***Ako ima forumaša koji znaju prave ljude, dostaviti ovu knjigu u ruke Premijera RH ili šefa DUUDI***

Nakon 30-ak i više godina vjerske dogme da je privatizacija državnih firmi i dobara jedini ispravan način krpanja državnih proračuna, pojavila se vrhunski istražena i potkrijepljena alternativna misao.

Riječ je o knjizi: "The Public Wealth of Nations: How Management of Public Assets Can Boost or Bust Economic Growth"

http://www.amazon.com/Public-Wealth-Nations-Management-Economic/dp/1137519843/

Protivljenje privatizaciji do sada nije imalo intelektualnog streljiva, osim populističkih fraza o „rasprodaji zemlje strancima“.

No, naspram percepciji da je sve što već vrijedi „rasprodano“, dobra vijest je da države kolektivno u svom vlasništvu i dalje imaju imovinu koja je 2x veća od svih svjetskih penzionih fondova i 10x veća od svih svjetskih državnih investicijskih fondova.

Zaključak autora je, da ukoliko bi se ovom imovinom upravljalo profesionalno/efikasno (što ne znači privatno), da bi svjetske vlade, kolektivno imale povećanje od $2.7 bilijuna u prinosu (godišnje). Taj iznos je veći od ukupnih godišnjih svjetskih izdataka na infastrukturu (vodu, transport, komunikacije i energiju).

Primjera radi, hrvatska državna imovina se procjenjuje na 30 milijardi EUR, što iznosi cijela 2 godišnja proračuna, odnosno preko 10 godina minusa trenutnog proračuna. Dakle, kompletna rasprodaja te imovine bi pokrila dosta minusa, no što onda?

Skoro svi dosadašnji primjeri privatizacije predstavljaju transfer iz državnog u privatni džep, što je lako provjeriti gledanjem kretanja dionica državnih subjekata koji su privatizirani i listani na burzi (izuzev privatizacija između 2006 i 2008). To je rezultat dogmatičkog vjerovanja da je privatizacija jedini ispravan način, kao i kraćeg političkog ciklusa, gdje je privlačnije od privatizacije dobiti veći iznos odjednon (i potrošiti na kupovinu glasova), nego gledati da se kroz bolji prinos od tih dobara i firmi, isti iznos može izvući kroz 5-10 godina, s tim da država i dalje ostaje vlasnik i upravljač.

Mislim da ovo političarima treba u ruke (pogotovo novoj vladi u RH i novom upravitelju DUUDI-ju).

Jedina zamjerka koja mi trenutno pada na pamet je da postoji mogućnost da država nikada ne može postati efikasan upravitelj jer su im ruke donekle vezane političkim implikacijama određenih poteza. Privatni vlasnik firme ima savršenu slobodu pri ciljanju maksimizacije profita kroz otpuštanje tehnološkog viška, outsourcinga, povećanja cijena, eliminiranja nerentabilnih usluga itd. Slični potezi od strane države kao upravitelja bi izazvali snažan odgovor sindikata, prosvjede i na koncu političke probleme i odustajanje od tih logičnih koraka – koji su nužni kako bi se ostvario taj veći državni prihod kroz efikasnije upravljanje.

Javit ću jesu li autori adekvatno adresirali to pitanje kad završim knjigu.

Pa to i je ključni argument u korist privatizacije. Ovo da država i dalje ima najviše imovine je nešto što svaka iole školovanija osoba već zna.

Inače, za neke sektore već postoji hrpa literature koja dokazuje kako je javni sustav efikasniji od privatnog. Prvenstveno tu mislim na zdravstvo, gdje je javni sustav osiguranja dokazano učinkovitiji od privatnog u smislu količine utrošenih sredstava za postizanje dobrih health outcomes.

Stvar je u tome da bi ovo djelo trebalo potaknuti novi diskurs. Uz malo hrabrosti i odlučnosti (pogotovo ako se "većina" naoštri na proračunske korisnike), moguće je progurati i stvari koje su bile nezamislive. Pogotovo sad kad se kvantificiralo kako bi se kroz efikasnije upravljanje moglo popuniti proračunske rupe, smanjiti poreze i mnogo toga s čime možeš kupiti većinu uz čiju podršku možeš slomiti militantne uhljebe.

Pročitat ću. Gore sam ti napisao da u nekim sektorima već postoji dovoljno literature i dokaza o inherentnim problemima privatnog u odnosu na javni sustav, no to kod nas dolazi sa zakašnjenjem od 15-20 godina, kao i većina drugih stvari u intelektualnom dijelu.

Inače, znaš i sam da je jedan oblik prosvijećenog apsolutizma (koji može imati demokratsku formu) najbolji ako ne i jedini sustav koji može osigurati efikasnu državu, pogotovo u zemljama poput Hrvatske. Ovo danas kod nas je obećavajuće u smislu imena i referenci premijera, no manje u smislu cjelokupnog okruženja i narodnog mentaliteta koji je znaš i sam kakav.

U svakom slučaju, prvi put postoji bar neka šansa za napredak.

Malo usporedbi američkog zdravstvenog sustava s europskim zemljama:

http://www.oecd.org/unitedstates/Countr ... s-2015.pdf

http://stats.oecd.org/index.aspx?DataSe ... ALTH_STAT#

http://www.commonwealthfund.org/publica ... ror-mirror

Pa vlasništvo i upravljanje bi u ekonomiji trebali biti odvojeni. Uprava upravlja i ako postigne rezultate, od vlasnika je nagrađena, u suprotnom je smijenjena. Druga stvar je što u državnim firmama to ne funkcionira u praksi, ali svi znamo zašto, jedino je pitanje snage i volje vladajućih da li to mogu promijeniti i zamjeriti se svojim biračima.

Opet javlja se i problem kod otvaranja tržišta naprimjer u segmentu Jadrolinije, HŽ, a to je da privatni operateri žele samo profitabilne linije, znači ako se sve privatizira ostaju mnogi otoci bez veze s kopnom, pruge se ukidaju itd...

Dovoljno je pogledati Njemačku, njezin Telekom, pošta i željeznice su postale jake i profitabilne korporacije iako su u državnom vlasništvu. No, u Hrvatskoj ipak ima previše prepreka uspješnom upravljanju. Premoćni sindikati koji osiguravaju primanja i prava daleko iznad onih u privatnom sektoru, potpuni izostanak meritokracije prilikom zapošljavanja(sve ide preko veze), stara radna snaga koja ne prati korak s inovacijama, višak zaposlenih i socijalistički mentalitet društvenog koji dovodi do toga da svi nekažnjeno potkradaju, zadnji slučaj u HAC-u recimo. Da bi država efikasno vodila morala bi napraviti iste poteze koje bi učinio novi vlasnik nakon privatizacije, jer ostalo ne vodi napretku.

Prvi i osnovni problem u Hrvatskoj je mentalitet, iz čega proizlazi sve ostalo. Jedini lijek u današnjoj situaciji je top-down pristup, vrhunski čovjek na čelu Vlade koji onda na vodeće pozicije u firmama u državnom vlasništvu postavlja isti takav management s maksimalnim ovlastima. Sve se onda može riješiti, bez obzira na sindikate.

Svakako je prednost ako su na vrhu ljudi koji nisu egzistencijalno ovisni o politici pa im drugi mandat nije najvažnija stvar na svijetu.

Dugogodisnje iskustvo je pokazalo da drzavna poduzeca djeluju neefikasno i ne mogu konkurirati i to je osnovni argument za privatizaciju. Evo mi u Tg imamo konkretan primjer gdje na obnovi infrastrukture radi jedna privatna i jedna zupanijska firma, ova privatna je na ocigled sviju efikasnija 3-4 puta, sto je s jedne strane i dobro jer pokazuje direktno koliko su privatne firme efikasnije i o tome svi govore.
Medjutim kad bi izjednacili uvjete , ciljeve i radnicka prava u oba sektora nema razloga da effikasnost ne bude slicna, kad bi se pred uprave postavili jasni ciljevi kao i u privatnom sektoru, kad bi se nezadovoljavajuci radnici otpustali , kad bi se prava i obveze izjednacile, ... teortski bi to sve moglo funkcionirati, ali sumnjam da se to sve vec nije pokusalo i provjerilo , ali opet ne ide.

Iako postoje odredjeni sektori gdje drzavna poduzece posluju pozitivno, generalno to slabo ide, uglavnom sve ono sto posluje pozitivno treba ostati javno, a sve sto proizvodi gubitke treba privatizirati, iznimke su posebnini sektori u specificnim uvjetima tipa zeljeznice ili zdravstvo.

Linkove o zdravstvu nisam citao, ali nema sumnje da je ono u SADu na najvisoj razini na svijetu, medjutim to za drzavu nije jedini cilj, nego je primarni cilj dostupno zdravstvo za sto vise ljudi, a to u SADu nije slucaj.

Kao što rekoh:

http://liderpress.hr/biznis-i-politika/ ... holdinga-/

Inače ne vjerujem u menadžere koji samo "menadžeriraju" od firme do firme bez dubinskog poznavanja sustava. Konkretno na željeznici mislim da bi trebao biti netko tko dobro zna miris vagona i zvuk kotača, makar i stranac , a ne netko tko je do sada bio mendažer u hotelu pa će voditi HŽ pa će za godinu ili 2 dana biti menadžer u proizvodnji sladoleda. Takvi su ovisni o savjetnicima koji svaki ima svoje interese kako i zašto savjetovati.

U smislu osiguranja možda, ali u smislu usluga...

Javni stomatolozi, postoji li još to uopće i tko ide tamo?

Postoji i ide se, no, generalno, stomatologija je nešto što se naplaćuje čak i u najsocijalnijim zdravstvenim sustavima poput britanskog NHS-a (da, UK se ponosi svojim besplatnim univerzalnim sustavom zdravstvene zaštite, što je atipično za njih). Osim toga, većina primarne zdravstvene zaštite danas kod nas, a i u mnogim europskim zemljama, se sastoji od privatnika koji imaju ugovor sa socijalnim.

Bolnice su, pak, posebna priča, budući da je u praksi skoro nemoguće jasno razlučiti troškove pogona (koje plaća osnivač, županija ili država) i troškove usluga koje plaća HZZO. Zbog te nejasne distinkcije u praksi, cijene po kojima HZZO plaća zdravstvene zahvate bolnicama su niže nego što bi bile da se radi o privatnicima.

Ukratko, radi se o vrlo kompleksnom sustavu po kojem petljanje najčešće dovodi do više problema nego koristi.

jeli to ova knjiga?

https://www.scribd.com/doc/270267177/Ci ... of-Nations

Knjiga je 230 stranica, a to je skraćeni izvještaj na 60-ak stranica koji su napisali za Citi.

Pa to i je glavna zamjerka ovom konceptu. Mase dovode na vlast političare, stoga politika je uvijek prožeta određenom dozom populizma. Vođenje tvrtke je kombinacije asketizma, nepopularnih poteza i nešto populisitičkih poteza za radnika.

Mase ne vole strogo upravljanje troškovima, varijabilne nadnice i disciplinu.

A da spojite ovu dubokoumnu temu s onom o Aluminiju? gospodarstvo/aluminij-d-d-t8270.html

Ili to nije bilo državno upravljanje na "pravi" način? To ne bijaše "pravi" socijalizam?

Fascinantna mi je tvoja potreba stvaranja novoga nicka svaka 3 mjeseca i naporno uvlačenje libertarijanizma u svaku temu.

Dok tvoja religiozno-ideološka fascinacija izvire isključivo iz teorije, meni je to praksa u kojoj sam za moju banku i klijente napravio stotine milijuna dolara dobiti, određenim dijelom i u privatizacijama iz državnog vlasništva u privatno. Čisti transfer javnih resursa, trenutne i buduće dobiti u privatne džepove (hedge i investicijski fondovi), sve uz odobravanje što korisnih budala zadojenih plitkom ideologijom, što podmazanih budala.

Ti si na račun države uvalio u privatne džepove brdo novaca. Dakle država je u tim slučajevima loše raspolagala svojom imovinom. Poput sina rasipnog. Jer joj je kadar glup i korumpiran.

I to je tebi argument da država treba raspolagati i upravljati sa što većom imovinom? Valjda zato da bi takvi poput tebe uspješno "poslovali". Ova tema postaje sve bolja.

Ja kao sudionik tih događaja sam u najboljoj poziciji objasniti nekom političaru zašto ne bi trebao transferirati novac iz našeg džepa u džep nekog hedge fund managera u NY kako bi financirali njegove jahte i posjede.

Zato jer im je dana lažna dilema, izgrađena na ideologiji/religiji koja nije položila ispit stvarnosti. Ta privatizacijska dogma je krenula najjače u 80im sa deregulacijom i Reaganovim "trickle down" economics i free trade nebulozama kojima su uništili srednju klasu. U zapadu se nakon tih iskustava sve više vraća ideološki korač povijesti.

Postoji i mnoštvo trećih opcija koja sprječavaju prodaju obiteljskog srebra u bescjenje a da se ne radi o neefikasnom upravljanju firmom u stilu državne agencije i ministarstva.

U industriji u kojoj radim gotovo svi ključni igrači su u državnom vlasništvu odnosno u 100% vlasništvu državnih kompanija Njemačke, Francuske i UK-a. Za Kinu ne treba posebno naglašavati, jedino su Amerikanci privatne kompanije ili izlistane na Wall streetu i sve se teže nose s europskom konkurencijom.