Koji ljigavac. Tačno mu iz ušiji curi žal što se Bošnje nisu aktivnije uključile da se stvar zakomplikuje, pa da dođu Ameri pa da krenu sa kresanjem "ovlasti" u manjem entitetu o čemu mu šupak zijeva otkad znam za njega a usput polomi noge maskirajuću tu želju u šupljake koje niko živ na forumu ne kapira.

Ne kontam to.

Njega je inače teško skontati pa evo čak ni poslije 6 godina boravka na ovom forumu, nisam ukapirao da li je li nije za hrv. entitet recimo, sve neko muljanje, kontradikcije u istoj rečenice, jedno napiše na početku posta i to isto negira na kraju itd.

Pusti Junuza..Jel po tebi ovo dovoljno?Jel ovo dovoljna reakcija na jedan onakav teroristicki zlocin?

Podići zidove između naša 3 naroda

I meni postaje odvratno. Pokazuje koliko im je stalo da budu mnogo jaki. Nije im do toga da budu vodci inzenjeri, znanstvenici i sl. nego da imaju taj osjecaj moci, snage.

Ne znam zasto. To me samo jos vise uvjerava da je trebalo zidine podignut između Hrvata, Bosnji i Srba a ne trpat ih u zajednicke drzave poput YU i BiH.

Evo ne moze jasnije: Manje ovlasti i države u rukama Bošnjaka, veća šansa za raspad BiH. Podići zidove između naša 3 naroda je najbolje rješenje a tek onda mozemo gradit neke veze koje nam odgovaraju.

Problem je što postojanjem RS Bošnjaci imaju kvazidrzavu u F. I time smo dalje od raspada.

Kad bi ih Srbi i Hrvati ovako handrili na cijelom podrucju BiH oni bi sami tražili Bošnjakistan. Time bi se riješili ove silne strane bulumente koja parazitira ovdje.

Hrvatima nije do Trećeg nego do Hrvatske, Srbima nije do RS nego do Srbije a ja vam samo pokazujem Junuzovim poučkom kako do toga doći. A valjda vam je jasno da od ovog Dodikovog odcjepljivanja nema ništa. Srpsku mijenjat za Srbiju a Treci za Hrvatsku.

IDIL vs. Republika Srpska

Tajming za "tekbir – Allahu ekber" smo osjećali kada bi nastupilo gluho doba u napadu, kada se ne bi znalo da li smo do kraja probili njihove linije, pa smo ih ovim pokličom i pucnjavom tjerali ako je koji neprijateljski vojnik negdje zaostao, jer takvi su bili najopasniji - nisu imali šta da izgube

Sjećam se kako smo mi u ratu, moja raja, od kojih niko nije bio vjernik, tekbirali prilikom napada na srpske položaje. To je bio bojni poklič za kojeg smo vjerovali da ga se neprijatelj plaši. Zato smo ga koristili, ne iz nekakvih religijskih razloga, ili zato što smo htjeli da kažemo da je islam teroristička religija, a nismo, bogami, radili ni za IDIL.

Tajming za "tekbir – Allahu ekber" smo osjećali kada bi nastupilo gluho doba u napadu, kada se ne bi znalo da li smo do kraja probili njihove linije, pa smo ih ovim pokličom i pucnjavom tjerali ako je koji neprijateljski vojnik negdje zaostao, jer takvi su bili najopasniji - nisu imali šta da izgube.

Nismo se osjećali teroristima, niti pripadnicima Alijine vojske, ni muslimanskog korpusa. Mi smo bili mladi ljudi iz Bosanske Krupe, koje su prvih dana rata istjerali iz njihovog grada. Sve smo izgubili u tih nekoliko dana, osim života. Pošto smo bili mladi, ludi, ponosni i željni da se vratimo u svoj grad, da nastavimo prekinutu mladost, bili smo spremni da za to platimo najskupljom cijenom: vlastitim životima.

U mojoj brigadi je poginulo 500 vojnika. Većina je poginula na bojnom polju, manji broj je ubijen u zarobljeništvu. Na našim ratištima nije bilo razmjene živih zarobljenika. Kada sam bio ranjen u nogu, jedino tada sam razmišljao da stavim cijev u usta i ne padnem u zarobljeništvo.

Srećom, izvukao sam se, jer je stiglo pojačanje, naša diverzantska jedinica sa Alijom i Motorom na čelu, koji su trčali uz stranu prema nama, žureći na Hasin Vrh, da vrate nekoliko zemunica, koje smo krvlju plaćali cijeli dan.

Tako je to bilo u ratu. Tekbiraš ali nisi terorista. Mi smo bili pripadnici legendarnog 5. korpusa Armije BiH, i unutar mog ljudskog identiteta ništa ne može poništiti tu činjenicu. Oslobodili smo pet (slovom i brojem) gradova, više nego cijela Armija BiH zajedno, a i Donji Vakuf su oslobodili naši zemljaci, Krajišnici, sa generalom Alagićem iz Sanskog Mosta na čelu.

Borili smo se za sebe, za grad, za zemlju, čak i za imaginarne predstave grba i zastave, nismo drugog izbora ni imali. Jer kad imaš samo život, šta drugo osim njega možeš izgubiti. Da smo imali sposobnijeg političkog lidera, sada ne bi bilo nečeg što sebe kurčevito naziva Republikom Srpskom. Ili bi je bilo, ali u razumnim količinama. Ovako se rat nije nikad završio i sada smo tu gdje jesmo. Možemo proklinjati Aliju Izetbegovića što je pristao na Daytonski mirovni sporazum u momentu kada je "hrabra" srpska vojska bježala glavom bez obzira, ili što je pristao na ime te tvorevine nastale na genocidu. Ili što se prepao NATO-bombardovanja dok smo bili nadomak Prijedora i Banjaluke.

Nije da ja imam nešto protiv takozvane Republike Srpske, nemam ništa efikasno, ali znam kako nesrbi tamo žive. Znam to bolje od dokonjaka u Sarajevu, i od ovih što pametuju na socijalnim mrežama. Znam jer sam godinama radio reportaže iz istočne Bosne. Znam kad me je policajac iz Bratunca tužio da sam mrzitelj srpskog naroda i svega što je srpsko, jer sam napisao da Bratuncem slobodno šetaju neosuđeni ratni zločinci. Nije to bila moja misao, tako su mi rekli Refik Begić i Mustafa Golić. Prvi je nakon moje reportaže na ad hoc organizovanoj sjednici Skupštine opštine odmah bio smijenjen sa pozicije predsjednika SO Bratunac. Bio je smijenjen samo zato što je meni ispričao kako se na hinjski način povratnici Bošnjaci jebu u zdrav mozak. A teroriše te tako što Srbinu uvedu struju odmah, a ti čekaš pola godine. Kinje te infrastrukturno sad kad ne mogu da te ubiju.

Taj policajac me tužio, između ostalog, što sam napisao da su stolice u kafani gdje smo sjedili bile klimave. On je to poricao i napisao na pisaćoj mašini, na ćirilici, da takvih stolica nema u modernim bratunačkim kafićima.

Ljudi koji ne pripadaju većinskom narodu u istočnoj Bosni žive u krajnjoj prepuštenosti samima sebi. Žive pravi aparthejd. Žive u getu, sa konzerviranim, nezaliječenim traumama. Moraju se ponašati kao da je sve OK, biti manji od mrava, trpjeti kada vide zločinca na ulici. Trebaju gutati svako veče vlastiti jad i nemoć, i vjerovati u nekakvu zemaljsku pravdu koja nikad neće stići. Izuzev pokreta 1. mart, tim ljudima malo ko da je pomogao.

Zašto je tragični napad i gnusno ubistvo jednog čovjeka i ranjavanje dvojice lovačkom puškom, zašto je to odmah, u sekundi, proglašeno islamskim terorizmom. Zašto su svi mediji, čak i ovi takozvani federalni, odmah unisono, papagajski, vrištali da je ubica uzviknuo "Allahu ekber" i odmah zapucao po policajcima u Zvorniku. Ovakav medijski prikaz podsjeća na najbanalniji stereotip o pobjesnjelim islamistima, premda nije utvrđeno da je ubica zaista uzviknuo Allahu ekber. Da sve bude zapetljano do kraja, pobrinula se sudbina, koja kaže da su i ubici i žrtvi očevi ubijeni kao civili na početku rata.

Meni je iskreno žao i ubice i ubijenog. I žao mi je što ih je sudbina spojila na tako tragičan način, pitanje je da li ih je mogla spojiti na drugačiji način. Uvijek me čudilo da nije bilo više ovakvih "terorističkih" napada. Nisu neriješene ratne traume krompir da ih možeš staviti u trap, pod zemlju. One će uvijek proklijati. Njihov plod će uvijek biti krv i smrt.

Faruk Šehić, BH Dani.

U mojoj brigadi je poginulo 500 vojnika.
.
.

Meni je iskreno žao i ubice i ubijenog.

Redovno kada u medijima vidim nekog ovdašnjeg „eksperta za terorizam“ brzopotezno mijenjam tv kanal, odnosno preskačem članak u novinama. Osim ukoliko nije riječ o profesoru VLADI AAZINOVIĆU, jedinom reelevantnom čovjeku koji se tim fenomenom bavi na sustavan, odgovoran i ozbiljan način.

Danas je na nekom portalu svoje viđenje terorističke pošasti u BiH, dakle svoj akademski stav obogaćen praktičnim iskustvom sa terena, obnarodovao dr. NEDŽAD KORAJLIĆ, dekan sarajevskog Fakulteta kriminalističkih nauka. Upitan da objasni šta se sve promijenilo od prvog terorističkog akta, eksplozije autobombe u Mostaru davne 1997. godine i posljednjeg - napada na policijsku stanicu u Zvorniku, Korajlić odgovara: „Učestvovao sam u rasvjetljavanju slučaja u Mostaru. O tom slučaju često sam razmišljao i analizirao stvari...“

Treba podsjetiti, ipak je to davno bilo, pola (zapadnog) Mostara autobombom je raznio teorist HANDALA, pripadnik ratnog odreda El Mudžahid Armije Bosne i Hercegovine.. Handala je kasnije uhapšen, doduše ne u selu Željezno Polje kod Žepča, gdje je sa mnogobrojnom familijom živio kod punca, nego pet godina kasnije, nakon 11. septembra, ako se ne varam, u Jemenu.

Njegov punac, zbunjeni seljak iz Željeznog Polja, kasnije je pričao kako su večer prije njegovog bijega Handali na noge stigli policajci i rekli mu da će ujutro doći drugi policajci da ga uhapse. I on je utekao da se više nikada ne vrati.

Među kojima je policajcima, onim „noćnim“, ili onim „jutarnjim“, bio tadašnji drugi čovjek kantonalne policije Korajlić, teško je odgonetati. Ali da je bio među onima koji su stotinama Handala podijelili bh. pasoše nakon rata, o tome dileme ne može biti.

Da, puno bolje bi ih Srbi handrili da nema RS... đeneral Melčet i njegova logika...

Pa borba u okviru muslimanskih naoružanih bandi je bila osnov za dobijanje državljanstva tim Arapima. Tek posle je to potpalo pod Savjet ministara čini mi se.
A imaš i zakone o zaštiti ličnih podataka...

Ne čitaj klix više.

Jaro moj. Ovakvo handrenje u cijeloj BiH je osnova za stvaranje Bosnjakistana u Trokutu. A to je pak pretpostavka da se ti u svojoj kuci jednog dana probudis u Srbiji.

@Aga Zelim imat sto je manje veze s vama. Ovo se odnosi i na Bosnje i na Srbe. Zato bih volio da Trokutistan nastane sto prije.

@Aga Zelim imat sto je manje veze s vama. Ovo se odnosi i na Bosnje i na Srbe. Zato bih volio da Trokutistan nastane sto prije.

Ne, nego da Hrvati i Srbi od BiH naprave svoju agovinu i begovinu.