PEJI ŠIMIĆU DODIJELJENA PRESTIŽNA NAGRADA DRUŠTVA PISACA POLJSKECitat:
Kad su nekome književniku potka i osnova domoljublje, čovjekoljublje i Bogoljublje to ne može proći nezapaženo. Upravo te niti su pjesničko tkanje Peje Šimića. Stoga je bilo pitanje dana kada će to netko valorizirati. I dogodilo se trećeg kolovoza. Na stini pradidova kako je nazvaše pjesnici na tvrđavi kralja Zvonimira u Kninu.
Citat:
Poljska književna kritičarka, prevoditeljica i pjesnikinja Kalina Izabela Ziola u ime Društva pisaca Poljske sigurno je dobro upoznata sa Pejinim Domoljubnim opusom i izabrala mjesto i vrijeme gdje će Peji predati nagradu i taknuti ga u srce i dušu. Svjedočili su tome činu i 23 pjesnika završne večeri STIJEGA SLOBODE i popratili srdačnim gromoglasnim pljeskom. Uz pisano priznanje dodijelila mu je i skulpturu ptice simbola slobode. Iako je riznica Peje Šimića popunjena naj elitnijim Domoljubnim trofejima, Dva stijega Slobode, Jean Michel Nicolier.
Citat:
Vukovarski toranj, medalja kralja Zvonimira, Bljesak slobode, daleko bih došao kad bih dalje nabrajao. Mislim da je ova nagrada bila šećer na kraju tim više što dolazi iz Domovine pape Ivana Pavla drugog, zemlje koja ima deset puta više stanovnika od Hrvatske.
Citat:
Čovjek bi pomislio da je ovo Šimićev vrh. No mi koji ga pratimo preko 30 godina ne mislimo tako. Čekamo nove pozitivne šokove. Pejo to može, zna i siguran sam da hoće.
Mi mu to od srca želimo.
Ko je Pejo Šimić?
Citat:
Pejo Šimić rođen 15. srpnja 1952. godine u selu Foči kraj Dervente. Osnovnu je školu pohađao u rodnoj Foči i susjednom Johovcu, gimnaziju u Rijeci, a potom se vratio u rodni kraj.
Šimićev rad je iritirao tadašnju komunističku vrhušku pa mu je bilo “preporučeno da u miru” napusti Foču,[nedostaje izvor] što je on zbog vlastite sigurnosti i učinio.
Još kao srednjoškolac objavljivao je pjesme u desetak listova u BiH i Hrvatskoj, a priznanjem Republike Hrvatske još učestalije, tako da je objavljivao u Večernjem listu, Glasu Koncila, Hrvatskom slovu, Vijencu, Maruliću, Posavskoj Hrvatskoj, Velebitu, Osvitu, Susretima, Dometima, Svjetlu riječi, Tomislavu te u dvadesetak zbornika i monografija. Za svoj pjesnički rad više puta je nagrađivan. Zanimljivo je da je prvu književnu nagradu dobio za prozu 1970. u Rijeci. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Nije ga obeshrabrio gubitak doma i zavičaja. Šimić počinje surađivati s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak, Imotskom krajinom te ograncima Matice hrvatske: Imotski, Posušje, Rijeka, Split, Požega, Slavonski Brod i Grude, a u zadnje vrijeme s veteranima IV. gardijske brigade i Hrvatskom udrugom Benedikt iz Splita.
Dvije Šimićeve zbirke, nažalost, nikada neće razveseliti štovatelje njegove poezije. "Raspeta Hrvatska" zaplijenjena je 1971. godine, a "Posavski vidici" su spaljeni 1992. godine u Foči zajedno s roditeljskom kućom.
Njegov pravi pjesnički vrisak odjeknuo je devedesetih u vrijeme Domovinskog rata u zbirci "Zov Hrvata bosanskog Posavlja" koja samo u sedam mjeseci doživljava četiri izdanja. Njegovi su se domoljubni stihovi o ratnoj istini na ovim prostorima s jednakim ushićenjem slušali među borcima na prvoj crti bojišnice, kao i među Hrvatima u Domovini i inozemstvu.
Kako se povećavaju rane i bol hrvatskog naroda, tako sazrijeva Šimić kao pjesnik. Obogaćuje nas zbirkama: "Zemljo moja", "Suza na zgarištu", "U vrtlogu sna", "Čežnja", "Dah sudbine", "Vapaji", "Licem u lice", "Između svjetla i tame", "Olujna vremena", "Duša mi gori", "Spoznaja", "Sve moje ljubavi", te posljednjom "U njedrima nade". Sve Šimićeve zbirke protkane su s četiri prepoznatljive niti ljubavi: prema Bogu, Domovini, ženi i majci.