Obilježeno 14 godina od zločina nad Hrvatima povratnicima u Travnik



Prije 14 godina u Travniku je u središtu grada od podmetnute eksplozivne naprave s daljinskim aktiviranjem poginuo dvadesetpetogodišnji policajac povratnik Anto Valjan. Eksplozija se dogodila oko 6 sati ujutro, u trenutku kada je Valjan, nakon završene noćne smjene, napuštao zgradu Policijske uprave i kretao se k svom automobilu.

Pedesetak dana ranije, 12. lipnja, u travničkom prigradskom naselju Lovrići, ubijen je Valjanov prijatelj, dvadesetsedmogodišnji policajac, također povratnik, Perica Bilić. I on je poginuo od eksplozivne naprave podmetnute pod njegov automobil u dvorištu obiteljske kuće.



Nagovještaj ovih zločina dogodio se nešto prije, 8. svibnja iste godine, kada je na policijsko vozilo u kojemu su bili policajci Josip Perkić i Vjekoslav Kolenda otvorene rafalna paljba iz automatskog oružja. Napad iz zasjede se dogodio na putu Han Bila - Bila, u mjestu zvanom Zukića most, u općini Travnik.

| VL | HB.org |

I je li otkriveno tko ih je ubio ?

Unatoč mnogim obećanjima i najavama, ni nakon 14 godina počinitelj(i) i nalogodavci tog terorističkog čina, kao i ubojstvo Peričinog kolege Ante Valjana, ubijenog (31. srpnja iste godine) na isti način u središtu Travnika, u neposrednoj blizini zgrade Policijske uprave, nisu otkriveni. A nije teško zaključiti da zločince više nitko i ne traži iako se papagajski ponavlja kako zločin ne zastarijeva i da je, neprekidno, istraga aktivna.

Žalosno,

Kakav moraš biti da podmećeš ljudima bombe pod auta.

Uzoran islamist.

Uzoran islamist.

Mislim da nije riječ o Islamistima, nego o nekome tko vrlo dobro zna baratati sa ekspolozivom.
Ja smatram da su ova 2 smetali nekome u policiji, jer oba policajca...

Zastrašivanje povratnika, ništa drugo, a islamisti itekako znaju baratati eksplozivom, isti recept je primjenjen u Mostaru.

Mozda su oni podmetnuli ali ne mogu vjerovati da jedan od njih zna izgraditi bombu sa daljnskim aktiviranjem. Treba traziti osobu koja je kadra napraviti takvu ekspolozivnu napravu.

Cudno mi da plase povratnike ako ubijaju policajce i rafalna paljba na ove druge policajce, ako bih htio zastrasiti povratnike stavio bi bombu pod kucu i raspalio ih nekoliko.

TKO JE UBIO OSMERO HRVATA U TRAVNIKU?



Vijest da posebni odjel za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju Tužiteljstva BiH razmatra mogućnost preuzimanja istrage ubojstva Joze Leutara izazvala je veliku pozornost u Travniku i ponovno aktualizirala pitanja nerazjašnjenih ubojstava Hrvata povratnika.

Nikomu nije ni na kraj pameti povezivati osmero ubijenih Hrvata u Travniku s organiziranim, gospodarskim kriminalom i korupcijom.

No, bilo kakvu vezu ovih ubojstava i ubojstva Leutara ne treba ni potpuno isključiti. Jer, Leutar je pred rat s Bošnjacima bio zapovjednik PU-a Travnik, a nekoliko ratnih mjeseci i zapovjednik Travničke brigade HVO-a. U vrijeme ubojstva travničkih Hrvata bio je doministar MUP-a FBiH i uz maksimalnu profesionalnost i dodatno je bio zainteresiran i do kraja angažiran u rasvjetljavanju ubojstava Hrvata u Travniku, među kojima su bila i dvojica policajaca povratnika - Perica Bilić i Anto Valjan.

U nekoliko navrata Leutar je dolazio u Travnik i pratio tijek istrage. Govorilo se o "istom rukopisu" ubojstava Leutara u Sarajevu i policajaca Bilića i Valjana u Travniku, a neki pokazatelji govore kako je Leutarovim ubojstvom praktički zaustavljena istraga zločina u Travniku koja je bila "na pravom tragu".

A trag je vodio, kako se tvrdilo, preko organizacije Aktivne islamske omladine i AID-a, do SDA-ova političkog, a to znači i federalnog vrha. Sjedište Aktivne islamske omladine u to vrijeme bilo je preko puta zgrade PU-a u kojoj je bilo i sjedište AID-a. Razotkriti počinitelje i nalogodavce zločina bio je veliki profesionalni i ljudski interes Leutara i s njim malobrojnih istražitelja Hrvata.

S druge pak strane, blli su potpuno nezainteresirani bošnjački istražitelji i bošnjački politički vrh. A to se dalo zaključiti i po, recimo, konstataciji inspektora Adnana Adilovića: "jedan ustaša manje" za ubijenog kolegu Bilića, po odlučnom suprostavljanju "medijskoj politizaciji ovog, kao i prethodnih ubojstava u Travniku" Ejupa Ganića i njegovoj tvrdnji "da se i osobno uvjerio kako su neki od njih klasični konflikti bez političke i etničke pozadine".

A koliko su se ovi Ganićevi navodi temeljili na čvrstim argumentima, govori i činjenica da nijedno ubojstvo nije razriješeno. Vodu na mlin onih kojima nije bio cilj razriješiti počinjene zločine, usmjeravao je i Ron Newton, zapovjednik IPTF-a u Travniku, izjavom kako su krivci za ubojstvo policajca Perice Bilića i sva druga ubojstva Hrvata u Travniku, u redovima HDZ-a, mlakošću i neodlučnošću komesar IPTF-a u BiH Richard Monk, te visoki predstavnik u BiH Carlos Westendorp i posebno njegov zamjenik Hans Schumaher.

I zar je onda čudo što je istražne dosjee ovih zločina odavno prekrila prašina.

Cilj SDA-ovske politike u potpunosti je uspio. Cilj je bio zaustaviti sve masovniji povratak prognanih Hrvata. Povratak je naglo usporen i u Travnik se još uvijek nije vratilo više od 10.000 prognanih Hrvata. Hrvati Travnika znaju da je pravda daleko, a pitaju se je li uopće dostižna. No, nadu i vjeru im vraćaju nove aktivnosti oko istrage ubojstva Joze Leutara, nova i, ipak, povoljnija politička klima, odlučnost, profesionalnost i hrabrost državnog tužitelja Milorada Barašina koga pozivaju da ne zaboravi "zaboravljeni" Travnik, mjesto najvećeg stradanja Hrvata BiH u proteklom ratu. Pozivaju ga da se "okrene" k nerazrješenim poslijeratnim ubojstvima osmero nedužnih Hrvata u Travniku, čiju je istragu onemogućavala i onemogućila tadašnja ekstremna bošnjačka politika, uz blagoslov bjelosvjetskih "demokrata". A nije isključeno da se "preko Travnika" dođe i do počinitelja i nalogodavaca atentata na Leutara.

Od 20. listopada 1992. godine kada je ubijen zapovjednik Travničke brigade Ivica Stojak /zamjenuti će ga kasnije Jozo Leutar/, u narednih 10.-ak godina desila su se brojna ubojstva travničkih Hrvata od kojih niti jedno nije procesuirano pa niti nalogodavci niti izvršitelji nisu poznati.

Automobil u kojemu se nalazio Ivica Stojak sa svojom pratnjom, zaustavio je Enes Aličić, pripadnik postrojbe ABiH zvane Sedma muslimanska brigada. Po iskazu svjedoka poslije kraćeg razgovora sa Stojakom puca iz automatskog pješadijskog oružja u automobil kojom prilikom je usmrtio Ivicu Stojaka, a teže ranio načelnika stožera brigade Zvonku Gašo.

Po istom iskazu neposredni izvršitelj /pucao po vozilu/ je i Semir Terzić zvani Tara iz Travnika, po zanimanju profesor sociologije. Terzić je bio jedan od zapovjednika u 7. muslimansko brigadi. Formirao je specijalne postrojbe MOS-a (Muslimanske oružane snage) u Travniku, kojima je glavni cilj bio etničko čišćenje grada. Osim odgovornosti za ubojstvo Ivice Stojaka u Travniku odgovoran je i za napad na selo Maljine-Bikoši i strijeljanje zarobljenih vojnika HVO-a i civila Hrvata. Tada je u 306. brdskoj brigadi obnašao dužnost pomoćnika za moral i vjerska pitanja. Nakon rata obnašao je dužnost ”sekretara Sekretarijata za obranu općine Travnik” s činom majora ABiH.

Semir Terzić - Tara danas je profesor filozofije u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku.

Kolega mu je Safet Durguti, profesor Akaide, dovođen u vezu s međunarodnim terorizmom i terorističkim organizacijama kome je zabranjen ulazak u SAD.

O ubojstvu Ivice Stojaka i svim relevantnim činjenicama, 30 minuta poslije obaviješteni su kapetan Hasan Ribo, zapovjednik štaba Armije BiH u Travniku, Fikret Ćuskić, zapovjednik 17. krajiške brigade u Travniku kao i general Jasmin Jaganjac.

Ubojstvo Stojaka se dešava u vrijeme otvorenog lokalnog sukoba ABiH i HVO-a u obližnjem Novom Travniku /drugog po redu/ pa su ekstremne muslimanske snage iz Travnika procjenjivale da je trenutak da se taj sukob proširi i na sam Travnik. Očekivalo se da će ovo ubojstvo /ili ubojstva/ ”isprovocirati” travnički HVO da uzvrati a time da bude proglašen i krivcem za novonastalu situaciju. Sukob je izbjegnut ali su trajne tenzije ostale. Do danas se u slučaju Stojak ništa nije uradilo.



Do otvorene agresije ABiH na Hrvate Travnika, 4.6.1993. godine, brojni su pojedinačni slučajevi maltretiranja, do ubojstava, Hrvata na koje se svjesno baca prašina.

Poslijeratni povratak Hrvata u Travnik intenzivnije počinje krajem 1996. i početkom 1997. godine. Kao i svugdje, prvi su oni stariji ”kojima nema ništa do vlastitog kućnog praga”. Upravo na njima u Travniku provode ”politiku zastrašivanja povratka” na najbrutalniji način.

Dana 24.2.1997. godine oko 21 sat u mjestu Paklarevo, općina Travnik ubijen je starac Fabijan Babić (72). Ubojstvo je počinjeno upotrebom vatrenog oružja tipa Hekler kalibra 9 mm. Pred kućom sina mu Vlade pronađene postavljene tri protutenkovske mine.

Četiri dana poslije, 28.2.1997.godine, u naselju Polje, općina Travnik u obiteljskoj kući brutalno pretučena i silovana starica Marija Medić (90). Iz komatoznog stanja preminula u bolnici Travnik 23.3.1997. godine.

Šest mjeseci poslije događaja u Polju, dana 30.8.1997. godine, u mjestu Nula-Turbe, općina Travnik u obiteljskoj kući ubijeni su od otac i sin Luka i Pero Jezerčić. Pucano je iz vatrenog oružja tipa Hekler kalibra 9 mm.

Deset dana poslije ovog događaja, 9.9.1997. godine, u mjestu Kokošari kod Travnika napadnuti povratnici Jure i Vinko Jelonjić.

Ministarstvo unutarnjih poslova Vlade FBiH je saopćilo “da je danas, 11.9.1997. godine, u Kliničkom centru Koševo u Sarajevu od rana zadobivenih u tuči u mjestu Kokošari kod Travnika preminuo Juro Jelonjić”. U ovom saopćenju navodi se da je do “tuče” došlo između Salke i Samira Hrustanovića i Jure i Vinka Jelonjića i da je nakon toga protiv Salke i Samira Hrustanovića određena mjera pritvora i pokrenuta istraga. Dalja sudbina ovog “predmeta” nepoznata…

Ponovo jedna kraća pauza od mjesec i pol dana, do 26.10.1997. godine. Toga dana oko 18 sati i 30 minuta ponovo u mjestu Nula-Turbe, općina Travnik u porodičnoj kući ubijen je Ivica Domić, a ranjeni su njegov otac Ante i brat Zoran. Pucano je iz vatrenog oružja tipa Hekler kalibra 9 mm.

Ovi slučajevi već na uzbunu pale i zvona izvan Travnika. Pristupa se ozbiljnijem povratku policajaca Hrvata u PU Travnik sa zadaćom osiguranja, od ABiH, protjerana travnička naselja i malobrojne povratnike.

Na žalost upravo su oni sljedeće žrtve. Ti mladi ljudi, koji su preživjeli najteži rat na ovim prostorima, bivaju brutalno likvidirani.

Dana 12.6.1998. godine u travničkom naselju Lovrići ubijen je policajac Perica Bilić (26). Ubijen je uslijed dejstva minsko eksplozivne naprave podmetnute pod njegov automobil parkiran u dvorištu porodične kuće, a teže je povrijeđen također policajac Policijske uprave Almir Melić.

Mjesec i pol dana nakon toga, dana 31.7.1998. godine oko 5 sati i 55 minuta, na parking prostoru pored zgrade PU Travnik upotrebom daljinskog upravljača aktivirana je minsko-eksplozivna naprava koja se nalazila pored kante za smeće. Uslijed njenog dejstva smrtno je stradao travnički policajac Anto Valjan (24).





Na istom tom parkingu, nekoliko metara od zgrade PU Travnik, dana 9.2.1999. godine teške tjelesne povrede zadobio je travnički policajac Vlado Stojak. I pod njegov automobil podmetnuta je minsko-eksplozivna naprava. Samo pukom srećom je izbjegao smrt.

Ovaj put inspektor Adnan Adilović nije mogao reći: "jedan ustaša manje".

Godinu dana nakon ubojstva Ante Valjana vođen je sudski postupak protiv Murisa Ljubunčića, studenta elektrotehnike iz Bugojna, člana ekstremne organizacije Aktivna islamska omladina, koja je svoje prostorije u vrijeme tragičnih događanja imala u neposrednoj blizini PU Travnik.

I ako ilegalan, AID angažira najpoznatije odvjetnike Bošnjake i, nakon "uvjerljivog" alibija Ljubunčić je oslobođen zbog nedostatka dokaza, a proces obustavljen.

Ubojstvo policajca Ante Valjana aktiviranjem eksplozivne naprave, po svemu sudeći, iz obližnjih prostorija AIO—e, i atentat na doministra Federalnog MUP-a u Sarajevu Jozu Leutara 16.3.1999. godine mogu se svesti pod isti nazivnik, izvedeni istim "stručnim rukopisom".

U dijelu hrvatske javnosti ti događaji su komentirani na način: Nastavili se i dalje ovako uskoro će EU stvarno trebati donijeti rezoluciju o zaštiti Hrvata u BiH, za početak bi trebalo zabraniti ubijanje Hrvata, zatim kad je već neki Hrvat ubijen trebalo bi zabraniti montiranje sudskih procesa u kojima će biti hapšeni i suđeni drugi Hrvati, kao što je bio slučaj s ubojstvom pok. Joze Leutara.

A onda i pitanje: Što se to treba dogoditi da ministar sigurnosti i čega li još Bariša Čolak poduzme nešto, da barem pokrene pitanje sigurnosti u BiH!

Isto pitanje se odnosilo i na, tada aktualnog federalnog pa onda državnog tužitelja, na žalost i Hrvata i Travničanina Marinka Jurčevića.

Pa onda i ono političko: Što se još treba dogoditi da HDZ poduzme bilo kakvu političku akciju koja bi rezultirala boljim sigurnosnim standardima u ovoj zemlji! Bar nešto više od priopćenja u kojem se osuđuje...?

Jučer je naš portal objavio podatke koje je prikupio Darijan Grubišić za poskok.info u kojima su sistematizirani podaci o broju vjernika u BiH 2009. godine.



Kako se iz njih vidi Županija Središnja Bosna je, u odnosu na 1991. godinu, u minusu za 33.254 Hrvata, što govori da je na ovim prostorima tek 71,9 % njih u odnosu na prije 19 godina .

Općina Travnik je još poraznija od te brojke jer je on ovdje tek 59,4 %.

Što još, poslije svega, treba dodati?

/Večernji list - HercegBosna /

Žalosno,

Kakav moraš biti da podmećeš ljudima bombe pod auta.

Stavljanje bombi pod auto nije patent islamista.

Grijeh struktura



Hrvate Travnika i Lašvanske doline frustrira što se akcije uhićenja kao u Bihaću ne provode i tu

■ Hoće li itko i kada odgovarati za ubojstva policajaca u Središnjoj Bosni
■ Osim što „mudro šute“ nadležni nemaju nikakve reakcije
■ U jednoj televizijskoj emisiji rečeno je kako je to bio „zločin države nad pojedincem“
■ Ni počinitelji ovih zločina nisu otkriveni, a žrtve već godinama, osim obitelji, nitko i ne spominje

Piše: Zvonimir Čilić, VLM

Proteklih dana Hrvati u središnjoj Bosni, naročito Hrvati u Travniku, s posebnom pozornošću pratili su medijska izvješća o akciji pripadnika Federalne uprave policije u Bihaću, a koja je rezultirala uhićenjem dvojice aktivnih i četvorice bivših policajaca MUP-a Unsko-sanske županije, osumnjičenih za ubojstvo srpskog povratnika Cvijana Radića krajem siječnja 1997. godine.

No, Hrvate Travnika i Lašvanske doline, pa i šireg područja, frustrira činjenica što se takve akcije ne provode i uspješno završe i u Travniku. Jer, u jednoj TV emisiji u kojoj je o temi uhićenja osumnjičenih za ubojstvo srpskog povratnika gost bio direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač rečeno je kako je to bio „zločin države nad pojedincem“, s asocijacijom na osumnjičene i uhićene aktivne i bivše policajce. A što je, pitaju se Hrvati u Travniku, kada pojedinac, ili više njih, izvrši „zločin nad državom“, aludirajući na ubojstvo u Travniku dva policajca povratnika hrvatske nacionalnosti. Što je to, kada takvih neuspjelih pokušaja bude, u vrlo kratkom vremenu, još nekoliko, i nijedan od njih, unatoč papagajskom ponavljanju da istrage neprestano traju, te da zločini ne zastarijevaju, ni jedan nije razriješen, a i laicima je jasno da je te dosjee već odavno prekrila prašina.

A riječ je o Perici Biliću (1971.), policajcu povratniku, ubijenom 12. lipnja 1998. u travničkom prigradskom naselju Lovrići, podmetnutom eksplozivnom napravom pod njegov osobni automobil u dvorištu obiteljske kuće i Ante Valjana (1973.), također, policajca povratnika, ubijenog također eksplozivnom napravom. Eksplozija se dogodila u središtu Travnika, u neposrednoj blizini zgrade Policijske uprave Travnik, koju je u 5 sati i 55 minuta napuštao nesretni Valjan nakon odrađene treće smjene i kretao se prema parkiranom automobilu.
Prema mišljenju stručnih osoba, najvjerojatnije se radila o eksplozivnoj napravi s daljinskim aktiviranjem i izazivanjem eksplozije u željenom trenutku.

Šest mjeseci kasnije, 9. veljače 1999., ponovno je bio „pokušaj zločina nad državom“ od pojedin(a)ca, ponovno u središtu Travnika, tek dvadesetak metara od zgrade PU Travnik. I ponovno je žrtva bio policajac Vlado Stojak (1967.) povratnik hrvatske nacionalnosti, i ponovno je bila riječ o podmetnutoj eksplozivnoj napravi pod njegov osobni automobil. A samo, spletom sretnih okolnosti, ovaj zločinački atak nikada otkrivenog zločinca nije koštao života Stojaka nego ga je ostavio s teškim tjelesnim ozljedama i uništenim automobilom.

A uz sve ovo treba i podsjetiti da je u to vrijeme AID, tajna bošnjačka policija, imala sjedište u zgradi PU Travnik, a zloglasna Aktivna muslimanska omladina svoje sjedište u zgradi s druge strane glavne travničke ulice.

Vrijedno je naglasiti da je „država napadnuta“ od pojedin(a)ca i 8. svibnja 1998., također u općini Travnik, a ponovno su meta bili travnički policajci hrvatske nacionalnosti. Tada su, naime, napadači, ili više njih, otvorili paljbu iz automatskog oružja na vozilo u kojemu su bili policajci PU Travnik, Josip Prkić i Vjekoslav Kolenda. Treba li uopće reći da napadač(i) nije otkriven, a pitanje je li takvih pokušaja uopće i bilo. Jer, napad na policajce hrvatske nacionalnosti, bar u to vrijeme i nije se tretirao kao „napad na državu“, a što potvrđuje i jedna konstatacija travničkog policajca bošnjačke nacionalnosti, vezana uz ubojstvo kolege mu Perice Bilića, kako je to samo „jedan ustaša manje“.

Ubojstvima i pokušajima ubojstava policajaca prethodilo je niz ubojstava povratnika također Hrvata u općinu Travnik. Naime, 16. veljače 1997. godine u travničkom naselju Šipovik ubijen je Fabijan Babić (1925.), 2. ožujka 1997. Marija Medić (1905.) je maltretirana i silovana, a nekoliko dana kasnije je preminula u travničkoj bolnici, a 30. kolovoza iste godine u naselju Nula vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće u obnovi, u vrijeme večere, ubijeni su povratnici otac i sin Jezerčić, Luka (1938.) i Pero (1970.).

Nepuna 2 mjeseca kasnije, 26.10., također u selu Nula, ubijen je Ivica Domić (1967.), također vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće u obnovi.

Ni počinitelji ovih zločina nisu otkriveni, a žrtve već godinama, osim obitelji i prijatelja, nitko i ne spominje.

Ne spominje se već odavno ni podmetnuta eksplozivna naprava od koje je 16. veljače 2002. u dvorištu obiteljske kuće, u travničkom naselju Ilovača teško nastradao (amputirana mu je desna noga) povratnik Vlatko Vidović (1941.), kao ni niz drugih zločina s nešto lakšim posljedicama, a koje je nemoguće pobrojati jer ih je bilo na desetke, pa i stotine.

I kada se k tomu dodaju neprocesuirani teški ratni zločini počinjeni nad Hrvatima Travnika (ali i Viteza, Busovače, Fojnice, Novoga Travnika, Zenice...) - ubojstva, strijeljanja civila i zarobljenih i ranjenih vojnika, ritualna klanja..., progoni, kazamati, više tisuća obiteljskih domova i gospodarskih objekata opljačkanih, spaljenih, porušenih, te „grijeh (nečinjenja) struktura“ (domaćih i inozemnih) kada je u pitanju (pre)ustroj Travnika istovjetno Mostaru (ma kakav on bio), onda nije čudo što je proces povratka Hrvata u Travnik već odavno zaustavljen (nije se vratilo više od 15 tisuća).

A sve je intenzivnije iseljavanje onih koji su se nakon rata vratili na svoje opustošene posjede ali i onih koji su ratnu golgotu preživjeli na području općine Travnik.

I „mirna Bosna“ moglo bi se reći za sve to, jer osim što „mudro šute“ nadležni nemaju nikakve reakcije.

tu se s tobom slažem, kad je ijedan musliman nešto patentirao...