ZASTO SE ISPLATI(LO) BITI HRVAT


Koliko kosta masovna podrska bosanskih Hrvata HDZ-u? Jako puno. Milijarde maraka iscurile su proteklih godina iz Zagreba, da bi zavrsile u Herceg-Bosni. Gradjani Republike Hrvatske su, na kraju, odlucili prekinuti tu praksu. HDZ je pao u Zagrebu. Mostar se jos drzi. Zbog cega? Straha? Ne. Medjunarodne urote? Ne. Politicke mudrosti Ante Jelavica? Apsolutno ne. Para? Na tragu


Pisu: Emir Imamovic i Emir Suljagic

ZAMISLITE PROSJECNU PALCU OD 700 MARAKA.
Zamislite redovne penzije i nesto deblju kovertu pred znacajniji vjerski praznik. Zamislite jeftinije komunalne usluge. Zamislite, na kraju, kako putujete u Njemacku bez vize. To vam je normalno? Pa vi ste sigurno Hrvat, i ovaj ste primjerak Dana kupili na Trgu hercega Stjepana Kosace u zapadnom Mostaru i sada se u svom automobilu, starom jedva nekoliko godina, vozite na kavu. Nije tacno?! Dobro, onda ste iz Viteza, radite u kompaniji "Economic", naravno, Hrvat ste i upravo ste obavili kupovinu u jednom od najvecih trgovinskih centara u BiH. Ako sve ovo sanjate i zeljeli biste dobiti bilo kakvu platu, racune vjerovatno ni ne placate, bez vize mozete u Tursku, Madjarsku i Hrvatsku, automobil vam je star koliko i supruga, roditelji vam u decembru primaju augustovske penzije… Pa, Bosnjace, Bosna te zove, ali ovo je tekst o onima drugim – po broju u Federaciji.

Nerealno je i neozbiljno, naravno, tvrditi kako je, za razliku od bosnjackog dijela Federacije BiH, zilava Herceg–Bosna olicenje socijalne drzave. Medjutim, nemoguce je ne primijetiti kako Hrvati, posebno tamo gdje cine vecinu, zive lagodnije i od Bosnjaka i od Hrvata iz famoznih multi zajednica. Zasto? Zato sto im je, uslovno receno, blagostanje propisano Ustavom – Republike Hrvatske. U clanu 10, poglavlja o temeljnim odredbama Ustava RH, usvojenog na dan nekadasnje JNA (22. decembra) 1990, izmedju ostalog, stoji: "Dijelovima hrvatskog naroda u drugim drzavama jamci se osobita skrb i zastita Republike Hrvatske." Ta jedna recenica, ustvari, predstavljala je svih ovih godina zakonsko pokrice za Tudjmanov rezim koji je nesebicno finansirao Herceg–Bosnu, a zauzvrat dobio stabilnu izbornu bazu i stjeciste svih mutnih operacija stranackih tajkuna. Tako je dio drzave BiH postao mjesto iz kojeg svaki zagrebacki izaslanik moze isisati sve sto mu treba, a najcesce su to bili glasovi famozne dijaspore. I na posljednjim izborima je sada opozicioni HDZ od ovdasnjih Hrvata dobio plebiscitarnu podrsku. Iz kojih sve razloga bosanski Hrvati i danas na listama za dijasporu masovno zaokruzuju HDZ?

320.000 putovnica
Niz je bezbroj puta navedenih i najcesce neutemeljenih razloga, od straha zbog bosnjacke dominacije, preko izmisljenog kompleksa kolektivne krivice i antihrvatstva medjunarodnih institucija u BiH, pa do paranoicnog vodstva HDZ–a, spremnog da i dalje prepoznaje zavjere protiv Hrvata i forsira borbu protiv "muslimanskog izlaska na more". Nigdje se, medjutim, ne spominje kako je, barem za Tudjmanova vakta, bilo isplativo biti Hrvat u Bosni i, narocito, Hercegovini. To je znacilo: visi zivotni standard, besplatno obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zastitu Republike Hrvatske, mogucnosti zaposlenja i, sto je u ovdasnjim prilikama jako bitno, putovnicu. Sve su to masno placali hrvatski (misli se na gradjane RH) poreski obveznici.

Zamrsena teorija ne odgovara na osnovno pitanje: kako je bilo biti Hrvat u praksi? Vlasnici hrvatskog pasosa, njih 320.000 u BiH, za razliku od Bosnjaka i Srba, sasvim su slobodno mogli putovati po Evropi. Naime, od evropskih zemalja, samo Danska, Finska, Izrael i Norveska imaju vizni rezim prema putnicima s putovnicom. Doduse, zbog politike pokojnog hrvatskog predsjednika, jos su Svedska i Velika Britanija "privremeno suspendirale ugovor o ukidanju viza potpisan sa RH". To "privremeno" znaci do promjene politike sluzbenog Zagreba, a taj je proces u toku! Od znacajnih prekookeanskih odredista (ne racunajuci Islamsku SR Komori, Tuvalu i Vanatu) nosiocima plavog pasosa sa malo debljim koricama viza treba ukoliko zele u Australiju, Novi Zeland i Sjedinjene Americke Drzave. U sve ostale zemlje, racunajuci ziteljima BiH tako drage i tesko dostupne Njemacku, Austriju, Italiju, Francusku, Belgiju, Holandiju, Bugarsku... Hrvati mogu uci kad god hoce.

Penzionerski status u cijeloj zemlji danas izgleda kao bozija kazna. I nju, opet, olaksavaju krvne ili administrativne veze sa zapadnim bosanskim susjedima. Penzionerima koji svoje pare primaju preko Mirovinsko–invalidskog osiguranja Herceg–Bosne koverte stizu na vrijeme – svakog prvog. Istina, najniza penzija u HB–u (105 KM) niza je od najnize u bosnjackom dijelu FBiH, ali nije daleko od istine reci kako bi Bosnjaci cije su mirovine na dnu liste dali tih 12 maraka razlike u zamjenu za cesce pojavljivanje postara pred vratima, te saznanje da ce im koverta biti deblja uoci znacajnijih vjerskih praznika. Takodjer, MIO – preko kojeg su i tokom rata obezbjedjivane mirovine za "hrvatske penzionere", ali po principu jednakosti (svima 150 DM) – ima vlastiti metod isplacivanja radnika umirovljenih nakon rata: svi oni imaju jednaku penziju. I ona iznosi 150 maraka. U posebnu grupu spadaju porodice poginulih bojovnika HVO–a te invalidi rata. Pare za njih dolaze iz Zagreba, a dijele se preko HVIDRA–e i slicnih organizacija. Ta cifra zavisi od niza faktora, ali, prema informacijama Dana, viseclana porodica poginulog vojnika moze mjesecno dobiti i do 1.900 KM. Jednako brojna bosnjacka porodica u najboljem slucaju primi jedva trecinu od tog iznosa, i to sa naznakom da ce zaostala primanja dobiti u vidu certifikata!

Osnovni pokazatelj zivotnog standarda nisu, medjutim, niti penzije, niti visina slicnih primanja, nego place zaposlenih i radno sposobnih stanovnika. E, i tu Hrvati "siju" partnerski narod. Prosjecna placa, recimo, u Vitezu (hrvatskom trgovinskom cudu) ili zapadnom dijelu Mostara iznosi redovnih 700 konvertibilnih maraka. Osobni dohoci nesto rjedje pristizu u nedokapitalizirana preduzeca, za koja je manje–vise izvjesno da ce postati predmet politickog osporavanja (kakav je npr. "Vitezit"). Hrana, odjeca i ostale potrepstine su neuporedivo jeftinije u Herceg–Bosni nego u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujuci propusnim granicama, do automobila (koji je u ova vremena statusni znak) mnogo je lakse doci. Cijena grijanja, struje ili upotrebe telefona je takodjer niza u HB. Primjera radi, ako dvoclana porodica u istocnom Mostaru dobije racun za telefon u visini od 80 maraka, cetveroclana obitelj s druge strane rijeke plati 90 KM. Isti odnos vazi i za struju, koja se, naravno, placa Elektroprivredi Herceg–Bosne, firmi po netransparentnosti jednakoj Elektroprivredi BiH.

Na posao kod Rojsa
U Herceg–Bosni iz nekog razloga ne samo da se rad vise placa nego ga, jednostavno, i ima vise. U Hercegovini filijale hrvatskih tvrtki nicu svaki dan; tamo se nalazi i najveci proizvodjac i izvoznik mesa u BiH ("Lijanovici"); jos krajem prosle jeseni napravljen je i prvi bosanski pjenusac itd. To se dijelom ima zahvaliti basnoslovnim kolicinama novca koji se slijeva preko granice, bar koliko i evidentnom ekonomskom "boomu" koji za posljedicu ima svakodnevno otvaranje radnih mjesta. S druge strane, na podrucju Herceg–Bosne, posebno u dijelovima oko Neretve, pri zaposljavanju vodi politika "nacionalne preferencije".

Cijeli je sistem, ustvari, najlakse objasniti na primjeru Viteza, srednjobosanskog gradica okruzenog modernim trgovinskim i poslovnim objektima, obasjanim neonima. U tom je gradu prije rata zivjelo 27.859 stanovnika, od toga 12.675 Hrvata i 11.514 Bosnjaka. Danas niko nema precizan podatak o broju i strukturi stanovnistva. Zna se, medjutim, kako je 5.000 Bosnjaka raseljeno. No, ako vec predstavljaju manjinu u gradu, Bosnjaci su vecinski narod u strukturi nezaposlenih. Prema sluzbenim evidencijama, ne radi ih 1.216, nasuprot 1.132 nezaposlena Hrvata. Takodjer, u opcini Vitez svi su industrijski kapaciteti ostali u hrvatskom dijelu, gdje su u medjuvremenu nastale velike trgovinske kompanije tipa FIS ili "Economic". Potonja je, inace, vlasnistvo poratnog nacelnika opcine Franje Rajkovica i trenutno je najuspjesniji i najjeftiniji prodavac elektro–materijala, zahvaljujuci cemu svih 70 radnika (mjesovitog nacionalnog sastava) ima sasvim pristojna primanja, dok njihov direktor, zajedno s ostalim poduzetnicima iz malog grada, moze bez problema organizirati glamuroznu "Vitesku noc" u Zagrebu.

Svi ovi podaci se odnose na teritorije koje su tokom rata pod "hrvatskim stijegom" i puskom na "hrvatskom ramenu obranili" pripadnici HVO–a, sprovodeci tako vojni projekt emigrantskog picmajstora iz Kanade Gojka Suska. Oni od njih koji su odlucili da ostanu u "hrvatskoj komponenti" VFBiH ne zive nista losije od svojih sunarodnjaka, ali mnogo bolje od svojih kolega iz ABiH. Ilustracije radi, kapetan ABiH ima mjesecna primanja od 800 KM, dok satnik HVO–a ima 1.600 KM. Pukovnik ABiH ima placu od 1.000 KM, a njegov hrvatski kolega po cinu dva puta vise. Dvije komponente federalnih vojnih snaga se finansiraju iz dvije odvojene kase. Casnici HVO–a nose uniforme i obucu HV–a, dok "ljiljane" odijeva "Borac" Travnik. Segregacija je vidna cak i u kuhinjama: Bosnjaci jedu proizvode ovdasnje prehrambene industrije, dok se u obrocima hrvatskih vojnika nalaze artikli sa oznakom "Product of Croatia" ( "PIK Vrbovec", "Dukat", "Sirela" Bjelovar, itd.). HVO, pored toga sto sluzi za liferovanje opreme HV–a te kaljenje buducih oficira HV–a (Roso, Praljak, Blaskic), ponekad se pojavi i kao agencija za zaposljavanje siromasnih i(li) nesnalazljivih Hercegovaca.

Taj dio posla obicno obavlja tvrtka "Monitor" iz Sirokog Brijega, ciji je vlasnik predratni vozac, a sada zamjenik ministra obrane RH Ljubo Cesic Rojs. Ta firma posjeduje masine za probijanje puteva vrijedne 50 miliona maraka, placene novcem Ministarstva obrane Hrvatske dok je njime rukovodio Susak. Jedan od najvecih gradjevinskih uspjeha joj je pravljenje ceste duge 10 kilometara, koja vodi do nove kuce predsjedavajuceg bh. Predsjednistva Ante Jelavica u selu Podprologu. Inace, "Monitor" je cesto vidjena kompanija u izradi cesta po susjednoj drzavi, gdje kamen tucaju Hercegovci – nadnicari, obuceni u uniforme famozne 66. pukovnije HVO–a.

Trgovina izmedju Bosne i Hercegovine
Sve nabrojano, medjutim, ne daje odgovor na jedno pitanje: koliko je Hrvatsku, kao apsolutnog finansijera Herceg–Bosne, kostala avantura u susjedstvu. Prvi hrvatski premijer i sadasnji kandidat za predsjednika RH Stipe Mesic u jednom je intervjuu zagrebackom Nacionalu kazao kako je iz Zagreba za Mostar svakoga ratnog dana islo oko tri miliona maraka. I aktualni hrvatski premijer Zlatko Matesa je nedavno priznao da je u miru, navodno, trosak smanjen na oko milion dnevno. Istina, zvanicni podaci Ministarstva financija Republike Hrvatske nude neke druge, znatno nize cifre, koje su, ako se saberu troskovi HB aparata, vrlo vjerovatno nerealne.

Ipak, vrijedi ih navesti. Tako je tokom 1999. godine iz Drzavnog proracuna RH za FBiH, na osnovu Sporazuma o specijalnim odnosima, odvojeno 462 miliona kuna (118.766.000 KM). Takodjer, iz istog je izvora uplaceno jos 150 miliona kuna (38.560.411 KM) "za stradalnike rata u FBiH". Treca stavka izdataka od kojih su se u Hercegovini mogli okoristiti nazvana je "Izdaci za obrazovanje djece hrvatskih gradjana u inozemstvu" i iznosi 12.387.171 kunu, odnosno 3.184.362 KM. To je valjda i odgovor na pitanje kako je moguce da se u "hrvatskim" skolama udzbenici mogu dobiti dzaba. Sada je jasno kako je HVO tokom rata i oruzje dobijao besplatno, kako Hrvati iz HB mogu imati socijalno osiguranje RH, i kako se neko iz Glamoca moze lijeciti u Splitu a da za to ne plati ni lipu.

Da li su sve te privilegije ukinute treceg januara ove godine, kada je koalicija SDP–a i HSLS–a do nogu potukla HDZ na izborima? Za precizan odgovor valja sabrati niz bitnih faktora, a oni govore kako propast nije obavezna.

BiH, naime, ostaje jedno od najbitnijih trzista za hrvatske proizvodjace. Do sada je iz te zemlje u Bosnu godisnje uvozeno roba u vrijednosti od milijardu i 250 miliona maraka. Cak 80 odsto tog prometa obavlja se preko firmi ciji su vlasnici bosanski, odnosno hercegovacki Hrvati. Isti oni poduzetnici koji imaju licence za uvoz najekskluzivnije sportske opreme ili kozmetike u BiH. Takodjer, u podrucjima s hrvatskom vecinom nalaze se i neki od najvecih proizvodnih pogona u Bosni, kakav je, recimo, "Aluminij" u Mostaru. Zatim, valja racunati i s Medjugorjem, balkanskim centrom religijskog turizma, kojeg je do sada posjetilo skoro 25 miliona ljudi. Na kraju, obim trgovine i veletrgovine u, posebno, srednjoj Bosni, dokaz je kako Hrvati umiju trgovati. U FIS–u se danas jednako snabdijevaju i Biscani i Banjalucani, dok "Economic" iz Viteza svoja predstavnistva ima i u SR Jugoslaviji.

Herceg–Bosna, dakle, ne samo da ima finansijsku perspektivu vec i suvise elemenata drzave: vojsku, policiju, privredu, skolstvo, zaseban sistem socijalnog osiguranja... S Tudjmanovim krajem otpocela je faza reintegracije Hercegovine u Bosnu. Ako njena efikasna realizacija zavisi iskljucivo od Zagreba, onda je to gotova stvar. Kako je, medjutim, u igri jos najmanje dvoje, valja u obzir uzeti i neke druge faktore. Oni, pak, neumoljivo svjedoce da politicka buducnost Bosne dobrim dijelom zavisi i od ekonomske moci Hercegovine. Kakav god da bude scenarij te price, po svemu sudeci, valjat ce rezonovati trgovacki: politicke privilegije uzurpirane od Sarajeva za ekonomske prednosti gradova zapadno od Neretve.

uskoro će 20 godina kako Emir Sujljagić čupa obrve zbog Hrvata.

tekst iz 2000. godine.

Suljagić: "Halal svaki metak Titu i partizanima"

https://www.dnevnik.ba/vijesti/suljagic ... artizanima

Veliki pozdrav iz Širokog nasem Emiru uz jednu pjesmu...
https://www.youtube.com/watch?v=9PG9U53V3uY