Izgradnja nacije u Bosni i Hercegovini: 30 godina neuspjeha



27. svibnja 2025. | Autor: Max Primorac

Tri desetljeća međunarodnog intervencionizma nisu uspjela usmjeriti Bosnu i Hercegovinu prema sektaškom skladu i demokraciji.

Počele su komemoracije povodom tridesete godišnjice završetka rata u Bosni i Hercegovini (1992.–1995.) koji je ostavio 100.000 mrtvih. Ipak, malo je razloga za slavlje u ovom višemilijardnom neuspjelom projektu izgradnje nacije usred Europe.

Bosanski Muslimani, katolički Hrvati i pravoslavni Srbi u Bosni i Hercegovini i danas su jednako podijeljeni kao 1995. godine. Srpski dijelovi zemlje uporno žele otcjepljenje i priključenje susjednoj Srbiji. Prije rata, mješoviti brakovi činili su 13 posto svih brakova; danas je taj udio samo 4 posto. Napori stranaca da nametnu bosanski građanski identitet umjesto stoljećima oblikovanih etno-vjerskih identiteta nisu uspjeli.

Početkom ovog mjeseca, Ured visokog predstavnika (OHR) u Bosni i Hercegovini, na čelu s bivšim njemačkim ministrom poljoprivrede, izvijestio je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda da situacija "bez sumnje predstavlja izvanrednu krizu u zemlji od potpisivanja Daytonskog sporazuma."

Srž krize leži upravo u međunarodnoj arhitekturi postignutoj nakon mirovnog sporazuma, koja je ovlastila kliku zapadnih diplomata da budu konačni arbitri svih odluka u zemlji. Ljubomorno čuvajući svoje ovlasti, Bosna i Hercegovina nema nacionalni suverenitet.

Uzastopni visoki predstavnici nametnuli su preko 900 odluka, od odabira državnih simbola do ekonomske politike, sudskih i ustavnih reformi. Visoki predstavnik je svojim dekretima smijenio brojne izabrane dužnosnike, uključujući predsjednike.

Tri od devet mjesta u Vrhovnom sudu rezervirana su za strane pravnike (trenutno iz Albanije, Njemačke i Švicarske), koji često donose odluke u korist centralizacije vlasti u Sarajevu, gdje bošnjačka muslimanska većina kontrolira većinu federalnih institucija.

Međunarodni napori da se "centralizira Bosna na način koji nije izričito predviđen mirovnim sporazumima" na štetu srpske autonomije politički su neprovedivi i pružaju Moskvi stalnu priliku za destabilizaciju regije.

U drugoj polovici zemlje, gdje muslimani brojčano nadmašuju katoličke Hrvate u omjeru tri prema jedan, muslimani sudjeluju u "kros-glasovanju" kako bi birali Hrvate i predstavnike manjina, čime se oduzima pravo glasa prozapadnom bloku. Hrvatski čelnik, štoviše, suočen je s prijetnjom američkih sankcija zbog protivljenja projektu plinovoda kojim bi upravljala državna plinska tvrtka pod vodstvom Bošnjaka muslimana, ali koji bi se gradio na područjima nastanjenim Hrvatima.

Ukratko, ne postoji politički niti građanski prostor u kojem narod Bosne i Hercegovine može sam upravljati. Je li čudno što su međuetnički odnosi na najnižoj razini?

Ono što je započelo kao "ad hoc međunarodna institucija" za pomoć novoj zemlji da "evoluira u mirnu i održivu demokraciju", pretvorilo se u moderni europski Raj koji traje vječno, "bez ikakvih provjera i ravnoteža... i bez odgovornosti, ni lokalno ni međunarodno." Britanski Raj barem je Indiji ostavio snažne pravne i demokratske institucije. Ovaj Raj stvorio je skupinu dobro financiranih NVO-a koje zastupaju interese međunarodne zajednice, a ne zemlje.

Svaka međunarodna intervencija pogoršava etničke odnose i koči razvoj demokratskih institucija Bosne i Hercegovine. Stranke svoje pritužbe ne rješavaju pregovorima među sobom, već traže pravdu izvana, jer suverenitet leži kod stranih birokrata, a ne kod njihovih izabranih čelnika.

U nedavnim izjavama u Saudijskoj Arabiji, predsjednik Trump usporedio je prosperitet i stabilnost zemalja Zaljeva s "takozvanim graditeljima nacija koji su uništili daleko više nacija nego što su ih izgradili." Bosna i Hercegovina jedna je od tih uništenih država.

Predsjednik ima povijesnu priliku okončati ovu farsu. Iako su europski diplomati lice ove post-Daytonske strukture, nijedna njihova akcija ne događa se bez izričitog odobrenja vlade SAD-a.

S dobrim razlogom. Ovlasti OHR-a ne proizlaze iz Daytona, već iz konzorcija 55 zemalja i međunarodnih organizacija osnovanog ubrzo nakon i odvojeno od samog sporazuma. Ovlastio je OHR "da donosi obvezujuće odluke, prema vlastitom nahođenju." Stoga nema čvrste pravne osnove za to. Neograničene ovlasti cijelog ovog stranog poduzeća izgrađene su na pravnoj kući od karata.

Predsjednik Trump mogao bi pružiti Bosni i Hercegovini novi početak tako što bi odbio obnoviti ovlasti OHR-a i dopustio da on, zajedno s tri strana suca Vrhovnog suda, mrežom NVO-a i posljednjim ostacima izgradnje nacije, nestane u zaboravu povijesti. Jednostavan federalni sustav temeljen na tri konstitutivna naroda koji im vraća suverenu moć rješavanja vlastitih razlika smanjit će međuetničke napetosti, kao što je to učinio drugdje u Europi – primjerice u Švicarskoj i Belgiji – umjesto stranog miješanja.

Tri desetljeća međunarodnog intervencionizma nisu uspjela pomoći zemlji da "evoluira u mirnu i održivu demokraciju." Možda bismo trebali dopustiti narodu Bosne i Hercegovine da pokuša.

O autoru: Max Primorac

Max Primorac je viši znanstveni suradnik u Centru za slobodu Margaret Thatcher pri Heritage Foundation.

Slika: Vedad.Ceric / Shutterstock.com.

Ovom prilikom poručujem neka predaju ukradeno, HITNO, jer gomilamo ogromnu mašineriju i diplomatsku tešku mehanizaciju, da to vratimo.

Gomilaju se diolomatske snage kao pred Oluju.

A kad vratimo, mašinerija se neće raspustiti nego ostaje.

Naučite nešto iz operacije Bljesak 2022.

Sviđa mi se ovo o tri federalne jedinice.

Nakon sloma samouprave bio je neki strah u hrvata o tome pričati, toliki tabu kod naših političara nastao kao da oblačiš ustašku uniformu i veličaš Pavelića!

A samo logično rezimiranje stanja i traženja rješenja u zemlji u kojoj je sve na troje, osim entiteta.

A ne eto ova ce administracija traziti rasturanje BiH i stvaranje tri nove drzave.

Smanjite ocekivanja.

pitanje je da li max ima vremena ovo kod trumpa izgurati

Hrvatska politička emigracija nije nikada uspjela preuzeti utjecaj u vodstvu HBZ-a, iako je to pokušavala svake četiri godine na izbornim konvencijama, počevši od one održane u rujnu 1947. u Pittsburghu. Pri svemu navedenome mora se uzeti u obzir da je HBZ prije svega američka organizacija koja je bila vezana na službenu američku politiku i morala je voditi računa o njezinim vanjskopolitičkim interesima. Ta činjenica bila je važna i Franji Tuđmanu koji je 1987., tijekom svoje turneje među iseljeništvom u Kanadi, iznenadni poziv tadašnjeg predsjednika HBZ-a Bernarda Luketicha za posjet SAD-u shvatio kao dobar znak jer je smatrao da ga Luketich ne bi pozvao da se taj poziv protivi američkoj politici. Zbog svega toga HBZ je Jugoslaviji sve vrijeme bio važan kao saveznik u suzbijanju utjecaja političke emigracije na sveukupno hrvatsko iseljeništvo u Sjevernoj Americi, a veza Jugoslavije i komunističkog vodstva Hrvatske s HBZ-om se od početka 1950-ih odvijala prvenstveno putem Matice iseljenika Hrvatske.