Prije svega, nemojte me napasti da na sve domaće gledam "s visoka". Doista sam svemu tome pristupio u želji da mi se barem nešto svidi. Možda se mora samo biti uporniji. Da ne bude zabune, nije problem u lošoj produkciji i manjku sredstava, govorim isključivo o glumi.

Zašto mi je u gro filmova i serija dijalog i sama gluma katastrofalna? Dijalog je neprirodan, usiljen, onako kako je napisan u originalnoj formi, ali je i sama egzekucija još gora.

Možda ja imam pogrešne predpostavke, misleći da je ideja tih serija da donekle podsjećaju na pravi život. Je li taj "naš" stil možda namjerno stvaranje neke stilizirane stvarnosti?

Pokušavam odgonetnuti u čemu je stvar? Imam dojam da su glumci previše "svjesni" kamere. Pa kontam, je li to možda jer su svi kazališni glumci, nenaviknuti na rad s kamerom, kao i vrlo specifičan način izgovora dijaloga - nekakvo "dramatično" nadvikivanje za kazališnu publiku i nepotrebne pauze između svake linije dijaloga? Ali opet, ne znam da se tu krije odgovor, jer su neki od najboljih filmskih glumaca na zapadu isto potekli u kazalištu, i štoviše još aktivni tu, usporedno s filmskom karijerom.

Ne sjećam se zadnjeg filma i serije s naših područja (prvenstveno hrvatskih), a da sam se totalno udubio u radnju, a ne ostao pri svijesti da gledam školsku predstavu. Ipak, najgore od svega je "Lud, zbunjen, normalan", gdje to neduhovito, usiljeno kreveljenje naprosto tjera svaku normalnu osobu iz sobe.

Ima li bilo što a da valja, onako istinski, vrhunska gluma i dijalog koji teče (a ne nasumična nakupina "dramatičnih" proklamacija).

Mislim da je riječ o stilu odnosno “školi”, jedni od drugih prepisuju.

Isto kao sto u mjuziklu nitko ne govori normalno, ili u Bollywood filmovima, tako valjda i ovima iz našeg “regiona”.

I da, uvijek zvuče kao školska predstava.

Problem je možda u tome sto je nas narod primitivniji od Zapada, a pokušavaju zvučati civilizirano, zato govor izgleda nesvakidašnje, neprirodno.

U hrvatskim serijama je to posebno primjetno jer glumci pokušavaju govoriti književnu jezik koji se praktički nigdje u praksi i na ulici ne govori. Jaki dijalekti su prirodna stvarnost kod Hrvata, no koja se mijenja za fabricirani književni govor.

Najprirodnija gluma mi izgleda u nekim Kusturicinim filmovima, recimo sad sam gledo Dom za vješanje, no zanimljivo on za glumce u tom filmu vecinom je odabrao ljude s ulice koji nisu profesionalni glumci, čiji je karakter, izgled i prirodno ponašanje odgovaralo Emirovoj viziji lika, tako da ti ljudi (npr. Perhan) nisu ni glumili, oni su jednostavno prirodni takvi.

Generacije se smjenjuju. Novim klincima mozda nije smijesno ono sto je nama. Imaju oni sada svoje fore i fazone. Par puta sam pratila razgovor srednjoskolaca i malo starijih. Oni to sada nekako ,,na distanci,, Mali egoisti kojima su vazni iskljucivo ,,oni,, tako da noviji filmovi i serije ne obiluju emocijama, a psovke su out danas. Po meni srbi su oduvijek imali bolje filmove i nekakvu spontanu glumu, specificnu po humoru, psovkama i temama svakodnevnice.

Američka inačica su nevjerojatno rječiti i elokventni kriminalci. Ali u većini slučajeva nije toliko napadno da te totalno izbaci iz udubljenosti u seriju. Odnosno, fond riječi u tome dijalogu je definitivno preširok, ali ga glumac omekša u izgovoru, pa može proći.

Bilo bi zanimljivo vidjeti kada bi recimo Netflix napravio seriju u Hrvatskoj (napravili su ih nekoliko u Poljskoj) za domaće tržište. Imao bi možda strane redatelje i scenariste, i veći proračun.

U biti, ukoliko su mi hrvatski glumci uglavnom dobri i uvjerljivi u stranim filmovima i serijama (iako imaju manje uloge), onda možda nije do njih?

Recimo kod nas je i relativno prirodno da ljudi upadaju jedni drugima u riječ kad pričaju lol, a to ne bi dobro izgledalo na ekranu. Ili dominantna osoba govori, a ostali slušaju i šute (kod Arapa je prirodno da žene šute). Takodjer je i previše osmijeha neprirodno. Neprirodno je i reci “volim te”, to kod nas ne postoji. A sve to se ubacuje u domaće filmove.

Kod anglosaksonaca, ipak je kultura komunikacije, dijaloga, pa čak i lažnih (kurtoaznih) osmijeha s izbijeljenim zubima, realna praksa komunikacije, tako da je manja razlika stvarnosti i filma.

Možda i sami interijer doprinosi neprirodnosti.

Recimo, u Bosni pola kuca izgledaju ovako (slika dolje) , a radnja u serijama se nikad ne dešava u takvom objektu.
Ljudi po cijeli dan sjede ispred sporeta, nemaju neke posebne zanimacije, puse cigare, muž se dere na zenu, ili šute i dan prolazi hahahah... Ukućani izgledaju kao Svarceneger ispod hahah

I onda u Hrvatskoj naprave “tipičnu gradsku obitelj” kojoj stan izgleda kao u Americi, cija kćer ide na jahanje haha, a muž pažljivo sluša zenu kada “pametuje” na savršenom književnom jeziku.

Ne znam, čudom se čudim,...

Konta čovjek ajd što su serije takve, nije im ni publika bolja,... al gledam nekidan Generala, to bi kao trebao biti visokobudžetni film, glumci i cijela klika,...kad ono kao serija i to ona nasapunjana ko daska. Razočarenje ukratko.

U toj seriji Dalmatinci pričaju kao smogovci, neprirodno do daske.

Mislim da je hrvatska pa i cijela Yu kinematografija bila i jeste pod najvećim utjecajem talijanske. I nju odlikuje ta neka izvještaćenost i neprirodnost osim u filmovima u kojima se govori lokalnim dijalektima, narodskim narječjima i ima dosta naturščika. Jer ako pogledamo one najkvalitetnije hrvatske filmove i serije, najuspješnije su one gdje je redatelj uspio to ostvariti. Ne znam... Malo Misto, Gruntovčani... neki dan je na TV bio film "Lisice" Krste Papiča. jedan dobar film sa kvalitetnom glumom.

Navodno je i češka škola filma bila veliki uzor jugoslavenskom filmu.

Upravo tako. Talijanska i Češka. Bio sam čak to i napisao u postu pa pobrisao jer sam smatrao da je i samo dio o talijanskom utjecaju sasvim dovoljan za oslikati moje razmišljanje.
Dio redatelja se tamo školovao - akademija FAMU. Recimo Sjećaš li se Dolly Bell ili Varljivo leto 68 su duhom i češki filmovi

Postojala je fama da hrvatski glumci deluju usiljeno u odnosu na srpske i bosanske , ja mislimda to nije tačno , i da tu treba tražiti krivicu u scenirijima ali u glavnom u režiserima.

Morate znati da se danas snimi 30 epizoda za mesec dana , a nekada se serija od 10 epizoda u SFRJ snimala godinu dana.

Tipičan primer kako kako neki solidan scenirao i sasvim dobri glumci mogu biti tako loši za gledanjeda okrećeš glavu u bude ti neprijatno je serija Nemanjići , e tu je glavni krivac režiser , jer loši režiseri i zbrzana produkcija mogu od dobrog sceaniraja napraviti teško sranje a dobre glumce pretvoriti u totalne amatere.

Sa druge strane postoji i drugi momenat , a to je kad se primećuje usiljeni i isforsirani dijalozi ali sama radnja fima i njegova atmosfera je genijalna , za to je najbolji primer crnogorski pokojni režiser Živko Nikolić sa svojim filmovima i hrvatski Lordan Zafranović.

Češke filmove karakterizira to sto nemaju pozadinsku muziku 90% vremena. Ispravi me ako nisam u pravu.

U američkim, praktično je pola ili vise vremena neka muzika. Možda i ta muzika ima utjecaja na doživljaj i kako se sve “uklopi”.

odgledao sam 1 i pol, nisam mogao dalje, neugoda i bruka baš zbog toga.
O lovi da ne pričamo.

Recimo, nitko neće u govoru reci “tko”. I u Zagrebu, i u Rijeci, i u Slavoniji, i Dalmaciji, i Bosni, kaže se “ko”. Piše se “tko”, ali izgovara se “ko”.

Ali nema šanse da čuješ u nekoj hrvatskoj seriji “ko”, nego kreatura poput Mije Begovic izgovara svoje “uvjerljivo” tko. Hrpa takvih malih sitnica.

I meni je to bio okidač za otvaranje teme, ali i "General" je samo simptom jedne te iste bolesti. Možda će odrasti neka nova generacija redatelja koji neće robovati nekim starim šablonima. Ono je prestrašno.

Ne trpajte vaše glumce u isti koš sa našim. A imate i vi nepar kvalitetnih glumaca, mada većina stvarno glume kao da su drvo, to je tačno.

General je nažalost teški treš. Gluma jako loša, a dijalozi katastrofalni, teški cringe.

Da sam Ante Gotovina podnio bih tuzbu i oderao bih k'o volove.Mada cesto zamisljam holivudske filmove sinhronizovane na naski,isto bi dialozi bili vise no otuzni...da ne kazem neprirodni

mladje generacije govore tko!
Da se recimo ja i Ceha(pravi hrvati: ) nadjemo na ulici to bi izgledalo ovako:

Ceha: Pozdrav gospodine Heero(naklon)
Heero. O Štefek tko vam je rekao da sam ja izvjesni gospon Heero?
Ceha: haha bio je to pucanin Glembaj jedan od onih imucnih sa onim vrtiletom na krovu zgrade.
Heero:AH da šjor Glembaj!Upoznali smo se na veceri šansona dole u ulici F.Tuđmana,tko bi naslutio tako amuzannu slucajnost haha!!

Baš sam preko Božića gledao više nego uobičajeno hrvatskih, a i starih YU serija, a sve pokušavajući odgonetnuti u čemu je problem.

Vraćam se na ono iz uvoda, da nije riječ o filmovama i serijama, nego o kazališnim predstavama koje su snimljene kamerom i editirane.

- Pretjerano nadvikivanje (čini mi se da im je to svima kazališna navika, to su morali raditi da gledatelji čuju, jer ozvučenje nije najbolje)
- Sudionici ne razgovaraju jedan s drugim, nego drže monologe za kameru (monolog ne mora biti dugo izlaganje). Vidi se da drugi sugovornik ne sluša nego čeka svoj red za kreveljenje/nadvikivanje
- Nadrealni dijalozi koji nemaju veze sa stvarnošću

Engleski termin koji obuhvaća to je "overacting".

Također bih i istaknuo vrlo mali fond glumaca. Teško se udubiti u neku priču, kada stalno gledaš Gorana Navojca, koji igra istu ulogu u svakoj seriji.

https://en.wikipedia.org/wiki/Overacting

Uglavnom, te "legendarne" YU serije nisu ništa bolje od današnjih perecijskih, kojima se ismijavamo.

To objašnjenje s kazalištem mi se sviđa.

I ima smisla.

Skoro svi hrvatski glumci su prvenstveno kazališni, film im tek tu i tamo ponekad upadne, dok recimo američki ili srpski nisu, radi količine produkcije.

Krv nije voda, mada mi opet bude zanimljivo za pogledati

Nisu samo glumci problem, ogroman problem su redatelji. Mi nemamo ozbiljnog filmmakera vec godinama, za razliku od Srba (Bjelogrlic npr). Svi nasi filmovi i serije su jedva prolazni, cesto niti to...

Nedavno sam gledao Tomu, Bjelogrlicev film o srpskom oldschool narodnjaku Tomi Zdravkovicu (prethodno sam znao njegove 3-4 pjesme za koje sam skuzio tek kroz film da su ustvari njegove LOL)

Taj film je bolji od icega sto smo mi napravili zadnjih 5-10 godina, ima pricu ima emociju ima zajebannciju, solidnu produkciju, malo ljubavi malo patnje malo patetike malo muzike i marketinski lukrativne jugonostalgije - sve fino uklopljeno i prodju 2 sata brzo. Vrlo dobar (4). Muziku je odlicno odradio i aranzirao Zeljko Joksimovic.

Mi takav film ovim tempom necemo jos dugo snimit, a pred par godina preminuli Oliver je za tog Tomu direktor i svemira i muzike. Dakle nije do price nego do zanata a nama kronicno fale dobre filmske zanatlije.