Prvi hrvatski profesionalni pisac, rodio se u Senju kao sin graničarskoga časnika, potomka njemačkih doseljenika iz Alzasa, i majke Hrvatice. Osnovnu školu završio je, pretpostavlja se, u rodnome gradu, u kojemu je još vladala glagoljaška tradicija i ugođaj, jer je još god. 1248. senjski biskup dobio od pape povlasticu, da se u njegovoj biskupiji smije služba božja obavljati narodnim jezikom. Kod jezuita u Zagrebu pohađa gimnaziju; završivši šesti razred (retoriku) prekinuo je školovanje i otišao u Rim. Neki drže, da se zbog simpatija spram pobunjenika Zrinskog i Frankapana morao skloniti iz domovine. U hrvatskome (ilirskom) zavodu upoznaje znamenitoga povjesničara Ivana Lučića, a potom ga susrećemo u Kranjskoj u mjestu Bogenšperk kraj Litije, gradu baruna i glasovitog polihistora Ivana Vajkarda Valvasora, pod utjecajem kojega počinje proučavati domovinsku povijest i zemljopis. Kod Valvasora izučava, pored ostalog, tiskarsko umijeće, svladava izradbu bakroreza i njemački jezik. Još za života je stekao glas najučenijega čovjeka u Hrvatskoj, ime kojega je daleko prešlo granice domovine.
God. 1677. napisao je raspravu o rodu Gusića, koja je objavljena tek 1681., a iste godine izašle su mu u Ljubljani prigodne pjesme u slavu Aleksandra Mikulića, zagrebačkoga kanonika, kasnijeg biskupa i njegova znanca. Došavši na glas u čitavoj Hrvatskoj poradi učenosti, rodni ga Senj odredi god. 1681. za svoga poslanika na Ugarski sabor u Šopronju. Zalaganjem na saboru, kasnije u Beču, uspio je ishoditi od kralja 19. travnja 1683. svečanu povelju kojom se Senju jamče njegova prava koja je od starine imao, kako bi se grad zaštitio od samovolje generala i senjskoga kapetana Herbersteina, kojega je, radi njegovih nasilničkih postupaka, zamrzio. U doba rata protiv Turaka sudjeluje u borbama, postaje časnikom u taboru bana Nikole Erdödyja u Međimurju, sudjeluje (1683.) u zauzimanju Lendave i Sigeta. Poslije rata ban ga uzima za svoga dvorskoga časnika; na banovu dvoru u Obrežu (Turopolje) upoznaje Adama Zrinskoga, sina bana Nikole, koji će poginuti kod Slankamena u boju s Turcima, ali od austrijskoga metka. Imenovan je ličkim podžupanom (čast bez prave važnosti), a Hrvatski sabor ga proglašuje svojim zastupnikom u radu povjerenstva za razgraničenje s Venecijom i Turskom; međutim, uza sav prijegor i veliko znanje, koje nije dovoljno korišteno, granice su utvrđivane na štetu Hrvatske, što ga je silno ljutilo i žalostilo.
.............
Ovo najpoznatije Vitezovićevo historiografsko djelo, koje uz posvetne tekstove u stihu i prozi obaseže tek 32 stranice, objavljeno je siječnja mjeseca god. 1700. u Zagrebu na latinskom jeziku. Brošura je vjerojatno bila samo nacrt za buduću knjigu, koju nije stigao napisati. Njezin izvorni, latinski, naslov glasi: Croatia rediviva regnante Leopoklo Magno caesare. Sačuvana su samo dva primjerka (danas se čuvaju u HAZU-u i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu), koja se među sobom dosta razlikuju. Po Šišićevu mišljenju ovo djelo je "svojim sadržajem, a još više svojom tendencijom, jedan od najznačajnijih spisa u ranijoj hrvatskoj historiografiji. To je prvi hrvatski historijski rad u službi aktualne politike, u isti mah i naučni rad i patriotski istup". (F. Šišić:, Hrvatska historiografija, JIČ, I., 1936, str. 44.).
Ovom djelu prethodio je čitav niz Vitezovićevih znanstvenih i književnih radova, pisanih latinskim i hrvatskim jezikom, no za razumjevanje Oživljene Hrvatske je najvažniji spjev Odiljenje sigetsko, tiskan u Linzu 1684. Junačka pogibija Nikole Zrinskoga pod Sigetom nadahnula je mnoge prije i poslije Vitezovića, ali njegovo djelo jedinstveno je po tome što je nastalo kao reakcija na mučko pogubljenje Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankapana u Bečkom Novom Mjestu god. 1671. Zrinski i Frankapan, urotnici po definiciji bečkoga dvora, hrvatski pobunjenici protiv habsburške tiranije, po ocjeni hrvatske historiografije, pogubljeni su voljom Leopolda I., a spjev o slavnom sigetskome junaku objavljen je za vladanja istoga vladara. Trebalo je hrabrosti i domoljublja, da se o Zrinskima, imenu zazornom Beču koji je sve činio da se hrvatske junake okalja, a rod iskorijeni, objaviti spjev samo trinaest godina poslije njihova smaknuća, još dok su rane bile svježe. Vitezović prikazuje sigetsku bitku kao nesreću koja je bolno odjeknula u čitavom hrvatskom narodu, misleći pritom, dakako, na tugu koju je izazvala mučenička smrt Petra Zrinskoga i Krste Frankapana. Djelo je posvetio, a to je već bilo ludo hrabro, Adamu Zrinskom, sinu bana Nikole, koji je također ubijen od iste ruke. Naime, Adam Zrinski poginuo je pogođen topovskim hitcem u leđa 1691. kod Slankamena služeći u austrijskoj vojsci. Topovska kugla, po vjerodostojnim svjedočanstvima suvremenika, došla je s austrijske strane.
Rad na hrvatskome pravopisu [uredi]
Ako za Vitezovićev politički program možemo, uvjetno, reći da je bio ponešto i maglovit, treba naglasiti da su mu kulturne vizije neobično temeljite. Od najveće je važnosti njegov rad na pravopisu i jeziku. Pitanja kako se "s maloćom dijačkih aliti latinskih slov obilje hrvatskoga našega jezika dobro ali pravo" može pisati proganjalo je Vitezovića cijeli život. "Kao i Budiniću, Kašiću i drugim piscima - ističe Kombol - nametala se i Vitezoviću potreba, da se jednom sredi latinički pravopis kod Hrvata, gdje 'vsaki po svojoj volji i prez reda piše', i on o toj reformi govori u nekolikim predgovorima svojih djela, u Kronici, u Priručniku i u Plorantis Croatae saecula duo, upućujući čitaoce na svoju raspravu Orthographia Illyricana. Premda ta rasprava nije na žalost sačuvana, ipak se iz ostalih Vitezovićevih djela vidi, kako je izgledala njegova reforma pravopisa, nesumnjivo najpodesnija od svih, što su dotad pokušane. Vitezović je zaključio da je "dijački iliti latinski abcdar nezadovoljan s 23 svojimi literarni aliti slovmi" za hrvatski jezik, pa je žalio što su Hrvati za svoje pismo prihvatili nesavršenu latinicu umjesto glagoljicu. Provodeći načelo, da svaki fonem treba imati samo jedno slovo i da se svaki glas označuje uvijek istim slovom, pomažući se dijakritičkim znakovima, Vitezović je već pošao putem, kojim će kasnije poći Gaj i ilirci, i on je za taj svoj novi način pisanja mogao s pravom, kazati, da je 'kruto dobar, lagak i pravičan'. Vitezović se u rješavanju grafijskih problema vratio izvoru: pismu koje su poznavali "stari Hrvati s Jeronimom i ostali" , dakle glagoljici. Shvativši bit glagoljskoga pisma počeo je postupno u svojim djelima odbacivati dvoslove i troslove. Nitko prije Vitezovića, uvjeren je jezikoslovac Milan Moguš, "nije predložio tako dosljedan monografemski sustav na bazi dijakritičkih znakova", pa su Gaj i ilirci samo ostvarili njegova grafijska rješenja. Grafijske su reforme na sjeveru i jugu Hrvatske, ističe Moguš, "vođene do tada odjelito. Vitezović, zalažući se za političko sjedinjenje hrvatskih pokrajina, prvi predlaže ista grafijska rješenja za obje sredine. Ta se njegova misao postupno širila po čitavoj Hrvatskoj. Zbog toga je Vitezović postao jednim od najznačajnijih figura u povijesti hrvatskoga književnoga jezika u prijelomnim desetljećima iz 17. u 18. stoljeće". (M. Moguš, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, str. 92.)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Pavao_Ritt ... zovi%C4%87jos jedan u nizu hrvatskih velikana,ratnik i znanstvenik,koji se borise za samostalnost i znacaj hrvatskog naroda,ali pod pritiskon velesila poput turske,austrije,venecije ne uspiva.vrijedi spomenuti da mu je otac bija njemacki granicar,oklen mu i ime ritter(vitez),ali svejedno se borija do kraja zivota za hrvate.croatia rediviva.
http://www.moderna-vremena.hr/vrem/imag ... ic_grb.gifhttp://croatia.org/crown/content_images ... ic_130.jpg
