Zbog čega je nemoguć novi bošnjačko-hrvatski savez protiv Srba


“Srbi imaju RS, Bošnjaci imaju FBiH, a Hrvati putovnice.” Ovako je trenutačnu političku poziciju Hrvata u BiH sažeo politički analitičar portala Dnevno.ba Jurica Gudelj.

Radi se, zapravo, o stavu koji ima i vladajući HDZ BiH, koji je, prije nekoliko dana objavio priopćenje u kojem podsjećaju kako su Bošnjaci uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma “isticali kako ne žele podijeljenu zemlju”, ali i to da “baš ne žele niti dijeliti vlast sa svojim neprijateljima Srbima te su predlagali labavi savez dvaju entiteta po kojem bi Srbi sami upravljali svojim poslovima u Republici Srpskoj. ”

______piše: Vuk Bačanović l standard.rs

Kada su odnosi sa Srbima definirani, ističe se dalje u priopćenju, Bošnjaci “vlast također ne žele dijeliti niti s Hrvatima u Federaciji BiH, što će u najvećem dijelu uzrokovati današnji neravnopravni položaj hrvatskoga naroda u BiH”.

Priopćenje koje nosi naslov “Bošnjaci ne žele dijeliti vlast ni sa Srbima ni s Hrvatima” nije bilo usamljeno. Radilo se o reakciji na sastanak Dodik-Izetbgović na koji hrvatski član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH, Dragan Čović, interesantno, nije bio pozvan i na kojem su srpske i bošnjačka strana usuglasile stavove oko tzv. Mehanizma koordinacije, neophodnog za nastavak europskih integracija BiH.

Gnjev HDZ-a nije bio plod samo ovoga sastanka i, praktično, beznačajnog birokratskog dokumenta. Riječ je o tome da je koalicija SDA-SBB u Zastupničkom domu Federalnog parlamenta, uspostavila blok s bošnjačko- “multietničkom” ljevicom SDP-om i Demokratskom frontom (DF) i počela, u svim pitanjima, preglasavati HDZ.

Iako je Milorad Dodik u velikom intervjuu za bh izdanje zagebačkog Večernjeg lista izjavio da će njegova čvrsta suradnja s čelnikom HDZ-a, ostati nepromjenjena, a Bakir Izetbegović glumio konstruktivnost, Čović je reagirao neočekivano svojim standardnim manirima i mirnoćom.

Najprije su hrvatska veteranska udruženja izašla s priopćenjem da Hrvatima pripada pravo na ni manje ni više od onoga što imaju druga dva naroda u BiH, to jest na vlastiti entitet. Potom je Čović strahovito ponizio Izetbegovića, ne došavši na ugovoreni sastanak, u svrhu izglađivanja odnosa, u Konjicu, iako ga je delegacija SDA, čekala punih 40 minuta, da bi naručene bureke i ribu, na kraju, pojeli prisutni, gladni novinari.

Iako je Čović poslije tvrdo da je riječ o nesporazumu, izvori bliski njegovom kabinetu tvrde da je zaista ljut kao i nikada prije. Posebno zog toga što “povijesni sporazum” Izetbegović-Dodik podržavaju i strani birokrati, koji su ga time, kao najdosljednijeg zagovornika EU integracija, pustili niz vodu i politički obezvrijedili.

Međutim, situacija je daleko ozbiljnija. Radi se o početku kulminacije bošnjačko-hrvatskih razmirica u Federaciji BiH, primirenih Washingtonskim sporazumom, koji je prekinuo građanski rat HVO-a i AR BiH i ponovo započetih 2000. ustavnim reformama Roberta Barryja nekadašnjeg šefa misije OESS-a u BiH, koje je od 2002. . u djelo provodio visoki predstavnik MZ Paddy Ashdown.

Radi se o odredbi prema kojoj se Dom naroda Federalnog parlamenta popunjava iz reda delegata kantona dovela je do situacije da u županijama s bošnjačkom većinom bošnjačke ili građanske socijal-liberalne stranke mogu istaknuti bilo kojeg kandidata kojeg izaberu Bošnjaci, pa čak i onog koji je Bošnjak, ako se on za tu priliku izjasniti kao Hrvat, koji onda u Domu naroda, po nalogu stranaka iz većinski bošnjačkih kantona, može poslužiti kao instrument preglasavanja izaslanika iz većinski hrvatskih kantona.

Ovakva mogućnost, a zatim i dvomandatno biranje SDP-ovca Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH većinskim glasovima Bošnjaka, doveli su do trajnog animoziteta Hrvata prema savezu s Bošnjacima, koji poprima tolike razmjere da se u mostarskim kuloarima može čuti priča da bi hrvatskim županijama bilo politički oportunije da se pripoje Republici Srpskoj, ukoliko bi im vlasti ovoga entiteta priznale pravo na posebnu izbornu jedinicu, financijsku i prosvjetnu autonomiju.

To mogu biti tlapnje, ali tlapnje koje svakako ukazuju stupanj mimoilaženja među nekadašnjim političkim i ratnim saveznicima. SDA i HDZ su, slijedeći neke ranije političke tradicije, organizirale nelegalni referendum za otcjepljenje BiH od Jugoslavije. Dakako da su, u tom procesu, i jedna i druga strana gledale isključivo vlastite interese, ali je očito da su se s mrtvorođenčetu zvanim BiH ponajviše unesrećili Hrvati, budući da im se sudbina veže za jedini neostvreni politički cilj Franje Tuđmana: teritorijalno proširenje Hrvatske.

Štoviše, neovisna BiH je ponajviše doprinijela konačnom razdvajanju interesa dvije etno-konfesionalne grupe. Iako će narodnjačke bošnjačke elite u javnosti i dalje nastupati sa stavom da se mora poštovati izborna volja hrvatskog naroda, svako, barem površno, upućen u sadržaje sastanaka različitih frakcija bošnjačkih partija zna da se neproklamovani ciljevi Sarajeva sastoje u eliminaciji Hrvata kao ozbiljnog političkog takmaca i njihovo de-facto svođenje na nacionalnu manjinu, koja će se, zahvaljujući hrvatskim dokumentima, postupno iseljavati u Hrvatsku, što implicira da bi Bošnjaci, vremenom, kontrolirali cjelokupnu Federaciju, odnosno 49 posto teritorija.

Budući da su u HDZ-u vrlo dobro obaviješteni o ovakvim nastojanjima bošnjačke elite, svako trajno bošnjačko-hrvatsko sporazumijevanje je, zbog sveopćeg nepovjerenja i bošnjačke pozicije jačeg, osuđeno na propast. Tako je, konačno, završena politička ljubav započeta još u 19. stoljeću kada su rasistički pravaški i nešto umjereniji hrvatski nacionalistički krugovi maštali o dvokonfesionalnoj katoličko-muslimanskoj hrvatskoj naciji, a koju je Ustaški pokret, preko noći, pokušao realizirati nakon uspostave NDH.

I doživio fijasko, što zbog prebrze propasti ustaške države, što zbog nevoljkosti velikog dijela muslimanske uleme i intelektualnih krugova da se, osim oportunistički i protokolarno, priklone hrvatstvu kao izrazito rimokatoličkom ideološkom proizvodu. Danas je od cijele priče preostao samo crnokošuljaške-tragikomični lik Gačanina Zlatka Hasanbegovića u Hrvatskoj, ponekog pravaša u Zapadnoj Hercegovini i određenih unitarističkih krugova u Sarajevu koji, unatoč narodnjačkom ili nešto više socijal-liberalnom bošnjačnju i dalje simpatiziraju ustaškog komandosa, zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića, samo zbog toga jer je, za razliku od HVO-a, iskazao lojalnost Aliji Izetbegoviću.

Simptomatično, njegovu je sliku u svome kabinetu držao Željko Komšić, ta bošnjačko-hrvatska jabuka razdora. Kada se sve rečeno uzme u obzir, jasno je da od neke nove bošnjačko-hrvatske osovine nema ništa.

Zbog čeg bi Hrvati dopustili Bošnjacima da se, eventualno, obračunaju s Republikom Srpskom i Srbima generalno, pa da onda postanu još ugroženija manjina u bošnjačkoj državi? Može se reći da je “ljubav” zaršila baš kao što je i počela 1899., kada je mladi Antun Radić, bilježio napredak hrvatske tari među bosanskim i hercegovačkim muslimanima, te zabilježio svoj razgovor sa Mustaj-begom Kulenovićem.

” ‘Čuj, Moj Muhamed (Muhamed-beg Kulenović op.a.) kaže, da je Hrvat. I ja bih bio, samo ne znam, što je to. Ja se bojim, da ne bude i gore. Reci mi ti pravo, što je T’o “. (…) Kad me je ono pitao za Hrvate, rekao sam mu, da se čudim, što je zaboravio to ime: ‘ta ovo je (današnja Bosanska Krajina op.a .) – rekoh bila Hrvatska prije tri sta i toliko godina. ‘A on mi odvrati:’ A što ti mi znamo Ja znam, da sam Turčin, pa eto. ‘

Nema sumnje da će birokratski Mehanizam koordiacije na kraju biti dogovoren sa svim hrvatskim primjedbama i zahtjevima, ali to neće promijeniti mnogo puta demonstriranu realnost u 117 godina koje su protekle od ovoga razgovora, a to je da je svaki pokušaj približavanja Bošnjaka i Hrvata, najprije ljutih krajišnika svojih imperija, pa tek onda lokalnih pregovarača, unaprijed bio osuđen na propast.

Zbog čeg bi Hrvati dopustili Bošnjacima da se, eventualno, obračunaju s Republikom Srpskom i Srbima generalno, pa da onda postanu još ugroženija manjina u bošnjačkoj državi?

Zanimljiva teza. Osobno, da sam vođa Muslimana dogovorio bi se sa Srbima nauštrb Hrvata u BiH (što se i događa). Hrvati u BiH osim što su lakši zalogaj, jer doslovno nemaju nijednog saveznika, žive i na poželjnijem području.

Muslimani bi tako ostvarili nekoliko ciljeva:
1. Stvorili bi jedno kompaktno područje gdje USK ne bi bio odvojen od ostatka matice.
2. Naslanjali bi se na Dalmaciju koja će u budućnosti biti sve više ekonomski aktivna, samim time će biti veća potreba za sezonskim radnicima, čime će Muslimani preko granice imati veću mogućnost sezonskog zapošljavanja, pa makar i trećinu godine. Tako će Husein iz Ljubuškog imati dovoljno novca za financiranje nove ženine burke, a usput će i prehraniti 5-ero djece.
3. U nekom budućem geopolitičkom razračunavanju imali bi priliku osvojiti dijelove priobalja, i tako postati pomorska nacija.

Ukratko, bolje ići niz Neretvu nego niz Drinu.

To samo možeš sanjati da će Hrvati ginuti za vas da osvajate BL, Franjo je bio dovoljno pametan tada a ne sad kad Hrvati imaju problema s depopulacijom da naša mladost gine za vaše ciljeve.

Isto tako grdno se varate ako mislite da će Hrvatska i NATO dopustiti stvaranje islamskog kalifata

Dobro pitanje kada se gleda iz perspektive BH Hrvata. Ali BH Hrvati su mali dio ukupnog hrvatskog naroda.

Hrvatska (bez obzira da li se gleda is perspektive "NATO" ili iz perspekrive "VATIKAN") pokazuje i dokazuje da joj je veća prijetnja rusija/pravoslavlje nego što im je bitno da zaštite taj manji dio svog naroda.

Uostalom, u zamjenu za saradnju u borbi protiv Srba, Bošnjaci bi lako mogli odustati od dijelova BiH gdje su Hrvati većina. U tome i jeste poenta cijele priče. Bošnjaci će bez ikakvih problema pustiti ili Srbima ili Hrvatima dio BiH ALI samo jednima dok bi od drugih onda uzeli sve. Recimo, Bošnjaci bi sutra pustili RS da se odvoji kada bi bili 100% sigurni da će im ostati cijela Federacija. Ali nisu sigurni da Hrvati neće onda htjeti svoj dio (ustvari sigurni su da će htjeti) pa zato ne mogu pustiti ni RS. Isto tako Bošnjaci će sutra pustiti Hrvatima da uzmu svoj dio ako će im Hrvati pomoći da Srbe natjeraju u novu Oluju.

Ciljevi operacije su bili:
- sprječavanje topničkih udara na Pounje i Hrvatsku Kostajnicu kako bi se ubrzao povratak proganika i povećala sigurnost na tom području,
- stavljanje rijeke Une i Unske pruge pod nadzor HV-a i Armije BiH,
- odbacivanje srpskih snaga prema Prijedoru i Banjoj Luci čime bi se zauzelo više teritorija i time osigurale bolje pozicije pred predstojeće pregovore,
- jedan od tajnih ciljeva je bio da se ne dopusti 5. korpusu ABiH izlazak na rijeku Savu.

Rijeka Sava je plovna tek od Bos. Broda. Dotle je mala recica, koju pune Vrbas, Bosna i druge pa je za plovidbu barzi podesna.

Robbi ti ulazis u neke moje stvar, koje mi je MoS zabranio, ali sve ide ka tome sto kazes. Strah, nervoza, histerija kontra Alahove djece.

Bosnje prete sultanovim nosacem avijuna Sulejman Velicanstveni ispred NeHuma, uz pratnju raketnih krstarica Hurem i Ajsa.

I Bakir bi volio biti guverner jedne velike turske provincije. Puno veće nego što Bošnjaci drže sad, a nema izbora da se sa tim zahebava. Erdogan ga postavi direktno.

Lol.

Ali za ozbiljno, najveca opasnost za Bosnjake dolazi upravo od Erdogana. To je jedini covjek koji ima u glavi ideju raseliti Bosnjake iz BiH. Turska vodi demografsku bitku vlastitog opstanka, Erdogan se bori demografski protiv Kurda, i Turkmene u Siriji nije branio ni jednim vojnikom, nego im je samo podijelio drzavljanstva Turske. Ne samo njima, nego cak i Arapima koje ce pokusati asimilirati u Turke. Bosnjaci su vec jednom (oko 1900.) posluzili turcima kao demografski bazen. I dobro su posluzili, vecinom su planski rasporedjeni po istocnim vilajetima, mada naravno svi su htjeli u Istanbul ali nisu svi bili te srece. Bosnjaci su savrseni Turci, daleko bolji nego Arapi. Milijun Bosnjaka u Turskoj dati ce Turskoj par dodatnih udisaja zraka, par dodatnih godina predaha pred Kurdima.