|
U svom prvom izvješću od 23. ožujka 1996. tadašnji Visoki predstavnik Karl Biltje po prvi put napravio bitnu razliku između slova (letter) i duha (spirt) Daytonskih sporazuma, da bi time pružio izgovor da se pod vidom ostvarenja duha dejtonskih sporazuma neprestano mijenja njegovo slovo.
Ovo davanje prevage duhu Daytonskog sporazuma iznova je učinjeno na ministarskom sastanku Upravnog odbora u Sintri 30. svibnja 1997. kada je Visoki predstavnik dobio ovlaštenje "zabraniti ili suspendira bilo koju medijsku mrežu ili program čija je tvorevina u postojanoj i bučnoj suprotnosti bilo slovu ili duhu mirovnog sporazuma ". Time je Visoki predstavnik ovlašten ne samo da tumači jezičko značenje odredaba Daytonskog sporazuma nego i sam duh koji je navodno u njima otelovljen. A taj duh, ne po razumijevanju samih potpisnica nego po shvaćanju stranaca, jeste jedinstvena multietnička Bosna kao krajnji cilj koji treba dostići, unatoč činjenici što se u Daytonskom sporazumimu uopće ne spominje. I to je upravo onaj duh u ime kojeg se neprestano mijenjalo slovo Daytonskog sporazuma.
Ako se pažljivo analiziraju zaključci međunarodnih skupova o Bosni počevši od Konferencije za primjenu mira u Londonu 8. i 9. prosinca 1995. do Konferencije u Madridu 16. prosinca 1998, zapazićemo se postupno uvođenje i sve jače isticanje tog duha kao malte ne jedine svrhe Daytonskog sporazuma.
Već u zaključcima prve londonske Konferencije zapaža se dvosmislenost i kolebanje glede prirode Bosne i Hercegovine. Tako se na početku londonskih zaključaka kaže da su se potpisnice Sporazuma u Dejtonu "obvezale da stvore državu koja će sve narode (peoples) Bosne i Hercegovine združiti unutar društvenog i političkog okvira koji će omogućiti toj zemlji da zauzme svoje pravedno mjesto u Europi", da bi se u četvrtom odjeljku iznova spomenuli narodi (peopels) Bosne i Hercegovine kao čimbenici dugoročnog razvoja. Ali se u trećem odjeljku mijenja ovakvo poimanje znakova Bosne, da bi se zaključilo kako je "svrha londonske Konferencije za primsnu mira mobilizirati međunarodnu zajednicu u zaleđu novog početka naroda (u jednipi - reor) Bosne i Hercsgovine", čime je nagovještena naivna vjera da raznorodno stanovništvo Bosne može biti jedan narod.
Kako je vrijeme odmicalo sve manje su se spominjali narodi (u množini) Bosne i Hercegovine, a sve više jedinstvena Bosna. Tako je završni dokument ministarskog sastanka Kontaktne skupine u Moskvi 23. ožujka 1996. potvrdio njezinu predanost "multietničkoj zajednici u Bosni i Hercegovini" i osudio "korištenje nacionalizma, etničkog separatizma i mržnje u izbornoj kampanji", ali se još nije spominjala multietničnost entiteta. Čak lionski summit od 29. lipnja 1996. ističe "demokratsku i pluralističku državu Bosnu i Hercegovinu sastavljenu od dva entiteta".
Počevši od sastanka Kontaktne skupine 10. listopada 1996. dolazi do bitne promjene u poimanju prirode Bosne. Tadaje podržana "jedipstvena (unified) demokratska Bosna i Hsrcegovina", a ministarski sastanak Uiravnog odbora u Sintra od 30. svibnja 1997. po prvi put je naglasio da se Bosna i Hercegovina, kao jedinstvena (unified) i suverena zemlja, sastoji od dva multietnička entiteta, o čemu u Daytonskim sporazumima nema ni jednog slova. Konferencija za primjenu mira u Bonnu od 10. prosinca 1997. otišla je još jedan korak dalje, pa je, zarad "multietničnosti kao temeljnog cilja učvršćenja postojane i demokratske Bosne i Hercegovine", "priznala potrebu osnivanja novih multietničkih stranaka i jačanja već postojećih".
Od bonske Konferencije jedinstvena (unified ili united) multietnička Bosna i Hercegovina, koja ni jednom nije spomenuta u Daytonskim sporazumima, postaje u zaključcima međunarodnih skupova o Bosni vrhovni cilj koji je u tim sporazumima navodno otelovljen. Tako je ministarski sastanak Upravnog odbora u Luksemburgu 9. lipnja 1998. zaključio da je povratak "izbjeglica i prognanika ključan za trajan mir i razvoj za život sposobne (viable) multietničke Bosne i Hercegovine".
A u predsjedničkim priopćenjima Kontaktne skupine od 1. listopada i 10. studenog 1998. nalaže se svim dužnosnicima u Bosni da rade "za ojačanu i ujedinjenu (strenghtend and united) Bosnu", odnosno "ujedinjenu i multietničku (united and multi-etnich) Bosnu ".
Nakon prvotnog uzdizanja multietničnosti Bosne i Hercegovine i potonjeg zalaganja za multietničnost entiteta, a zapravo Republike Srpske, ostalo je još da se učini posljednji korak: da se zahtijeva i multietničnost općina. Konferencija za primjenu mira u Madridu 16. prosinca 1998. učinila je to na oprezan način - pohvalom "općem napretku u funkcioniranju multietničkih vlasti poslije općinskih izbora 1997".
Pri tom sam izraz "multietničnost" ne treba navesti na pogrešan zaključak da strani gospodari zaista žele očuvati institucionalnu posebnost Hrvata, Srba i muslimana, to jest sve one političke, kulturne i vjerske ustanove koje štite i unapređuju posebenost svakog od ova tri naroda. daleko od toga. Njihov glavni cilj bio je da se razgradi institucionalna osnova nacionalne posebnosti, naročito Srba i Hrvata, da bi se, po američkom uzoru, nacionalne razlike umanjile i postupno slile u jedinstvenu državu. Zato je izraz "multietničnost" imao različito značenje za različite narode. Za Srbe je značio bitno slabljenje Republike Srpske i njeno unutarnje urušavanje, da bi se potom značajan dio njene izvorne nadležnosti prenio na središnje bosanske organe. Za Hrvate je on značio ukidanje "preostalih paralelnih i paraustavnih institucija na teritoriju Federacije", (Aneks Deleracije Konferencije za primjenu mira u Madridu 16:12 1998.) to jest onih državnih ustanova Herceg-Bosne kojima Hrvati brane i učvršćuju svoju posebnost u odnosu na muslimane. A za muslimane multietničnost je značila stvaranje jedinstvene Bosne u kojoj će Srbi i Hrvati gubiti svoju posebnost zarad izgradnje novog bosanskog identiteta. Zato su muslimani odmah prestali se tako nazivaju, što je inače njihovo ime od popisa 1971, da bi počeli da se predstavljaju kao "Bošnjaci", znajući unaprijed da se između "bošnjačkog" i "bosanskog", odnosno "Bošnjaka" i "Bosanaca "nikakva ozbiljna razlika ne može povući. Čak su i stranci u svojim dokumentima na engleskom počeli govoriti o srpskim, hrvatskom i bosanskom (Bosnian) jeziku, pred viđajući time da bi Bošnjaci morali govoriti" bošnjački "(Bosniac) a ne" bosanski " . Riječ je naravno o u osnovi istom jeziku, ali su različita imena tog jezika oznaka ne za razne jezike, nego za razne narode koji tim istim jezikom govore.
Ova politika nasilnog ujedinjavanja različitih naroda u jednu državu osobito je bila usmjerena na uvođenje što više oznaka i ustanova koje simboliziraju i učvršćuju jedinstveni bosanski državni identitet. Pored bosanske zastave, grba i himne, koje je kao privremenu mjeru ozakonio jedan stranac (Carlos Westendorp), to su trebali biti jedinstvene telefonske i druge veze, registarske tablice za motorna vozila i putne isprave. Tako je prva Konferencija za primjenu mira u Londonu 8. i 9. prosinca 1996. pozdravila "povezivanje telefonskog sustava u Bosni i Hercegovini s jedinstvenim međunarodnim pozivnim brojem, ukldučujući i podbroj za svaki entitet", čime je priznata posebnost entiteta iu međunarodnom telefonskom prometu . Ubrzo su strani gospodari u Bosni shvatili da ova dva odvojena podbroja za muslimansko-hrvatsku Federaciju i Republiku Srpsku previše ističu njihovu posebnost, naročito Republike Srpske, pa su već na ministarskom sastanku Upravnog odbora 30. svibnja 1997. u Sintra naložili "brzu integraciju telefonskog sustava "Bosne i Hercegovine. Kako ovaj zaključak nije izvršen, Konferencija za primjenu mira u Malridu 16. prosinca 1998. zahtijevala je "da do 1. veljače 1999. bosansko-hercegovački telefonski pozivni broj 387 koriste svi telekomunikacijski uređaji za dolazeće i odlazeće međunarodne pozive". Počelo je, dakle, s dva međunarodna pozivna podbroja, čime je iu međunarodnom prometu priznat dualizam Bosne, da bi se nakon dvije godine na silu uveo jedan broj da bi se time izrazio mopizam Bosne.
Na sličan način je postupljeno is međunarodnim putnim ispravama. Privremeni zakon o putovnicama donio je sam Westendorp i tom prilikom propisao da, pored naziva "Bosna i Hercegovina", na prednjoj strani manjim slovima latinicom odnosno ćirilicom piše "Federacija Bosne i Hercegovine" odnosno "Republika Srpska". To js bio način da se razlikuju državljani muslimansko-hrvatske Federacije i Republike Srpske i izrazi dvojstvo Bosne. Nakon godinu dana gospodari Bosne su se predomislili, pa su zaključili da bosanski pasoš mora biti jednoobrazan. to su pravdali uvjerenjem "da građani Bosne i Hercegovine moraju imati mogućnost da, ukoliko to žele , imaju putovnice koji potvrđuju njihovo državljanstvo bez de facto razlikovanja koje nameće pripadnost entitetu ". Konferencija za primjenu mira u Madridu od 16. prosinca 1998. stoga je zahtijevala da se uvedu baš takvi pasosi.
Pored simboličkog strani gospodari su nastojali da uspostave i učvrste supstancijalni identitet Bosne i unutarnje jedinstvo ove krhke i lomne države. A njih naravno ne može biti bez stvarne snage središnjih državnih ustanova. Zato je Kontaktna skupina na svom sastanku u Moskvi 25. veljače 1998. posebno naglasila "uvjerenje da zajedničke institucije mora postanu u sve većoj mjeri (increasingly) djelotvorne". Konferencija za primjenu mira u Madridu 16. prosinca 1998. godine otišla je korak dalje izraženom odlučnošću da "unutarnje jezgro (innter core) Bosne i Hercegovine treba biti ojačano izgrađivanjem vladavine prava, ponovnim ojačavanjem zajedničkih ustanova, stvaranjem samoodržive (self-sustaing) tržišne gospodarstva i ubrzavanjem demokratizacije ". Ali je sa žaljenjem primijetila da te zajedničke ustanove "ne rade sada dobro, a da je njihova suradnja s entitetima nikakva".
To "unutarnje jezgra" bosanske države naročito ugrožava "nacionalistički otpor" (nacionalistc resistance), pod kojim su strani gospodari prije svega podrazumijevali sklonost bosanskih Hrvata i Srba da budu lojalniji svojim matičnim državama nego nekakvoj promuslimanskoj Bosni. Da bi se doskočilo ovoj muslimanskoj pošasti, pozajmljena je zamisao građanskog druššva (civil society) u kojem nacionalna pripadnost i lojalnost postaju drugorazredni, au prvom planu je čovjek kao građanin. Pri tom se nije imalo u vidu samo djelatno sudjelovanje građana u javnom životu i vršenju vlasti putem izbora predstavničkih tijela i kritičkog procjenjivanja njihovog rada, nego i njihovo samoorganiziranje u utjecajna udruge čiji je stožer bliskost političkih interesa i uvjerenja, a ne nacionalna pripadnost. Ili kako je to zaklju- čila Konferencija za primjenu mira u Londonu 16. prosinca 1998: "Učinkovita zaštita ljudskih prava zahtijeva jako i budno građansko društvo, a napori koji doprinose njegovom jačanju moraju se podržati, uključujući i prihvaćanje pravnog okvira koji uvažava neovisnost nevladinih organizacija . "
Posebno je istican značaj građanskih udruženja (civil society organizations) koja su u stanju svojim radom prelaze granice etničkih zajednica i linije podjele. Ali je najveća pažnja posvećivana javnim glasilima i fabrikovanju javnog mnijenja zarad potiskivanja utjecaja stničkih skupina i jačanja građanskog društva. Sudionici madridske Konferencije su u tome išli čak toliko daleko da su smetnuli s uma da su oni sami priznali postojanje čak tri posebna jezika u Bosni - hrvatskog, srpskog i bošnjačkog ili bosanskog - pa su zaključili da treba davati pare onim novinarima "poliglota", koji su u stanju da se "obrate" interesima sva tri konstitutivna naroda ", što će reći da govore i pišu na sva tri" jezika ".
_________________
Potpisi Alija neka je ko avlija!
|
