Joj koristniće nemoj još i ti sa tim zemljovidima.

Malo se zezam.

Zadnji put kada je bio miran razlaz bilo je ovako.
https://www.youtube.com/watch?v=0zR7GftUd84

Nepravedna raspodjela prihoda: Tuzla iz FBiH dobila novca koliko sve hrvatske županije zajedno

Maćehinski odnos Federacije Bosne i Hercegovine prema županijama s većinskim hrvatskim stanovništvom ogleda se već godinama u brojnim primjerima.Najočitiji je svakako Zakon o pripadnosti javnih prihoda u FBiH zbog kojeg samo Zapadnohercegovačka županija već devet godina s federalne razine dobiva za oko 4,300.000 KM manje na godišnjoj razini. Osim povrata sredstava od poreza, županije s hrvatskom većinom zakinute su i kada je riječ o raspodjelama sredstava za razne projekte.

Najnoviji primjer se vidi u rezultatima raspodjele sredstava za financiranje/sufinanciranje programa i projekata iz oblasti predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja iz proračuna Federacije Bosne i Hercegovine u 2015. godini gdje je od ukupno 699.901 KM za projekte u hrvatskim županijama izdvojeno svega 132.853 KM.Tako je, prema podacima iz dokumenta kojemu je “Večernji list” u posjedu, samo jedna županija s većinskim bošnjačkim stanovništvom dobila više sredstava nego sve tri županije s hrvatskom većinom.Ukupan iznos koji će iz proračuna Federacije Bosne i Hercegovine u ovoj godini biti izdvojen za projekte iz obrazovanja u Zapadnohercegovačkoj, Posavkoj i Hercegovačko-neretvanskoj županiji je 132.853 konvertibilne marke.

Prema podacima iz spomenutog dokumenta, Posavska županija će dobiti 34.902,37 KM, Zapadnohercegovačka 35.000. KM, a Hercegovačko-neretvanska županija 62.951 KM.S druge, pak, strane, samo je Tuzlanska županija za projekte u pet škola dobila 133.875 KM. Odmah iza nje je Sarajevska županija gdje je također prošlo pet projekata vrijednih 121.975 KM. U Zeničko-dobojskoj županiji iz federalnog proračuna će biti financirana četiri projekta, za što je izdvojeno 115.251,50 konvertibilnih maraka. U Unsko-sanskoj županiji će se kroz ovaj program financirati tri projekta za što je izdvojeno 80.920 KM.Najmanji iznos kad su u pitanju županije s većinskim bošnjačkim stanovništvom dobila je Bosanko -podrinjska županija, onoliko koliko i ZHŽ (35.000 KM). Srednjobosanskažupanija je za šest projekata dobila svega 80.027,50 konvertibilnih maraka, dok iz Hercegbosanske županije ni jedan projekt nije na ovom popisu.Kada je riječ o sredstvima za podršku programima stručnog usavršavanja prosvjetnih djelatnika, od 29.542 konvertibilne marke, samo 4900 ide u Mostar, i to na adresu Pedagoškog zavoda, dok će ostala sredstva biti utrošena u Tuzli, Bihaću i Bosanskoj Krupi.

Zanimljivo je spomenuti kako je Pedagoški zavod Unsko-sanske županije u Bihaću dobio sredstva za čak dva projekta, jedan u iznosu od 4800 KM, a drugi u iznosu od 4900 KM. JU “Dječji vrtić” i Dom učenika Bosanska krupa je za projekt “Osnažimo se i porastimo” dobio 5000 KM.Pedagoški zavod u Tuzlanskoj županiji je za projekt šestodnevne obuke namijenjene odgojiteljima i profesorima razredne nastave za rad i primjenu programa obveznog programa predškolskog odgoja i obrazovanja u godini pred polazak u osnovnu školu na području TŽ-a dobio 4992 KM, a JU “Mješovita srednja elektrotehnička škola” Tuzla za učenje na daljinu 4950 KM. *

Miran razlaz,i to finansijski prvenstveno.

WASHINGTON POST: Hrvati majorizirani, ne podupiru Daytonski sporazum
Objavljeno 16.12. - 22:51

Da je pitati Hrvate i Bošnjake, pa čak i Srbe u BiH, Daytonski sporazum ne bi dobio potporu na referendumu, koji se u BiH ionako ne može organizirati na državnoj razini jer o tome nema zakona. Pokazalo je to istraživanje agencije IPSOS u BiH, a koju je objavio američki dnevnik Washington Pos.. Rezultat takvog razmišljanja Hrvata je njihov položaj u zemlji u kojoj su u podređenoj situaciji i jer se osjećaju majorzirano, navodi Washington Post, a prenosi Večerenji list. 
Tako bi za Daytonski sporazum glasovalo tek 8 posto Hrvata, 26% ‘vjerojatno bi’ glasovalo, što je zajedno 34 posto.

Najmanje sretni

Odnosno tek trećina Hrvata bi dala potporu ovakvom mirovnom sporazumu za kojega je pak 24 posto sigurno da ga ne bi podržali, a čak 37 posto Hrvata nije sigurno 
kako bi se izjasnilo.

“Hrvati su najmanje sretni. Za razliku od Srba, oni nisu dobili svoju nacionalnu-teritorijalnu autonomiju nakon rata. Umjesto toga, njihova jedinica za vrijeme rata je spojena s bošnjačkim kontroliranim dijelovima čime su ustrojili Federaciju BiH. Hrvatski političari žale se zbog majorizacije da su bili često nadglasani od federalnih značajno mnogobrojnijih Bošnjaka”, navodi se u tekstu Washington Posta.

Pri tome se upozorava kako se ovo pitanje mora razriješiti. 
Post pojašnjava da jamstva koja nudi nacionalni federalizam može biti jamstvo za dobivanje potrebne većine za potporu mirovnim rješenjima. Jedna od vodećih američkih tiskovina objašnjava kako je ipak iznenađujuće da značajan broj građana BiH iz sve tri nacionalne zajednice podupire Daytonski sporazum. Kod Srba je to 65 posto, dok je kod Bošnjaka 39 posto onih koji podržavaju Daytonski sporazum i sadašnja rješenja. Kod Bošnjaka 25 posto nije sigurno što bi odlučilo da se referendum danas održava, a 28 posto bi bilo sigurno protiv, što je zajedno s neodlučnima većina ispitanika kod ovoga naroda.

Model BiH

Kod Srba pak tek devet posto ispitanika misli da bi bili ‘vjerojatno protiv’ ili ‘sigurno protiv’ potvrđivanja Daytonskog sporazuma na referendumskom opredjeljenju. Zanimljivim se čine odgovori da većina Srba danas podupire Daytonski sporazum iako su njihovi vođe bili protiv ovoga rješenja, kao i da je na kraju rata obilježavanje ovoga događaja bilo zabranjivano. 
Donald Horowitz, jedan od vodećih stručnjaka u oblasti nacionalnih sukoba, istaknuo je za Washington Post da je često slučaj da je većinsko stanovništvo više nezadovoljno nacionalnim sustavom podjele vlasti, nego što su to manje brojni narodi, barem je to slučaj u Sjevernoj Irskoj, Belgiji i Bosni i Hercegovini. Po njemu nije iznenađujuće da manje brojni narodi jako cijene jamstva protiv vladavine većine što je formalno uobličeno u sporazumu poput Daytonskog sporazuma, ističe Washington Post./HMS/

Svet
INTERVJU: TORVALD STOLTENBERG
Bio sam Beograđanin i pre nego što sam postao počasni građanin

Bivši izaslanik UN za Jugoslaviju i otac generalnog sekretara NATO-a govori kako su Amerikanci stornirali mirovni sporazum u Bosni


„Imam tek 84 godine, nije vreme da se povlačim.” Da je ove reči izgovorio bilo ko drugi, a ne najstariji član nadaleko čuvene norveške porodice Stoltenberg, shvatili bismo ih kao pošalicu na račun sopstvenih godina. Ali bivši ministar odbrane, spoljnih poslova, bivši ambasador u UN, visoki komesar UN za izbeglice, izaslanik generalnog sekretara UN za bivšu Jugoslaviju, Torvald Stoltenberg se uopšte ne šali nego vrlo uzbuđeno prati visoki rejting trenutno opozicione Radničke partije, aktivno učestvuje u izbornoj kampanji i očekuje da socijaldemokratija na prvim sledećim izborima od konzervativaca preuzme kormilo zemlje.

U porodici Stoltenberg dešavaju se i lepe i teške dramatične stvari. Pošto je u dva navrata bio premijer Norveške, Jens Stoltenberg, sin Torvalda Stoltenberga, od oktobra prošle godine je generalni sekretar NATO-a, a samo tri meseca pre toga preminula je Torvaldova najmlađa kćerka Nini (rođena u Beogradu 1963) koja se dugo lečila od dugogodišnje heroinske zavisnosti. Torvald se (tako ga jednostavno danas zovu Norvežani, dok su za sina Jensa zadržali prezime Stoltenberg) nije predao. Već četiri godine je na čelu norveške komisije za reformu politike prema drogi, čelnik je Nordijske komisije za odbranu i spoljnu politiku, važi za najkompetentnijeg vojnog analitičara, na listi je Radničke partije za rukovodeću poziciju u Oslu (lokalni izbori su na jesen)... Uz sve to i mnoge druge obaveze, posebno se obradovao što je postao počasni građanin Beograda, grada u kome je službovao kao mladi diplomata, gde ima mnogo bliskih prijatelja, gde mu se rodila kćerka Nini.

„Duboko cenim što sam postao građanin Beograda. Moram da priznam da sam se i pre ovog priznanja osećao donekle kao Beograđanin. U vreme moje prve službe naučio sam jezik, čitao novine, supruga i ja smo se sa našom decom Kamilom, Jensom i Nini šetali po Kalemegdanu... Danas je moja porodica manja, i mnogi beogradski prijatelji su umrli. Ali imam još dosta bliskih ljudi sa kojim sam u stalnom kontaktu. Kaća Kotlić, Rada Đuričin... ne bih da nabrajam, bojim se da u brzini nekog ne izostavim.”

Trideset godina kasnije, kao mirovni posrednik na Balkanu niste uspeli da se postigne mir u bivšoj Jugoslaviji?

U jesen 1993. lord Oven i ja napravili smo nacrt mirovnog sporazuma koji je bio prihvaćen od svih zaraćenih strana u BiH. A onda se odjednom ispostavilo da Bošnjaci neće da ga potpišu – zato što su Amerikanci prigovorili da takav dokument prekraja Bosnu i secka je na teritorije koje su osvojene silom oružja.

Rat je potrajao još dve godine...

I još mnogo ljudi je u tom periodu izginulo, a onda su Amerikanci skrojili Dejtonski sporazum, koji nas je sve obradovao zbog toga što je krvoproliće najzad stalo. Ali Dejton je takođe podelio Bosnu i prihvatio podelu na teritorije osvojene u ratu. Bošnjaci su dobili manje teritorije nego što je bilo predviđeno Oven–Stoltenbergovim planom kojim je trebalo da im pripadne 33,3 odsto teritorije BiH.

Nordijske zemlje odavno sarađuju, a vi ste sa timom stručnjaka napravili niz predloga da ta saradnja u oblasti odbrane i spoljnih poslova bude još bolja?

Pošto je opremanje odbrambenih snaga uređajima visoke tehnologije danas jako skupo, nisu sve nordijske zemlje u prilici da se nose sa tim povećanim troškovima. Iako je Norveška članica NATO-a a ostale zemlje to nisu, svi smo spremni da ulažemo u zajedničko satelitsko nadgledanje Arktika, na primer. Već imamo zajedničku ambasadu u Berlinu, na primer, a planiramo da otvorimo zajedničko predstavništvo u Burmi i još nekoliko mesta. Time se znatno smanjuju troškovi.

Norvešku ambasadu u Beogradu nećete spajati sa ostalim nordijskim susedima?

Naravno da ne. Tu ostaju posebno i švedska i finska i danska ambasada. Naravno i norveška, jer naša ambasada je u Beogradu još od Drugog svetskog rata. Mi smo tradicionalni i bliski prijatelji.

Da li delite mišljenje NATO-a i pojedinih norveških političara da Rusija predstavlja bezbednosnu opasnost za Norvešku, sa kojom deli granicu, i za ostale nordijske zemlje?

Ne smatramo da ne postoji opasnost od Rusije na severu. Nikome se ne dopada to što Rusija povećava vojno prisustvo na severu, ali mi to ne vidimo kao pretnju. Mi Norvežani nikad nismo imali oružani sukob sa Rusijom. Ni za vreme carske Rusije, ni za vreme SSSR-a, ni danas sa Putinovom Rusijom. Zašto bi sada došlo do sukoba kad ga nije bilo nikada ranije, u mnogo gorim vremenima. Podsetiću da su 1944. ruske snage oslobodile Finmark (okrug na severu Norveške). Mnogo je Norvežana tada bilo zabrinuto jer su strepeli da li će se Rusi povući. Hoću da kažem da dobro sarađujemo i razumemo se sa Rusijom i verujem da ćemo tako nastaviti i u budućnosti.

Šta mislite o vašim susedima?

Sa susedima treba razgovarati, smejati se, razmenjivati ljude, da bi se još bolje razumeli

Prošle godine ste izgubili kćerku Nini. Mnogo ste se angažovali oko izmena politike prema teškim heroinskim zavisnicima. Predložili ste izmene u toj politici u Norveškoj i aktivno učestvujete u međunarodnoj komisiji za narkotike i ilegalnu trgovinu narkoticima. Kakve su promene napravljene u Norveškoj u tom smislu?

Do sada vrlo male. Norveške stranke i javno mnjenje misle da je naša dosadašnja politika prema zavisnicima dobra, ali ja se sa tim ne slažem. Dok god godišnje gubimo 250 ljudi zato što su se predozirali heroinom, ne možemo da kažemo da se uspešno borimo. Zato sam zadovoljan što sam na čelu ove komisije i što smo predlog o izmenama uputili vladi. To su teška pitanja i oko toga se u Norveškoj vodi oštra debata, kao i u drugim zemljama. Naš predlog je da se teškim heroinskim zavisnicima kojima nije pomogao nijedan lek omogući da heroin dobijaju preko recepata u vidu tableta. Mi mislimo, a to potkrepljujemo i podacima iz zemalja koje su se odlučile na ovaj pristup, da bi se tako smanjila opasnost od ubrizgavanja uličnog heroina, smanjio kriminal i omogućio humaniji život teškim bolesnicima.

Ali Norvežani se ne slažu sa takvim predlogom?

Ipak sam optimista i mislim da će ovaj naš predlog da prođe. Bio sam ohrabren kada sam u Švajcarskoj video da je broj smrtnih slučajeva smanjen kada su uveli prepisivanje heroina i još neke mere kako bi olakšali život teškim pacijentima. U Norveškoj je to uvek tako: da bi zaživela neka nova mera, prethodno o njoj mora da se postigne najširi dogovor, sa njom mora da se složi većina ne samo iz političkih i stručnih struktura.

Hoće li Radnička partija, u kojoj vi radite celog života, pobediti na sledećim izborima?

Činjenica da nas trenutno podržava 40 odsto Norvežana potkrepljuje moj optimizam.
Zorana Šuvaković
objavljeno: 12.03.2015.

Radovan Karadžić je, tvrdi prof. dr. Francis Boyle, bio (pravi) autor Owen-Stolten
bergovog plana. To mu je (Boylu) u sjedištu Ujedinjenih nacija u Ženevi priznao Paul
Szasz (“genocidni advokat O-S /Owen-Stoltenbergovog plana - prim. S. C./ pri Uje
dinjenim nacijama” (insituteforgenocide.org/?P=3073, prof. dr. Francis Boyle,
Occupy Bosnia and Herzegovina Movement, 15. juni 2012).