Zanimljivo je da »pohod Ajvatovici« svoje periodično vremensko određenje nalazi u tradiciji zemlje Bosne, budući da se početak ne vezuje niti za hidžretski kalendar niti za jedan od dva jedina konstitutivno određena muslimanska blagdana. Naime, obilježavanje Dana Ajvatovice pada u svaki sedmi ponedjeljak po Jurjevu (ili Jujrevu).

Jurjevo je blagdan svetog Jurja, 23. travnja, kojega neke pravoslavne crkve obilježavaju 6. svibnja prema julijanskom kalendaru.

Muslimani Bosne i Sandžaka su sve do 1960.-tih godina obilježavali "Jurjevo" 6. svibnja, a danas je ovaj običaj zamijenjen obilježavanjem 1. svibnja.

Sedamdesetih godina XX vijeka pojavljuje se prvi
naučno-istraživački rad o porijeklu običaja bosanskohercegovačkih
muslimana nastao iz pera domaćeg autora
Muhameda Hadžijahića (Predislamski elemeniti u kulturi
bosanskih muslimana, Sarajevo 1973. godine). Hadžijahić je
nekoliko godina kasnije napisao još jedan rad sa sličnom
tematikom („Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i
Hercegovini”, POF, 28-29/1978-9,VOL.28-29, Sarajevo,
1980. godine) u kojem je ukazao na staroslavenske, kršćansko
ili hrišćanske, te bogumilske elemente u kulturi bosanskohercegovačkih
muslimana, navodeći rijetka mišljenja islamskih
učenjaka o njima.

Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini
Muhamed Hadžijahić

Sažetak

U islam kakav su donijeli Turci na Balkan islamizirani Bosanci unijeli su dosta elemenata ranijih svojih vjerovanja i obreda, prije svega stare slavenske religije, zatim bogumilstva, kao i drugih kultova koji su ostavili traga u južnoslavenskim zemljama. Iako su kroz stoljeća činjeni napori da se u narodu iskorijeni sve ono što nije nosilo strogo islamsko obilježje, prije svega u religioznoj sferi, samo se djelomično u tome uspjelo.

Raspravljajući o postojanju kontinuiteta ranijih kultnih mjesta sa islamskim, autor kao najtipičniji primjer uzima ćeliju u živoj stijeni blizu Čengića kule u Rataju kod Foče, jedan hypogaeum sa natpisom u bosančici; pretvoren je u tekiju, a u njegovu produžetku bila je podignuta džamija. Ukazuje na brojna kultna mjesta (visovi, stara groblja, vrela, pećine, jezera, crkve), koja su ranije služila predislamskim kultovima, a onda su postala muslimanska. Nastavljajući na paganski kult planinskih vrhova imamo slučajeve da je na vrhu planine Visočice postojao lokalitet Džamija, na planini Treskavici ćabenske stijene, na planini Konjuhu Dovište (Molitvište), na vrhu Trebevića Sofe (naziv za ograđeni prostor s obje strane ulaza u džamiju, gdje se klanjalo).

Kontinuitet sa predislamskim kultovima uočljiv je u postojanju brojnih lokaliteta gdje su se na unaprijed utvrđene dane utorkom poslije Jurjeva obavljale proljetne dove. U neposrednoj blizini tih lokaliteta gotovo uvijek su situirane srednjovjekovne nekropole. Te su nekropole i u predislamsko doba vjerojatno služile kao molitvišta. Pri tome autor skreće pažnju na to da su i pripadnici crkve bosanske molili na grobljima, pa se samo to nastavilo.

Autor nalazi niz starih slavenskih božanstava, koja su se nesvjesno održala u bosanskom islamu sve do pred drugi svjetski rat. Posebno se bavi kultom starog skandinavskog božanstva Tura (Thorr), koji su preuzeli i Slaveni.

Raspravlja i o blagdanima neislamskog porijekla kod bosanskih muslimana, stojeći na stanovištu da njihovo proslavljanje, usprkos kršćanskom obilježju (Ilindan, Jurjev, Božić, Vidov-dan, Spasov-dan) ima korijen u predkršćanskim kultovima.

Govoreći posebno o religioznim tradicijama bogumilstva u bosanskih muslimana autor se osvrće na kult Parakleta, pojave metempsihoze, uvažavanje Novog zavjeta, magiju, te na iste elemente u srednjovjekovnim sepulklarnim spomenicima i najstarijim nišanima (muslimanskim nadgrobnim spomenicima).

Kako je i dio katolika i pravoslavnih primio islam, daje se osvrt i na ortodoksne kršćanske religiozne relikte. Pri tome je značajno da su se pojedini muslimani obraćali kršćanskim kultnim mjestima, te tražili duhovne usluge kod katoličkih fratara i pravoslavnih popova.

Na Dovištu, na planini Ratiš, od davnina, narod se u velikom broju okupljao svakog ponedjeljka, počev od Jurijeva (6. maja, po novom, a 23. aprila, po starom kalendaru, koji je bio u narodnoj upotrebi prije austrougarske uprave). To okupljanje se, kako rekosmo, ponavljalo svakog ponedjeljka sve do Aliđuna (2. augusta, odnosno 20. jula). Ta dva datuma i jesu predstavljala najvažnije dane tradicionalnog narodnog kalendara. Na Jurijev je počinjala ljetna polovina godine, dok je Aliđun označavao sredinu ljeta.

Izgubljeni između kršćanstva i islama neki bosanski muslimani
su, tragajući za zajedničkim korjenima obje religije, uzimali iz
kršćanskih svetih knjiga ono što je bilo prihvatljivo za islam. O
ovoj osobenosti muslimana iz Bosne pisao je 1670. godine
Paul Rycaut, engleski diplomata i historičar.127 Zbog značaja
njegovog izvještaja za našu temu donosimo ga u cijelosti:

"Ali oni koji čine stvarno čudnu mješavinu kršćanstva i
muhamedanstva žive kao vojnici na krajinama Ugarske i
Bosne. Oni čitaju Jevanđelje na slavenskom (narodnom) jeziku
koje nabavljaju iz Moravije i susjednog Dubrovnika. Pored
toga, veoma su znatiželjni da upoznaju tajne Kur'ana i
arapskog jezika. Da ne bi bili smatrani za prostake i
neobrazovane, trude se da savladaju i perzijski jezik. Oni piju
vino u ramazanu, mjesecu posta. Ali, da bi izbjegli skandal u
vino stavljaju cimet i druge začine, a potom ga prozovu
"hardalija", i na taj način ga smatraju dozvoljenim. Osjećaju
ljubav i samilost prema krišćanima i spremni su da ih štite od
uvreda i nasilja Turaka. Vjeruju da je Muhammed Sveti Duh
kojeg je najavio Krist. Smatraju da je spuštanje Svetog Duha
na Kristove učenike na dan Duhova bilo u obliku i simbolu
Muhammeda. Tumače da riječ "Paraklet" (παράκλητος) na
svim mjestima u Jevanđelju označava njihovog Poslanika, u
čije uho je Bijeli Golub objavljivao nepogrešiva uputstva koja
vode ka sreći. Svi Muslimani u Bosni pripadaju ovoj sekti, ali
plačaju poreze kao kršćani. Oni se gnušaju ikona i znaka krsta.
Obrezuju se pravdajući taj postupak Kristovim primjerom kao
što to čine kopti, pripadnici grčke crkve u Egiptu."128

Za Rycauta su "Muslimani" najčudnija mješavinu islama i
kršćanstva.

Za bosansko-hercegovačke muslimane Jurjevdan ili Đurđevdan je bio najvažniji predislamski blagdan. Prema
starom, julijanskom kalendaru, važećem za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, Jurjevdan su šestog maja
obilježavali muslimani i pravoslavci, dok su katolici nakon reforme kalendara250 1582. godine počeli Jurjevdan obilježavati
dvadeset trećeg aprila.251 No, prije analize jurjevdanskih običaja potrebno je dati širi i jasniji odgovor na pitanje zašto su
muslimani u Bosni i Hercegovini uopće obilježavali i stoljećima nakon prihvatanja islama izvršavali obrede i rituale
na dan nekih kršćanskih svetaca?

Jurjevdan je za bosansko-hercegovačke muslimane do nedavno predstavljao kalendarski međaš.259 Kad bi planirali
svoje poslove, govorili bi da je nešto dobro uraditi prije, a ne što poslije Jurjeva. Jurjevdan je datum s kojim su otpočinjale
tzv., jurjevske dove koje su trajale sve do Aliđuna, drugog augusta. Ajvatovica se, tako, računala sedmog ponedjeljka po
Jurjevu, a dova kod Djevojačke pećine u Brateljevićima kod Kladnja, održavala se posljednjeg utorka pred Aliđun.260
Jurjevdan su siromašniji muslimani iz Sarajeva do nedavno obilježavali ne kao vjerski praznik, već kao početak ljeta.261
Prema Kreševljakoviću Jurjevdan je omladinski praznik, a omladina ga je koristila za odlazak na teferiće izvan grada gdje
su igrali, pjevali i zabavljali se do kasno u noć.262

Raskoš zelinila i olakšanje koje je nakon duge hladne zime donosilo proljeće ljudi su koristili za magijske radnje i
vjerske obrede moleći se za dobru ljetinu, ispašu i zaštitu stoke. Vjerovali su da će im u tome pomoći i sveti, odnosno zeleni
Juraj koga su smatrali zaštitnikom stočara i ratara.263 U okolini Visokog uoči Jurjeva oko kuće se obnosio Kur'an, a oko štala se prosipao ječam radi zaštite stoke.264 Hadžijahić navodi da su: „Težaci-hodočasnici koji su pohodili Ajvatovačku pećinu donosili kući dio stjene koji su drobili i prašinom posipali polja i njive kako bi rod što bolje ponio.“265

Muslimani nekih sela na planinskim obroncima oko Sarajeva su od „pamtivjeka“ priređivali derneke na nemuslimanske svece, a bili su isključivo vezani za njihove težačke radove. Tako je dernek na Jurjevdan održavan u slavu toga što im je posijano žito dobro niklo.266 Na Jurjev su održavani stočni vašari, prodavali se janjci, a kupovale proljetne potrebštine.267 U Visokom i Kaknju žene bi na Jurjevo palile oko štala balegu da bi zaštitile stoku od zmija. Pored zaštite stoke i obezbjeđivanja rodne godine Jurjevdanski obredi i magijski čini imali još su dvije važne funkcije. To su: izbor bračnog druga i postizanje dobrog zdravlja.268

Djevojke su na Jurjev izvršavale magijske obrede gatajući. Znimljivo pripovijedanje o tome kako su muslimanske djevojke
prije više od stotinu godina vršile magijske radnje za Jurjevdan u cilju postizanja bračne sreće, zabilježeno je u Bosanskoj vili:
„Uoči sv. Đurđa izađe djevojka u vrijeme otpočinka Sunca u
avliju, pa stane uz tarabe tako da je licem okrenuta zapadnoj
strani i čeka kada će Sunce početi otpočinjati. Kada se Sunce
prikuči gori i hoće već da zađe, onda djevojka govori svoju
vrađčku kojom okreće momka za sobom: 'Oj basnice, po Bogu
sestrice, ti ne zapinji za me, ni za moje skute ni rukave, ni za
Zemlju, ni za nebo, ni za goru ni za vodu, već za Mehmedov um i
pamet.' Sutradan djevojka ustaje prije Sunca, pa čeka kada će
Sunce početi iza gore izlaziti. Čim dođe do tarabe, okrene se
istoku i kaže: 'Đurđev-danče, moj lijepi danče, pomozi mi molim
ti se okrenuti moga predragog i prelijepog Mehmeda.
Žarko Sunce na nebu izađe,
I prijeđe stotinu planina,
I tri stotin' i više vrhova,
Pa obasjaj moje bijele dvore,
I Mehmeda moga predragoga
I nas dvoje u meku dušeku.'
Čim ovo izgovori bježi u kuću i ne obazire se, te ima tvrdu nadu,
da će joj se želja ispuniti.“'269


Aiša Softić-Aličić u interesantnom tekstu „Ženidbeni običaji muslimana Sarajeva“ navodi da bi djevojke za Jurjev: „Oko sebe
vezivale vrbove grane uz izgovaranje sljedeće gatke: „Ove godine vrbom, dogodine trbom“, izražavajući tako želju za
skorom udajom i potomstvom.“270 U srednjoj Bosni djevojke uoči Jurjeva podrezuju dva pera od luka, a zatim jedno pero okite zlatnim, a drugo svilenim koncem. Nakon nekoliko dana čekanja djevojka ja vjerovala da će naći sreću ako bude više naraslo pero sa zlatnim koncem, odnosno nesreću, ako je obrnuto.271

U Hercegovini se smatralo da će se djevojka udati za momka ako je više naraslo pero sa zlatnim koncem, odnosno za udovca, ako je više izraslo pero sa svilenim koncem.272 U vrijeme kada je u jednoj kući živjelo po desetak i više
ukućana, kojima su trebale biti na usluzi, djevojke su žarko željele znati koliko će nakon udaje biti žitelja u kući. Da bi to
saznale djevojke bi uoči Jurjeva iskopale male jamice u zemlji i stavljale u njih komadiće šećera. Kada ujutru ustanu provjere koliko se mrava nalazi na šećeru. Smatralo se da će djevojka zateći onoliko ukućana koliko je mrava na šećeru. Ako ne bude mrava na šećeru, sretnica bi vjerovala da će biti sama sa svoji mužem.273

Kada će se udati, gatalo se tako što bi djevojka izašla u vrt i došla do ograde, a potom dodirivala rukom svaku dasku u ogradi. Kod prve daske djevojka bi rekla: "Ta", a kod sljedeće: "Tu". Tako je ponavljala sve do zadnje daske u ogradi. Ako bi na zadnjoj dasci izgovorila: "Ta", vjerovalo se da će se udati te Svrha navedenih običaja i magijskih čina jeste priprema
djevojaka za eventualnu udaju sljedeće jeseni. Pošto se svadba obično dešavala na jesen, u vrijeme kada su hambari bili puni, a poljoprivredni poslovi završeni, djevojka je od Jurjeva do jeseni imala dovoljno vremena da se spremi za eventualnu svadbu.Uz pomoć svojih magijskih radnji djevojka je upoznavala svog izabranika i na taj način mu stavljala do znanja da je spremna za udaju.

Ljepota i zdravlje također su se postizali magičnim radnjama i jurjevdanskim obredima. Noć uoči Jurjeva donosila se
„omaha“, voda s mlinskog kamena. "Omaha" se donosila jer se smatralo da proljepšava lice i čini da kosa bude ljepša i jača. „Omaha“ nije smjela prenoćiti ispod eksera jer se vjerovalo da ekser, odnosno metal, oduzima magičnu moć vodi, pa se „omaha“ obično skrivala u zemlji prekrivena biljem. Djevojke su ustajale prije zore i kupale se, odnosno umivale „omahom“. Pored estetske funkcije, vjerovalo se da "omaha" poboljšava zdravlje osobe koja se njom okupa ili umije. U Jajcu bi na jurjevsko jutro, omladina išla po selima i svakog na koga bi naišla „žarila“ koprivom, jer se smatralo da je to dobro za zdravlje. U Visokom su na jurjevdansko jutro djecu blago šibali drenovinom da budu zdrava kao dren. Radi zdravlja, a posebno da bi se izliječio svrab, kupali bi se prije izlaska Sunca u tekućoj vodi.275 Za Jurjevdan su se pravile trube od ljeskove i vrbove kore s kojima su djeca i odrasli po čitav dan trubili tjerajući na taj način zle duhove.

Za Jurjev su vezani brojni tabui od kojih ističemo neke:

1. Ne valja: brojiti janjce prije Jurjeva – neće se dati u njima.
2. Ne valja: do Jurjeva obdan spavati – drijemaće se cijelo ljeto.
3. Ne valja: haljine prati onaj dan u koji je prvi put iza Jurjeva zagrmilo – da se ne raspadnu.
4. Ne valja: kupati se prije Jurjeva u tekućoj vodi – sluti siromaštvu ili će zmija ujesti.
5. Ne valja: među Jurjevo plesti – uplešće se vuk u stoku.
6. Ne valja: među Jurjevo obdan spavati – boljeće glava i biće težak cijelo ljeto.
7. Ne valja: na Jurjev nositi drva – zakotiti će se stjenice u kući.
8. Ne valja: na Jurjev prispati – hvataće groznica, ili neće moći uraniti cijelo ljeto.276

Metereološke prilike također su se određivale po Jurjevu. U okolini Visokog vjerovalo se da ne valja kada grmi prije
Jurjeva, jer koliko god dana grmi prije Jurjeva toliko će dana do Aliđuna padati grad. Magična moć Jurjevdana vremenom je gubila na značaju, tako da danas uspomenu na ovaj nekadašnji svenarodni praznik čuvaju uglavnom bosansko-hercegovački Romi. Međutim, i površna analiza proslavljanja Praznika rada prvog maja, zorno svjedoči žilavost, snagu i prilagodljivost narodnih običaja. Novim društvenim uređenjem i uvođenjem novih praznika, blizak po datumu. Iako su širom svijeta prvomajski praznici koriste za isticanje radničkih prava, u Bosni i Hercegovini ovaj praznik obilježava se na sličan način kao što se nekada proslavljao Jurjevdan koji mu je sličan po datumu.

Prvomajski uranci, odlazak u prirodu, teferiči, igra i zabava, sve to jasno asocira na jurjevdanske običaje i nekadašnje svetkovine. narodni običaji su uporno sa starog prelazili na novi blagdan za koga i kada će se udati, te kakvu će bračnu sreću naći.

Među muslimanima Planinice (Gornjevrbaska regija)
veoma je živo sjećanje na
Jurjevske obrede i običaje koji su se do nedavno izvršavali.
Običaj je da se na Jurjevo jutro otvori kuća i iznesu nove stvari iz
kuće da ih Sunce „dohvati“. Smatralo se da se na taj način stvari
mogu zaštititi od mračnih ujecaja i pročistiti se za ponovnu
upotrebu.

Od liske i vrbe se pravila truba i pišća, kojima se trubilo
uoči i na Jurjevdan. U Kozici bi trubači išli od kuće do kuće i
tražili darove. Ko bi imao najdužu trubu, on bi prikupljao darove
i kasnije ih dijelio s ostalim trubačima. Majke bi uzimale štap od
drena i blago udarale svoju djecu govoreći:

Da si mi zdrav ko drenjak,
A debel ko telak

Djevojke iz Planinice na različite načine su gatale o tome
kada i za koga će se udati. Uoči Jurjeva brale su imelu, a zatim je
stavljale pod jastuk pjevajući:

Imela, imela, tvoga ti imena
Kaži mi ime moga dragana

Koga djevojka usnije te noći, za njega će se udati.
U Kozici je običaj da djevojke uoči Jurjeva bacaju papuče
preko kuće. Na koju stranu se bačena papuča okrene, vjerovalo
se da će se djevojka na tu stranu udati. Naveče se oguli jabuka u
jednom komadu i stavi pod jastuk. Koga djevojka tu noć sanja,
za toga će se udati. Uoči Jurjeva, zakopa se kocka šećera u
zemlju, pa koliko bude mrava na kocki šećera sutra ujutro, toliko
će čeljadi djevojka zateći u mladoženjinoj kući. Da li će se
djevojka udati za momka ili „pušćenca“, u Planinici se gatalo na
sljedeći način: Djevojka dođe pred kokošinjac i baci na njega
kašike. Ako se prvi javi pjetao, udat će se za momka; ako se javi
kokoš, udat će se za pušćenca; a ako se javi više kokoši, djevojka
će kad se uda zateći mnogo čeljadi u mladoženjinoj porodici.
U Kozici bi majke ujutro na Jurjev budile „čeljad“
riječima:

„Dižite se, privuće Jure kola preko vas, pa ćete biti
siromašni.“

Muslimani iz Planinice zabranjuju da se za Aliđun (sv. Ilija) mete
mlijeko, jer se vjeruje da grom puca tamo gdje se čuje stap. Sve
do nedavno, muslimani Bugojna i Donjeg Vakufa okupljali su
se za Aliđun na teferić u Kopčiću. Taj običaj obonovljen je
2008. godine.

Istraživanje porijekla predislamskih blagadana od kojih su
najznačjaniji Jurjevdan i Ilindan, otpočelo je krajem XIX i
početkom XX stoljeća. Na južnoslavenskim jezicima su
početkom XX stoljeća nastajale značajne studije o
staroslavenskoj religiji sa jasnom argumentacijom o
predkršćanskom i predislamskom porijeklu pomenutih
blagdana, ali i Božića i Uskrsa.323

Stoga začuđuje činjenica da
ni jedan islamski učenjak nije, pišući rasprave o obilježavanju
neislamskih blagdana konsultovao postojeću literaturu i ukazao
na njihovu stvarnu, staroslavensku genezu. Ne idući dalje od
imena praznika nazvanih po kršćanskim svecima da bi se
prikrilo njihovo istinsko, pagansko porijeklo, islamski učenjaci
ih jednostavno smatraju kršćanskim blagdanima.
Baš-vaiz Alija Aganović u veoma kritičnom i na momente
huškačkom tekstu navodi:
„Šestog maja u skoro svim
krajevima naš muslimanski svijet proslavlja Đurđev dan, na
28. juna Vidovdan, 2. avgusta Ilindan, da ne spominjemo
Spasov, Mitrov, Duhove i Gospojine. To su sve čisto kršćanski
praznici, i mi kao muslimani nemamo nikakve veze s njima.“324

Sličan stav o genezi pomenutih neislamskih blagdana
zastupao je Mustafa Busuladžić. U izvrsnom tekstu Nekoliko
protuvjerskih običaja kod nas Busuladžić navodi da su
muslimanska društva prije Drugoga svijetskog rata priređivala
teferiće, na kojima su se miješali spolovi i pijančilo, a da
ironija bude veća, godišnje priredbe priređivale su se na dane
kršćanskih svetaca Ilin-dan i Đurđev-dan.325

Busuladžić zatim navodi začuđujuće stavove italijanskih putopisaca prema
kojima su najsvečanije svetkovine kod muslimana u Bosni i
Hercegovini Đurđev-dan, Aliđun, Mitrov-dan i Bajram, te
zaključuje: „Neuki svijet je priređujući veselje na
nemuslimanske svetkovine kao što su Đurđev-dan i Aliđun i
podržavajući kakve bilo običaje u te dane skoro prisvojio za
sebe, pa onda nije ni čudo što stranci koji prolaze kroz naše
krajeve dobivaju dojam da su to najprije muslimanski, a tek
onda kršćanski praznici.“326

Jahja Zade jedini, od svih islamskih autora, malo dublje
analizira genezu jurjevdanskog uranka, ali ni on ne ide dalje od
kršćanskog porijekla ove svetkovine. U kratkom radu o
obilježavanju đurđevdanskih praznika Jahja Zade piše:

„Mnogi od naše zapuštene omladine i nazovi inteligencije još se diči i
ponosi (na žalost), što može da učestvuje u praznovjerju
đurđevskog uranka. Da je to nemuslimanski svetac, svjedoče
ove riječi koje su navedene u zvaničnom aktu jedne visoke
državne ustanove:

“Za dan ražalovanja i pogubljenja 23.
aprila 303. godine Sv. Georgija velikog mučenika i
pobjedonosca vezane su tradicije svih kršćana, kao i svih
kršćanskih vojski, jer je veliko-mučenik Sv. Georgije kao visoki
komandant Rimske pretorianske konjičke garde pogubljen kao
hrišćanin. Sa prelezom u hrišćanstvo prenesen je na proslavu
dana kršćankog svetitelja veliko-mučenika Georgija.”327

Masovno praktikovanje godišnjih, predislamskih blagdana i
njihova rasprostranjenost među muslimanima širom Bosne i
Hercegovine, dovelo je do toga da islamski učenjaci
konstantno, već od XVI vijeka, pa sve do današnjih dana, pišu
kritičke članke o tome. Gotovo da nema ni jednog islamskog
glasila, a da u njemu nema tekstova koji tretiraju proslavljanje
neislamskih blagdana. Odnos islamskih učenjaka prema
obilježavanju predislamskih blagdana varira od blagog
kvalifikovanja da su nevažna narodna okupljanja, kako ih je
okarakterisao Husein Đozo, do oštrog nazivanja nevjernicima
onih koji ih obilježavaju, što je vidljivo iz fetve Ebu Suda,328 ali
i iz pisanja drugih autora koji se pozivaju na čuvenu izreku
Božijeg Poslanika, a.s.: „Ko se poistovjećuje s nekom
zajednicom on joj i pripada.“329

Najstarija do sada pronađena osuda obilježavanja
neislamskih blagdana čija genaza se veže za staroslavesnku
tradiciju, došla je iz pera glasovitog islamskoga učenjaka XVI
vijeka šejhul-islama Ebu Suda.

Premda jasna, nedvosmislena i vrlo oštra fetva Ebu Suda
nije urodila željenim plodom. Muslimani u našoj zemlji
nastavili su obilježavati predislamske blagdane.

Interesantan članak pod naslovom „Neislamski blagdani i
muslimani“ posvećen odnosu muslimana u Bosni i
Hercegovini prema predislamskim svetkovinama, napisao je
Kasim Hadžić. U uvodu teksta Hadžić je ustvrdio kako su
među muslimanima širom Bosne i Hercegovine i Sandžaka
zastupljeni običaji i vjerovanja koja nemaju nikakve veze s
islamom. To su različita sujevjerja, praznovjerice i tabui
kojima se uređivao svakodnevni život ljudi na selu. Nakon
toga, autor navodi čitav niz običaja vezanih za neislamske
blagdane.

Hadžić priznaje kako: “...ne zna da li su se ti običaji
uvukli među muslimane usljed zajedničkog suživota, ili su,
može biti, ostali još iz davne prošlosti.“335

Na primjeru iz svog
kraja Kasim Hadžić navodi da su među muslimanima raširena
vjerovanja da se za Badnji dan ne valja sijati brašno, jer će crv
te godine kokuruz načinjati; uoči Božića svoj kućnoj čeljadi se
radi zdravlja mažu istučenim bijelim lukom tabani, dlanovi i
slijepočnice; na osnovu sreće ili nesreće onoga ko se prvi
pojavi na vratima kuće na Božićno jutro, gata se da li će godina
biti sretna ili nesretna; na Đurđevdan se kuhaju jaja i
kukuruzna zrna i daju se djeci da budu puna; radi zdravlja kite
se drijenom i žarom; smatraju da muslimani ne treba da rade na
Ilindan, jer kažu da je do podne Ilija, a od podne Alija.336

Rukopis potiče iz 993. godine po Hidžri, odnosno
1585. godine, a prepis rukopisa kojime se Handžić služio
nastao je 1050. godine po Hidžri, odnosno 1640. godine.116
Kako smo naglasili, proces širenja islama u Bosni i
Hercegovini otpočeo je polovinom XV stoljeća, što
nepoznatom autoru spomenutog rukopisa omogućuje da s
dovoljne vremenske distance analizira način na koji su stari
Bošnjani prihvatali islam. Dio rukopisa koji govori o karakteru
prihvatanja islama stanovništva Bosne i Hercegovine u prvom
stoljeću Osmanske vlasti, zbog njegove važnosti donosimo u
cijelosti. U rukopisu stoji:

„U prošlo vrijeme u vilajetu Bosni bijaše kršćanska vjera
i Mesihov vjerozakon. Kada je bilo suđeno da se ovaj vilajet
osvoji i da se u tim pokrajinama sud i uprava države
Osmanovića proširi, onda je radi popisa (stanovništva) iz
prijestolnice (Carigrada) određen (za to) po svoj prilici
muharir Mesih-paša.

Spomenuti muharir sa željom da obavi
popis dođe u spomenuti vilajet. Stanovništvo sela u tome
vilajetu zateče raskomadano i rastrgano. Stoga od prvaka toga
naroda i dobrih ljudi toga plemena sakupi nekoliko staraca i
od njih zatraži objašnjenje same stvari i reče im: "Ovaj vilajet
vodom, zrakom i ljepotom zemlje odskače nad ostalim pokrajinama
nastanjene četvrti zemaljske, pa zašto su stanovnici tako
razbijeni? Kakav bi način bio da se ovaj narod ponovo, kao što
je bio, oživi i popravi?" Oni mu odgovore: "Ova razrušenost i
iskomadanost dolazi od bojazni velike džizje i straha od
povećanja državnih daća". Tada spomenuti muharir dostavi
njihovo stanje sretnoj Porti i uvaženim vezirima, ali ne dobije
dozvole da ukine džizju i državne daće. Rečeni muharir odlikovaše
se pameću i razboritošću, te na ovaj način uredi stvar:

Odluči da na koji način ukine ime džizje, a da mjesto džizje
odredi neku drugu daću. Složi se sa spomenutim uglednim
starcima da iz svakog sela dođe po nekoliko ljudi i da radi
općeg interesa na ovaj način izlaz nađu: Nek iz svakog sela po
jedan muškarac primi muslimansko ime, te da im se zbog toga
imena oprosti džizja.

Ovo je objavljeno po svim selima i
krajevima. Uglavnom se slože i uvide da im je u tome korist.
Svaki jednostavno svoje ime prevede na turski jezik. Kome je
bilo ime "Živko" prozove se "Jahja", kome je bilo ime "Vuk"
uzme ime "Kurt", a kome je bilo ime "Gvozden" uzme ime
"Timur". Čim se prozovu muslimanskim imenima, džizja bude
ukinuta, a mjesto nje na posjede kojima su raspolagali i koji se
zvahu "baština" odrede po jedan dukat. I tu rascjepkanu
divljač na ovaj način pridobiju; sela se poprave, a stanovnici
ukidanjem imena džizje veseli i radosni postanu. Kada se korist
upotpunila i ovaj posao bio svršen, podijele se na tri grupe.
Jedna grupa koja se povela za svjetiljkom Božije Upute spasi
se bezvjerstva.

Njihovo stanje odgovaraše njihovim imenima i
postadoše muslimani. Druga grupa po onoj kur'anskoj "Mi smo
ovako našli svoje očeve" rekavši: "Vama vaša vjera, a meni
moja" ostade u propasti bezvjerstva. Ostali ostadoše kao
kolebajuća grupa. Strahujući i bojeći se kazne4 nijesu se mogli
natrag povratiti, a nijesu opet ni napustili propisa i običaja
očeva i djedova. U njihovu nestaloženom vjerovanju ostalo je
kolebanje i sumnja, pa niti su tačno primili islamske propise
niti su bili otvoreni kršćani. U pustinji nevjerstva kao životinje
lutahu. Ova se grupa danas zove "Muslimani". Riječ "Muslimani" je
sastavljena iz dvije riječi, a to su "po" i skraćeni oblik od riječi
"Turčin". U "kršćanskom jeziku" riječ "po" znači polovicu, a
"Turčin" znači musliman. Cio sastav znači "polu-musliman".117
Oni su od one vrste za koju Kur'an kaže: "Ti su kao goveda ili
još gori."118

Po svom nečistom vjerovanju čuvaju bezvjerske
propise, a bojeći se poniženja paze i na ehlisunetski put. Prije
bi govor i uzgoj djelovao na životinju, nego li na njih, a u
čovječnosti i ljudstvu prema njima životinja je čovjek. Iako u
djetinjstvu po prirodnoj sposobnosti i nastojanjem mudrih
učitelja pokazuju lijepe kretnje, ali opet potomci ne odustaju od
puta svojih pređa i odgoj se kod njih ne može ustaliti kakono je
o tome lijepo rekao ugledni šejh Sa'dija:
Ne ništi svoga života, ne uzgajaj nevaljca!
Može li od slabog željeza izaći dobra britka sablja?
Ukratko rekavši uzgoj kod nedostojnog ne može se
ustaliti. Slično kao što orah na kubetu ne može stajati.
Zbog toga su moćni vladari i ugledni sultani zabranjivali
miješanje Turaka i Muslimani. Između njih ima ih dosta sa
dvovrsnim zapisima.119 Ispod pazuha mu krst ne izlazi, nego se
i buni protiv odbacivanja krsta.

U jednom selu u Bosni umre jedan hadžija. Ljudi koji su
ga opremali nađu mu na vratu obješena dva zapisa u voštanoj
mušemi. Otvore ih i pogledaju, kad li u jednom ispisani ajeti, a
u drugom kršćanskim jezikom nekakve nevezane molitve.
Upitaju o tome njegovu majku, a ona im odgovori: "U ovom je
selu prije bio jedan blagoslovljen pop čiji su zapisi za čuvanje
dječijeg zdravlja bili sigurni. Tada sam radi bereketa zatražila
i uzela ovaj", i opet ga uzme, te potravši po licu i očima poljubi
ga sa puno uvjerenja.

One koji po Šerijatu idu za Poslanikom
Bog čuva od svake opasnosti,
Čije je vjerovanje nečisto,
Kakva korist od zapisa njemu!120

Premda navedeni rukopis, kako to lijepo primjećuje
Mehmed Handžić, nije pisan s opreznošću kojom se pišu
historijska djela, on je vrijedan izvor podataka o procesu
širenja islama u Bosni i Hercegovini u prvom stoljeću
Osmanske uprave. Anonimni pisac s kraja XVI stoljeća dijeli
bosansko stanovništvo na muslimane koji su u potpunosti
prihvatili islam i njegove norme, nevjernike, pod kojima misli
na pripadnike Pravoslavne i Katoličke crkve, i na Muslimani, koji
su, prema njegovom tumačenju, "polu-muslimani".

Dok su mišljenja vjerskih službenika podijeljena u smislu da jedni smatraju da se ne treba održavati zbog narodskog sujevjerja, ipak, Lendo kaže da zna ko su ti koji kritikuju te da islamska zajednica nikada nije odobravala sujevjerja i da svake godine na to opominje vjernike.

Iako svake godine postavljaju table s natpisima da se ljudi ne mole stijenama, da kamenčići koje kupe s te lokacije nisu sveti te da se mole samo Bogu.

"Mi se trudimo da ljudi ne čine sujevjerja, da se ne mole Ajvaz dedi niti Hasan Kjafi Prušćaku, da se ne mole kod stijena...Stavili smo i table s porukama... Šerijatski je opravdano da se okupimo i obavimo molitvu, koja je ustvari dnevni namaz, i da očuvamo tradiciju i kulturu"

Ajvatovica je najveće dovište muslimana u Evropi i jedno od najstarijih u Bosni

Pa zar postoje druga muslimanska dovišta u Europi?
Pa nema dovišta niti na Bliskom Istoku kod Arapa.
Mora biti najveće kad ga ima samo kod bosanskih Muslimana.