Citam clanak o Trianonu na Wikipediji, gdje su raskomadali Madjarsku. Kaze na popisu 1910. na prostoru Hrvatske popisano 121 000 stanovnika koji su se izjasnili za madjarski kao prvi jezik, ili 3.5%.

Pretpostavljam da je oko 50 000 bilo pravo madjarsko stanovnistvo, te nekoliko desetaka tisuca madjarskih cinovnika i radnika u drzavnim firmama, i jos nesto "Madjarona" i ostalog sitnog uspjeha madjarizacije. Primjerice u Rijeci je na tom popisu bilo cak 6,493 (13%) govornika madjarskog, iako Rijeka tada nije bila popisana pod Hrvatsku, s obzirom da je kao glavna luka imala specijalni teritorijalni status u Habsburskoj monarhiji.

1910. nije bilo etnickog izjasnjavanja nego samo po jeziku, odnosno na neki nacin se smatalo da je to jedna te ista stvar.

Ovo su rezultati za Kraljevinu Hrvatsku (s cijelim Srijemom do Zemuna i ukljucujuci Zemun, bez cijele Dalmacije, Rijeke, Istre i Baranje)

Hrvatski 62.3%
Srpski 24.6%
Njemacki 5.1%
Madjarski 3.5%
Ostalo 4.5%

Ovdje dio uključuje pravoslavce. Pročitati http://bib.irb.hr/datoteka/673234.PREPR ... tisak2.pdf
stranica 27.


Popis iz 1890. godine prvi je popis stanovništva nakon sjedinjenja Vojne krajine s
Hrvatskom i Slavonijom i jedini je stariji popis stanovništva u kojem se razlikuje između
"hrvatskoga" i "srpskoga" jezika – a što je u službenim tiskovinama naknadno izbrisano
objedinjavanjem pod zajedničkim nazivnikom "hrvatski ili srbski" (Rimac 2008: 226). Iako
ne znamo na koji su način popisivači obavljali svoj posao i koje su sve iskaze (one regionalne
npr.) uključivali pod rubriku "hrvatski", a koje pod "srbski", uočljivo je da brojni pravoslavci
("grčko-istočni") svoj materinski jezik nisu smatrali "srbskim".
Za 369600 popisanih pravoslavaca navodi se da im je materinski jezik "srbski", a za
192531 pravoslavca "hrvatski" (Rimac 2008: 288–290). Gotovo polovica svih pravoslavaca
srpskoga jezika u Hrvatskoj i Slavoniji potječe iz Srijema (152108), dijela bivše Srpske
Vojvodine koji je bio blizu Srbije i kao takav najviše izložen njezinu utjecaju. U Srijemu se za
samo 3183 pravoslavca bilježi da govore hrvatskim kao materinskim jezikom. Za razliku od
toga, kotar Srb npr. imao je prema popisu gotovo 100% pravoslavaca s hrvatskim kao
materinskim jezikom (Rimac 2008: 253). M. Rimac pokazuje da izuzev Srijema pravoslavci
srpskoga jezika u Hrvatskoj i Slavoniji uglavnom obitavaju u mjestima s većim eparhijskim
središtima (258). Ni to se ne može objasniti kakvom krivom popisivačkom metodologijom ili
nekom sustavnom popisivačkom manipulacijom, jer je upravo u takvim središtima Srpska
pravoslavna crkva mogla najlakše promicati srpsko nacionalno ime i srpsku nacionalnu svijest
putem vjeroispovijedne odrednice "Srbin" (o začetcima tih razvoja usp. Jagić 1867: 3–4).
Potpunosti radi treba spomenuti da žene pravoslavne vjere tijekom popisivanja nisu imale
ravnopravan status pa se za velik broj bilježi da im je materinski jezik nepoznat (291973).
Glede katolika situacija je u popisu iz 1890. sljedeća: za 1342379 popisanih rimokatolika
bilježi se da im je materinski jezik "hrvatski", a za 2424 rimokatolika, većinom u Srijemu, da
im je materinski jezik "srbski".

Istina ovo je malo ranije nego 19 stoljeće:



Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe



Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.



Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

http://croative.net/ruskim-zemljovidima ... em-europe/