Hamdija Lipovača: Spreman sam zajedno s radnicima otići u Sarajevo, sačekati Osmanagića i dobro ga namlatiti



U Bosanskoj Krupi jučer je održan sastanak sindikalista i željezničara s predstavnicima lokalne i kantonalne vlasti povodom najavljenog ukidanja Unske pruge, jedine željezničke linije koja povezuje Unsko-sanski kanton s ostatkom svijeta.

- U pitanju je opstanak tri para lokalnih linija za koje Željeznice Federacije smatraju da su neprofitabilne i kao takve, a zbog nesufinanciranja lokalnih vlasti, žele ih ukinuti od 1. prosinca. Od Vlade USK-a smo saznali da takav zahtjev o sufinanciranju nikad nisu ni dobili, a prema neslužbenim procjenama, ove tri linije na godišnjem planu koštaju oko 500.000 maraka, kazao je "Oslobođenju Igor Boban, predsjednik Sindikata željezničara.

Na ovaj način, istakao je on, oko 300 radnika željeznica iz USK-a bilo bi prebačeno na posao u Tuzlu, Sarajevo ili Zenicu. Načelnici Bosanskog Novog, Bosanske Krupe i Bihaća na sastanak su poslali zamjenike, dok je kantonalni premijer Hamdija Lipovača došao i uputio oštru poruku upravi Željeznica.

- Što se tiče vas radnika, mi smo na istoj strani, ali taj zahtjev direktora Željeznica Nedžada Osmanagića, čija je smjena pokrenuta, predstavlja čisto ucjenjivanje Krajine. Ne radi se o novcu, nego o principu, jer ni drugi kantoni ne sufinanciraju željezničke linije koje su jednako neprofitabilne. Spreman sam zajedno s radnicima prvi otići na prosvjede u Sarajevo, da sačekamo Osmanagića i dobro ga namlatimo, jer ako hoće krajiški odgovor, dobit će pravi krajiški odgovor, kazao je Lipovača na sastanku sa željezničarima, prenosi Oslobođenje.

Ogorčeni su i radnici željeznice USK-a, ali oni ipak ne žele da ih se uvlači u političke igre ni s jedne strane, dodaje list.

http://dnevnik.ba/novosti/bih/spreman-s ... -namlatiti

CAZINSKA BUNA 1950: 62 GODINE OD USTANKA U KRAJINI

Cazinska buna se dogodila 6.maja 1950. kada je došlo do oružane pobune seljaka u tadašnjim srezovima Cazin, Velika Kladuša i Slunj. Seljaci su se pobunili protiv nepravednih i agresivnih metoda otkupa poljoprivrednih proizvoda s obzirom da se radilo o sušnoj godini. U ustanku je učestvovalo oko 720 osoba,ustanak je ugušen, petnaestak učesnika je osuđeno na smrt streljanjem, na desetine ih je osuđeno na kazne zatvora i društveno korisnog rada. 115 porodica sa oko 700 članova bilo je osuđeno na “kolektivnu kaznu iseljenja”. Radilo se, dakle, o preseljenju na područje općine Srbac.

Značajno je napomenuti da se o Cazinskoj buni šutjelo sve do 1991. kada je svjetlo dana ugledala knjiga “Cazinska buna 1950.” autorice Vere Kržišnik Bukić koja je detaljnije obradila ovaj događaj. U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamske zajednice u Hrvatskoj, 23. i 24. aprila 2010. na 60. godišnjicu Cazinske bune, održan je simpozij pod nazivom “ Cazinska krajina u XX stoljecu – politika, ljudi, događaji …” Cilj pomenutog simpozija bio je da se skrene pažnja dijela drustvene zajednice Bosanaca i Hercegovaca na dalju i blizu povijest Cazinske krajine.

Autorica Kržišnik na ovom skupu je istakla slijedeće: “Zašto taj i takav naslov mog uvodnog izlaganja? Ponukala me je dvojna simbolika. Najprije, taj centralni događaj za koji se nekako već uvriježilo ime Cazinska buna 1950. aritmetički označava središnjicu razdoblja kome je posvećen čitav skup. Sa druge, svakako sadržajno značajnije strane, sama buna koja dijeli 20. stoljeće na, dakle, dva vremenski jednaka djela, takva je sadržajna događajnost koja također i tematski povezuje značajna zbivanja povijesti Cazinske krajine u obije polovice 20. stoljeća. Onima koja su joj prethodila je bitno uzrokovana, drugima je dijelom sama neki uzrok. A može se sve skupa i drugačije kazati.

Naime, sa stanovišta sagledavanja Bune same, koju nikako ne možemo svesti na tek neki događaj ili više nekih događaje 1950. godine, u pitanju je društveni proces koji u svojim neposrednim uzročnicima počinje na par godina prije izbijanja 1950. i proteže se u svojim svestranim posljedicama do pred kraj 20. stoljeća. Uz još dodatnu napomenu da u izvjesnom smislu buna nije posve završena ni danas” Ukoliko želimo razumijevati bivši politički, tj. komunistički režim objektivno, bez ideologizacije, onda svakako moramo imati na umu dogadjaj iz 1950. godine.

Iako je Cazinska buna smatrana antidržavnim poduhvatom ona je značila neki prapočetak gradjanske svijesti i pokreta i naznake civilnog društva, iako joj to nije bio primarni cilj. Autorica Vera Kržišnik Bukić je svojim djelom skrenula pažnju na bitnu povijest našeg kraja ali i otvorila put ostalim znanstvenicima da se pozabave svim specifičnostima “ sjeverozapadnog ćoška BiH”. Seljaci su se bunili protiv nepravednih i agresivnih metoda "narodne vlasti" prilikom "otkupa" poljoprivrednih proizvoda i protiv raznoraznih fizičkih i psihičkih maltretiranja odbornika "narodnih odbora" i predstavnika organa vlasti. U "ustanku" je učestovalo oko 720 lica, od toga 15-ak pravoslavnih, a ostalo muslimana.

Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali nekoliko policajaca, a na današnji dan 6. 5. 1950. godine oružano su napali i gradove Velika Kladuša i Cazin. Pobuna je od strane nadmoćnih snaga JNA ubrzo ugušena, a "narodna vlast" se žestoko obračunala sa ustanicima: 15-ak ustanika je osuđeno na smrt i strijeljano, a na desetine je osuđeno na kazne zatvora i "društveno korisnog rada" na vremenski perod od nekoliko mjeseci pa do 20 godina. Ono što je posebno interesantno je činjenica da je oko 115 porodica s oko 777 članova osuđeno na "kolektivnu kaznu" - iseljenja, što je nezapamćen slučaj drugdje takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji. Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov niti je u postojećem zakonodavstvu Federativne Republike Jugoslavije uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna "kolektivnog preseljenja" cijelih porodica, jer se takva norma nije mogla iščitati ni u Zakonu o zaštiti države iz 1946. godine, ni u Krivičnom zakonu iz 1947. godine, ni u Zakonu o vrsti sankcija i kazni, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) je kolektivno iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena - Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).

http://rtvusk.ba/content/cazinska-buna- ... -u-krajini

Bolje je pitanje zašto plaćate 600 radnika koji rade na 30 km potpuno izolirane pruge koja je izgubila svoju prvobitnu funkciju??
U ovom slučaju sam uz Sarajevo...

Daleko od oka, daleko od srca . Ja iz Bužima ne mogu do Sarajeva doći bez 6-7 sati vožnje , prije dođem u Beč nego u Sarajevo. I oni još nastavljaju s prometnom izolacijom.

Odi im reci da sele u Sarajevo, Tuzlu ili Zenicu, pa javi kako ćeš proći

A funkcija je kako reče Lipovača da povezuje Krajinu sa ostatkom svijeta, ako nije dovoljno, jebat ga, onda je Babo bio u pravu

Niđe veze volvoks, lupaš u prazno...

samo da te pitam, nikako da te ulovim, od koje je općine Bužim otpao? je li prije rata postojala odvojena bužimska svijest? jeste li bili manja čaršija u odnosu na općinsko središte? opiši malo kako se dogodilo odvajanje.

samo da te pitam, nikako da te ulovim, od koje je općine Bužim otpao? je li prije rata postojala odvojena bužimska svijest? jeste li bili manja čaršija u odnosu na općinsko središte? opiši malo kako se dogodilo odvajanje.

prošao sam 90% BIH, ali u Bužimu i B.Krupi nikad nisam bio.

U mene je djevojka iz tog kraja. Nikada nisam imao problema s njenima, što ova tema implicira.


Dakle, obična patka i očajan pokušaj očajnih ljudi da unesu razdor u unutarbošnjačke odnose i da posole stare rane.