Slobodnoasocijativne nesuvislosti.

Točno je da je inkvizicija uvela red u progone drugomislećih, no u ouračju totalne idiotizacije mase kakva nije postojala u antičko doba. Kršćanski narodi, kao kolektivi, postali su slični mentalno poremećenim bliskoistočnjacima koji su se i u antičko doba u prednjoj Aziji ubijali oko bizarnih ludosti, čega u grčko-rimskoj ekumeni nije bilo.

Inkvizicija je regulirani progon drugomislećih, a toga u antici nije bilo. Antičkom duhu je strano ako tko misli nešto obogovima, drugom svijetu... jer mu je to svejedno. Jedino je u trenutcima krize dolazilo do sukoba mišljenje zbog raznih praznovjerja, no to je bilo rijetko.

Europljani su kolektivno poblesavili s kršćanstvom, i dugo im je trebalo da se koliko toliko oporave od toga stanja u kom su živjeli kao narkomani.

Metode inkvizicje su bile obična tortura i ništa više, povezane s ludilom toga doba. Montaigne, jedan od najvećih duhova koji su oblikovali modernu Europu, stavljen je na indeks zabranjenih knjiga jer se protivio tirturi u sudstvu, bilo svjetovnom, bilo crkvenom.

Glede Rima, on je prošao više faza, bio je i republika pa carstvo, a sama Grčka, u bilo kojoj inkarnaciji, bila je mjesto slobode i šansi za bolji život u tom okruženju, najljepše zemlje humanitas koje su postojale na svijetu. Kao pravna država, Rim je nakon kriznih doba ludih careva, našao operativnu formuli za državu sa što manje nepravde i što manje proizvoljnoga nasilja, za razliku od većeg dijela kršćanske povijesti.

Ludilo vjerskih pokolja, masakriranje tisuća i tisuća samo zbog fantazija o tom što je transubstancija, spaljivanje i uništavanje knjiga i progon znanja na masovnoj razini, ubijanje duhova ljudi indoktrinacijom oko paklenih muka...to je specijalnost kršćanstva kao bliskoistočnog fenomena. Europa se jedva oslobodila te mentalne bolesti.

Ono što su razni kreativni ljudi postigli veliko, išlo je ili usuprot kršćanstvu kao sklopu vjerovanja, ili je nastalo zbog prožetosti duhom ljubavi u samom kršćanstvu. Taj isti, ili slični, duh postoji i kod Epikteta i Platona, no u kršćanstvu je poprimio posebni, bolećivi vid zbog profila te kulture. Inače u etici- Zlatno pravilo i sl- to imaju svi svjetonazori.

Gušenje misli je ostalo odlikom svih verzija kršćanstva, pa su tek zemljekao Nizozemska, koje su se liberalizirale i sekularizirale, te oslobodle ideoloških lanaca religije u praksi, mogle postati utočište nezavisnim umovima poput Descartesa ili Spinoze.

I neka mi ignoranti ne lupaju o znanju, budući da sam proučio o većini tematika sve vrijedno što nećete ni u 50 inkarnacija ako reinkarnacija postoji.

Za one koje zanimaju čitke i vrijedne stvari, prevedene na hrvatski i srpski, preporučio bih:

Huizinga: Jesen srednjeg vijeka
Delimo: Greh i strah na zapadu, 1-2
Burkhart: Povijest grčke kulture, 1-2
Lane Fox: Klasični svijet
Le Goff: Srednjovjekovni imaginarij
Snell: Otkrivanje duha u Grčkoj filozofiji i književnosti
Russell: Povijest zapadne filozofije
Baerd: SPQR
Le Goff. Civlizacija srednjovjekovnog zapada
Friedell: Povijest grčke kulture
................

Nije da nema smisla to što govori.

Nietzsche filozof koji je možda najbolje razumio moderno doba je veliki kritičar kršćanstva. Po njemu je ono posljednja manifestacija nečeg što naziva asketski ideal a koji je diretko usmjeren protiv volje za moć i samog života. Rast asketskog ideala počinje još sa Sokratom.

I stvarno mogu li se Isusove poruke poput "Tko tebe kamenom ti njega kruhom" ili ona o okretanju drugog obraza u praksi primijeniti bez vlastitog uniženja pa i konačnog uništenja? Ona o okretanju obraza možda bi se mogla primijeniti u obitelji ili plemenu. Znači ako te brat ili rođak udari, nemoj ga udariti natrag. To može imati smisla s ciljem da se obitelj zaštiti od sukoba. Ali primjeniti taj princip prema potpunom strancu, nema nikakvog smisla.

Čudi me da ti miješaš kršćanstvo i pogrešna tumačenja istog, a u svrhu opravdanja ljudskih slabosti i interesa.

A koja su prava?

Kršćanstvo je povijesna kultura koja ima te i te odlike. Nesporno je da ima nevjerojatne povijesne zasluge, kao i loše stvari- loše iz današnje perspektive- koje vuku korijen iz bliskoistočnoga duha.

Nema nekog "čostog kršćanstva", je rono je, kao i sve velike (i male) religijske kulture od početka bilo gulaš više struja, a onda su kroz stoljeća pobijedile neke glavne koje su postale normativne.

Mi možemo zabilježiti ono što je karakteristično za kršćanstvo kao religijsku civilizaciju, sviđalo se to komu ili ne:

* iako je to generalizacija, može se reći da je za judaizam glavna pravda, a za kršćanstvo ljubav

* također, vjerski fanatizam je odlika svih institucionaliziranih religija, ali najviše bliskoistočnih. Antika ne poznaje ideju "svetog rata", što imaju sve 3 religije s blistoka.

* postoji visoka kršćanska kultura, kao i pučka. Visoka je transformirana antike plus novi dio duha i kreativnosti

* kao i sve religije, kršćanstvo je anti-individualističko i anti- slobodnomisleće. Tu se ljude tjera u tor da se drže pravila, da isto misle i da s eisto ponašaju. U antici je bilo toga, no ni približno u toj mjeri.

Itd. itd.

Marksizam je karikatura kršćanstva, s ideološkim pravovjerjem, progonima drugomišljenika, službenom pseudoreligijom i mitologijom, a što je sve propalo.

Prava je Efežanima 6:12 i 2 Korinćanima 10:4. Ako želiš pričati o pravom kršćanstvu moraš se vratiti na Bibliju. Po tome možeš
odjeliti čisto kršćanstvo od iskrivljenog. Jednostavno je.

Židovstvo i Kršćanstvo su ista vjera, samo druga faza. Postojala je faza i prije judaizma i prije Abrahama, tako Bog djeluje. Ne briga
ga što će neki smrtnici misliti o tome.

Koliko je rimska antika bila tolerantna i moralna dovoljno govore arene i ono što se događalo u njima. Deseci tisuća križeva u svakoj osvojenoj
zemlji su isto priča za sebe.

Ovo je smiješno kao da se uzme citat iz nekog Platonova djela i proglasi za sve bitno za antiku.

Kršćanstvo se stvaralo i uobličavalo oko 400 godina, pa i možda 200 godina više. U to se doba zbivalo svašta, NZ je skrpan tek oko 150, a možda i kasnije.

Jednostavno, ahistorijski pristup kulturama je odavno bizaran.

Vojno, kršćani su vršili masovne pokolje kao i drugi, kad god su mogli. Takav je bio život. Ono što im "specijalnost" je međusobno istrjebljivanje opravdavano vjerskim dogmama, što je odnijelo oko 2 milijuna života u Francuskoj 16. st. i preko 10 milijuna u srednjoj Europi u 17. st., prepolovivši njemački i češki narod.

Ovaj si put malo manje pjenio o tupavcima, imbecilima i sl. da ne bi ispao previše predvidljiv, ali si pobrisao moj prvi komentar, gdje si posramljen. Ma mogao bih još lakše programirati Hrobija 2 nego što sam mislio! Od nekoliko tisuća tvojih postova, pročitao bih njih par desetaka iz više tema i po tome procijenio kako reagiraš na neke ključne riječi. Pogledao bih i jesi li u tih 14 godina nešto naučio ili cijelo vrijeme vrtiš isto. Dodao bih Hrobiju 2 još bazu s knjigama (što bi potrošilo najviše kB) iz kojih sipaš bisere. Da budeš zanimljiviji i manje predvidljiv, dodao bih i random naredbu pa bi nas nekad i iznenadio.
Miško, morao si se malo elitistički pokakiti! Nema u duhovnosti provincijalaca niti metropolitanaca, samo više ili manje svjesnih ljudi, kojekako raspoređenih. Žao mi te! Ti si u (ne)duhovnoj fazi u kojoj sam ja bio prije tri-četiri desetljeća i jako te dobro vidim. Manje čitaj o duhovnosti, a više prakticiraj! Čitanje ti neće podići svijest. Upoznaj sebe! Tu su svi odgovori. Kad nešto zbilja vrijedno doživiš, ovo sve što sada pričaš, izgledat će ti kao mlaćenje prazne slame, bez ijednog zrna.
Pratim pomalo forum, ali nemam vremena za beskrajne rasprave (što se i vidi po broju mojih postova). Aj, bok! Smiri se!

Čudni su putevi Gospodnji.

Drugi obraz trebaš okrenuti čovjeku s razvijenom savjesti. Posramit ćeš ga i odmah će se pokajati. Ako ne odmah, a onda nakon nekog vremena, kad se malo ohladi.
A čovjek okorjele savjesti s guštom će te odalamiti po drugom obrazu i još će te i iscipelariti. Znači, ne smije se to shvaćati bezuvjetno.

Dosadni su ovi inferiorci koji sve shvaćaju osobno, kao babe.

Neki od preduvjeta za kvalificiranu raspravu su:

1. treba posjedovati određeni stupanj odvojenosti. Ako ste emocionalno previše uključeni u problem, ne možete sudjelovati u kvalificiranoj raspravi. Prečesto biti previše uključen – ne nužno – znači koristiti ad hominem “argumente”, što je gubljenje vremena.

2. potrebno je poznavati područje o kojem se raspravlja. Ako niste informirani, bolje se klonite toga. U mnogim slučajevima, biti informiran znači apsorbirati bitne informacije o temi.

3. treba posjedovati analitičko-sintetičku sposobnost ili logičku kulturu (ne znam kako drugačije da se izrazim). Ako ste uglavnom maštoviti/slobodno asocirajući tip, bolje to prepustite drugima (nije da je mašta loša, super je, ali bez logike samo stvara zbrku). Valja moći razlučiti bitno od nebitnoga.

4. morate imati sposobnost slušati, razmišljati o tuđim argumentima (ako su vrijedni toga) i ne samo propovijedati svoju stvar. Ako nije, ovo nije rasprava. To je, s vaše strane, propovijed.

Mora postojati još nekoliko točaka, ali gore spomenuto su osnove kvalificirane kulture rasprave.

Prije će ti meka i medina postati kršćanske nego Europa džihadistička.

Nisu samo Francuzi nego i Englezi, jer su bezbožni cigani, pa su im Turci potpisivali kapitulacije u svrhu čuvanja leđa, ali to je ništa neobično, ipak se radi o kasnom feudalizmu (slično je bilo iz turske perspektive sa Iranom), kada je katolička komuna već davno mrtva. Reformacija je uz francusku revoluciju nanijela ogromnu štetu Europi, veću nego nacionalsocijalizam ili komunizam.

Kršćanstvo se nije stvaralo 400 godina. Glavne istine i principi kršćanstva su poznati u knjigama Novog zavjeta, napisanim božjim nadahnućem.
To što su se neki 500 iii 1000 godina kasnije nazivali kršćanima, a radili suprotno od kršćanskih načela je njihov osobni problem, a ne krivnja
kršćanstva. Biblijsko kršćanstvo ne podržava ni vjerske ratove ni inkviziciju, zagovara upravo suprotno od toga. Već sam naveo primjere, neću se ponavljati.

sam novi zavjet je nastajao desetljećima, nje nikada obuhvatio kompletnu kršćansku predaju, a pitanje da li podržava vjerske ratove ili inkviziciju je vrlo diskutabilno.

ja mislim da podržava, dapače. Ali to je za drugu temu.

osim toga, za formiranje neke religije, važno je i njeno iskustvo postojanja. Kršćanstvo je nastalo kao progonjena židovska sekta na rubu društva. To je posve drugo iskustvo nego kad postane dominantna religija u nekoj državi. Naravno da se moralo prilagoditi i novim okolnostima kad su nastale.

Ono kad kršćanstvo gledaš kroz inkviziciju a kao ideal veliča ratnička ekspanzionistička država koja je zbrisala cijele narode a čije je bogatstvo počivalo na pljački i robovskom radu.
Ne samo to nego je upravo ta država uvezla te bliskoistočne religije u Europu i imala vjerski motivirane progone vlastitih građana.

inkvizicija, mimo liberalnih kleveta, je bila sjajna institucija i kamo sreće da je imamo danas.

Obuhvatio je najbitnije i što je trebao obuhvatiti kao što je i Krist rekao da nam je prenio sve što je čuo od Oca.

Ne podržava, sama bit kršćanstva je u suprotnosti sa vjerskim ratovima. I sam Krist je bio vrlo jasan u vezi toga, vidi Matej 26:52.

I to spominje Rim koji je imao vlastitu instituciju inkvizicije ili misli da su se kršćani dobrovoljno javljali za igre u areni.

prenio nam je, svakako. ali niksda sve što je prenio nije zapisano u kanonu. Dapače, bila su potrebna desetljeća da bude zapisano ono što sada imamo, dok prvi kršćani nisu imali uopće dovršeno Sveto Pismo, pa su ipak imali vjeru, jer se predaja prenosila na drugi način. Sam Isus nije zapisao ništa, a apostolima su trebaa desetljeća da našišu ono to je ušlo u kanon. Ipak, kršćanstvo je postojalo ODMAH po uskrsnuću i pedesetnici, i bez dovršenog Pisma. Predaja je postojala.



aposlutno se ne slažem, jer čitav duh Biblije je vrlo militantan. Inače takav cherrypicking citata vađenih iz konteksta ne dokazuje ništa, ali kako rekoh, to je za drugu temu. Da se kršćani nisu mača lačali ,danas kršćanstvo ne bi postojalo, bilo bi zbrisano jednako onako kako je zbrisano iz recimo sjeverne Afrike ili Male Azije - gdje mu je kolijevka bila. I dana danas ljudi s oružjem omogućuju postojanje kršćanstva u bar nekim djelovima svijeta.

I gle sad najveća zamjerka tog Rima kršćanima je bila da nisu dovoljno militantni, kasnije kad preuzmu rimsku militantnost opet ljubiteljima rimske tradicije to nije.

zamjerka Rima je da nisu lojalni.

kršćani nisu mogli biti militantni dok su bili opskurna sekta na društvenoj margini.

čak ni muslimnai nisu militantni tamo gdje ih ima 1.5%.

ko nema silu na raspolaganju, ne može biti militantan

pa to je upravo ono što ja govorim, nije stvarano stoljećima nego je nastalo odmah.



Nije čitav duh Biblije militantan. Stari zavjet uglavnom je, ali tu opet imaš kontekst kad i zašto. Često je tu i kažnjavanje Izraelaca koji se odmaknu
od Boga pa On dopusti da ih pogani izlupaju. Nije ni u SZ baš da se vjera širila mačem po čitavom svijetu, odabranici božji su dobili mačem svoj komad zemlje i to je to. Pravo kršćanstvo se nije širilo mačem nikad i nigdje, niti se može tako širiti. Najvažnija, ključna ekspanzija kršćanstva koja je obuhvatila tada najveće i najmoćnije carstvo je bila do kraja trećeg stoljeća i to je bilo isključivo propovjedanjem i mučeništvom.

Lojalnost u Rimu se dokazivala spremnošću za sudjelovanjem u ratnim naporima države, zato su tek pokorene provincije bile iznadprosječno zastupljene mobilizacijom.

Kršćani se između ostalog uz nelojalnost caru zamjeralo da odbijaju vojnu službu, da ne podržavaju rat i da su slabi vojnici.
I u kasnijim periodima kad su kršćani bili brojniji a država bila ugrožena provalama barbara opet je bila ista zamjerka da su pacifisti.

Kakvog smisla ima uopće rasprava kad većina ljudi nije informirana niti o vlastitoj religiji, a kamoli o antičkom društvu, nego nateže stvari iz NZ koji je kodificiran praktički 300 godina nakon Isusa i o kom većina kršćana u prvih 100 godina nije imala pojma?

Naravno da su informisani, ali ne drze za vazno da pamte tu informaciju koju ti navodis. Jer iz nje bas i ne mozes izvuci da li Isusovo ucenje ima smisla ili ne.