U narodu ima izreka „konj prije nego li crkne ima najjači trzaj“, a ako je suditi po psihotičnim ispadima aktualnog „hrvatskog“ predsjednika, i on je svjestan da mu se primakao kraj.

Hrvatski građani već su se naviknuli na Mesićeve blasfemične ispade, no ti njegovi šarlatanski peformansi sada poprimaju jednu sasvim novu dimenziju. To više nije tek obično buncanje poremećene osobe, nego shizofrenično ludilo koje s vrjemenom postaje agresivno i opasno po okolinu. Svaki put kada vidim „našeg“ predsjednika Mesića, pred očima imam lik vrtlara Chancea iz filma „Being There“ snimljenog po romanu „Prisutnost“ Jerzy Kosinskog. Nema bolje, slikovitije i osebujnije usporedbe koju bismo mogli napraviti za našeg predsjednika Mesića od ove, jer jednako kao i lik Chancea naš predsjednik zadivljuje i oduševljava svojim glupostima sve one koji se nalaze u njegovom prisustvu. Za razliku od bezazlenog Chancea, naš predsjednik nije tako bezazlen, ali njegova osobnost i okolnosti koje su ga dovele na vlast sigurno nisu zasluga njegove intelektualnosti i znanja, samo što umjesto vrtlara mi imamo jednog partizana čiji ograničeni intelekt i sposobnost zastrašujuće podsjećaju na radnju navedenog filma. Na sva moguća pitanja iz politike, financija i kulture Chance je spontano odgovarao crpeći inspiraciju iz onoga što jedino zna raditi, a to je vrtlarenje. Još fascinantnije su reakcije onih koji ga slušaju i te njegove izjave doživljavaju kao mudre i domišljate. Onima koji ne razumiju ovu usporedbu predsjednika Mesića s likom vrtlara Chancea toplo bih preporučio da pročitaju „Prisutnost“ Jerzy Kosinskog ili da pogledaju film „Being There“ snimljen prema tom romanu. Ne postoji neko djelo koje bi bolje prikazalo kako nije nužno da čovjek bude to što jeste, kao što ga okruženje i drugi ljudi mogu stvoriti, prikazati i doživjeti onako kako oni žele, no pustimo vrtlara Chancea, vratimo se mi našem partizanu Mesiću.

Kako je moguće da jedan mentalno hendikepirani partizan ograničenih umnih sposobnosti, cijelo jedno desetljeće uspijeva održati sliku šarmantnog, nasmijanog i bezazlenog čovjekana čije blasfemičnosti mnogi gledaju s odobravanjem?

Je li to možda zbog toga što nije važno što se govori, koliko to tko je onaj koji to govori?


Mnoge retardirane izjave i ponašanje, još koji dan aktualnog predsjednika Mesića, kada bi netko drugi izgovorio i tako se ponašao u javnosti, kod većine normalnih hrvatskih građana izazvale bi gađenje, a tu osobu smatrali bi zrelom za prinudni odmor u zdravstveno-medicinskoj ustanovi u Vrapču.


Baš kao što Chance u filmu koristi svoje vrtlarsko umijeće da bi odgovorio voditelju TV emisije na postavljena pitanja iz financijskog sektora, tako i naš predsjednik koristi svoje partizansko umijeće kako bi odgovorio na sve ono što ga se pita.

Možda bi kratak osvrt i rezime na desetogodišnju vladavinu presjednika Mesića pokazao da smo na čelo države izabrali najobičnijeg šartlatana i dali mu čak dva mandata.


Što je to spasonosno i korisno Mesić napravio za svoje vladavine osim što je Hrvatsku unazadio tako da 10 godina zaostajemo za ostalim tranzicijskim i postkomunističkim zemljama srednje i istočne Europe, koje danas imaju daleko bolji standard od Hrvatske, koja je čak i u ratnim vrjemenima po standardu prednjačila ispred njih s izuzetkom Slovenije koja je jedina imala bolji standard od Hrvatske i daleko bolji u odnosu na ostale postkomunističke zemlje? Posljednji komunistički Mohikanac u ovom dijelu Europe pobrinuo se da se Hrvatska ne sprovede pravičnu lustraciju nad njegovim ideološkim istomišljenicima kao što su to primjerice učinile Mađarska i Poljska, ali čak ni to nije najgore od svega.


Vjerujem da se rijetki sada sjećaju Mesićeve prve predizborne kampanje i svih onih obećanja koje su ga i dovele na vlast, ali kako se kaže, „obećanje ludom radovanje“, a da su Hrvati ipak toliko ludi dokazalo se kada su i po drugi put dali mandat tom cirkusantu i klaunu žongleru.


Pljačka i otimačina sprovedena u pretvorbi i privatizaciji u vrijeme Tuđmanove vladavine bile su okosnica i jedna od glavnih tema na kojima se temeljila njegova prva predizborna kampanja.
Hrvatski narod, razočaran politikom HDZ-a u vrijeme Tuđmana i ogorčen zbog svih onih privatizacijsko-pretvorbenih muljaža mnogobrojnih visokopozicioniranih HDZ-ovaca želio je neku promjenu, ali ipak ne u tolikoj mjeri. Jer HDZ, iako mnogo iskompromitiran, opet je bio pojedinačno najjača stranka, pa su na jedvice jade uspjeli formirati koaliciju, čak iz 6 stranaka različitih svjetonazorskih profila: od nezadovoljnih, ali ipak prohrvatski orijentiranih seljaka – HSS-a, proeuropskih i međusobno nesložnih liberala - HSLS-a i LS-a, autonomaški nastrojenih Istrijana – IDS-a, populističkog HNS-a i nasljednika komunista - SDP-a koji je ujedno bio i predvodnik te osebujne koalicije.

Upravo na krilima nezadovoljstva Hrvata gospodarskom politikom, do tada vladajućeg HDZ-a, ta brzinski sastavljena koalicija uspjela je za dlaku dobiti izbore, a po istom je principu i Mesić vodio svoju predizbornu kampanju obećavajući da će se, čim dođe na vlast, pobrinuti da uđe u trag novcu koji je ukraden hrvatskim građanima i iznesen iz Hrvatske. Njegova predizborna kampanja dijelom se temeljila i na kritici njegovog prethodnika, pokojnog Franje Tuđmana, ali ne toliko izravno i naprasno, kao nakon dobivenih izbora. Ne znam tko je bio savjetnik Mesiću u njegovoj prvoj predizbornoj kampanji, ali očito da nije ona ista osoba koja mu je savjetnik danas, velika je razlika karaktera i ponašanja Mesića dok je bio tek potencijalni predsjednik i jedan od kandidata, i danas kada odbrojava svoje zadnje dane na Pantovčaku. Jesmo li tek sada počeli viđati Mesićevo pravo lice? Mentalitet mu je ostao isti, samo što je prije svoj pravi karakter prikrivao blagostivim izrazom lica i šaljivim doskočicama čime je izazivao simpatije kod građana, posebno onih apolitičnih, prijetvorno izigravajući predsjednika građanina, i današnjeg prepotentnog i arogantnog na kraju njegovog mandata.


Prije se trudio Muslimani svoje stavove kroz osmijeh i na neki ulizički način, dok je danas nestala ta njegova potreba da bi se svidio širokim masama. Nema više učestalih kavica s građanima koje su bile inovativnost u predsjedničkom načinu vladanja, a s vrjemenom se pretvorio u nešto što je nekada i sam kritizirao. Tobože se zgražao nad Tuđmanovom autokratskom vladavinom gdje je pokojni i prvi predsjednik svoje neistomišljenike nazivao stokom sitnog zuba, da bi se danas i on sam na jedan još vulgarniji način obračunavao sa svojim neistomišljenicima.

Ubrzo nakon što je zasjeo u presjedničku fotelju, Mesić je vrlo brzo zaboravio na sva obećanja o istrazi i pronalaženju ukradenog novca, a njegova glavna preokupacija postao je politički obračun sa svojim prethodnikom. Sva njegova obećanja koja su građanima ove zemlje dala nadu u bolju budućnost nestala su onog trenutka kada se uselio i zasjeo u ured na Pantovčaku, a vrlo brzo, budućnost je prestala biti stvar njegovog zanimanja jer se tako zdušno posvetio prošlosti i razračunavanju sa svojim ideološkim protivnicima. Umjesto da bi se posvetio izgradnji bolje budućnosti, Mesić se potrudio izgraditi „bolju“ prošlost i kreirati je po svojim mjerilima, njegovih istomišljenika i onih koji su mu pomogli doći na vlast. Također je obećao da će objelodaniti i objaviti tko su bili sponzori njegove predizborne kampanje, a to nije učinio, do današnjeg dana, kada će se za koji dan iseliti s Pantovčaka. Naravno, po tom pitanju ništa nije bolji ni od ostalih političara kojima redovito troškovi kampanje premašuju iznos koji su naveli da su utrošili, pa što ne vrijedi za druge, ne vrijedi ni za Mesića. Ali, on je trebao biti principijalan i dokazati bar onima koji su vjerovali u njega, da je sve transparentno i legitimno, biti dosljedan i pošten, te opravdati sliku o sebi koju je nastojao izgraditi pomoću njemu sklonih medija koji su u rukama onih što su i financirali njegovu kampanju i doveli ga na vlast sa samo njima poznatim razlozima i svrhom. Ti isti mediji potrudili su se kreirati i stvoriti sliku poštenog i čovjekoljubljivog političara, uzornog predsjednika, a kreiranje javnog mnijenja te nametanje vrijednosti i stvaranje oblikovane svijesti kod građana bilo je i više nego uspješno. Jer u suprotnom, do sada bi mu se sudilo kao državnom neprijatelju i izdajniku. Mesić nikada nije bio dorastao položaju predsjednika, a njegovu nekopetentnost prikrivali su neobjektivni i podobni mediji, mada je bilo i onih novinara koji su znali postavljati neugodna pitanja, na koje Mesić ne bi znao odgovor, pa bi ih izbjegavao pričajući viceve. Nestašluke odvažnih novinara prikrivala bi podobna uređivačka politika gdje bi se Mesićeve blamaže kojih nije nedostajalo prikazivale kao simpatične i prihvatljive, mada je tih nesuvislih izjava i blamaža bilo daleko više od razumnih i odmjerenih, i prije svega normalnih izjava, a što me ponovno dovodi na mr. Chancea s početka priče. Da ga nikada nije ni bilo briga za budućnost i dobrobit svojih građana, te da njegova predsjednička uloga ima posve drugu svrhu, Mesić je pokazao već na samom početku svog mandata. Nikada se taj redikul nije borio i zalagao za interese Hrvatske, a pogotovo hrvatskog naroda, s naglaskom na hrvatskog, jer Mesića su prihvaćali i poštovali svi mnogo više, nego što su ga prihvaćali Hrvati. Mesić je mnogo više razumijevanja imao za sve druge narode, nego li za svoj narod, a to se najbolje vidi i iz prigodnih okupljanja i proslava na koje je odlazio i onih koje je izbjegavao. Sigurno je frustrirajuće biti predsjednik u državi gdje te na mjestima i događanjima od nacionalne važnosti doživljavaju kao izdajnika i nepoželjnog. Mesić je imao mnogo razloga za frustracije, počevši od kompleksa zbog Tuđmana u čijoj sjeni se nalazio i čije djelo je ustrajno degradirao i omalovažavao. Biti vrhovni zapovjednik vojske koja te ne poštuje, a biti izviždan i prozivan degutantnim i pogrdnim imenima, na što nije mogao ostati ravnodušan, nego se i sam spustio na razinu malograđanštine, pa se onim koji su mu dovikivali „Mesiću Cigane“ na jedan ulični način okrenuo i odvratio: „Ne vrijeđajte roditelje“. Ta bi slika, gdje on urliče s rukama na ustima, ubrzo nestala po nalogu podobnih urednika u medijima.

U Kaštelima su mu ispred nosa zatvorili kafić gdje je namjeravao popiti kavicu s građanima, a događaje poput Sinjske alke i ostalih gdje su se okupljali državotvorni Hrvati izbjegavao je u širokom luku radi eventualnog i sasvim izglednog poniženja poput onog u Splitu. Domoljubni Hrvati nisu nikada voljeli Mesića, najblaže rečeno, ali ni Mesić nikada nije volio njih, naprotiv, mrzio ih je i prezirao jer su predstavljali sve ono što je bilo u suprotnosti s njegovim ideološkim svjetonazorima i apologiji koju je provodio u danoj mu zadaći iz određenih krugova. Pogrješno je reći da je Mesić provodio detuđmanizaciju Hrvatske jer on je zapravo provodio dehrvatizaciju Hrvatske.

Njegova potreba za obračun s pokojnim prethodnikom koji također nije bio bezgrješan, bila je samo paravan za obezvrjeđivanje Domovinskog rata i svih njegovih vrijednosti. Kakav stav prema tim vrijednostima zauzima, ponajbolje se vidi iz njegovih svjedočenja pred sudom u Haagu kao i svega ostaloga što je poduzeo da bi se kriminalizirao legitimni obrambeni i oslobodilački Domovinski rat, pa se onda čudio što ga u zemlji smatraju izdajnikom, te bi kao ofuren trčao tužiti se onima za čije interese je i radio. Svi se sjećamo medijske prašine koja se podignula nakon objave njegovih haaških svjedončanstava u pojedinim medijima, ali rijetki se sjećaju kako su se razni komentatori u tim istim medijima trudili Mesićevu izdaju prikazati u sasvim drugom svjetlu, da njegova izdaja ne bi dobila na važnosti.


Što je morao napraviti Mesić da bi stekao kakav-takav ugled među vojskom koju je blatio i obezvrjeđivao? On se nije trudio svojim djelom zaslužiti to poštovanje, nego je smijenio sve one koji su bili svjesni njegove izdaje te je nisu htjeli ćutke promatrati, a na njihovo mjesto doveo je one koji će zaobilaznim putem kod vojske nametnuti njega kao vrhovnog zapovjednika što po ustavu i jest, a kojeg se treba poštovati i tolerirati, ne radi toga što to zaslužuje, nego radi funkcije koju obnaša.


Prostim govorom, vojnik ne mora cijeniti zapovjednika i ako je zapovjednik najveći šupak, ali mora poštovati njegov čin, a nepoštivanje čina zahtijeva vojničku stegu. Smijenivši državotvorne generale, Mesić je započeo pripremati teren za devalorizaciju i obezvrjeđivanje hrvatske nacionalne ideje u očima samih Hrvata, drugim riječima, prevesti Hrvate žedne preko vode, i to isključivo za interese onih kojima hrvatska državnost i državotvornost nikada nije bila po volji. Na žalost, dezintegracija hrvatske nacionalne ideje je jedina stvar gdje je Mesić bio i više nego dosljedan, za razliku od svega ostaloga gdje se pokazao kao vrlo nedosljedna osoba koja mijenja mišljenja u smjeru vjetra koji trenutačno puše. Da je Mesić najobičniji vjetropir, vidi se iz samog učestalog mijenjanja naslova njegove knjige od prvotnog „Kako sam srušio Jugoslaviju“, pa „Kako smo srušili Jugoslaviju“ i na kraju „Kako su srušili Jugoslaviju“. Kako vjerovati čovjeku koji je idealizirao sve tri najznačajnije osobe u hrvatskoj povijesti prošloga stoljeća? Tako je jedno vrijeme bio opčinjen Tuđmanom, ono što je manje poznato i Pavelićom, a bio pa prestao, pa se na kraju ponovno se vratio na pravi put druga Tita s kojeg je u jednoj epizodi svoje sramne prošlosti skrenuo. Mesiću nije teško klevetati i lagati, mogao bi biti učitelj i mentor te dobiti doktorat iz prijetvornosti i laži. Mesić se danas zaklinje u antifašizam, ali i to je vrlo upitna stvar jer pitanje je hoće li i tome biti dosljedan i do kada jer s njim se nikada ne zna, ili je on samo ono što mu odgovara u prigodnom trenutku. Je li Mesić antifašist po svom uvjerenju ili zato što mu to tako odgovara i ima od toga koristi? Novci su opaka stvar, a tko nama danas garantira da Mesić ne propagira antifašizam samo radi novaca ili nekog drugog samo njemu poznatog interesa? Da je koristoljubiv, najbolje znaju oni koji su svojim očima vidjeli kako Mesić parlaca jezikom poput zmije nad ptičjim jajima, kada je ugledao silne dolare koje su od svojih usta otkidali hrvatski iseljenici i emigranti za obranu Hrvatske, iste one Hrvatske u kojoj bi im danas oduzeli pravo glasa jer nisu građani ove zemlje.

A Mesić je više puta naglasio da je on predsjednik svih građana Republike Hrvatske, ali ne i predsjednik svih Hrvata jer on se nikada nije niti najmanje potrudio pružiti ruku pomiranja i učiniti neki korak koji bi doveo do neke svehrvatske pomirbe kao što je to želio njegov prethodnik koji je također bio antifašist ili točnije rečeno partizan, baš kao i Mesić. Mesiću nikada nije bilo stalo do jedinstva hrvatskog nacionalnog korpusa kao što je bilo stalo Tuđmanu koji je želio pomiriti iseljenu i domovinsku Hrvatsku, poražene i pobijeđene u Drugom svjetskom ratu. Tuđmanu se može mnogo toga prigovoriti, ali Mesić je svojim predsjedništvom u ovih 10 godina nanio još uvijek nesagledive posljedice po hrvatski nacionalni korpus namjerno fabricirajući još veći jal među Hrvatima, a koji je on instrumentalizirao da bi produbio i izazvao još veći razdor među Hrvatima. Ovdje namjerno govorim o Hrvatima, a ne o građanima Republike Hrvatske koje sačinjavaju i druge manjinske etničke i nacionalne skupine koje su također jedno od sredstava manipulacije onih snaga koje poradi slobode i ravnopravnosti svih građana Republike Hrvatske svrstavaju se u redove onih koji su neprijatelji hrvatske državotvornosti.


Postavlja se još jedno pitanje: može li Mesić biti zadovoljan svojim predsjednikovanjem Hrvatskom?

Unatoč svoj nesagledivoj šteti koju je u ovih 10 godina napravio, on svojim histeričnim ponašanjem odaje prikriveno nezadovoljstvo te sasvim sigurno polaže nade u svog nasljednika, da dovrši njegov posao, od tuda i njegova nespretna izjava kako se nada i da njegov nasljednik treba biti ponovno antifašist. Ta izjava kod politički i ideološki neopterećenih građana i onih apolitičnih djeluje sasvim korektno, ali u svom, samo njemu svojstvenom stilu, Mesić je ponovno bubnuo još jednu megalomansku glupost.


Je li on zaboravio u kojem stoljeću živimo, zar on ne zna da su fašisti nestali prije više od pola stoljeća te, ako je Republika Hrvatska po ustavu antifašistička, da je sasvim logično da će svaki onaj predsjednik koji dođe poslije njega, prisežući na Ustav prisegnuti za te antifašističke vrijednosti, pa je sasvim logično da će biti antifašist?

Ne radi se tu ni o kakvom antifašizmu i fašizmu, nego Mesić se nada da će i njegov nasljednik biti indoktrinirani prikriveni komunist i jugufil kao što je on, a krije se iza plašta antifašizma. I onda, što bi mu trebalo to značiti, osim da bi i njegov nasljednik trebao biti kumrovečki školarac, ili će u suprotnom biti fašist?


Osoba koja je s lakoćom pjevala ustaške pjesme, izjavljivala šovinističke izjave o količini zemlje koju Srbi smiju ponijeti na opancima kada budu bježali u Srbiju, da bi poslije to opovrgao i davao ekstra glupe izjave kako nije pjevao, nego otvarao usta, i slične idiotske izjave. Još uvijek može preko noći ponovno promijeniti retoriku i način razmišljanja, pa za nekoliko godina izjaviti da na Jadovnom nije pjevao partizanske koljačke pjesme „Druže Tito naš Maršalu prvi, mi smo tebe dobili u krvi“ (više stotina tisuća nevinih), nego je samo otvarao usta dok su to drugi pjevali. Ovo učestalo ispoljavanje frustracija pokazatelj su njegovog nezadovoljstva, pa koristi svaku priliku u ovo malo vrjemena koje mu je ostalo do kraja šerifovanja zemljom, da bi sasuo sav otrov koji je nusprodukt njegove izopačene, perverzne i licemjerne osobnosti.


Bilo tko da dođe poslije Mesića, možda bude čak i gori, ali teško da će biti klaun i to onaj žongler, kao što je to bio on, jer retardikus takvog kalibra, a na takvom položaju, viđa se samo u filmu poput onog o mr. Chanceu.