Evo ja iz doline Neretve prvi put cujem za ovo. Proguglao sam i bilo je slucajeva

“Voda u kojoj ima uzročnika”.

Koja voda, ako nije vodovod i kanalizacija.

Kiša? Miljacka im konačno došla glave?

Leptospiroza se obično pojača u sezoni nakon poplava, površinske oborinske vode su glavni mehanizam širenja uzročnika. Lokve i bare su uvijek potencijalna opasnost. Dobrinja je ravna, čini mi se da je to bivše močvarno područje.

Tko god ima psa u kontinentalnoj Hrvatskoj, trebao bi znati za leptospirozu. Kod ljudi je dosta rjeđa, zna se koje su rizične skupine.

https://www.index.hr/ljubimci/clanak/sezonske-bolesti-kod-pasa-vrijeme-je-leptospiroze-pazite-na-svoje-ljubimce/2601930.aspx

Samo majske kise i poplave.

17 u mjesec dana vs 27 u 9 godina.

Navodni izvor zaraze su ćevapi sa Baščaršije

EPIDEMIJA U KS
Velić o leptospirozi: Vlasnici kućnih ljubimaca se trebaju javiti veterinarima, nema mjesta za paniku

Smatra i da krivica nije samo u političkim liderima.

"Svakako je to težina i na nama. Naša je odgovornost da savjesno radimo, odnosno da podignemo kulturu življenja u urbanim sredinama, onako kako dolikuje jednom glavnom gradu", poručila je.

Ocijenila je i da su sve službe reagovale u propisnim rokovima.

"Svakako je to težina i na nama. Naša je odgovornost da savjesno radimo, odnosno da podignemo kulturu življenja u urbanim sredinama, onako kako dolikuje jednom glavnom gradu", poručila je.

Izgleda fali im kultura življenja.

Sarajevo danas živi kao kulisa vlastite prošlosti, grad koji se lažno poziva na kulturnu i građansku baštinu koju su stvorili ljudi koji u njemu više ne žive. Oni koji danas gospodare njegovim ulicama, institucijama i diskursom - nisu baštinici tog Sarajeva, već njegovi nadomjesci. Nakon rata, Sarajevo je demografski preinačeno u tolikoj mjeri da više nije prepoznatljivo ni po strukturi stanovništva, ni po mentalitetu, ni po vrijednosnim obrascima. Mjesto nekadašnje urbane i multikonfesionalne jezgre, sa sekularnim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Židovima, obrazovanim srednjim slojem, popunili su pretežno ruralni doseljenici iz istočne Bosne, Sandžaka, i dijelova gdje nikad nije postojala ni najosnovnija urbana kultura. Ti ljudi, koji su bježali od rata ili su preseljeni planski, unijeli su sa sobom ne samo drugačiji naglasak i običaje, nego i čitav mentalitet nepovjerenja prema svemu što nije njihovo, a osobito prema svemu što miriše na "raju", jazz, film, vino i multikulturalnost.

Ironija je da upravo ti ljudi danas najglasnije govore o Sarajevu kao o "gradini duha", "srcu Bosne", "metropoli Balkana", a zapravo predstavljaju najdublju negaciju svega što je to Sarajevo činilo onime što je bilo. Oni se kite perjem koji im ne pripada, paradiraju pod zastavom jedne urbane civilizacije koju nikad nisu stvarali, često je nisu ni razumjeli, a vrlo je vjerojatno da bi je prezirali da su je susreli u izvornom obliku. Prijeratni sarajevski duh ne može se spojiti s današnjim mentalitetom - to su dvije nepomirljive paradigme, od kojih je jedna nestala zajedno s ljudima koji su činili njezinu tihu snagu.

Sveprisutna religiozna ikonografija, masovno pokrivanje žena, hiperprodukcija džamija i medresa, javni govor natopljen religijskim frazama, sve su to manifestacije duboke transformacije Sarajeva iz grada u kojem su se ljudi klanjali stilu, znanju i ironiji - u prostor gdje se mjeri čednost po duljini haljine i gdje je verbalni moralizam zamijenio intelektualni dijalog. Mnoge žene u današnjem Sarajevu ne pokrivaju se iz unutarnjeg duhovnog impulsa, nego jer je tako jednostavnije - uklapaš se, izbjegavaš osudu, dobivaš posao. Pokrivanje je postalo uniforma pripadnosti, simbol pokornosti kolektivu i implicitne poruke: „Mi smo sada ti koji određuju pravila“. Nema tu slobode, to je pritisak sustava koji je presvukao grad u vanjsko lice koje prikriva unutarnju prazninu.

U tom svjetlu, pojava bolesti poput leptospiroze nije puka zdravstvena anegdota - ona je simbolički pokazatelj do koje se mjere tobožnji metropolitski centar pretvorio u mjesto nehigijene, i tjelesne i kulturne. Grad u kojem su nekad ljudi kupovali karte za koncert klasike, danas proizvodi influensere koji propovijedaju "halal život", dok ih pacovi grickaju s druge strane asfalta. I kada se postavi pitanje odgovornosti, nitko se ne usuđuje reći ono očito: da je Sarajevo palo ne samo zbog agresije s brda, nego i zbog tihe okupacije iznutra. Promjena stanovništva ne mora uvijek biti loša stvar - ali u Sarajevu je bila amputacija. Uklonjeni su nositelji duha, a zamijenjeni šutljivom masom koja će možda izmoliti akšam, ali neće nikad napisati roman, snimiti film ili otvoriti izložbu.

Sarajevo je danas grad koji se kiti titulom koje više nije dostojan, a najveći cinizam leži u tome da se njegovi novi stanovnici pozivaju na tu baštinu kao da je njihova, iako su joj najčešće - posve suprotni. To nije ništa drugo nego kulturni plagijat, imitacija duha, jalova mimikrija grada koji je postojao, i više ne postoji.