Večeras, 25. na 26. novembra, u jeku krvavih bitaka od Soče do Đevđelije, Bosna i Hercegovina, u Mrkonjiću, nekoliko desetina kilometara od švapskog garnizona u Banjoj Luci, ostvaruje san svojih najboljih sinova: ona izabire svoje zemaljsko vijeće.

Herceg-Bosna, srce naše zemlje, srce vjekovima tišteno, srce dvadeset i četiri godine razdirano kandžama najprotivsrpskijih, velikosrpskih, i najprotivhrvatskijih, velikohrvatskih vukova, srce koje je 1941. počelo da lipti bratoubilačkom krvlju, to srce, izliječeno i pomlađeno, zakucaće večeras neviđenom snagom i pojačati ustanički krvotok čitave naše zemlje…

Herceg-Bosna prozborila je iz svoje mučne i tegobne prošlosti, iz svoje krvave jučerašnjice i današnjice, progovorila je o svojoj budućnosti iskreno, jasno i odlučno, kako se nikad dosada nije moglo ni zamisliti.

Sve te misli, sve te naše misli, izrečene na usta našega Đede, rasplamsale su naš zanos. Mi smo klicali i izlazili u novembarsku noć. Mrak i magla ležali su na zemlji. Bilo je pred svitanje. Zaista, okrvavljena i izmučena Herceg-Bosno, to je bilo pred tvoje svitanje!