.
Mada ne znam zašto vam ovo sve objašnjavam, likovima u igrici, jesam lud.

Pojasnio je Luka, 12. poglavlje

Btw, ništa se ne dešava "slučajno".

Zanimljivo je to. Od tada npr. ništa ne planiram detaljno. Prije toga sam uvijek sve u detalje imao u Excelu. Problem je što je u Excelu uvijek izgledalo puno bolje nego u realizaciji.

Nakon tog momenta "spoznaje", ja planiram stvari samo načelno, tek toliko da znam što želim, a za detalje najprije gledam biti u dobrim odnosima s Bogom, ostalo se sve riješi usput. Nije na kraju krajeva ni važno kako će se riješiti, zašto kvariti iznenađenje.

Dakle, nekad davno napustio sam posao i počeo se baviti nekim biznis idejama, ali to naravno nije išlo glatko ni lako kako sam očekivao.

Uvijek sam bio u strahu bankrota, da ću ostati bez novca, da će mi svi reći: eto jesmo ti rekli da si lud, zašto nisi ostao na sigurnom poslu... I zaista i jesam bio barem dvije godine konstantno na rubu, nikad ne znajući hoću li platiti sljedeći račun od struje, mobitela, interneta. I to nisam nikome govorio, ni obitelji ni prijateljima, svi su mislili da ja radim normalno.

Ono što je zanimljivo kad govorimo o nevjerojatnim slučajnostima, je da sam možda i preko dvije godine konstantno i precizno bio na rubu. Bez stalnog prihoda, ali od nekud, uvijek točno kad treba novac bi se "stvorio". Ili bih dobio neki ugovor, ili bih prodao neki softver i tako preživio sljedeći tjedan ili mjesec. Naravno vremenom mi je sve to postalo sumnjivo. Umjesto straha, postao sam sumnjičav. Kako to da se novac uvijek stvori u zadnji trenutak, tako reći u zadnjoj minuti???

Neki slučajevi su bili bizarni, poput slučajno pronađem 500€ u ormaru a na koje sam odavno zaboravio, ali ja ih pronađem točno kad me uhvati očaj i ostanem bez novca. Vrhunac je bio jednom kad više zaista nisam imao nikakve ideje. Svi računi su kasnili, kreditna kartica već opterećena, dizao sam novac s kartice da platim prethodni mjesec, a novca ni od kuda.

Mogao sam eventualno posuditi od roditelja, ili prijatelja, ali to bi srušilo moj ugled, svi bi saznali da mi ne ide. Do tada su samo sumnjali.

I tako iz očaja, odem u banku tražiti kredit. I tijekom razgovora sa službenicom shvatim da ne ispunjavam uvjete za kredit. Međutim, službenica to ne primijeti i odobri mi kredit! Ja šutim, klimam glavom na sve što mi kaže, a vidim da je pogriješila i potpisujem dok se nije predomislila.

Nešto kasnije, kad sam imao novac u rukama, 6000KM da ih vratim tijekom 1 godine, hodam i razmišljam: Ovo više nema nikakvog smisla. Stalno strahujem, stalno na rubu godinama, a nikako da propadnem. Kako je uopće moguće da se uvijek nešto dogodi i spasi me baš u zadnji trenutak?

I onda se obratim "nekome": Ha, skužio sam što radite! Samo me zezate! Cijelo vrijeme uopće nisam u opasnosti nego se netko igra sa mnom. E pa sad ćemo ovako, ja više ne strahujem, baš da vidim hoću li propasti. Evo izazivam režisera da propadnem.

Nakon toga me krenulo, odjednom. Što god sam probao uspjelo mi je, novac je samo dolazio. Moje mišljenje je da su odustali kad su vidjeli da sam skužio matricu.

Mada ne znam zašto vam ovo sve objašnjavam, likovima u igrici, jesam lud.

Vjerojatno vam je poznata zanimljiva/luda teorija po kojoj živimo u simulaciji? https://en.wikipedia.org/wiki/Simulation_hypothesis

Ali ovo nije diskusija o meritumu teorije, jer se osobno s tim stvarima ne zamaram. Ono što me vraća na tu teoriju je sve veći broj nevjerojatnih slučajnosti koje su sve češće. Doduše, i to se može objasniti na način da mi je mozak sad izdresiran da primjećuje stvari koje odudaraju od očekivanih.

Opće objašnjenje za sve slučajnosti koje ću i ja i vi nabrojati je da vjerojatno podcjenjujemo vjerojatnost određenih događaja. Problem s rođendanima je jedan primjer: https://en.wikipedia.org/wiki/Birthday_problem

Mojih par, ovaj prvi me dobro protresao, u tom trenu sam dobio dojam kao da sam konačno skužio Matrix. Ili pak dojam da mi neko, ko majmunu u Zoološkom vrtu trese kavez da vidi kako ću reagirati.

1. Vozim u mjesto iz kojeg sam inače porijeklom, cirka dva sata. Na prilazu tome mjestu, točnije na jednom dužem izlazu sa AC (bez ikakvih sadržaja) vidim svoga kuma (koji ne živi u tome mjestu, a na toj lokaciji nikad prije nije bio) kako prelazi cestu sa svojim djetetom. Nemam neku dobru RH paralelu, ali otprilike, kao da ste iz Splita, i vidite svog najboljeg prijatelja kad silazite s AC u npr Osijek, a da ta osoba nikad inače ne ide tamo, a vi možda 3-4 puta u godini. Zamislite koliko se varijabla moralo posložiti da tu osobu vidite na tom mjestu, od toga da se potrefio odlazak istog dana tamo gdje nikada ne idete, od vremena kretanja od kuće, do prosječne brzine, preticanja, vremena, i više od toga.

2. Radio s jednom osobom prije 20 godina, i kad smo promijenili kompanije, više se nikad nismo susreli niti mimoišli u gradu. Jednog dana vidio da radi u jednom fondu s kojim sam imao neka posla, i pošaljem mu poruku na LinkedIn. Za dva dana ga vidim u gradu, po prvi put nakon 20 godina.

Za ovaj prvi nemam objašnjenja, a za ovaj drugi je moguće reći da sam ga možda i prije viđao ali da ga mozak nije registrirao, sve dok slanje poruke nije reaktiviralo mozak za prepoznavanje.

To na stranu, pogotovo ove godine se dogodilo nekoliko iznimno pozitivnih slučajnosti, koje daju naznaku da Bog (ili kreator simulacije) možda ipak voli HB Hrvate, ali ne mogu za sad više o tome.

Zemlja je stara 6 milijardi godina, zivot se razvija vec 5.5 milijardi, ljudi kao vrsta traju oko 2 milijuna godina.

Kolika je sansa da se rodite bas u stoljecu kada ljudi prvi put odu u svemir, otkriju DNA, a mozda budemo svjedocili i stvaranju prave AI.

meni jedna od cudnih stvari, suvise cesto se dogadjalo da cura i ja istovremeno jedno drugo zovemo na telefon. Ili je zauzeta linija ili podignemo slusalicu prije nego je telefon zazvonio. Ah ti dobri stari iskra telefoni :)

Jednom davno smo prizivali duhove sa čašom. Nekih 5 puta. Dok čaša u nevjerojatnoj brzini nije odletjela u zid i razbila se.
To nešto smo provocirali i što smo se više smijali i provocirali čaša je brže i brže vrtila. Toliko brzo da na kraju svima nama prsti spadnu sa nje.

Ne znam jel to nešto u nama bilo ili izvana. Znam da više nikad nisam imao želju to raditi.

To je zato jer zaboravite što ste morali uraditi. Prestanite zajebavati narod.
Imam na smartphone DoIt listu stvari koje moram uraditi. Pa dok to ne gledam nema problema. Kad pogledam vidim da sam lijen.

Inače dobro, ne mora se ništa uraditi. Kao muslimani, sjedi i čekaj da "allah" uradi. Ionako ne može ako on to ne da.

Jos jedna stvar koja je meni cudna, i koja predstavlja najvecu slucajnost u mom zivotu, je to da mislim da sam dobio malo predobre karte za igranje. Sumnjivo dobre.

To iz moje perspektive povecava vjerojatnost i sumnju da je sve simulacija ili igra, jer netko tko je u igri sigurno nece izabrati nekog najgoreg avatara.

Takodjer neke druge "ubacene" stvari, koje kao da idu ka maksimalizaciji zanimljivosti i filmicnosti igre.

Predpostavljam da je ovo bio tulum gdje niko nije konzumirao nikakve opojne ili alkoholne supstance.

Pokrenuo bi novu temu o povijesno-političkim koincidencijama, al ajde reko idem pisat ovdje, pa nek se briše ako je pre-offtopic ili nek se napravi još jedna tema. Nisu životne koincidencije, ali ako ste pratili internet sigurno ste čuli za ovu neobičnu paralelu... 1938. - svjetsko u Francuskoj, 1939. - veliki požari u Australiji, 1940. - otkazane olimpijske igre u Tokiju... 2018.- svjetsko u Francuskoj, 2019. - veliki požari u Australiji, 2020. - otkazane olimpijske igre u Tokiju... Provjeravao sam više puta i nije šala... ovome bi još dodao nešto što sam osobno primjetio 1990. - Litva napušta SSSR, Slovenija Jugu, 2020. - Britanija izlazi iz EU, 1990. - proglašenje SAO u Hr, barikade, zauzimanje stanice u Kninu... 2020. - proglašenje autonomne zone u Seattlu, barikade, preuzimanje policijske stanice...