Parametri po kojim ocjenjujem kvalitetu života kolektiva su:

1. Nepostojanje ratnih sukoba (40%) (realno, ovo bi trebalo biti 100%, odnosno i najgori mir je bolji od "najboljeg" ratnog stanja, ali ne znam kako drukčije razlikovati ove periode)
2. Brojnost i udjel Hrvata (15%)
3. Politička moć u odnosu na ostala dva naroda (15%)
4. Količina autonomije hrvatskih prostora (10%)
5. Ekonomsko stanje hrvatskih prostora u odnosu na ostala dva naroda i RH (10%)
6. Postojanje institucija (kulturnih i obrazovnih) hrvatskog naroda (10%)

U kontekstu ovih parametara, ocjena 1990.-1992. (ocjene su relativne u odnosu na ostale opcije, dakle ako je max 10% za parametar, a taj je parametar najbolji u to doba, dobija maksimalnih 10%)

1. Nepostojanje ratnih sukoba (20%, jer je ovo doba u zlatnoj sredini od 10 nabrojanih perioda)
2. Brojnost i udjel Hrvata (7.5%), bolje od 4 perioda, gore od 5
3. Politička moć (10.5%), bolje je bilo samo za doba Banovine, NDH, HZ HB (ako gledamo BiH kao cjelinu, to isključuje HR HB)
4. Količina autonomije hrvatskih prostora (5%), zlatna sredina
5. Ekonomsko stanje hrvatskih prostora u odnosu na ostala dva naroda i RH (9%), realno je možda bilo samo bolje između 1995.-2000.
6. Postojanje institucija (kulturnih i obrazovnih) hrvatskog naroda (4%)

Ukupno 56%. Po nekoj logici bi Banovina Hrvatska trebala biti jača, ali je nejasno koliko su zaživjele njene institucije, tu mi treba neki potkovan povjesničar. U anketi imate mogućnost da se predomislite i promjenite izbor, sukladno argumentaciji.

Prilozi za političku moć:

- Predsjednik Vlade SR BiH
- 2 člana u 7-članom Predsjedništvu BiH

Rezultati općinskih izbora 1990 (crtači karti će biti odstranjeni sa teme, a bome i sa foruma, ako se nepotrebno nadovežu na ovo):

Mislim da nisi sam došao do ovoga, ali svakako se slažem s tobom.

Pa hajd, na temu, neka neko opovrgne ono sto sam rekla, da je 9./10. zlatno doba Hrvata u BiH, u odnosu na 5., 2., 1.

Čudi me da je Šeha zatrolala temu koja ima obrise podrške predratnom Ustavu RBiH, za što se i ona zalaže (ako se dobro sjećam).

Tema mi je inače jako interesantna, davno sam spominjao nešto u tom smislu. Nažalost, meni se čini da je razdoblje 90.-92. bilo najbolje ali samo zato što su druga razdoblja bila još puno gora.

Vi kao persona, to ja persiram Vas kao vrhunskog strucnjaka, za nacionalna pitanja Hrvata i sl.

U tom smislu, i u osi sa temom, voljela bih se educirati dal je ustav SRBiH bolji po Hrvate u BiH od Daytonskog - kakav je Vas sud o tome?

Ja nikad ne trollam. Sebe ne smatram vrhunskim stručnjakom za nacionalno pitanje Hrvata. Sadašnji Ustav BiH gospodin Bobovac poznaje sigurno bolje nego ja, no smatram se stručnjakom za ustavno pravo i (kon)federacije s posebnim naglaskom na EU, UK i USA, za što imam i debelo pokriće.

Ako ste ono za što se izdajete, rado bih s Vama diskutirao o "fear of the few" i "fear of the many" o kojima je, recimo, ekstenzivno pisao bivši AG Europskog suda pravde Miguel Poiares Maduro, jer bi to bila ok rasprava, a sve ostalo je trolanje.

http://www.wzb.eu/sites/default/files/v ... 152012.pdf

1) To je jednostavno metoda poređenja raznih perioda, nužno je da bi se neutraliziralo idiote koji bi se fokusirali o procvatu hrvatske književnosti za vrijeme NDH, ili npr. Topića koji govori da je nikada bolje nego sada (nabrajajući hrvatske šahovske klubove i KUD-ove).

Po meni je zlatno doba austrougarska vladavina. Bez obzira što se u dobrom dijelu tog perioda gušila hrvatska nacionalna ideja, Hrvati su profitirali demografski kao nikad. To što se u to doba htjelo praviti jedinstvenu naciju i gušiti hrvatstvo ne znači ništa, jer ta ideja kao ni danas nije imala nikakve šanse za uspjeh.

Da se održala, dugoročno za čitav hrvatski narod, pa time i Hrvate u BIH, ate definitivno AU!

A-U konjušarenje neću komentirati, no možda ljudi pomalo previše idealiziraju i to doba 1995-2000. Institucionalni položaj Hrvata je bio dobar, pa i ekonomski (no ekonomski bum je ovisio o dotacijama iz Hrvatske što je dugoročno neodrživo i nije fer), ali je sigurnosna situacija bila katastrofalna i u srednjoj Bosni (bombama na povratnike u Travniku i drugdje) i u Mostaru (autobomba). I Hrvati su isto nisu bili nevinašca u pojedinim općinama. Ipak je visila neka ratna psihoza a u državi su djelovale paravojne i razne ratne strukture. Ni sada povratnici nisu sigurni (Kafadar i starci u Kaknju), ali je ipak drukčije.

I dalje mislim da su Banovina (iako malo o njoj znamo u smislu institucija i koliko je zaživjela na terenu) i to doba recimo 1990. i 1991. u SR BiH (sve do rata u RH) bili najbolji. Neki će reći da se radi o jako kratkim prelaznim razdobljima, ali povijest nikada ne prestaje, na ovim prostorima je čak i jakim imperijama i državama rok trajanja bio max 40-ak godina.

maxi, to što je (i to samo u velikim gradovima u BiH) bilo "bratstvo i jedinstvo" i što su se i Hrvati i Srbi i Muslimani u nekoliko velikih gradova u BiH osjećali istinski komotno ima puno više veze s Jugoslavijom, nego sa BiH. To je bilo potpuno drugo društvo.

Nastavak te priče još nekih 50-ak godina (jer dulje od toga Hrvati u BiH ne bi potrajali) bio je moguć samo opstankom jugoslavenskog društva i Jugoslavije, dakle s Hrvatskom u toj priči, nikako sa samostalnim republikama, ali i pod još nekoliko dodatnih idealnih uvjeta.

BiH po uzoru na SR BiH je bila teoretski moguća samo pod tri uvjeta:

a) skupa sa Srbijom i Hrvatskom, sa Hrvatima (svim u Jugoslaviji) i Srbima koji ne žele samostalnu nacionalnu državu

b) pod stabilnom brojčanom ravnotežom etničkih grupa u BiH (dakle da nijedan narod demografski ne ekspandira u odnosu na druga dva), kao što je u Švicarskoj i Belgiji, jer je to uvjet da nema etničkih sukoba.

c) da nijedan od tri naroda nema nikakvih nacionalnih težnji

Etnička ravnoteža i stabilnost brojki nije postojala, dapače bila je drastično narušena, što neizbježno i kad tad vodi u ekspanzionizam jedne grupe, a onda to dalje u etničke sukobe. Ostala dva uvjeta (koja podrazumijevaju i kolektivno odricanje svih Hrvata u Jugoslaviji od težnje za nacionalnom državom) znače nešto što nigdje u Europi nije uspjelo dugo trajati.

Čak i najidealnija moguća socijalistička BiH (koja je bila djelomično prisutna samo u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Zenici, Tuzli, i tu spisak prestaje, a to je ipak samo 100 000 Hrvata, a gdje je ostalih 600 000 koji nisu doživljavali tu jugoslavensku priču?), u takvom tobožnjem socijalističkom raju Hrvati u BiH ne bi potrajali duže od 50 godina. Dolje dajem i brojčane podatke koji to potkrepljuju. Jedino što bi nestanak Hrvata bio spori proces (kao u Boki Kotorskoj) i nitko se ne bi ljutio, jer ne bi bili protjerani nego bi sami otišli. Prije 100 godina, Hrvati u Boki Kotorskoj bili su daleko življa populacija i imali više tradicije nego su to Hrvati u Livnu, Brčkom, Mostaru, Banja Luci ili Sarajevu u to vrijeme bili, oni su bili Venecija u odnosu na nas. Danas je od njih ostalo samo kamenje pod zaštitom UNESCA, a njihova kultura prisvojena u drugoj državi.

Hrvata u gradu Živinicama bilo je prije 50 godina 24%. Trideset godina poslije, 1991. , već smo zaboravili da je tamo Hrvata ikad bilo. Danas se čudimo otkud je bilo toliko Hrvata u "toj tamo" općini.

Produljenjem roka Jugoslavije, maxi, iza 2030. godine dočekao bi kad tad muslimanski preporod i nacionalizam u državi sa 65% Muslimana i velikom srpskom manjinom (Hrvata ne bi bilo nigdje). Rezultat bi bio sporazumno odvajanje Srba ili autonomija u banjalučkoj regiji gdje bi Srbi preostali i to nekako uspjeli ograditi za sebe (dakle opet bi dobio srpski karakter Banja Luke), a Hrvate se ne bi nigdje ništa pitalo jer bi tada bili pogranična ruralna manjina uz južnu granicu s Hrvatskom, a u velikim gradovima u BiH bi nas bilo negdje 2%, negdje 3%, a negdje 5%. Do 2050. godine, svi bi mi bili u Hrvatskoj.

Nije valjda da netko zbilja misli:

1. Da bi Hrvata i 2050 (dakle šezdeset godina poslije 91.) u BiH bilo 17%, a ne 8%, gledajući trendove (jer dvadeset godina prije te 91. nas je bilo 21%).

2. Da bi nekoliko milijuna Muslimana vječno ostali bezlična grupa bez ikakvih nacionalnih ambicija i kolektivne svijesti.

3. Da bi 2050. Hrvati u velikim gradovima (gdje su jedino bili ravnopravni) uopće bili prisutni i percipirani, kada je trend bio ovakav:
Hrvati, Sarajevo:
1971: 14%
1981: 10%
1991: 7%
2012 ?? 5%?
2050 ?? 2%?

Realnost je nažalost da 2050. godine, bez urbanog središa oko kojeg se okupljamo i razvijamo svijest, bez ikakvih institucija, mi bi svi bili u Hrvatskoj.

Hrvati u BiH su raspadom Jugoslavije izgubili najveći dio svog urbanog stanovništva, "urbani Hrvati" kao manjina u velikim gradovima iz kojih su istjerani su zbilja podnijeli veliku žrtvu za stvaranje Hrvatske. Danas imamo priliku da po prvi put se trajno očuvamo, da ne budemo jednokratni populacijski bazen Hrvatske i asimiliramo se u druge regionalne identitete, nego stvaramo nešto što se zove hrvatsko društvo u BiH, da se uzdignemo iznad folklorne grupe, i mislim da se to upravo događa. Imamo hrvatsku urbanu cjelinu u BiH po prvi put, i priliku da u Mostaru stvorimo moderno, liberalno, građansko i urbano društvo naših Hercegovaca i naših Bosanaca, i moderan europski grad i grad u kojem možemo očuvati svoju tradiciju i identitet hrvatskog bosanstva i hrvatskog hercegovstva, i opstati ne još 50 godina, nego 1050.

Očuvali smo najveći dio naše Srednje Bosne (od desetak općina, u pravom smislu izgubili samo dvije-Vareš i Kakanj, koje su ostale izvan SBŽ) i izborili se za određenu autonomiju i paritet. Pored velikih gubitaka, u Posavini imamo dovoljno očuvanog materijala kao zalog za budućnost- gusto naseljenu čistu hrvatsku županiju koja obuhvaća dvije od četiri većinske hrvatske posavske općine. Srbima u Hrvatskoj ostalo je 0/15 općina a Muslimanima u Podrinju jedna od 10, oni nisu bili ni toliko sretni, bauljaju po svijetu a mi imamo lijep komad naše Posavine s hrvatskim institucijama i svaki Posavac gdje god bio može tu napravit sebi zgradu ili stan, i od rodne kuće biti na domet bicikla. Od količine teritorija važnije je stanovništvo, Hong Kongu je dovoljan teritorij koji nije puno veći od PŽ. http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... c_2007.jpg

Hrvati kao zbroj ruralnog stanovništva koje gleda kako će pobjeći i kad-tad jugoslavenizirane manjine po velikim gradovima nisu imali budućnost dulju od par desetljeća. Znači ti kao Hrvat iz Sarajeva, Banja Luke, pa čak i Mostara, da nije bilo rata i raspada Jugoslavije uživao bi u svom gradu i njegovim alejama do kraja života, međutim pola djece i većina unuka bi ti bili po Zagrebu, a ovo malo što bi ostalo bili bi Jugoslaveni oženjeni/udati za Srbe i Muslimane. Toliko o tome šta bi bilo "da je ostalo kao prije rata". Ne bi ostalo, u tome je stvar, ne bi ostala "zaleđena" 1991. kao što nije ostala zaleđena ni 1953., ni 1961., ni 1971. ni 1981.

Uostalom, većina jugonostalgičara nisu ni svjesni da ono čega se sa sjetom sjećaju nije ustvari Jugoslavija, nego se sjećaju sebe u 20-im godinama, kad su bili mladi. Dakle to je prije sjećanje na mladost, nego sjećanje na Jugoslaviju. Kad tome pridodaš da pored 20% Hrvata koji su imali priliku da se jednokratno istope u jugoslavenskoj ljubavi, ostalih 80% Hrvata u BiH nikad nije ni bilo dio te jugoslavenske štorije nego su bili pod represijom, priča se zaokružuje. (pod represiju ruralnog hrvatskog stanovništva mislim da npr. tijekom 50 godina industrijalizacije u Srednjoj Bosni nije se napravio nijedan urbani centar da bude pretežito hrvatski, nego je Novi Travnik imao većinu Srba a okolo 30 km nijednog srpskog sela, kod Banja Luke Hrvatima nije dozvoljeno da velika i vrlo vitalna Ivanjska izraste u grad i općinu kao što su izrasli Čelinac i Laktaši, u zapadnoj Hercegovini nije napravljen ni jedan grad od preko 20 000 stanovnika s industrijom itd., a samo Livnjaka u cijelom svijetu ima 100 000, iz Mostara su izuzeta sela zapadno od grada iz kojih se kamenom može dobacit do grada, a pripojena sela 30 km na sjeveru)

Parametri po kojim ocjenjujem kvalitetu života kolektiva su:

1. Nepostojanje ratnih sukoba (40%) (realno, ovo bi trebalo biti 100%, odnosno i najgori mir je bolji od "najboljeg" ratnog stanja, ali ne znam kako drukčije razlikovati ove periode)
2. Brojnost i udjel Hrvata (15%)
3. Politička moć u odnosu na ostala dva naroda (15%)
4. Količina autonomije hrvatskih prostora (10%)
5. Ekonomsko stanje hrvatskih prostora u odnosu na ostala dva naroda i RH (10%)
6. Postojanje institucija (kulturnih i obrazovnih) hrvatskog naroda (10%)

U kontekstu ovih parametara, ocjena 1990.-1992. (ocjene su relativne u odnosu na ostale opcije, dakle ako je max 10% za parametar, a taj je parametar najbolji u to doba, dobija maksimalnih 10%)

1. Nepostojanje ratnih sukoba (20%, jer je ovo doba u zlatnoj sredini od 10 nabrojanih perioda)
2. Brojnost i udjel Hrvata (7.5%), bolje od 4 perioda, gore od 5
3. Politička moć (10.5%), bolje je bilo samo za doba Banovine, NDH, HZ HB (ako gledamo BiH kao cjelinu, to isključuje HR HB)
4. Količina autonomije hrvatskih prostora (5%), zlatna sredina
5. Ekonomsko stanje hrvatskih prostora u odnosu na ostala dva naroda i RH (9%), realno je možda bilo samo bolje između 1995.-2000.
6. Postojanje institucija (kulturnih i obrazovnih) hrvatskog naroda (4%)

Ukupno 56%. Po nekoj logici bi Banovina Hrvatska trebala biti jača, ali je nejasno koliko su zaživjele njene institucije, tu mi treba neki potkovan povjesničar. U anketi imate mogućnost da se predomislite i promjenite izbor, sukladno argumentaciji.

Prilozi za političku moć:

- Predsjednik Vlade SR BiH
- 2 člana u 7-članom Predsjedništvu BiH

Rezultati općinskih izbora 1990 (crtači karti će biti odstranjeni sa teme, a bome i sa foruma, ako se nepotrebno nadovežu na ovo):