Pa KŠC kao osnovna škola bi mogla bit na selu. Ako si prolazio kroz Šeer a vjerujem da jesi sigurno si vidio osnovnu školu na Ponijevu. Samo što je po meni to malo debilno jer je samo za 4 razreda. Da se mene šta pitalo ja bi kraj šerske crkve otvorio osnovnu školu za 8 razreda koja bi primala svu djecu iz Šeera. Na to se odnosilo. A što se tiče srednje škole to je ipak logičnije da bude u gradu samo velim kako će ta škola kao katolička bit "prihvaćena" od strane gradskog stanovinštva koje se posve razlikuje od onog prijeratnog a to znaju svi.

Hrvati čekaju pomoć za povratak u Doboj

Doboj - Na područje dobojske općine do sada se vratilo oko 3.000 Hrvata, ali još oko 300 čeka na obnovu stambenih jedinica.

To je i uvjet da bi se prijeratni stanovnici vratili u ranija mjesta življenja, a najviše zahtjeva podnijeli su nekadašnji stanovnici naselja Johovac, Komarice, Foča, Vranduk, Bukovac, Veliki Prnjavor, Dragalovci i Prisade.

Osim obnove kuće neophodno je da im se popravi ili izgradi neophodna infrastruktura.

Nedovoljna sredstva u lokalnom i entitetskom proračunu su stalni problem povratnika.

"Puno očekujemo od donatorske konferencije i kredita od kojeg bi i RS trebala dobiti oko 110 milijuna maraka. Onda će tek biti prostora za pravi, održivi, povratak", smatra Luka Miloš, predsjednik Mjesne zajednice Komarica.

U ovoj godini u proračunu RS-a za povratak Hrvata u taj bh. entitet planirano je 170.000 maraka.

Kada je u pitanju općina Doboj, povratnicima Hrvatima pokušat će osigurati asfaltiranje cesta i popraviti elektromrežu.

"Još se čeka na to kolika će biti sredstva Republike Hrvatske, s obzirom na situaciju koja je kod njih. I na razini BiH još nisu definirana raspoloživa sredstva", kaže Zdravko Petrović, predsjednik Skupštine općine Doboj, uz tvrdnju da će ta lokalna zajednica pomoći povratnicima kao što je to činila i ranije.

Da Hrvatska ima razumijevanja za potrebe povratnika te da podstiče povratak i sudjeluje u projektima obnove, donacijama građevinskog materijala, potvrdila je i generalna konzulica Republike Hrvatske sa sjedištem u Banjoj Luci Dunja Jevak prilikom nedavnog posjeta povratnicima u dobojskoj općini.

"Postoji razumijevanje za proces povratka na područje općine Doboj. Ljudi su sve više zainteresirani za povratak u predratne domove i na tome se radi, a postoji dosta toga što se u infrastrukturi mora napraviti", kaže Jevak.
Uz to je neophodan i veći angažman u zapošljavanju povratnika jer samo tako oni koji se vrate imat će od čega živjeti.

Reportaža: Dani u Derventi

Bogomolje do neba, a kuće ispod koljena

Nestvaran susret s ljudima koji se nakon krvavog rata opet dijele na Dervenćane i one druge. A svuda oko veleljepnog trga u centru grada ratne ruševine porodičnih kuća i poslovnih objekata derventskih Bošnjaka i Hrvata, od kojih se neke gotovo i ne vide od korova i ižđikljalog šiblja

Nebrojena ratna zgarišta duž magistrale od Doboja, zapravo negdje od Kotorskog pa sve do Bosanskog Broda, koja su i bila povod odlaska u Derventu, danas djeluju cinično čisto, baš nadrealno: snjegovi i kiše sprali su crne tragove ljudske prljavštine, ali su se zato godine obrušile na čiste ruševine hiljada života. Ispostavit će se, međutim, da svi jednodnevni utisci iz Dervente mogu stati u knjigu jedinstvenog naslova realni nadrealizam, ili nadrealni realizam, svejedno.

Prvi takav prizor čeka vas na centralnom gradskom trgu. Pedesetak metara jedna od druge do neba se uzdižu vrhovi pravoslavne, katoličke i islamske bogomolje, s tim što su mermer i kovana željezna ograda ove potonje baš ispod čekića. Inače, sav trg popločan je mermerom, iz kojeg na svakom koraku vire kablovi na koje će narednih dana biti postavljeni kandelabri i centar ovog grada učiniti možda najljepšim u regionu.

Međutim, svuda oko ovog trga, tu u centru Dervente oči bodu ratne ruševine, od kojih se neke gotovo i ne vide od korova i ižđikljalog šiblja. Poput ovih porodičnih kuća i poslovnih objekata odreda u vlasništvu derventskih Bošnjaka i Hrvata, početkom rata poravnjene su bile i sve tri spomenute bogomolje. Najprije su Hrvati i Bošnjaci zajednički srušili pravoslavnu crkvu, da bi im nedugo potom Srbi uzvratili istom mjerom. Krenule su ulične borbe sve dok rijeka Ukrina nije postala linija razdvajanja...

Dva-tri ratna druga

Danas u Derventi nije teško naći sagovornika, ali samo ako se ne priča o ratu. Dervenćani kao da se stide ratnih dešavanja, ali prošlost se ne da retuširati niti neke njezine epizode izbrisati gumicom. Zato se o Derventi može napisati bezbroj novinarskih priča a da svaka bude tačna, mada u kontekstu svaka djeluje nadrealno.

Može to, recimo, biti priča o Eni Mujkiću: stara garda građevinskih tehničara, danas penzioner i ratni vojni invalid. Otkad mu je u ratu srpski metak prosvirao koljeno, vuče nogu pri hodu. Svejedno se među prvim Bošnjacima vratio u rodni grad. Nasred trga sretne se s nekim muškarcem, zagrle se, a onda mi Eno predstavlja čovjeka:

“Ovo je moj prijatelj Miroslav Vuković, Dervenćanin, zajedno smo odrasli. Kad sam se vratio, Miroslav mi je prvi prišao, izgrlio me i izljubio. A ratovali smo jedan protiv drugog. On ti je bio vođa Ravnogorskog četničkog pokreta u Derventi...”

“Ama, kakav, četnički vođa, Eno, ne zajebavaj”, kroz smijeh će Miroslav. “Jesam do prije dvije godine bio ravnogorac, ali iz rojalističkih uvjerenja. Ja sam oduvijek bio rojalista. Nikad nisam bio ni fašista, ni nacionalista. Bio sam učesnik rata, ali to nisam bio. Isti su takvi moji prijatelji koji su bili na drugoj strani, Muslimani i Hrvati. Viđamo se danas, susrećemo, sjedimo skupa. Jednostavnije pričamo mi koji smo učestvovali u ratu, nego oni koji nisu. Jer mi međusobno pričamo otvorenih karata i zato se ne svađamo. Mi znamo sve, znamo i kompletnu pozadinu cijele ratne priče, a oni...”

Kako je biti ravnogorac oženjen Hrvaticom, a prijatelj sa Bošnjacima?

“Divno”, odgovara Miroslav, a Eno dodaje: “Najžalosnije je to što se više ne prepoznajemo kao ljudi. Sad smo samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, samo pravoslavci, katolici, muslimani. Izgubili smo svoja lična imena, vlastiti identitet.”

O Derventi se može napisati i kroz priču o kinezima; poslije rata došli u Derventu neki novi ljudi, Srbi uglavnom, ali za razliku od domaćina nisu govorili to, tu ili koji, nego toji, tuji, kuji pa ih braća po krvi i jeziku začas pokrstiše.

Danas imaju čitav jedan kvart koji se zove kineska četvrt. U nju se s jedne se strane ulazi kroz uski pasaž ispred kojeg svako predvečerje, osim za ružna vremena, na svojim stolicama sjede Slavica Deronjić, Siba Hidanović i Mara Danilović. Tri prijateljice i komšinice različitih nacionalnosti koje je rat razdvojio sada su opet zajedno. Kad zasjednu na svoje plastične stolice, ništa i niko im ne može promaći.

I o njima se priča može napisati, baš kao i ugostitelju Živku Tadiću. Kao i prije rata, Živko i danas svakog Božića priredi svečarski ručak za ekipu u kojoj su pomenuti Eno Mujkić pa onda Pašo Suljević, Fahir Turhanović, Salko Halilović, Edhem Krecić...

Kućna baštica Hane Kazije

Ali, Derventa je i priča povratnice Hane Kazije. Evo je:

“Rat sam provela svugdje, samo nisam bila u Derventi. Četvrtog aprila devedeset druge izašla sam odavde u Hrvatsku, bila u Češkoj, u Njemačkoj, u Lukavcu u Federaciji i na kraju došla ovdje, svojoj kući najljepšoj na svijetu. Ovdje, u istom dvorištu, bile su tri kuće. Sve tri su izgorjele do temelja. I radnja, ćevabdžinica. Moj muž Ferzudin držao je ćevabdžinicu, svi su je hvalili. Ovu kuću smo obnovili prije tri godine. U stvari, vratili smo se 2008. na zgarišta, onda malo naše donacije, malo opštinske i sad smo opet u svome. Moje komšije, oni su moji bili i ostali. Ni brat ni sestra mi nisu k’o oni.

Moj Ferzudin ima invalidsku penziju 158 maraka. Imao je tri udara i ostao invalid. Bio je privatnik. Ja sam 18 godina radila u dječijem obdaništu, ali nemam nikakva prava. Sada živimo u kući obnovljenoj na temeljima roditeljske. Ona baštica tamo, ono nekoliko struka krompira i paradajza, koja mrkvica i stručak peršuna – tu je bila naša kuća.

Kao izbjeglica u Lukavcu nisam imala nikakvo pravo. Nikad tamo nisam dobila ni marku, čak me nikad tamo nisu ni prijavili da sam živjela. Kao okasnila sa prijavom. Kad sam pošla ovamo, iz Federacije mi dali samo ispisnicu da izlazim. Odem ovdje u Opštinu kod našeg načelnika Milorada Simića, divan čovjek, naš Dervenćanin, ne pita kako se zoveš. Tako smo dobili donaciju, ja mislim da je Hrvatska. Uradili mi kuću, manju, a onda mi dodali para pa dogradili ovu. Još ništa nije završeno, ali ja sam s mojim Dervenćanima i meni prelijepo.

Za Ferzudina sam sve ja izganjala, i penziju, tuđu njegu i pomoć, sad će početi da je dobija. To je 80 maraka mjesečno. Jednom sam sam dobila i jednokratnu pomoć sto maraka i to je dobro došlo za struju i vodu. Telefon i televizor nemamo. Nema para.

Meni doktor kaže da Ferzudin ide u Doboj da snimi glavu. Odakle nam šezdeset maraka da platimo, plus prevoz! Tako je ovdje sa svim invalidima, sa svim bolesnicima. Onaj ko ima para da plati taj će i otići doktoru. Ja, koja imam preko muža osiguranje, ja nemam nikakve povlastice, ništa. On može otići ljekaru, ja ne mogu. Tako je ovdje svima, bez obzira koje su nacionalnosti. Jednostavno, ovdje socijalno nije riješeno. Moj muž je imao tri udara, teški je invalid. Doktor kaže da bi svaki dan trebao da dođe na terapiju, ali odakle mu pare da plati taksi da ga odveze i da ga vrati! Znači, sjedi i trpi dok ne umreš.

Kažu mi da puno pričam, ali onaj ko me sluša znaće šta govorim. Pa nek’ uzme ono što mu se sviđa, a ono što ne valja nek’ baci u Ukrinu.”

Zajedno do starog

Povratnik u rodnu Derventu je i Fadil Pelesić, koji ovako priča:

“Kao izbjeglica u Münchenu sam 1992. upoznao fra Marka Oršolića. Kad smo se moja supruga Milica i ja vratili u našu Derventu, formirali smo IMIC, koji je i danas jedino multinacionalno društvo u Derventi. Mi smo ti koji razbijamo tabue, povezujemo ljude... Zapravo, mi se trudimo da živimo kako smo i prije živjeli. Zato se ne dijelimo ni po vjeri, ni po naciji, ni po partijskoj pripadnosti.

Prošle godine smo organizovali 18 manifestacija, sve u dobroj mjeri zahvaljujući načelniku Simiću. Iako je iz SNSD-a, a ja iz SDP-a, odlično se slažemo i sarađujemo. Organizovali smo gostovanje East West teatra iz Sarajeva, doveli smo Đurđicu Kovalj iz Madrida, imali smo izložbu slika tridesetorice autora... U stvari, mi okupljeni oko IMIC-a pokazujemo da je Derventa jednostavno drugačija u odnosu na sve druge gradove u BiH. U ovom kraju je Austro-Ugarska udarila dobre temelje kad je u pitanju industrija, Derventa je grad u kome je bila prva direkcija bh. željeznica, gdje je izgrađena prva tekstilna industrija u BiH...

U mnogo čemu smo bili prvi, ali smo u prošlom ratu među prvima sve te atribute izgubili. Sad vraćamo dio te tradicije. Recimo, već šestu godinu organizujemo večeri duhovne muzike. Tamo nastupa grupa Islamske zajednice iz Dervente, na prvoj je nastupila grupa katoličke crkve, pravoslavci malo zatežu, ali mi to nadoknađujemo na drugi način. Moja Milica i ja smo formirali hor koji sad djeluje pri Udruženju penzionera. To je multinacionalni hor, mi pjevamo ilahije, kaside, katoličke i pravoslavne pjesme. Naš gost je bio i fra Ivo Marković, i njegova Pontanima je bila kod nas u gostima.

Mi smo uveli jedno priznanje koje se zove Derventsko srce. Na taj način želimo da se zahvalimo ljudima koji su gradili ovo zajedništvo u Derventi. Prvi nosilac tog priznanja je bio Abaz Arslanagić, pa doktorica Milka Lasić, najpoznatiji pjevači izvorne muzike Ilija i Marko, Fadil Fajko Džinić, Mehmed Ađulović, Husein Jusufbegović, Zvonko Biljecki iz Zagreba, Stana Nagradić, Branko Omazić, Radovan Pazurević, porodice Bjelić i Puljizović, Milijana Žunić i Gradski hor...

Poslije onog rata pop Novo, velečasni Momčilović i efendija Tarabar stalno su zajedno pili kafu u centru grada, kafanu smo zvali staklenik. To je relaksiralo ljude. Kad oni mogu, što i mi ne bi mogli, rezonovali su. Onda došao neko ’92. pa kaže ne može, ali to ne prihvataju svi u Derventi. Recimo, žene iz Hora pravoslavne crkve pjevaju ilahije u našem horu. Crkveni hor je vodila Milijana, a ista ta Milijana je vodila i naš hor. Ili muslimanski hor iz Maglaja gostuje kod nas pa koncert završava katoličkom pjesmom Tiha noć.

Takvi susreti nastavljaju se ceker sijelom: svak od kuće donose hrane i pića, lijepo serviramo i pjevamo do zore. Pravo bratstvo i jedinstvo.”

Hrvatska strana priče

Taj nestvarno sladunjavi okus dervenćanske priče iz usta Fadila Pelesića, međutim, netragom nestaje nakon što se s novinarskog diktafona skinu riječi predsjednika SO Derventa Ilije Zirduma. Evo i njih:

“Hrvatskih ruševina u Derventi i ovom kraju biti će sve dok ne istrunu. Ali, ali trunu sporo, cigla teško propada. Ljudi su već na drugim mjestima.

Prohodao sam svuda po Njemačkoj i Hrvatskoj, a vratio sam se ovdje prije devet godina i sto posto sam siguran da niko nema posebnu želju da se Hrvati vraćaju u Posavinu, pa i u Derventu. Jeste Davor Čordaš rekao neki dan da 83 hiljade ljudi želi da se vrati u Republiku Srpsku, ali Davor Čordaš i ja smo dvije različite priče, dva različita svijeta. Ja sam se ovdje vratio bez ičije pomoći, svojim novcem i svojim razlogom, a svi ostali, pa i Davor Čordaš, oni od toga prave politiku. Ovdje niko iskreno ne govori o povratku, odnosno ne radi za povratak.

Koliko se Hrvata dosad vratilo u Derventu? Morati ćete to sami istražiti. Znate li zašto? Svaka brojka izrečena od bilo koga koristi nekom drugom za manipulaciju. Ja ne želim učestvovati u tome. Ja znam da ovdje nema ljudi koliko bi bilo normalno da se vraća na određene prostore. U svijetu se poslije ratova ne vraća više od 15 posto prognanih i izbjeglih. Ali da je ovdje 15 posto predratnih Hrvata, onda bi to bila druga priča.

Vi govorite o ostacima par stotina kuća pored puta. A znate li koliko je hrvatskih kuća ovdje bilo? Preko četiri hiljade! A vi kad idete od Doboja do Broda prođete samo kroz par hrvatskih sela. Općina Derventa ima 57 sela, 29 je većinski hrvatskih, dva većinska bošnjačka, jedanaest manjinskih. Pa ne može 30 hiljada ljudi da se useli pored puta!

Ja ovo radim da bih nekako pomogao onima koji su se vratili. Onima od kojih ste čuli koliko ih kao želi da se vrati poručite da bi samo u Derventi trebalo obnoviti kuća koliko je nedavno na donatorskoj konferenciji u Sarajevu raspoređeno na cijelu BiH. A gdje su ostale? Samo u Derventi ima zahtjeva koji su stari osam do deset godina i oni se ovim tempom po kome planiraju ministri poput onoga što ste ga spomenuli ne mogu riješiti za 300 godina. Pazite, u Derventi je zadnjih četiri, pet godine prosječno za Hrvate obnovljeno pet kuća godišnje. A 1.260 ih ima na spisku, plus onih 350 što smo ih neki dan prebrojali u Federalnom ministarstvu, ima ih jedna hiljada koje leže u ministarstvu u Zagrebu... Pa, o čemu mi to pričamo!

Ali, i Hrvati i svi ostali koji su se vratili u Derventu, došli su da umru ovdje, da ih djeca ne moraju dovoziti na tabutu.

U vrijeme kada sam se ja vraćao prije deset godina nisam se nikome imao obratititi u Derventi. Imao sam od Norveške vlade 17.500 maraka i organizaciju iz Tuzle koja će mi obnoviti kuću. Sve poslije toga uložili smo ja i djeca. A ovi što imaju nekakvu funkciju pa pričaju, oni nemaju pojma o čemu se radi. Svaki izbjeglica i povratnik je priča za sebe, o svakom od njih možeš romane pisati.

Zato ja neću da vam pričam. Hajde neka mi neko u BiH izračuna koliko je onih 15, 20 milijardi koliko je došlo za izbjegla i raseljena lica potrošeno baš u to. Čuj, ne znaju u šta su potrošili tolike milijarde. O čemu mi to govorimo?

Vi meni kažete šta ste vidjeli pored puta. Ništa vi niste vidjeli! Da ja vas skrenem malo dalje od glavnog puta, po sokacima, pa da vidite koliko je ruševina za koje niko ne zna da postoje. Od 517 kvadratnih kilometara opštine Derventa, nekih 250 kvadratnih kilometara je raseljeno. Ako je iz jednog sela protjerano desetero ljudi, ta sela se tretiraju isto kao i oni koji su protjerani iz deset sela sve jedno do drugog.

To nije isto. Ali, da bi se nešto uradilo, da bi se uspostavio sistem koji bi mogao funkcionirati, tu se ne smije krasti. Vi znate da mi živimo uglavnom od toga koliko je ko ukrao. Ne u ratu, nego poslije rata. U Derventi su, kad su u pitanju sela, sve kuće porušene poslije rata. U ratu se Derventa granatirala s tri, četiri strane, ali sela nisu. Sela su poslije rata poravnata sa zemljom. I znate kako se to tretira? To se sada tretira kao vraćena imovina. A svaka takva kuća ovdje je ispod koljena.”

da odgovorim onom bosancu iz posavine i ostalim bosancima sto blatuju jablanicu i konjic bosancerosi jablanica i konjic su u hercegovini uvijek smo se izjasnjavali kao hercegovci svi mi hrvati iz opcine jablanice i konjica i ramljani isto govore da su hercegovci samo par neki sela gore na sjeveru nisu i u konjicu se cuje ganga i ivan sedlo je granica i bogami jablanica i konjic nisu srednja bosna vec sjeverna hercegovina nikad se nije govorilo da je to srednja bosna i neretva ide iz konjica i hercegovacka rijeka trebisnjica ko vam je kriv sto niste ercegovci nego bosanci

sa kim se ti bjedo raspravljaš??? o čemu ti? za mene je rama bosna, konjic i jablanica su hercegovina, a mi nežalimo, nego smo ponosni što smo bosanci.

rama nikad bosna. trci preko makljena pa se deri da si bosanac

zasto silom hoces da rama bude bosna kad je hercegovina pripada hercegovackom neretvanskom kantonu svi iz rame kazu da su hercegovci i ganga se gore sigurno se sramite sto se bosnaci pa i ramljane hocete da budu bosanci ko vi bosancetine ivan sedlo - makljen su granice

Tomislavgrad pripada Bosni, odnosno Zvršju i ima prirodnu granicu prema Posušju, koje je u Hercegovini. Rama je u prastarim dokumentima zabilježena kao sinonim za Bosnu te se i grb označuje kao grb "Ramae seu Bosnae" (Rame ili Bosne). Jablanica prije pripada Rami nego Hercegovini, a Konjic je iznad Jablanice. No, zar je to važno: jednako je vrijedno biti i Bosanac i Hercegovac.

rama nikad bosna. trci preko makljena pa se deri da si bosanac