Opsada i konačni pad Prozorske kule

Početkom druge polovice XV. stoljeća osmanlijska odnosno turska vojna sila sve više prodire u središnje dijelove Bosne. Stanje je doista alarmantno! Pješačko-konjički prijelazi preko rijeke Drine, a potom i Bosne više nisu samo jednom godišnje, već sada u manjim opsezima dolaze i po nekoliko puta tijekom proljeća i ljeta – kad je tlo suho, pogodno za kretanje, teže terete, transporte ratne opreme i slično. Osim turskog pješaštva i konjaništva koje je uglavnom lako oklopljeno te vrlo mobilno, u vojnim transportima počeli su pristizati prvotno manji komadi vatrenog oružja, a u sljedećim godinama tu su i nešto veći bacači projektila, opsadna artiljerija namijenjena razbijanju zidina i sl. Domaći izviđači tako javljaju o pojedinim kolonama turske armije koje prijevoze bombarde(1), odnosno teške bacače kamenih ili metalnih kugli potrebnih za razbijanje većih utvrđenja i opkopa. Njihov prijevoz je spor ali dobro branjen janjičarskim i spahijskim odredima koji budno paze na zasjede, posebice u nebrojenim klancima i šumskim područjima gdje ih nerijetko znaju zaskočiti kršćanski feudalci potpomognuti seljačkom vojskom ili talijansko-ugarskim plaćenicima.



Turski zapovjednici svaki su put sve lukaviji i predostrožniji. Osim što im je iznimno stalo da vojsku i teret prebace do zacrtane točke te se potom tamo dobro utabore oni se itekako boje za svoju glavu jer se svaka veća strateška pogreška sultanu plaća glavom! Za sad, Turci još uče postavke izrazito zahtjevnog bosanskog terena i upoznaju slabosti domaćih velikaša koje se puno ne razlikuju od bizantinskih, bugarskih, ugarskih, srpskih itd. Od vremena velikog vojvode Hrvoja – koji ih je prvi pozvao na čuvanje krila dok se on bori s kraljem Sigismundom – dosta su naučili! Tako su znali kako će im razjedinjenost i častohleplje bosanskih Kotromanića, Ostojića, humskih Vukčića, Kosačića, Pavlovića i drugih…, itekako pogodovati u daljnjim osvajačkim kampanjama usmjerenima prema Zapadu.

U stalnim okršajima Srbija je odavno oslabila tako da koliko-toliko ujedinjena kršćanska liga na Istoku više nije mogla odolijevati bujicama maloazijskih brzih jahača koji su sustavno širili paniku i teror. Udaraju brzim naletom, paleći, robeći i pljačkajući. Jednom riječju šire ozračje terora pustošeći kršćanska naselja pred sobom. Njihovo naziv je akindžije i zaduženi su za stvaranje zbrke i konfuzije na neprijateljskim područjima taktikom „udri i bježi“. Tako su upadi islamskih vojnih grupacija sve učestaliji i brojniji te se postupno stvara dojam opće nestabilnosti na širokom potezu od Dunava do Drine.

Na bosansko-humskom području tomu još više doprinose i međusobni kršćanski sukobi odnosno iskonska glad bosanske vlastele i humskog plemstva za posjedima, pravima i počastima… – tako da se Turcima počesto otvara slobodan prostor na širokom potezu od Podrinja ka istočnoj Humskoj, a kasnije i dalje prema Donjoj Neretvi gdje je trgovinska žila kucavica Južnih odnosno Donjih krajeva.
Početkom šezdesetih godina XV. stoljeća kraljevina Bosna je na rubu propasti. Ne pristiže ni obećana papinska križarska vojska koja bi trebala osloboditi nesretno kraljevstvo i po mogućnosti međunarodno ujedinjena krenuti prema okupiranom Konstantinopolu.(2) Bosna je nagrižena s istoka i prijeti joj pad! – Na nesreću, to se kroz par godina i ostvaruje.

Ubrzo će pasti i slobodna područja Huma, a Kosače će se u nevolji i gorčini što im nitko ozbiljnije ne priskače u pomoć (kao da i sami nisu pripomogli očajnom stanju?!?) povlačiti prema primorju, na jugoistok. U Herceg-Novom preminu i vojvoda Stjepan Kosača osamljen i tužan na pomisao da je sve osim malih krpica zemlje izgubljeno. Ubrzo će Turci zauzeti stolni grad Blagaj te malo dalje na sjeveru – dvije kule s visećim mostom na rijeci Neretvi.

No dalje na sjeveru glavobolju im zadaje slobodno područje Rame s nevelikom kulom iznad skromnog naselja Prozor. Posada tog osamljenog utvrđenja – smještenom na uglavnom kamenitom i doista za obranu zahvalnom položaju – uporno odbija pješačke napade sa sjeverozapada te kao nekim čudom – posjeduje svježe zalihe vode, što im daje mogućnost održanja tjednima i mjesecima! Većim dijelom oko kule duboki je usjek zarastao šumom i jedva prohodnom šikarom. Kroz šumu – na suprotnoj strani rječice Prozorčice koja jedva čujno šumi ispod kule – ide puteljak kojim prolaze trgovačke karavane iz Dubrovnika i Mostara dalje za Bosnu… Sasvim nasuprot puteljka, dakle s desne strane – u stijeni na kojoj stoji kula sa svojim skromnim pripojenim zidovima – nalazi se velika pećina, a svatko tko pokuša prići pećini ili pak kojom spretnošću zidinama, biva zasut rojevima strelica iz lukova, samostrela, potom kopljima, kamenjem iz katapulta, čime sve ne! Ispod stijene i same pećine nalazi se procijep koji nazivaju Ponir.

Turcima ovakvo prirodno okruženje zadaje glavobolju, dok sam položaj prozorske prometno-nadzorne utvrde mrsi daljnje osvajačke planove. Ovakva neosvojena područja čine žarišne točke koje mogu privući ratne grupacije hrvatsko-ugarskih velikaša smjerom dolinom Vrbasa, iz smjera Livna ili pak središnje Dalmacije. Katoličkih dobrovoljaca ima, također i novca što ga je prikupila Crkva, no, miješaju se političke struje iz Ugarske, Venecije, Austrije kojima nije u interesu nikakva akcija kojom bi se Bosnu povratilo pod izrazito hrvatski utjecaj. Istovremeno, pojedini gorljivi i borbeni velikaši iz Slavonije, Like i središnje Dalmacije žele poslati oružničke ekspedicije sastavljene od dobro opremljenih domaćih feudalaca, konjanika, kopljanika, samostrijelaca, vitezova i stranih plaćenika, a kako bi razbili Turke te ohrabrili stanovništvo da se ne povlači. Takve grupe manjih ali bolje opremljenih oružnika kasnije potpomognutih narodom podizali bi turske opsade u pojedinim župama i potom razbijale neprijatelja u zasjedama ili rjeđe na otvorenom polju.

I doista, kroz širi pohod protiv Turaka, braniteljima tj. malobrojnoj posadi Ramske utvrde u pomoć je krajem 1482. godine pristigao ogranak vojske po odredbi ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. Prešavši Savu kod Gradiške kršćanska vojska se uz znatne poteškoće i zapinjanja probijala kroz sjevernu i središnju Bosnu. Manji okršaji pratili su ih pohodom no glavnina se ipak koliko-toliko uspješno kretala prema unutrašnjosti. Turci su potom potučeni kod Travnika(3) gdje su bili smjestili svoju upravu nad novoosvojenom pokrajinom. Vojska ugarsko-hrvatskog kralja svugdje je dočekivana s oduševljenjem preostalog puka i svećenstva. U Uskoplju i Rami površno organizirane turske opsade bijahu podignute. Turci se razbježaše ostavljajući mrtve i ranjene po Gornjoj Rami, no odlučiše se vratiti čim se priberu i sakupe jaču vojsku!

Kako mu je uz snažnu utvrdu Zvečaj, Bočac, tvrdi grad Jajce i tvrđu Uskoplje trebao još jedan oslonac dalje prema jugu i Humu – odnosno jedna čvrsta zaštitna točka u promidžbeno važnoj povijesnoj regiji Rama(4) – kralj Matijaš dao je naredbu da se nadogradi prozorska kula te opremi zalihama jer Turci očito neće lako odustati, a kršćanska liga mora zadržati jednu takvu stratešku točku na širem području regije Rame. Tako i bi učinjeno, a oko zidina su čak izvedeni i dodatni radovi utvrđivanja pod nadzorom ugarskih opkopara i vojnih inženjera. Kako je posao bio obavljen (istina samo djelomično) uskoro se vojska povukla natrag u Slavoniju, a u Prozoru je ostavljena jaka posada od dvjestotinjak oružnika koju su sačinjavali uglavnom domaći ljudi i strani kapetan s krilnicima.

No već sljedeće godine iz središnje Bosne i smjera Travnika pristigoše Turci s još većom vojskom i šarenolikim postrojbama, među kojima je bilo i kršćanskih vazala i izdajnika. Ovaj put imali su i nekoliko komada artiljerije, na sreću, uglavnom primjeraka srednjeg kalibra koje su zaplijenili u borbama s Ugarima i Švabama negdje oko Beograda. Utaboriše se potom na livadama oko grada spremajući se za juriš.
Branitelji su noću gledali stotine baklji uz šatore i čuli sporu škripu kotača, zaprega, udaranje alatki od zemlju te tu i tamo zveckanje sablji ili kaciga. Povremeno bi svjetleća strijela proparala nebo dok je ledeni vjetar s Makljena zabacivao kneževski i kraljevski stijeg na kojoj je stajao grb(5) s polu-ispruženom oklopljenom rukom koja drži sablju (svinutu oštricu drži desnica s bočnim štitnikom? za rame na vrhu). Na dva mjesta stijeg se proderao.

Noć je bila mučna i duga. Napeti stražari na zidinama grčevito su stezali koplja, mačeve, helebarde. Drugi su se pak grijali oko vatre i povremeno provirivali kroz uske otvore na zidinama. Iako su zalihe vode i hrane bile dostatne za dugu opsadu znali su da se ujutro sprema veliki napad kojeg je osobno nadzirao neki nemilosrdni paša iz Anatolije.

Voda je plitko ukopanim glinenim cijevima pristizala braniteljima u kulu s obronaka nasuprot – od gorskog mjesta Kolivret – gdje je bilo izvorište, udaljeno neka četiri kilometra. Jednostavan ali krajnje domišljat sustav opskrbe funkcionirao je na temelju principa ”spojenih posuda” te je kao takav nudio mogućnost održanja tjednima i mjesecima pod neprijateljskom opsadom. Glinene cijevi kojima je voda protjecala izrađene su prije nekih stotinu i pedeset godina u mjesnoj grnčarskoj radionici po uputama nekog nepoznatog nadzornika radova koji je vidio svijeta i razumio se u gradnju. Tada mu je Ramski knez naložio da izvede radove koji će kulu opskrbiti pitkom vodom i napraviti od nje neosvojivo mjesto. Kad su bile oblikovane i ispečene, cijevi su se potom spajale čineći cjevovod. Jedna cijev bi imala širi kraj odnosno zglob, a druga – uža lako je upadala u proširenje koje bi se potom dodatno izoliralo kudjeljom i zemljom kako voda ne bi obilnije istjecala. Potom bi se tako cijevi spajale od izvora pa sve do rezervoara ukopavajući se radi krajnje zaštite u zemlju. Visinska razlika i izjednačavanje tlaka dalje je ”radilo svoje”, omogućujući svakoj budućoj posadi učinkovit i za odražavanje minimalno zahtjevan sustav opskrbe vodom.

No svakako, Turci za to nisu znali ali su tjednima uporno tragali za točkom otkud bi voda mogla dolazit?!
– Sve dok je tako dobro je, i Bogu hvala, možemo se držati dok ne pristigne pomoć! – mislili su malobrojni ali na borbu spremni branitelji.
Ramska utvrda još je mjesecima odolijevala turskim napadačima nanoseći im ozbiljne gubitke u ljudstvu, sve dok jednog dana neprijatelj odjednom nije prekinuo dovod pitke vode prema utvrđenju!!
Dalje pak nastupa legenda po kojoj je neka zla Dedića baba Turcima otkrila kako će pronaći skriveni vodotok…

O Humu – Zahumlju, Hercegovini i političkim odnosima doba

Može se reći kako je jedno vrijeme glavni grad Hercegovine bio Blagaj. Smješten iznad izvora rijeke Bune koja je lijeva pritoka Neretve, kao utvrđeno i uređeno sjedište lokalnog velikaša slovio je i kao hercegovo vrlo omiljeno mjesto. Kao točka koja sa jedne strane i jednim dobrim dijelom nadzire dolinu rijeke Neretve (pogledom prema zapadu) i put prema Stocu i jugoistoku…, nalazio se nedaleko brda Hum kraj Mostara. Ovdje bi moglo biti upitno na koju se točno lokaciju po imenom Hum misli? Iako možemo reći da je mjesto tvrdog grada Blagaja i današnjih ostataka starog stolnog mjesta orijentirano prema specifičnom brdu Hum, također se možemo pitati ima li opći naziv Zemlje kakve veze sa zempljopisnim oblikom iznad grada Mostara? – Ili je možda sve samo rasprostranjeni običaj nazivanja i puke podudarne slučajnosti?

Inače, Blagaju izrazito blizu brdo Hum iznad Mostara moglo je kao takvo dobiti ime prema Zemljici humskoj, dakle obratno prvoj mogućnosti. Samim svojim izgledom ova krška uzvisina nepravilnog polu-loptastog oblika dominira prostorom mnogo više od Blagajske uzvisine, usjeka ili okolice uopće. No to sad i nije toliko važno, mada valja napomenuti kako se Mostar danas diči svojom povijesno-kulturnom svezom sa Kosačama i cjelokupnim naslijeđem toga doba. U gradu postoji dom kulture koji nosi ime ovog vojvode, a pred njim se odnedavno nalazi i spomenik kraljici Katarini Kosača kćerki hercega Stjepana, koji su primjerice Mostarci prihvatili bez ikakvih u javnosti poznatih pomisli na protivljenje – dakle sa velikim odobravanjem. Iako je vrlo zadovoljavajući izgled brončanog spomenika tj. odljeva, poprilično je upitno kako je točno kraljica izgledala u svojim srednjim godinama? – Kako je izgledala uopće? Teško je sa sigurnošću reći. Nije rijetkost da u nekim poslovnim uredima naiđete na kopiju poznatog portreta lika mlade kraljice koji prema promatraču upečatljivo gleda sa svojim crnim očima dok se iza nje vidi neki grad na uzvisini, po mogućnosti upravo rodni joj kraljevski grad Blagaj ili možda Bobovac u kojem je kasnije živjela. Katarina je s vremenom sve više popularna i omiljena u narodu, mada se o njoj kao i povijesti naših prostora još uvijek vrlo malo zna ili uči u školama. Još je mnogo informacija i zapisa skriveno po mračnim podrumima, odnosno crkvenim te pogotovo franjevačkim arhivama. Mostar je kao naselje iznikao ponajviše za vrijeme turske vladavine u XVI. stoljeću kada je i izgrađen nadaleko poznati kameni Stari most. U do sada poznatim izvorima mjesto današnjega Mostara prvi put se spominje 3. travnja 1452. u jednom spisu Dubrovčana, u kojemu oni pišu da se knez Vladislav, sin hercega Stjepana, njihova neprijatelja, odmetnuo od oca sa svojom majkom, i da je zauzeo grad Blagaj, Tođevac, Vratar u Sutjeskoj i dvije tvrđave na Mostu Neretve. Dvije godine poslije toga, točnije 1. lipnja 1454. napuljski kralj Alfonso I. Aragonski (1442 – 1458.) u povelji kojom uzima u zaštitu hercega Stjepana, nabraja sve Hercegove posjede i gradove. Između ostalog tu je i grad Most s pripadnim mjestima, grad Nebojša u župi Večerići te gradovi Borovac i Biograd na lijevoj obali Neretve kod Konjica.



Prvotni mostarski most kojeg spominju Dubrovački trgovci bio je najvjerojatnije drvena konstrukcija koja je visjela na jakim željeznim lancima. Kod pojedinih autora navodi se kako je 1466. godine ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin na tom mjestu podigao kameni most. To ne bi moglo biti točno s obzirom da na tom mjestu uvjeta i vremena ali i znanja za gradnju pouzdanog kamenog luka nije bilo. Kameni most sagrađen je u Mostaru tek 1566. godine i to se sa sigurnošću može reći sudeći po zapisima turskih kroničara iz XVII. stoljeća, poput Evlije Čelebije.13 Sa znatnom sigurnošću se pak može reći kako su u doba odmetnutog hercegovog sina Vladislava na obalama zasigurno postojale nadzorne građevine tj. kule koje su stajale iznad lančanog mosta. Dubrovački ljetopisac Jakov Lukarić u svojim Dubrovačkim analima zabilježio je 1605. god. da je Vladislav nakon zavade sa svojim ocem, zauzeo Blagaj i zatim i Mostar, čija se tvrđava nalazi na rijeci Neretvi, a sagradio ju je 1440. Radi-gost, kućni upravitelj Stjepana Kosače. Dodatak u imenu .-gost govori nam da se radi o bogumilskom nazivu ili činu ili možda o nečemu većem s obzirom da mu je povjerene gradnja ovako važnog objekta. U povelji od 3. veljače 1445. herceg Kosača Radina naziva ”starcem” kao i Dubrovčani u jednom pismu iz travnja iste godine. Po Dubrovčanima – to bi bio Radin Butković, osoba u službi Kosača i vjerojatno je u kroz tu službu bio nadglednik radova. 14

Mostar je dakle prvotno trgovinski a potom i vojno značajna prometna točka kojom je Kosača nastojao općenito učvrstiti svoj položaj u okrugu Blagaja i dalje prema sjeveru. Iznad mosta nalazi se brdo Hum zaobljenog oblika, masivom manjim dijelom spojeno za susjedno Brkanovo brdo. Inače, nalazimo da diljem današnje Hercegovine postoje razne izvedenice iz imena Hum, poput: Zahum ili Zahumlje, Podhum, Humac i sl. Može se reći da se tek od početka XV. stoljeća ili bolje rečeno u prvoj polovici istog, određeni velikaši posebne političke i gospodarske moći počinju glasno nazivati hercegom, što su onu u biti i bivali – vojvode. Ta njemačka inačica titule tj. svečani naslov potječe iz navedenog razdoblja, a naročito se sviđala visokim plemićima poput Hrvoja Vukčića te posebice Stjepanu Kosači, tadašnjem gospodaru većeg dijela Humske. Valikaši poput njega i službeno preuzimaju te titule stavljajući ih u protokolarni optjecaj i na znanje kroz povelje, upravne spise, darovnice i sl.

Ako su protekla stoljeća bila vrijeme udaranja temelja svojevrsnoj bosanskoj nezavisnosti i državnosti, može se reći da je kraj XIV i velik dio XV stoljeća bio krajnje politički nepredvidiv, nemiran i protkan borbom za posjedima te političkom moću. Od 1380. do 1415. god. traje razdoblje borbe za učvršićvanje Bosne kao kraljevine i gradnje zaštite od vanjskih utjecaja. No također, karakteristika toga vremena su učestali međusobni sukobi između humskih odnosno bosanskih plemenitaša. U stalnoj borbi za vlašću i većim brojem posjeda, vladarske kuće i moćnije obitelji se iscrpljuju u manjim bitkama otvarajući time put za lakši upad; prvotno ugarskih, a potom i mnogo pogubnijih turskih vojski. Pavlovići i Kosače se tako primjerice svako malo sukobljavaju oko raznih pitanja – počevši od zemlje pa sve do političkog opredjeljenja ili strane naklonosti. Često su između sukobljenih strana posrednici ili miritelji i bosanski velikaši te kraljevi. No umjesto iskrenih namjera stvaranja povjerenja i pomirenja, više je onih koji u tom posredništvu pokušavaju manipulirati političkim bodovima za vlastiti interes. Stvara se tzv. ”vrzino kolo” ili klupko koje se sa svakim pokušajem popravka sve više zapliće. T

Mani se vise mitomanije, gori si od Srba. Jebes sto je bilo daj da vidimo sto je danas. Gde je kruh, novci, place...

http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/ ... 21134.html

Vidi komentar razocaranog coveka, zeme naseg bbc ja....sto kaze...Branko Barbir
Upravo sam se vratio iz Hercegovine ovih dana. Poslije mnogo godina emigracije, nadao sam se promijeni i uspijehu Hrvatskog naroda na našim prostorima Herceg-Bosne. Jako sam razočaran,posebno u Ljubuškoj općini. Ljubuški manje zapošlava ljudi sada nego prije 40 godina. Platnara, Duvanska stanica, Vinarija i mnoge druga radna mijesta su zatvorena ili nestala. Kafici u centru imaju po koji gost, a ostalo je sve prazno.
Okolna sela, drača, trava, i gora sve je zareslo.Ljudi nezadovoljni. Granica sa jedne strane, pritisak i politika sa druge strane, tako da narod nezna gdje je. Nekada je Ljubuška općina hranila skoro cijelu Dalmaciju sa povrćem, a danas oni kupuju u prodavnicama. Mladi i dalje odlaze u svijet.
U zadnje vrijeme Irski agenti dolaze u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu kupe ono malo katolika što je ostalo.
Političari samo obećavaju, a situacija sve teža za narod. Žao mi je da sam ovo ovako doživija.

Da mitomanija za veleSrbe, produži molim te.

Pa imaš temu gospodarstvo pa opleti, ako je tako u Ljubuškom zamisli kako je u Trebinju, Nevesinju i Gackom.
Razočaran čovjek jer nije mogao naći radnu snagu za iskorištavanje na baušteli, klasične dijasporaške ublehe.
Kad je razočaran nek produži odakle je i došao a ne kmeči, nek uloži svoje pare i pokrene biznis, pokrene neku poljoprivredu, zaposli koga, pa nek onda nešto priča.
Da je Ljubuški zapošljavao toliko ljudi prije 40 godina nitko ne bi bio gastarbajter.

Krivo mu što agencije nude pristojan posao za pristojnu plaću a kod njega nitko neće da radi na crno za crkavicu i gleda hoće mu je isplatiti.
Dijasporcu je prvo netko trebao objasniti da Herceg Bosna pravno ne postoji i da da Ljubuški pod financijskom čizmom Sarajeva i hrvatski narod nema potpunu slobodu ni gospodarsku autonomiju da nešto promijeni i kreira sam svoj životni prostor, a i ono što ima završi u džepovima djece istih onih koji su i prije 40 godina drmali istim tim krajem.

Poštovani, autor ovog teksta je Matej Škarica, što nije navedeno u ovoj temi na stranicama. Vrlo ružno je postavljati nečije tekstove bez autorizacije i komadat tekstove bez navođenja izvora. S obzirom da je on član Ramske zajednice i autor na brojnim portalima iz Hercegovine, zamolili bi smo da ovaj tekst ukloite ili deteljno navedete izvore! Hvala. RZ