RH mora opozvati ili poštivati Dejtonski sporazum

Reportaža iz hercegovačkih župa

Mons. Pavlović ističe kako često ni kolege svećenici ne razumiju situaciju u kojoj se nalazi hrvatski narod u BiH. Štoviše, rijetko se tko od svećenika koji žive u Hrvatskoj sjete upitati kako žive njihove kolege i treba li im pomoć.

U Mostaru živi prema procjeni između 55 i 60 tisuća Hrvata. Katedralna župa ima nešto više od 15 tisuća katolika.
Oko 16,5 tisuća vjernika pripada širokobriješkoj župi. U maticu krštenih upisano je 119, a u maticu umrlih 106 osoba. Narod se još doseljava iz okolnih mjesta.
»Kao vjernik i kao čovjek nemam straha za našu budućnost. Ona nije u našim nego u Božjim rukama. Ni u teškim vremenima ne bojim se za to, a najveći problem je doista ako se kvalificirani ljudi ne budu vraćali. Treba omogućiti da dođe kapital iz drugih država. Ako dva, tri razreda maturanata pošaljemo na razna sveučilišta, malo će se njih vratiti«, kaže župnik Lončar.

Za mnoge svjetske i europske političare, prema dosad učinjenom, Bosna i Hercegovina obično je političko vježbalište. Iako je to europska država, mnogi atributi države još su daleko od demokratskih i civilizacijskih uređenja, počevši od nepravilne podjele na entitete, zatim nadglasavanja prema broju nacionalnih pripadnika pa sve do nepriznavanja konstitutivnosti hrvatskom narodu koji stoljećima živi na tim prostorima. Štoviše, Bosna i Hercegovina nema ni popisa stanovništva pa se često koriste popisom međunarodnih organizacija i tajnih služba određenih svjetskih institucija. U hrvatskom narodu u kojem je većina katolika Crkva vodi popise prema svojim mogućnostima.

Vlasti se ne brinu za gladne

Govoreći o Mostaru, katedralni župnik mons. Luka Pavlović ističe da u gradu danas živi između 55 i 60 tisuća Hrvata. U crkvenom ustroju, koji još jedino funkcionira, u Mostaru ima šest župa: sv. Petra i Pavla, zatim katedralna župa Marije Majke Crkve, sv. Ivana apostola i evanđelista, sv. Mateja, sv. Luke i sv. Marka. »Katedralna župa nema točan popis stanovnika, ali procjena je da ima nešto više od 15 tisuća katolika na tom području. Nitko od nas nije pravio statistiku, niti broj vjernika ni nevjernika od 1991. Ne blagoslivljamo stanove, što smo u ratu prestali. Kad su dolazili prognanici, onda ih se moralo smještati u svačije kuće, srpske, muslimanske; pa kako ne bi blagoslivljali ono što je tko oteo, biskup Ratko Perić je rekao: 'Nećemo blagoslivljati nego na Bogojavljenje izmolimo molitvu za sve obitelji, prikažemo sve mise taj dan za naše obitelji, zatim podijelimo im naljepnice, i neka ponesu blagoslovljenu vodu te oni sami blagoslove svoje domove'«, kaže mons. Pavlović.

Prema procjenama, računa se da u Mostaru uz Hrvate živi između 35 do 40.000 muslimana te oko 5.000 Srba. U ratu je ostalo do 3.500 Srba, a vratilo ih se oko 2.000. »Što se tiče socijalne slike u Mostaru, posebno na području katedralne župe, puno je umirovljenika kojima su primanja 294 konvertibilne marke ili oko 300 maraka, što iznosi manje od 1.200 kuna«, ističe mons. Pavlović. »To je puka sirotinja jer se s tristo maraka ne može živjeti. U to spadaju svi prosječni radnici, dakle niža klasa čija su to primanja. Obitelji od tristo maraka, dok plati režije, grijanje, vodu, struju, jedva što ostane za život. Prema procjeni, oko 15% Hrvata, ako imaju što ručati, nemaju što večerati. Puno je slučajeva da nemaju nikakve mirovine, imaju neku socijalnu pomoć koja iznositi 50-ak maraka i još je ne dobivaju redovito. Isto tako puno je onih koji ne rade nigdje i koji se javljaju da peru stubišta, čiste, rade bilo što kako bi preživjeli. Vlasti BiH ne brinu se za svoje građane, za one gladne. Osobno sam išao i molio hrvatske predstavnike vlasti da se zauzmu kod međunarodne zajednice da nam pošalju hrane za te ljude kako bismo je mogli podijeliti. I sada pred sam Božić u župnim karitasima napravili smo 'paket ljubavi'.«


Najmlađa posuška župa po starosnoj dobi rasadnik je duhovnih zvanja

»Skupljali smo u adventu pomoć, a ljudi su davali po 30-ak maraka za jedan paket ljubavi ili su sami napravili taj paket. Preporučivali smo da stave nepokvarljivu hranu i donesu te pakete, pa smo ih dijelili. Nažalost, to je jedna 'krpljačina', ali time smo htjeli odgovoriti Isusovu zahtjevu: bio sam gladan, dadoste mi jesti. Svjesni smo da je to samo mrvica. Hvale je vrijedno što su se odazvala poduzeća, više bih rekao ona manja koja sama međusobno pokupe pa donose 10, 15, 30 paketa. U župi imamo 40-ak volontera koji su aktivni i koji su prodavali kolače pred crkvom što bi napravile vrijedne domaćice. Za te kolače skupili smo oko 3.500 maraka. Skupili smo nešto da možemo u siječnju, veljači i tako dalje kontinuirano pomalo pomagati onim najsiromašnijima. U našoj kartoteci imamo 188 katoličkih obitelji koje pomažemo. K tomu, kad najavimo da će se pomoć dijeliti, dođe ih više. Ima onih kojima mi donesemo pomoć, saznamo za njih. Mnogi se srame, jer nije lako doći na tuđa vrata. Po pomoć dolaze i muslimani, štoviše njih 80-ak je prijavljeno. Po pomoć dolaze i Srbi, zatim i drugi, tko je potreban. Mora se dati gladnome, jer svaki je čovjek isto gladan«, kaže mons. Pavlović.

Široki Brijeg pohode mnoge hodočasničke skupine

U Mostaru je prije rata radilo više od 20.000 radnika, a danas je od svih giganata ostao samo »Aluminij« u kojem radi oko 1.000 ljudi, točnije 926. To je jedina proizvodna industrija u gradu. Nekoć je bila jaka duhansku industrija koja je ostala na muslimanskoj strani i sad ne radi, zatim druge veće tvornice koje su ostale na muslimanskoj strani. Nažalost, podijeljenost, nepostojanje državnih institucija, nesnošljivost prema Hrvatima često je proizvod gašenja radnih mjesta i nemogućnost obnove. Naprimjer, na natječaj da se obnovi duhanska industrija najpovoljniji je ponuđač bio Rovinj, iz kojeg su nudili zaposliti sve radnike te uložiti deset milijuna maraka u nove pogone, no političko vodstvo SDA dalo je svoj odgovor: svima podajte, Hrvatima ne dajte.

Opraštanje je jedini izlaz iz mržnje

»Nije to samo nesnošljivost, nego je to velika mržnja koja proizlazi iz ovog rata u kojem je mnogo ljudi poginulo. Ljudi poznaju jedni druge i tko je koga ubio. Stanovali su u istim zgradama, u istim poduzećima su radili. Te rane ne zarastaju. Hrvati vide u onom Muslimanu koji je ubijao svog neprijatelja. Roditelj gleda sve kroz poginulog sina, brata. Tako je i obrnuto s muslimanske strane. Tu mržnju povećava sudski progon. Sad se svakoga optužuje i ne zna se koliko ima na popisu Hrvata, Muslimana i Srba koji trebaju odgovarati što su u ratu radili. Primjerice, kad se vodi postupak protiv 200 Hrvata, onda su svi Hrvati protiv onih ostalih i obratno. Predlagao sam ljudima iz hrvatske politike da se tako ne može stvarati država. Rekao sam da predlože Bošnjacima muslimanima i Srbima: ako ćemo živjeti u istoj državi, onda moramo staviti jednu crtu. Dosada smo se ubijali, a sada ćemo živjeti zajedno. Da bismo živjeli zajedno, moramo oprostiti jedni drugima. Kao katolici predlažem da svima oprostimo i tražimo oproštenje od sviju koji smatraju da smo mi krivi. Ništa mi od toga nećemo dobiti što će stotine ili tisuće ljudi Muslimana i Srba trunuti u zatvoru po 20 godina, a mi ćemo ih čuvati i hraniti. Nitko od toga ništa ne može dobiti. Jedina ideja koja pobjeđuje svijet je Isusovo opraštanje. Drugoga izlaza ovdje za suživot nema.«

Unatoč teškoćama hercegovački se gradići izgrađuju i šire

Mons. Pavlović ističe da je prije rata na lijevoj obali Neretve bilo 8,5 tisuća katolika Hrvata. »Ne vjerujem da ih danas ima više od stotinu. To je sve u ratu protjerano. Na desnoj strani u ratu je ostalo više od 10.000 Muslimana, a sada je nakon Daytona osiguran povratak svima koji su to htjeli. Većina Hrvata iz istočnoga Mostara zamijenila je svoje stanove i kuće sa Srbima i Muslimanima. Što se tiče hrvatske politika prema Hrvatima u BiH, najbolji je pokazatelj da je dosadašnji hrvatski Predsjednik više pomagao muslimanima nego katolicima. Zar nije to pokazatelj i njegova posjeta muslimanima, a nikad u 10 godina nije posjetio Hrvate u Hercegovini. S druge strane, zahvaljujući razjedinjenosti Hrvata u BiH, dobili smo člana Predsjedništva Komšića kojeg su izabrali Bošnjaci i koji je više zastupao njihove interese nego hrvatske. Nažalost, hrvatske interese u BiH ne zastupa ni vodstvo u RH, jer se ne bori na način kakao predlaže Ustav RH. Pristali smo na Dejtonski sporazum jer je tadašnje hrvatsko vodstvo jamčilo da ćemo živjeti u konfederaciji s Hrvatskom. Tako je bilo u Vašingtonskom sporazumu. Poštivali su Tuđmana i mislili da će živjeti u konfederaciji. Hrvatska ima veću korist od Hrvata u BiH nego bosanskohercegovački Hrvati od Hrvatske. Sve hrvatske proizvode kupuju isključivo Hrvati i tako pomažu gospodarstvo. Te hrvatske proizvode ne kupuje ni Srbi ni Muslimani. Kad bi se to izračunalo, tih 26 milijuna što vlada dadne Hrvatima u BiH, to je milostinja koliko se vrati u Hrvatsku. Nažalost, sit gladnu ne vjeruje.«

Tribistovsko jezero omogućilo je Posušju brži razvoj

I svećenici zaboravili svoje kolege

Mons. Pavlović ističe kako često ni kolege svećenici ne razumiju situaciju u kojoj se nalazi hrvatski narod u BiH. Štoviše, rijetko se tko od svećenika koji žive u Hrvatskoj sjete upitati kako žive njihove kolege i treba li im pomoć. Govoreći o problemu medija, mons. Pavlović kaže: »Nemamo televiziju, nemamo radio, nemamo dnevne novine na nacionalnoj razini, zapravo Hrvati nemaju ništa. Jednom tjedno je dnevnik na Federalnoj TV na hrvatskom jeziku. Što se tiče medija iz Hrvatske, oni ne vode brigu o Hrvatima u Hercegovini, jedino ako se radi o skandalu. Ono što imamo i što nas još drži to je sveučilište i bolnica u Mostaru. Da nema sveučilišta, većina bi studenata otišla za Split, za Zagreb, za Osijek, i ostali bismo bez ikakva kadra. Istjerani smo iz Posavine, iz Srednje Bosne. Imamo iseljavanje iz Mostara. Puno je ljudi našlo posao na izgradnji hrvatskih cesta, a puno ih je otišlo u Split i druga mjesta. Mnogi idu u Hrvatsku kao da idu u inozemstvo, jer od toga ljudi žive. Onaj tko nije našao posao u Hrvatskoj, on gladuje. Ovdje nas još drži čvrsta vjera i Crkva. Nas smo četvorica svećenika u katedralnoj župi, i kad prebrojim vjernike nedjeljom, ovisno o vremenu, na šest misa nedjeljom dolazi od 2,5 do 4,5 tisuće vjernika. Tu je oko 750 učenika za koje imamo župni vjeronauk.«

Uređena širokobriješka crkva ponos je zapadne Hercegovine

Širokobriješka župa Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo brojčano je najveća župa hercegovačkih biskupija. Župom upravljaju franjevci a dužnost župnika obnaša fra Stipe Biško. »Oko 16,5 tisuća vjernika pripada širokobriješkoj župi«, kaže o. Biško. »U maticu krštenih upisano je 119, a u maticu umrlih 106 osoba. Narod se tu još doseljava iz okolnih mjesta. Ljudi rade i u biti su zadovoljni. Sigurno da bi pozitivnije i bolje bilo da je ekonomsko stanje bolje i sređenije, ali zato je jaka i čvrsta vjera. Ovaj čovjek je ponosan i neće lako pokucati na vrata i tražiti pomoć. Svjesni su da se moraju pouzdati u Boga i svoju snalažljivost. Mi smo isključivo na hrvatskom prostoru gdje velika većina isto diše, isto vjeruje. Tu smo svoji na svome. Boli nas što se naš glas slabo čuje, jer bila bi susretljivost i tolerancija da su Hrvati više uključeni. Kad su u pitanju mediji, u ovim krajevima to su uvijek borbe, zabrana, smjenjivanje. Sve što nosi hrvatsko ime smanjeno je na minimum, i to nam smeta i uvijek pokušavamo što možemo više učiniti. U medijima iz RH premalo je zastupljena Hercegovina.«

Na hercegovačkoj prvostolnici još nisu zacijeljeni ratni ožiljci

Župnik o. Biško ističe da je u cijelom svijetu materijalizam zavladao, i to se ne može nijekati, pa je tako i u Hercegovini. Ljudi traže što mogu osjetilima dokučiti, a duhovno odgađaju za kasnije. »U župi Široki Brijeg velika većina prakticira svoju vjeru. Svake nedjelje imamo 12 misa i jako dobro su posjećene. Tu je jaka Frama i Franjevački svjetovni red. Više od 250 je aktivnih članova Frame. Budućnost Širokog Brijega je jako dobra jer ima zdravu zajednicu, dobru podlogu i dobre temelje. Narod polaže veliku nadu u Božju pomoć i utječe se pod zaštitu Blažene Djevice Marije. To će donijeti pomak unaprijed i izlazak iz svih kriza. S vjerskog stajališta uvijek se može više.« Spominjući širokobriješke mučenike, o. Biško kaže: »Od širokobrijeških mučenika sigurno kao vjernici profitiramo. Toliko bezazlenog plemenitog svijeta ubijeno je samo zato što su Hrvati i vjernici. To je naš temelj i od toga će se ne samo ove nego i brojne buduće generacije duhovno i vjernički nadahnjivati. To je putokaz i ne da čovjeku da zaluta. To širokobriješki narod znade cijeniti.«

Hercegovački mučenici zalog su kršćanske budućnosti

Bez gospodarstva prijeti iseljavanje

Fra Vinko Kurevija župnik je župe sv. Ćirila i Metoda u Tomislavgradu. »U cijeloj BiH teška je gospodarska situacija. Što se tiče naše župe i ovoga kraja, posebno je teška. Imamo samo jednu tvrtku koja zapošljava dvjestotinjak radnika i nekoliko manjih tvrtka koje zapošljavaju manji broj ljudi. Ovdje na graničnom prijelazu Kamensko, posebno su ponedjeljkom kolone mladih ljudi koji idu na rad u Hrvatsku, ponajviše u izgradnju i obnovu infrastruktura. Nažalost, događa se val iseljavanja. Gdje god ljudi nađu priliku za posao, tamo odlaze. Svjedok sam da je u posljednja dva mjeseca sedam obitelji s više djece odselilo. Unatoč tomu, optimisti smo i nadamo se da će se neki projekti ostvariti, a time zadržati stanovništvo. Posebno se radi na tome da se obnovi poljoprivreda i stočarstvo, zatim turizam, jer tu je netaknuta priroda i tu je jezero Buško blato. Očekujemo da će se naći dobre volje i da će se nešto ostvariti. Uzdamo se uvijek u pomoć Hrvatske vlade koja je dosada pomagala, ali ako se neće nešto napraviti da ljudi mogu raditi, od toga nema ništa. Na području župe ima onih koji nemaju snage zatražiti materijalnu pomoć, iako im je potrebna. Pokušavamo prepoznati takve obitelji i svakodnevno pomažemo. Tako imamo 25 obitelji kojima je jako potrebna pomoć, a isto tako 80 obitelji kojima dajemo pomoć povremeno. Ljudi imaju osjećaja jedni za druge u ovom kraju.«

Kardinal Josip Bozanić u pohodu Tomislavgradu ohrabrio je vjernike koji čuvaju svoju narodnost i kulturu

Komentirajući odnos medija prema Hrvatima u Hercegovini, župnik Kurevija kaže da ih se često spominje u negativnom kontekstu, posebno iz usta pojedinih političara. Ne uzimaju u obzir što su ti Hrvati učinili za hrvatsku državu. U posljednjem ratu poginulo je oko 160 Hrvata s tomislavgradskog područja za hrvatsku neovisnost. Mnogi su išli po ratištima diljem Hrvatske i tamo ostavili svoje živote. »Išli su srcem i spremni su bili uložiti svoj život i bez razmišljanja što će dobiti. Ovaj kraj dao je krv i srce za hrvatsku neovisnost i najbolnije je kad se preko toga prelazi. Kao svećeniku bitno mi je što danas Crkva čini za hrvatski narod. Ako ovdje Crkva bude snažna kao što je bila snažna u raznim sustavima, učinit će svoju zadaća. Crkva će sačuvati vjeru i ponos ovoga naroda. Evanđelje je ono oružje i radosna vijest koja će pobijediti sve teškoće. Treba dobro uočiti situaciju, gledati, vidjeti, uvijek upozoravati na politiku, na mentalitet i sve ono što dolazi do nas i do naših vjernika. I medijima treba biti nešto poticajno što dolazi iz Crkve«, kaže župnik Kurevija.

Hrvati BiH ginuli u Vukovaru

Najmlađom župom po prosjeku starosti stanovništva u BiH u Posušju upravlja župnik fra Milan Lončar. Iako su uz granicu, Hrvati u Posušju su na političkoj vjetrometini. »Tužno je promatrati odnos RH prema Hrvatima u Hercegovini. Dejtonski sporazum potpisao je predsjednik RH. Politička je, moralna, kulturna i nacionalna obveza RH da to poštuje do kraja ili da to opozove. Apsolutno smo nezadovoljni odnosom RH jer ne poštuje ono što je potpisala. Ne trebaju oni za nas ništa činiti, nego samo neka poštuju što su potpisali. Nitko ne spominje da je 63% Hrvata koji su ginuli u Vukovaru s prostora BiH. U tom kontekstu, čini se da smo bili problem dok smo branili Hrvatsku koja se tu branila. Što se dosada radilo u političkim odnosima prema Hercegovini, to je loše. Mi ovdje nemamo države. Dovoljno je samo reći da smo za crkvena zvona koja su donirana morali platiti carinu, jer je na ključnom mjestu musliman. Tu su tri ključna problema koja stvaraju nesigurnost u ovom narodu: neprirodna tvorevina, kupljeni političari i RH. Imamo sveučilište, kojeg nažalost ne bi bilo bez Hrvatske. Tu je još dopiranje HRT-a i medija, ali nisu u službi Hrvata iz Hercegovine.«

Franjevačka mladež okuplja brojne srednjoškolce i studente diljem Hercegovine

Posušje će biti »Eldorado«

»Na području kulture nema ništa što bi spajalo ovaj narod. Unatoč teškoćama i napuhanom bauku recesije, što iz straha što iz prevelikih priča, kao npr. o svinjskoj gripi, naš narod je solidaran i složan. Pozvali smo naše vjernike da se odazovu za Božić preko Kruha sv. Ante za potrebne i prikupili 25.000 konvertibilnih maraka, zatim 268 paketa raznih namirnica. Što god nam je teže, mi više pokazujemo kršćansku solidarnost i ljubav. Nemamo za gradnju, ali za ono zašto treba biti, za to imamo. Jednostavno se pokaže nešto žilavo u tom narodu. U prilog žilavosti ovog naroda govori i podatak da imamo ove godine rođenih više nego posljednjih godina. K tomu, imamo četiri-pet kandidata u sjemeništu, izdali smo antologiju pjesništva o sv. Franji. Postavili smo šest zvona na crkvu u recesiji, a najteže je 2,5 tone. Naše zornice pohađalo je po tisuću i pol ljudi. U ovoj godini na 9.400 vjernika imali smo 153 kršenja, a umrlih je dosada 80, međutim valja napomenuti da ima onih koji su živjeli negdje drugdje a pokopani su tu. Mi smo po prosjeku najmlađa župa, najmlađa općina u cijeloj BiH.

Budućnost Posušja je jako dobra. Kao vjernik i kao čovjek nemam straha za našu budućnost. Ona nije u našim nego u Božjim rukama. Ni u teškim vremenima ne bojim se za to, a najveći problem je u tome ako se kvalificirani ljudi ne budu vraćali. Treba omogućiti da dođe kapital iz drugih država. Ako dva, tri razreda maturanata pošaljemo na razna sveučilišta, malo će se njih vratiti. Bogom dana nam je pozicija. Pred nama je tunel prema moru, nadmorska visina idealna, možemo se širiti. Imamo vodu, prirodu, mini hidroelektranu na podnožju brda Radovnja. I u duhovnom i kulturnom i gastronomskom i klimatskom smislu ovo mora biti 'Eldorado'.«

Glas Koncila, broj 2 (1854), 10.1.2010.
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_repo ... s_ID=18066
Vlado Čutura

natalitet 16,3 promila
(prosjek BiH je 8.8 promila)

To nam je svima jedini spas, pravimo djecu, preživjet će se nekako, pa jednom budemo i ravnopravni u ovoj državi.

Te raditi na boljem standardu naravno :))))))))

RH...khm...najbolje da se s nama uopće ne bavi.
Neka svoje liderstvo u regiji (Zapadni Balkan?) dokazuje nad Srbijom, na primjer...