Citat:
Sa hrvatske Wikipedije: Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i rimskih imena, gdje se nastavci -ios, odnosno -ius zamjenjuju s -o (tradicionalno ilirska, pa tako i dubrovačka muška imena završavaju na -o), te poništavanjem sibilarizacije iz -s- u -h- dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije. Još jedan primjer takve prilagodbe nalazimo u latinskom imenu Junius, koje je u Dubrovniku glasilo Džono (Džono Restić, Džono Palmotić).
Kada jedan bošnjački autor izjavi da Bošnjaci više vuku porijeklo od Ilira nego od Slavena proglase sa fantastikom.
Pitanje je pak da li Ivo, Jovo i Ibro doista imaju korijenje u Humskog kamenu koje sežu mnogo dalje od Tomislava i Višeslava.
A koliko je ovo po Hrvatima ilirsko naslijeđe ukorijenjeno u govor Bošnjaka najbolje pokazuje kratak pregled imena. Ista su do unazad 50 godina bila normalno u upotrebi kao vlastita da bi "obrazovanjem" bila u bliskoj prošlosti zaminjena izvornom verzijom:
Aljo, Ago, Ahmo, Brajko, Bajro, Bego, Dervo, Džemo, Fiko, Feho, Fejzo, Haso, Hajro, Hamdo, Hilmo, Huso, Ibro, Izo, Juso, Lutfo, Meho, Medo, Mujo, Ramo, Redžo, Sedo, Sejfo, Sajo, Suljo, Šemso, Šukro, Zijo ... Bukvalno sva arapsko-turska imena ko koja su prilagođena govoru završavaju na o.