje u slučaju nekih problema. 99% Hrvata ne zna ko je američki,engleski,ruski,kineski... ambasador u Hrvatskoj. Za razliku od vas koji svaki dan šaljete neka protestna pisma koja nitko živ ne shvaća ozbiljno

Čiji je tekst?

Moze se jos nolje postavit!

Evo suradjivat cemo! Dajte nam pokazite nesta sta iranci,palestinci,arapi proizvode a da zanima nekoga ko kupuje njemacko i americko!!

Jadni neradnici zive od socijale koju drzava zaradjuje naftom i donose zakone da se radnici mogu 5 puta dnevno naguzivat jedni drugima pod nos ko debili! Steta sto nam nisu prijatelji

vako muslimani kad kazu da su bosnjaci

Sjeverni Alžir i Pakistan, misliš

Ma....
Povijest pišu pobjednici i to je sve, jbg.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/ambasador-palestine-posjetio-capljinu-primio-ga-clan-predsjednistva-hns-a-pero-previsic/250605199
Kakvi su sad ovo degenerici, koja Palestina klinac palac ?

Zar nam treba da nas Izraelci povezuju s ovim teroristima ?

Jučer je bila rasprava je li taj Pero halal ili ne!

Računa na 15% muhamedanskih glasova u Čapljini za lokalne izbore, ko onaj u Rami.