Nije vam dosta što kradete i Hrvatima birate Komšića ? Još bi se malo petljali i birali im i druge izborne predstavnike.

Kakvo je tvoje mišljenje o Komšiću ?

Sranje kod oba hdz-a medjutim interesuje me isto jednako sta je obecano raguzu da napusti HNS (to bi mu trebalo biti zadnje sto bi trebao da uradi). To po meni vise nisu interesi hrvatskog naroda nego neceg drugog?
Zvuci mi kao da zeli da napusti HNS ali da nadje dobar razlog zasto izlazi iz HNS-a:
Mene je naljutio Covic i ja sada napustam hrvatski narod posto mi Covic nije ispunio obecano.
Svaka cast Raguz ispunio si sta smo ocekivali od Tebe.

Što je to HNS ? Koja je uloga HNS-a,koji odluke je HNS donio i što je od toga implementirano? Zar u HNS-u ne bi trebali biti i djelovati poznati predstavnici Hrvata iz svijeta kulture,sporta,politike, vjerskih institucija ..itd? Moje mišljenje je da je HNS zmaj od papira. To je igračka u Čovićevim rukama. Priča o HNS-u je priča o izgubljenom vremenu.

Predizborna je godina i logično je očekivati zauzimanje pozicija od strane svih političkih subjekata. Po običaju prednjače one političke stranke koje su najbolje organizirane i već dobro pozicionirane. Prvi je to uradio SNSD koji je diskreditirao i izbacio iz igre svog najjačeg protivnika tj.SDS. Sada je na redu kopija SNSD-a u FBiH,odnosno Čovićev HDZ koji to isto radi HDZ-u 90 jer mu je 90-tka najopasniji protivnik.Na bošnjačkoj političkoj sceni je također burno i to traje već nekoliko mjeseci.

HDZ 90 ne bi trebao dozvoliti da ga Čović i Dodik izbace iz HNS-a bez obzira što se radi o fiktivnoj organizaciji.Iz Livanjske županije će biti izbačeni jer je to već odavno dogovoreno i jer je ionako u toj županiji HDZ BiH kočio formiranje vlasti 2 godine i izigravao sporazum dva HDZ-a. Čoviću odgovara 90-tka na nacionalnoj razini jer bez nje ne može ali na nižim razinama bi je treblo uništiti i u konačnici utopiti u HDZ BiH. Plan i nije tako loš ali na terenu stvari idu drugačije. Raguž je preporodio HDZ 90, porastao je ugled i rejting stranke i to je opasnost za osovinu Čović -Dodik.
Ukoliko HDZ nastavi voditi samostalnu politiku u korist hrvatskog naroda, imat će moj glas!

nema sumnje da dolazi do konačnog obračuna u liderstvu hrvatskog korpusa. Ćović se pokazao nedovoljno uspješnim da napravi treći entitet i da pronađe saveznika u bošnjaka da podjeli federaciju i mostar . Teba se čuvati ovog Raguža koji je miljenik međunarodne zajednice i to će sigurno iskoristiti da hrvatima ostvari ono što nije uspio Ćović.

SMAJO IZ VITEZA

1990 zašto, 1990 zato

Bosanskohercegovačka moderna politička povijest ne pamti da se predsjednik ijedne parlametnarne stranke dobrovoljno povukao sa čelnog mjesta u stranci kao što je to učinio Božo Ljubić. Ne ulazeći u razloge, Ljubić je na ovaj način verificirao svoju ulogu političkog velikana BH Hrvata, i otvorio prostor da se izabere novi predsjednik. Bez obzira što su se kandidirala dvojica, mogao je pobijediti samo jedan Raguž – Martin.

Martina se nikad nije uzimalo za ozbiljnog igrača u politici. Ipak, onaj trenutak kada je postalo jasno da bi mogao postati jedan od „lidera“, sarajevska medijska žabokrečina (i to bez izuzetaka) počela je Martinu davati nesrazmjeran prostor: nesrazmjerno njegovoj funkciji (delegat Doma naroda BiH) i snazi stranke HDZ1990 (jedno mjesto u Parlamentu BiH i tri u Parlamentu FBiH). Uzmimo u obzir da je Stranka za BiH i danas, ovako raspadnuta, duplo snažnija od HDZ1990 a da njenog predsjednika skoro i nema u medijima – Martinovo pojavljivanje postalo je često kao Budimirova fotografija na naslovnici Oslobođenja.

__________piše: Tvrtko Milović l poskok.info

Bez obzira na ideološko usmjerenje, sarajevski mediji započeli su solidarnu, besplatnu kampanju promocije Martina Raguža kao novog lidera. Ovakvi izljevi pažnje mogu značiti samo jedno – da je HDZ1990 vođen Martinom Ragužom Sarajevu mnogo bitniji nego što mu izborni legitimitet daje za pravo.

O čemu se radi?

Od osnivanja HDZ1990, 2006. i izlaska na izbore kroz Hrvatsko Zajedništvo, HDZ1990 je gradio kredibilitet na kampanji „nismo kao HDZ“. Stranka je izašla na izbore sa mnogo hrabrijim prijedlozima od HDZ-a, pogotovo kada je riječ o teritrijalno-političkom ustroju BiH. Na bazi toga, ali i činjenici da su oko sebe ujedinili gotovo cijelu hrvatsku opoziciju predvođenu Markom Tadićem, HDZ1990 ostvaruje svoj najbolji rezultat. Godine vlasti pokazuju da „su kao HDZ“. Ljubić pred izbore 2010. pravi početničku grešku i dopušta da mu FTV bude megafon kampanje. U isto vrijeme FTV je bio nositelj govora mržnje protiv Hrvata, te je stranci uradio totalnu antikampanju među Hrvatima. Ipak, Ljubić kasnije spašava dostojanstvo stranke i sebe samog odbijajući projekt Platforme.

Nisu svi u stranci dijelili Ljubićeve stavove. Martin Raguž nikada nije jasno demantirao da je kandidat za predsjedavajućeg Vijeća ministara, i to kao kandidat – SDP-a! Ova SDP-ova perverzija izgleda je otpala zbog nedvosmislenog stava Dragana Čovića, ali i Milorada Dodika, da Zlatko Lagumdžija ne može biti predsjedavajući, i da ga on ne može birati.

U takvom ozračju HDZ1990 prolazi loše na lokalnim izborima 2012. a prema anlizama, s brojem glasova iz 2012. Stranka danas ne bi mogla samostalno prijeći izborni prag na državnoj razini!

Božo Ljubić naredne godine napušta kormilo stranke svjesno je prepuštajući Martinu Ragužu.

Sarajevski mediji su više od jedne decenije zatrpani izjavama Martina Raguža. Svakodnevno je u medijima, daje izjave, na svim je društvenim događajima, ima mišljenje o svemu..: Inflacija Martina Raguža ispostavila se kao problem, jer on sam nema ništa novo za reći, a ipak treba opravdati svakodnevno napadno pojavljivanje. Između desetak loših objašnjenja, sarajevski mediji opredijelili su se za najgluplje – Novo lice BH politike!

A Martin je sve samo ne novo lice. Dapače, Martin je političar sa najdužim političkim stažom u BiH! To bi moglo biti i dobro, da se ne radi o političaru koji u 25 godina aktivnog bavljenja politikom nije dao ni jednu ozbiljnu političku izjavu!

Martin je uvijek davao izjave koje ne vrijeđaju nikog i koje ne znače ništa. U njegovim izjavama se mogu naći svi. Nemoguće ih je demantirati, ali i razumijeti. Poslije Matinovih intervjua nikom nije jasno za što se zalaže. I tako 25 godina.

Kao političar lišen bilo kakve ideologije, Martin je na počeku karijere ušao u Partiju. Deilogiziranost mu otvara put u liberale, a zatim i u HDZ. Dok ga Čović nije fizički izbacio. Gledajući Martinove izjave kroz 25 godina djelovanja, nemoguće je utvrditit s kojih pozicija govori i koga u kojem trenutku zastupa. A on zastupa sve: radnike, ugrožene, Hrvate, građane, Rome, žene, siromašne, cuke, mace, homoseksualce… svugdje je Martin gdje treba dati politički ispravnu izjavu.

Takvog potrošenog Martina sarajevski mediji prodaju od kako je Božo dao ostavku. Prvo kao novog lidera, a onda i kao opoziciju Draganu Čoviću. Naravno, usporedbe ove dvojice su po svim parametrima suvišne, ali tepanje Sarajeva godi svakome, pa je i Martin tako nasjeo na podvalu da je upravo on taj koji može srušiti Čovića. Takve su i izjave. Potpomognut lokalnim liderima, Martin se naglo ohrabrio u ophođenju prema HDZ-u. Gledajući sa stranačke perspektive, udaljavanje HDZ1990 od HDZ-a posljednja je šansa, ako ne i zakašnjela, da se ova stranka izvuče iz ralja starijeg brata. Procjena da samo samostalno izborenim mandatima stranka može imati neku težinu potpuno je ispravna, a svako dalje približavanje HDZ-u znači samo stranačku eutanaziju. Ipak, pod dojmom izbacivanja Nedjeljka Rimca sa vlasti u Livnu, HDZ1990 ponovo se vraća na stranačke pozicije iz 2006. i 2010. – „nismo mi HDZ“. Da im u tome ne pomaže Sarajevo, to bi bilo ok. Ali Sarajevo će koštati ovu stranku i njenog lidera. Šurovanja sa fondacijom Konrad Adenauer, NDI i ambasadama pokazuju gdje Martin traži političku snagu. Što se Hrvata tiče, Martin je zadržao samo odnos sa Lijanovićima u širokobriješkomk Borku.

I nije sporno da će Sarajevo učiniti sve da Martin bude „legitimni nositelj hrvatske političke volje“! I glasat će za njega ako treba. Samo, ne smiju glasati previše da se ne pretvori u Željka Komšića. Matematika je jasna: Martina se mora promovirati u lidera koji će biti politički slabiji nego što je sad, da bi ga se moglo (nastaviti) tretirati kao ponjavu, a opet, ne smije biti previše slab da se ne bi dogodilo da ne prijeđe izborni prag. Onda će se pretvoriti u Krešimira Zubaka.

Stranci naravno odgovara da bude u vlasti, ali ako ne budu imali dovoljan izborni legitimitet Hrvata, onda će im se dogoditi što i HSP-u nakon 2010, ili NHI-u poslije 2002. Kako sada stvari stoje, Martina u Sarajevu vide kao „siguricu“. Uvijek spreman na kompromise, nikakav pregovarač, sarajevski igrač – Martin je tu na usluzi. Kao cura kod koje uvijek imaš prolaz. I zato njegova politička težina, nakalemljena na ionako slabu političku težinu stranke, rapidno pada. Već danas mu se događa da ga novinari nemaju što pitati. Njegovo mišljenje relevantno je koliko i Mirnesa Ajanovića. U televizijskom novinarstvu, atraktivan je koliko i Dragan Čavić – uvijek je tu, spreman da uskoči.

Predsjednik HDZ1990 imao je relativno dobar uspjeh kao kandidat koalicije HSP-HDZ1990 na izborima 2010. Ovo se može objasniti najviše slabim protukandidatom konkurentskog HDZ-a i specifičnom medijskom okruženjuu to vrijeme. Koliki je ovo kapital za HDZ1990 na narednim izborima? Daleko manji nego što ima Komšić za DF, i još manji što Budimir ima za Stranku plaćenih pomilovanja. Po svemu sudeći, Martin neće moći povući stranku uvis.

Nakon što je izabran za Predsjednika, Martin se suočio sa tri velika poraza stranke. Prvi je zataškani raskol u srednjoj Bosni, drugi je gubitak vlasti u Livnu, a treći je posljednji raskol u Zapadnohercegtovačkom kantonu gdje je cijela podružnica Široki Brijeg napustila stranku. Upitno je i koliko Martin upravlja podružnicom u Mostaru, koja po svemu sudeći donosi trećinu glasova stranci.

Opći je dojam, čak i iz površnog praćenja stanja u HDZ1990 da u stranci stvari ne stoje najbolje. Ipak, smrtni udarac mogao bi doći od onog koji je stranku i napravio – Bože Ljubića. Sjednica HNS-a otkrila je veliki potencijalni problem. Kada se na dnevnom redu našla točka „Izjavljivanje spremnosti i raspoloženja za razgovore o zajedničkom nastupu stranaka HNS-a na izborima 2014.“ Martin je bio suzdržan. Ovu načelnu izjavu o raspoloženju, koja ne nosi nikakve obaveze sa sobom, Martin je prebacio na vlastiti Glavni odbor, koji će se kao opredijeliti postoji li raspoloženje. Ili neraspoloženje. Na istoj sjednici Božo Ljubić iznio je jasnu naklonost prema takvom izlasku na izbore.

Da Božo ne diše kao Martin jasno je i iz njegovih izjava, pa je nerealno očekivati da će se u dilemi HNS ili HDZ1990 odlučiti za ovo drugo. A Božo sigurno neće dopustiti Martinu da pravi novu Platformu, koja je već spremna u Sarajevu. Samo još da pobijedi SDP.

Kako sada stvari stoje, Martin će dovesti odnose sa strankama iz Sarajeva u potpuni sklad. Od njih će, preko NDI i sličnih organizacija dobiti novac, od medija će dobiti potrebnu pažnju a od ambasada će dobiti garancije da će kao vječno kooperativan biti dobro nagrađen. Ostaje još samo jedan mali problem – kako dobiti glasove Hrvata.


Tvrtko Milović

15.01.2013.

Martin Raguž: Odgovornost se prebacuje kao ping pong loptica

Martin Raguž je za BrzeVijesti rekao da ne želi nikoga da optužuje ali da je očigledno da iza ovih protesta neko stoji. Smatra da ukoliko se stvari ne normalizuju za par dana dolazi do anarhije.
"Neka nam kažu da ne žele mirnu Bosnu, da svi znamo na čemu smo. Odgovornost se prebacuje kao ping pong loptica", kaže Predsjednik HDZ 1990, gospodin Martin Raguž.

U nastavku pročitajte saopštenje iz kabineta Martina Raguža.

Rušilačke demonstracije u gradovima Federacije BiH proteklih dana pokazale su sve slabosti postojećega ustavnoga i pravnog poretka u BiH. Tijek kao i posljedice događaja nepogrešivo ukazuju na to da određene grupe i politički krugovi zloupotrebljavaju opravdano nezadovoljstvo građana socijalnim i ekonomskim stanjem u državi i njihovo legitimno pravo da to nezadovoljstvo izraze i javnim prosvjedima. Činjenica da su ovi događaji krenuli iz centara jednoga dijela Federacije i činjenica da su mete napada bile samo županijske i državne institucije, a da niti jedna federalna institucija niti u Sarajevu niti u Mostaru nije napadnuta ukazuje i na moguće političke ciljeve sponzora i organizatora ovih protesta. A to je nasilno mijenjanje postojećega ustavno-pravnoga ustroja u BiH.
Paradoksalno je da najviši dužnosnici na razini države i F BiH u vrijeme eskalacije ovih događaja su se solidarizirali s „demonstrantima“ i situaciju objašnjavali umjesto da ju preveniraju i rješavaju.
Kako se nisu ispunila očekivanja organizatora da će se „ spontani bunt“ javiti i u većinskim hrvatskim područjima FBIH, svjedoci smo pokušaja izvoza „antibiroktratske revolucije“ što je najzornije pokazano u Mostaru i u Orašju. Bez obzira što odgovornost za postojeće socijalo i ekonomsko stanje sigurno dijelom snose i postojeće političke garniture u županijama, suštinski uzrok ovoga stanja je kontinuirano urušavanje i onakvoga nekoherentnoga ustavnoga poretka proizašloga iz Washingtonskoga i Daytonskoga ustava.

Posebno valja spomenuti nametnute ustavne i zakonske promjene od strane visokih predstavnika nakon 2000-te godine, a što je eskalirano uspostavom neustavne, nelegalne i nelegitimne vlasti u F BiH 2011.godine koja je najodgovornija za postojeće teško socijalno i ekonomsko stanje u F BiH. I umjesto da se oštrica bunta usmjeri k akterima ovoga projekta, oni zapravo manipuliraju dijelom protestanata da bi prikrili svoja nedjela.

Mi legalni i legitimni predstavnici hrvatskoga naroda okupljeni u HNS-u pozivamo građane koji su nam dali podršku na izborima da ne nasjedaju na provokacije i manipulacije, a izabrane i imenovane predstavnike da nastave djelovati u institucijama u skladu s postojećim ustavno pravnim poretkom dok ga ne izmijenimo na ustavan i demokratski način.
Posebno je to važno za hrvatski narod u ovom momentu kada Europski parlament u svojoj Rezoluciji ispravno detektirao osnovne uzroke nefunkcioniranja sustava BiH, i ukazao na moguće pravce rješenja.

Vidi Martina što zna biti konkretan. No dobro, znamo da mu to sastavljao netko u stranci.

Uzmicanjem pred Čovićem Raguž kopa grob stranci kojom kormilari

Erupciju socijalnog nezadovoljstva, koje dio BiH doživi prije desetak dana, i osobno sam podržao. Razlog – jedino gladni trbusi mogu napraviti otklon od filozofije etničkih krvnih zrnaca i takozvanog vitalnog interesa kojima se siroti narod šamara prethodnih četvrt stoljeća.

No, u samom sam startu – uz ogradu u odnosu na iskazanu rušilačku energiju – izrazio i bojazan da bi socijalna eksplozija mogla završiti na način zbog kojeg ni osobno ne mogu biti sretan – hlađenjem prije nego izazove učinak zbog kojeg se i dogodila. I ne samo to. Dugoročno, uporno sam ponavljao – jer još uvijek nije savladana magična granica između nacionalnog i ljudskog, zbog čega je odgovor poniženih izostao u dobrom dijelu zemlje – socijalna bi eksplozija mogla biti iskorištena za interese onih u vezu s kojima ju je u ovom trenutku teško i dovoditi – u interesu, da ne duljim, nacionalističkih političkih filozofija. Zbog te vrste stavova sam – a to bi se moglo dogoditi i nakon ovog teksta – bio kritiziran od onih koji od socijalnog bunta htjedoše napraviti događaj sa značenjem povijesne prekretnice.

Gorivo za nacionalističku retoriku

Dinamika procesa mi, kako vrijeme odmiče – iako bih osobno bio sretan da nije tako – sve uvjerljivije daje za pravo. U iskazivanju nezadovoljstva gladna svijeta sve manje je uvjerljivosti koja je identificirana u startu. Ulični bunt, naime, ustupa mjesto takozvanim plenumima građana – a i na njima je sve manja gužva. Dojam je, usto, da se i oni koriste kako bi se promovirao status novih političkih vođa – a to sa startnom idejom i nema neke veze.

S druge strane, socijalni bunt je od starta – budući da se nije uspio nametnuti kao općebosanskohercegovački – korišten i kao pogonsko gorivo za novu nacionalističku retoriku. Onom, koja je svojstvena predsjedniku RS-a – iako je ona, što se mene tiče, i najkancerogenija – ovom se zgodom ne bih detaljnije bavio. Ali, zato se, iz nekih drugih razloga, kanim posvetiti retorici lidera HDZ-a – ali i ambicijama koje su u njezinoj pozadini.

Socijalni bunt, poruči “prvi u Hrvata”, najmanje je – ako je to uopće – posljedica narodnog nezadovoljstva. Izljev bijesa gladnih i poniženih je, ako je po njemu, samo paravan iza kojeg se kriju opaki politički ciljevi bošnjačkih stranaka i lidera – da se sve ovo ne može izdržati, da je javnu potrošnju potrebno srezati, da je najučinkovitiji način za to ukidanje županija i novi ustavni ustroj Federacije koji tu razinu vlasti neće ni poznavati itd. A dogodi li se to, cijenu će, k’o biva, platiti Hrvati – jer će im uzeto biti i ono malo dostojanstva koje su u okviru postojećeg ustroja uspjeli zadržati. Samo koji dan nakon toga “poglavnik” je otišao i korak dalje. Ono što nam se događa, veli, nije izraz socijalnog nezadovoljstva, nego, sasvim suprotno, “klasičan državni udar organiziran od političkih stranaka bošnjačkog naroda”.

Nije, dakako, problem što prvi u HDZ-a koristi egzistencijalnu muku gladnih za vlastite političke ciljeve. Ali, jest problem što mu demagoška priča pada na plodno tlo. Ni jednom se, naime, prethodnih desetak dana – u zapadnoj Hercegovini, ali i na većinskim hrvatskim područjima izvan nje – osobno ne nađoh na kavanskim sijelima, u kojima stavovi u vezi s najnovijim socijalnim prosvjedima odudaraju od njegovih.

Ako se, pak, takvih i nađe, zna “poglavnik” kako ih utišati. Završe takvi na način kako ovih dana završi i jedan od sindikalnih vođa – polomljenih kostiju i uz opomenu da je to najmanje što mu se moglo dogoditi. Jer, sljedeći bi put moglo biti i puno gore. Što to znači? Pa, to valjda pametnu ni nije potrebno pojašnjavati. Središnjica HDZ-a, istina, pilatovski pere ruke – baš kao što ih za izljev socijalnog bijesa pere lider SBB-a. Iako, svima je jasno da su ruke “stožerne stranke”, i njezina lidera dakako – baš kao i ruke prvaka SBB-a – debelo uprljane.

HDZ-ov kišobran

Čemu sva ova priča? Zbog, da ne bude dvojbi, razumijevanja političkog obračuna, koji proizvedoše najnoviji socijalni nemiri. Ali, ruku na srce, i zbog kapitaliziranja najnovijih nemira na koje lider HDZ-a računa. Ovih dana izrečene mu poruke, ako dobro razumjeh, imaju prepoznatljiv podtekst – ako smo izloženi koordiniranoj bošnjačkoj hajci, jedini način da joj odolimo je okupljanje pod istim političkim kišobranom – kišobranom Hrvatskog narodnog sabora. A to je, u stvari, kišobran koji personificira HDZ i on osobno.

Tu vrstu planova i ambicija veliki je “vođa”, istina, imao i prije najnovijih događanja. Prisjetimo se, uostalom, izjava kako suradnja dviju frakcija HDZ-a treba rezultirati “uvezivanjem u jedinstvenu stranku”. No, u podtekstu obznanjenih planova mu nikada nije bila želja za uvezivanjem na ravnopravnim osnovama, nego, naprotiv, želja za ponovnim primanjem pod skute odmetnutih – i uz adekvatnu kaznu onima koji su za odmetanje najzaslužniji. U prilog tome, uostalom, govore i događanja u Hercegbosanskoj županiji – smjena tamošnjega premijera i konstrukcija nove vlasti sa strankama koje nemaju veze s HNS-om.

Mnogi tada vjerovaše kako je priča o zbijanju pod zajednički kišobran definitivno i adaktirana. U prilog tome su, uostalom, govorili i zaključci stranačkih tijela “devedesetke”, ali i izjave njezinih najisturenijih ljudi, lidera joj prije svega. Raskidom koalicije u Livnu, pojašnjavao je Raguž, sporazum s HDZ-om poništen je u cijelosti. A njegova je stranačka kolegica svemu tome dodavala da su prošla vremena kada je u narodu vladala percepcija kako samo jedna stranka štiti interese hrvatskog naroda. I, nisi li u njoj – izdajica si.

No, onda je, koliko preko noći, došlo do promjene – gotovo pa “polaganja oružja”. Zašto? Što je razlog ovom “zaokretu”? Što se mene tiče, po srijedi su barem dvije vrste detalja. U pitanju je, prvo, orkestrirana hajka prema stranačkim “odmetnicima”. Kako bi “pritisnuo” Raguža, u BiH je došao čak i prvi čovjek “planetarne” udruge Hrvata, čelnik hrvatskoga HDZ-a – i tražio, vjerovali ili ne, isto ono što traži i lider ovdašnje mu podružnice. A, u toj i takvoj situaciji teško se othrvati – barem onima koji iz istog brloga poniknuše.

Vodstvo vlastite stranke je, potom, mislim na „Devedesetku“, pritisnuo i njezin bivši čelnik – i dio stranačkog vrha kojeg kontrolira. Mnogi su se nad njegovim izjavama zgražali – u to vrijeme, a i danas. No, čovjek samo predano obavlja dodijeljenu mu zadaću – jer zna da mu predsjednik nema petlje – ili kako se već u narodu kaže – da mu za urađeno zahvali i pokaže mu izlazna vrata. Pa, ako je tako, čovjek sebi može dopustiti da u eter iscijedi koješta – kako nije spreman popustiti pred ucjenama iz vlastite partije, pod cijenu da ga se iz nje i istjera, kako s nekima u njoj, dapače, nikada ni nije dijelio isti sustav vrijednosti, kako je on oduvijek bio, a biti će i u budućnosti, član samo jednog HDZ-a, kako sudbina Hrvata ovisi isključivo o tome jesu li dva ogranka pod istim kišobranom ili ne, kako svatko tko to onemogući riskira odgovornost za izdaju hrvatskog naroda, tko zna što još sve ne. U svemu tome ga, na koncu, pokolebala nisu čak ni zadirkivanja stranačkih kolega koga on, zapravo, predstavlja – Čovića ili vlastitu stranku?

Raguževa kapitulacija

Zašto bivši čelnik “devedesetke” sve to radi? Odgovore na to će, siguran sam, dati vrijeme – iako, dobar dio ih je dokučiv i danas. Bilo kako bilo, njegov pritisak – uz sve ostale kojima je nasljednik mu izložen – nije ostao bez rezultata. Popuštanje u “devedesetci” je, naime, evidentno. Iako, i to se mora priznati, ono se zahvaliti ima prvenstveno njezinu čelniku. Raguž je, da ne duljim, reterirao korak po korak – sve do, ako dobro razumijem, političke kapitulacije. A da se baš to dogodilo, javnost je izvijestio njegov prethodnik osobno. Na sjednici Predsjedništva HNS-a, priopći on, postignut je konsenzus o zajedničkom nastupu stranaka članica na sljedećim parlamentarnim izborima.

A šamaranje javnosti kako “devedesetka” na izbore ide sama? A priča o radikalnoj reformi HNS-a kao uvjetu da se nastavi pod njegovim krovom? Sve je to, narodski kazano, srušeno k’o “kula od karata”. Raguž se, istina, još uvijek pokušava verbalno koprcati – da je to samo dio taktike kako ne bi zaradio etiketu izdajice, da mu ni na kraj pameti nije “skinuti gaće” i na tanjuru izručiti stranku kojom kormilari i sve u tom duhu.

Ali, priča mu, kako stvari stoje, ne pije vode. Uostalom, i sam Čović mu je, kažu, u krugu svojih obećao kako će mu na vrata središnjice osobno donijeti vijenac. A sve to, opet, izaziva sve prepoznatljivije razočarenje – i među članstvom i među simpatizerima. Po onome što znam, leđa se Ragužu počinju okretati i među onima koji ga na tron dovedoše.
Što se to dogodi? Pita li se mene – ništa spektakularno. I kad je Raguž dolazio, izgovarao sam ono što ću i ovom zgodom ponoviti. U pitanju je obrazovan, liberalan, političar europskog kova. I to je, što se hrvatske političke scene tiče, sretna okolnost. Na nesreću, međutim, Raguž je i političar koji je svoj radni staž, a on uopće nije kratak, stjecao isključivo u profesionalnoj politici.

A to bi, onda, moglo značiti da mu je kontinuitet u radnom stažu, i benefiti koji uz to idu, iznad svega. I da je sve ostalo – pa i bolest uzmicanja zbog koje mu se prišivaju kojekakvi epiteti, pa i spremnost na žrtvovanje stranke kojom kormilari, pa i okretanje leđa ljudima koji stadoše iza njega – samo logična posljedica te činjenice. Volio bih, istina, da se varam – i da u konačnici pobijedi priča o dobro osmišljenoj taktici. Bojim se, međutim, da neće biti tako. Uostalom, živi bili pa vidjeli.

Akademik, prof. dr. Slavo Kukić