Ja cu samo citirati jednu izjavu emira Kusturice

""Njihova država se otprilike prostire od Sarajeva do Kaknja i Zenice, i tu već prestaje ta ideja. Ona se razbija kod Doboja, nestaje u Mostaru. Ali, ideja sarajevske "šatro-elite" doživela je potpuni krah. Niti su stvorili multietničko društvo, niti imaju čovjeka u korpusu muslimanskog naroda koji je privlačan za Srbe i Hrvate"

Na stranu sto je neosporno cetnik.

Ruku na srce, glup je.
Kao da nikad nije gledao Stankovićevu emisiju, pa ne očekuje najniže moguće udarce.
A na stranu to, što nije ni dovoljno elokventan da brani neodbranjivo.

"gospodin" je već vrlo pretenciozno.

Emir Kusturica, pismo Oslobodjenju iz 1994


Sve cesce, u besanim nocima, pred mene izlazi slika koju sam ne tako davno vidio na sarajevskom aerodromu. Cekajuci majku ugledao sam veliku grupu ljudi. Medju njima isticao se jedan visoki gorstak zaraznoga osmijeha, skidao je culah sa glave, gladio se po ostacima sijede kose...sve dok iz svjetine nije dotrcalo neko dijete i zagrlilo ga. Dedo srecan sto je ziv a unuk sto mu se dedo vratio iz daleke Mekke, sa hadziluka. Plakali su zajedno i grabili prema izlazu. Gledao sam za njima, suza mi je krenula niz lice i kao sto tada nisam znao zasto sam zaplakao, ne znam ni danas dok sjedim na amsterdamskom aerodromu. Cetiri godine kasnije sjedim i cekam avion, tumarajuci svijetom sa svojim novim filmom, nema niti jednog putnika u cije lice ne zagledam i poredim s licima voljenih ljudi iz Sarajeva. Jedan mi lici na Moskvu, drugi na Hasu, jedan veliki Holandez na Zorana Bilana. Ponovo mi suza krenu, sada iz sasvim drugog razloga. U Amsterdamu sam sreo Rasima iz Lopara. Covjek, rudar kojeg su chetnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali...
U slici sretnog zagrljaja djeda i unuka koji se vraca sa velikog putovanja, gledao sam radost, a slika Rasima iz Lopara potresla me snagom najjaceg zemljotresa. Tu nema suza....njegovo zbunjeno, blago lice kao da me jos blazim ocima pita "ZASTO, EMIRE?" Ne mogu da mu odgovorim, samo vidim ispred sebe slike stradalnika Bosne. Najednom, kao kod tuznih ociju kipa, predamnom srusile su se sve moje politicke iluzije. Od tog momenta sve sto budem vidio i cuo imace drugu vrijednost. Pred postovanim Rasimom, covjek koji me gledao ocima mucenika, klonula je moja dusa i znao sam da cu pred njim klecati kao pred uzvisenoj svetosti.
Nocima, evo posle susreta sa Rasimom, odgonetam tajne, rasplicem vlastite misli, bas kao sto mi je mati, kad sam bio mali, rasplitala dzemper pred zimu da mi saplete novi. Pitam se polusapatom kako je bilo moguce da sam svoje djetinjstvo, kulturu kojoj pripadam, gradu koji je moj grad, poistovijetio sa politicarima koje ne postujem i kako je moguce da nisam reagovao zestinom?
Kada je poceo rat u BiH moj glas se cuo, ali, cini mi se, gubio se u buci stvaranoj sa svih strana. A ja zgadjen od politicara s kojima ne bih dijelio ni kafanu a kamoli republiku, zgadjen novinarima koji su kaljali moju familiju, djecu mi nazivali kopiladima, a suprugu kurvom, pokojnog oca spijunom....ja sam od tih ljudi koji su cinili sumu, obnevidio, umuknuo i kao kakav Don Kihot nastavio voditi privatni rat, a ljudi iz Sarajeva stradavali su iz dana u dan. Da li je moguce da sam zbog ljudi koji su sirili lazi o meni, potisnuo sliku svog djetinjstva, svoga grada, svojih voljenih ljudi? Nije mi bilo dovoljno da gledam CNN, jer kako se vidi, a to sam vec pisao, Evropa samo supervizira zlocine po Bosni.
Trebalo mi je da vidim mucenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim sve politike i istorije svijeta, trebalo mi je da vidim blage oci koje pitaju: "Zasto, Emire?" i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja moze da opravda potkivanje zivog covjeka.
To svi znaju, ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni...
I dok tumaram svijetom bosanske muslimane ubijaju ne kao sezonske berace pamuka, nego samo zato sto su muslimani. Znam da stradaju i drugi, ali sigurno muslimani najvise. Tumaram tako svijetom, nosim svoj posljednji film sa sobom i golemi cemer u dusi. Pomiren sa smrcu, govorim i pisem od srca!

Sad dobijam želju da pogledam svih 22 minute snimljenog materijala.

Meni je zanimljivije ovo pismo, čini mi se da je ono puno važnije kad sudimo o Kusturici od izrežiranih skandala, kojima je Stanković sklon. Ne znam što nije provocirao Čekua kad je s njim imao intervju, ulizica...

Emir Kusturica: Stanković je nakaradni ratni huškač koji se došao nadjebavati sa mnom!

"Na prostoru bivše Jugoslavije postoji čitava vojska ljudi koji misle da život, pa i razgovor sa ljudima, predstavljaju čisto nadjebavanje. To očigledno misli i taj dečko sa HRT-a, taj Stanković", prepričao je Emir Kusturica dojmove prekinutog intervjua za emisiju "Nedjeljom u 2" novinarima srpskog Pressa.

"Moj cilj u 54. godini života nije da se sa nekim nadjebavam, već da ozbiljno govorim o životu i zato sam ga morao otjerati", nastavlja Kusturica.
...
"Riječ je o jednom apriori negativnom odnosu prema meni koji je formiran u Sarajevu i koji se očigledno njeguje i u Hrvatskoj, a zasnovan je na iracionalnom nivou iznevjerenih očekivanja. To je kulminiralo prije nekoliko dana sa tim dečkom i cijeli taj slučaj predstavlja klasičan primjer te nakaradne i provincijske ideološke baze", kaže Kusturica koji tvrdi da se ideja da je on sa Miloševićem pio viski dok se događala Srebrenica formirala upravo u Sarajevu.

"Eksplozija te teze dogodila se sa tim novinarom HRT-a. Upravo je taj novinar najbolje isprojektirao bazu koja u tom šatro 'elitnom' dijelu Sarajeva vlada. Pošto se ta teza stalno ponavlja, logično je da tom novinaru i njihovoj ideji odgovoriš na nivou na kome te optužuju. Evo, na primjer, ja sam čuo da si ti šmrkao kokain u vrijeme kada su 250.000 Srba istjerivali iz Krajine! Dakle, ako me želiš optužiti iz 'humanističkih razloga', ja imam spremljen odgovor u smislu: 'Pa zašto si ti šmrkao kokain ili duvao travu u vrijeme kad je napravljen najveći egzodus u tom ratu?'"

Na pitanje novinara Press za što jednostavno nije "iskulirao Stankovića", Kusturica odgovara kako je shvatio da je HRT-ov voditelj na intervju došao sa zadatkom da napravi skandal i incident. "Iako je u kršćanstvu, pa i u svim drugim religijama, pomirenje i praštanje cilj da bi se moglo normalno živjeti, oni taj cilj ne žele. Oni ne žele praštanje i još uvijek ganjaju vještice od prije rata. Tako oni i dalje slikaju simboličku sliku jednog zlikovca koji, eto, 'pije viski dok mi stradamo'. Usput rečeno, ja uopšte ne pijem viski", kaže Kusturica i dodaje kako negativni mit o njemu u Hrvatskoj postoji već 15 godina, "ali ne na osnovu onoga što je on rekao već na osnovu onoga što su o njemu govorili".

"Bio sam upoznat sa načinom rada tog novinara, ali sam ipak ostao zaprepašten kad sam vidio njegove oči", nastavlja Kusturica govoriti o Stankoviću: "Te oči uopšte ne primaju svjetlost! To su oči kroz koje svjetlost doslovno propada. Taj čovjek predstavlja pravog huškača rata. On spada u tip ljudi koji neprestano imaju obvezu da u ime kvazimoralnosti stalno dižu tenzije i vatru na bazi krivice, gdje oprosta nema. To je jedan nekrist! On konstantno forsira prljavo rublje, na isti način na koji to radi sarajevska kvazi-elita. A upravo je ta kvazi-elita uspjela i Sidrana otjerati iz Sarajeva! I, pošto ta priča kod mene ne može proći, tako je i tom dečku uskraćeno gostoprimstvo. Iako sam znao za nakaradnu prirodu tog čovjeka, morao sam pokušati razgovarati", kaže Kusturica.