Jedno od najvećih preuzimanja od strane multinacionalne kompanije u hrvatskoj povijesti. Dok me za radnike nije strah, pitanje je kako će se ovo odraziti na naše poljoprivrednike.

PREVELIKE ILI PREMALE?
Plaće u Hrvatskoj: Za istočne susjede smo Švicarska, ali za zapadne smo Zimbabwe


U Hrvatskoj je prosječna bruto satnica zaposlenog oko 71 kune, ili oko 9,40 eura. Naravno, kad se od toga oduzmu svi doprinosi, mirovinsko i zdravstveno i ostalo, za isplatu ostane tek oko pola toga. U usporedbi s BIH i Srbijom smo bogatuni, ali spram EU država...

Hrvatski radnik zarađuje po satu, u bruto iznosu, gotovo četiri puta više nego srbijanski, kaže statistika. Naime, Srbija je na dnu ljestvice primanja u Europi, s plaćama od svega 2,03 eura po satu (245 dinara), i to u brutu. To je dvostruko manje čak i od Rumunja, koji zarađuje 4,80 eura po satu. Manje čak i od Bugara, koji su također članica EU, i zarađuju oko 3,80 eura bruto po satu.

Dobra vijest? Ne baš, jer kad se usporedimo s najlošijima u EU i okruženju, možda i nismo tako jadni. Ali ako usporedimo plaće u Hrvatskoj s onima u razvijeni zapadnim zemljama, poput Danske ili Njemačke, stvari su katastrofalne. U Danskoj je bruto satnica radnika nevjerojatnih 42 eura, a u Njemačkoj dobra 32. Prosjek cijele EU je oko 24 eura, što je nama naravno nedostižno.

No, ako primate prosječnu hrvatsku plaću – to jest, radite za nekih 34 kune neto po satu, odnosno 5.700 kuna mjesečno ako radite puno radno vrijeme – dobro ste i prošli, jer oko osamdeset tisuća, od ukupno 1,3 milijuna zaposlenih,radi za minimalac od 3.017 kuna bruto, što je neto oko 2.400 kuna (razlika između bruto i neto dijela se povećava s porastom plaće).

Još zanimljivija je situacija s minimalcem, koji propisuje vlada. Njemačka je tek nedavno uvela minimalnu plaću, koji iznosi 8,5 eura po satu, nešto više od prosječne satnice u Hrvatskoj. To je 1.473 eura bruto, ako radite puno radno vrijeme (iako, kad se računa neto, to je manje od tisuću eura, a to baš nije novac s kojim se u Njemačkoj može lako preživjeti). Prosječna bruto plaća je tamo solidnih 3.398 eura. Od današnjih članica EU, minimalnu satnicu je prva uvela Nizozemska 1969. godine, 1970. godine uvela ju je i Francuska, potom i većina ostalih, a Velika Britanija sve do 1999. i Irska sve do 2000. nisu imale zakonom propisanu minimalnu plaću. I kod minimalca, na dnu ljestvice je Srbija s propisanom minimalnom satnicom od svega 1.04 eura – neznatno manje nego u Rumunjskoj (1,14), ili, ako gledamo i šire od Europe, Brazila (1,15). Hrvatska zapravo nema propisanu minimalnu cijenu rada po satu, već samo na mjesečnoj razini za puno radno vrijeme.

Ako ste mislili da minimalna plaća može nešto promijeniti – neke od najbogatijih zemalja EU, poput Švedske, uopće nemaju propisanu minimalnu plaću, ali tamošnji zaposlenici su svejedno plaćeni prosječnih 37,4 eura. I uza toliku plaću, Švedska je i dalje jedna od najkonkurentnijih zemalja svijeta – odnosno, od onih u koje se najviše isplati ulagati. Dakle, pokrenete li posao u Švedskoj, platit ćete radnika četiri puta više nego u Hrvatskoj, u brutu, u netu je razlika i veća, ali ćete na tom poslu svjedno vjerojatno zaraditi više nego što biste zaradili u Hrvatskoj, a i sigurniji ste.

Može li se tu što u dogledno vrijeme promijeniti? Teško. Hrvatska ni s ovim plaćama nije naročito konkurentna zemlja na međunarodnom tržištu. Da stvar bude gora, i uz ovakve plaće nezaposlenost je ogromna, što znači da se ulagačima više isplati platiti njemačkog radnika nego hrvatskog: prodati nekom Mercedes ili nešto Siemensovo i nije naročito teško. Pritom i nije bitno je li to proizvedeno u samoj Njemačkoj, jer sirovine i rad u cijeni današnjih sofisticiranih proizvoda i usluga iznose tek manji dio, najviše odlazi na razvoj, dizajn, marketing, a bitan je čimbenik i ono što se zove “nation branding” – ugled određene države u nekoj branši. Prodati modu s talijanskim potpisom, ili auto s njemačkim, nije teško i po osjetno većoj cijeni od istog takvog proizvoda bez takvog potpisa. Zapadne države, koje su i razvile sve tehnologije i znanja koja su temelj današnjih ekonomija, logično, od njih imaju i najviše koristi: oni koji su osuđeni pratiti ih i usvajati njihova dostignuća sa zakašnjenjem, moraju se zadovoljiti nižim standardom.

I to je dio odgovora na pitanje od čega uopće ovisi opća razina plaća u jednoj državi? Prvenstveno o konkurentnosti te ekonomije na međunarodnom tržištu, a to je opet povezano sa stvarima poput pravne sigurnosti ulaganja, produktivnosti, kvaliteti rada radnika, i naročito o broju visoko obrazovanih i visoko stručnih radnika. S radnicima na montažnoj vrpci se ne može daleko: i dalji napredak jedne Kine, koja je ostvarila ogroman rast prošlih desetljeća uglavnom na proizvodnji svega što se zapadu više ne isplati sastavljati kod sebe, najviše će ovisiti o savladavanju visokih tehnologija. Tu je i “economy of scale”, ekonomija veličine, gdje je ključno veliko domaće tržište za isplativost pokretanja određene proizvodnje: a Hrvatska je mala zemlja, i ne može računati na razvoj preko industrija koje traže proizvodnju ogromnih serija da bi bile isplative, kao što su zabavna elektronika ili auto industrija, osim eventualno preko određenih poslova koje bi zapadne velike tvrtke delegirale u Hrvatsku. Hrvatskoj razvoj otežava ne samo niska opća razina stručnosti i učinkovitosti rada, već i mali broj radne snage uključene u realni sektor (tek nešto preko 20% stanovništva!), velik broj onih koje svaki zaposleni mora uzdržavati svojim radom, već prije svega nefleksibilna radna snaga i njena slaba mobilnost.

Kao slaba utjeha može nam poslužiti činjenica da unutar zemlje distribucija plaća uglavnom ovisi o razini cijena u samoj zemlji, pa je razlika između standarda liječnika i konobarice u Hrvatskoj slična onoj u Švedskoj. Odnosno, plaće unutar same zemlje ovise o tome koliko je plaćen rad drugih sektora, tako da zemlje s nižom razinom plaća imaju i nešto nižu razinu cijena – bar onih proizvoda i usluga koji se proizvode u samoj zemlji. Opet, tamo gdje se nešto uvozi, poput goriva ili automobila, ili zavisi od cijene uvoznih sirovina, razlika u cijeni je mala ili nikakva među bogatim i siromašnim državama. Usto, ponekad je neke stvari skuplje proizvesti u siromašnoj zemlji s niskim plaćama, nego to isto uvesti iz neke bogate zemlje koja to proizvodi jeftinije zahvaljujući masovnosti proizvodnje i tehnologiji. Kolika je onda stvarna razlika u standardu? Prema paritetu kupovne moći, Norvežani, unatoč ekstremnim troškovima, žive najbolje u Europi: oni privređuju čak 66 000 dolara godišnje, kad se prilagode cijene i zarade. Hrvati su na oko 21 000, što im jamči sličan standard kao Rumunjima – gdje su cijene i plaće osjetno niže – i otprilike pola standarda Nijemaca, koji privrede, opet prilagođeno prema cijenama, 45 000 dolara po glavi stanovnika godišnje. Razvikana Kina ipak ima osjetno manji standard od nas, unatoč za europske pojmove neshvatljivo niskim cijenama većine stvari – oko 12.000 dolara kupovne moći po stanovniku, što je ipak prosjek cijele Kine, dok se u velikim gradovima poput Šangaja živi gotovo na europskoj razini (i gotovo uz europske cijene, naravno). SAD su čak jače od Njemačke, s 52.000 dolara, dok su BIH s kupovnom moći od 8.300 dolara po stanovniku i Srbija s oko 12.000 ipak daleko iza. Slovenija je s 28.000 dolara negdje na pola puta između Hrvatske i ostatka EU, gdje i inače spada. Ispada da su plaće ipak odraz opće razine kulture i uređenosti jedne zemlje, više nego odraz tko vlada njome…

http://www.dnevno.hr/novac/ujutro-place ... bwe-800626

I javni dug i vanjski dug već 7-8 mjeseci u Hrvatskoj konstantno padaju. Prognoze su da, recimo, vanjski dug za godinu dana će pasti na 80% BDP, što je samo prije godinu dana bilo nezamislivo.

Javni dug također konstantno pada.

http://javnidug.manjiporezi.hr/

Dosta dobri ekonomski pokazatelji vec mjesecima, oporavlja se i maloprodaja, stanogradnja, izvoz raste, industrijska proizvodnja, odlicna turisticka sezona... Ako su pametni sad je vrijeme za tvrdje reforme na svim poljima, rezultati bi mogli biti sjajni. Ukoliko budu kalkulirali, bit cemo dio stihije kao i proteklih 20 godina - kad je globalno dobro nama je ok, kad je lose nama jos losije...

Politika se dugo bavila sama sobom, nisu se stigli baviti gospodarstvom i posljedice su vidljive. Sad će to Plenković dovest u red. Ne brini. Oformio je brigadu komesara. Više ministara neg' u bilo kojoj članici EU.

I Srbija pravi velike korake, pogotovo u izvozu, BiH u manjoj mjeri (nažalost samo po inerciji okruženja).

Ovu 2016. je pogurala izuzetna turistička sezona i oko 9,5 mlrd eura priljeva od iste, što je rekord svih rekorda u povijesti turizma u Hrvatskoj.

Mravlji pomaci s obzirom na to da su proljeća, građanski ratovi i bombašenja eliminirali svu konkurenciju Hrvatskoj (najznačajnije Tursku, a i Grčka je doživila pad zbog negativne slike njihove ekonomije, vlasti koja je naginjala marksizmu). Da je turizam pušten da se razvija sam od sebe, bili bi to stvarni skokovi.

Budući da se razvija isključivo onako kako Ministarstvo turizma propiše, uz ogromnu pljačku kroz kojekakve namete turističkih zajednica, pomaci su gotovo pa zanemarivi ako se gleda kolika je izravna konkurencija srušena na koljena.

Hrvatska stvarajući velike oportunitetne troškove onima koji se bave turizmom u praksi onemogućuje spontani razvoj. To će doći na naplatu kada se stanje u Turskoj, Grčkoj i sjevernoj Africi koliko-toliko stabilizira.

Od ljudi koji se bave turizmom nisam baš čuo da je ovo bila najbolja sezona, ali nisam u tome pa samo prenosim. Problem je u strukturi turizma, dokle god neće biti masovnije posjete gradovima, kontinentu, planinama, ništa ne znači povećanje vezano za sunce i more jer u srpnju i kolovozu da dođe sad 2 milijuna novih gostiju, nemamo ih gdje smjestiti.

Nesigurnost u Turskoj, Egiptu isto nema veze jer tamo su već puni u 03. i 04. mjesecu. Zašto nije u Zagrebu bilo milijun turista iz Istanbula nakon što je u Istanbulu pukla bomba 19.03.2016.? Opet su išli negdje drugdje.

Da picousti ima brojke ko Hrvatska vec bi bio kandidat za Nobelovu za ekonomiju, a srpski mediji bi ekstaticno objasnjavali kako svjetla buducnost pod ekonomskim magom tek sto nije nastupila.

Za RH gospodarstvo je najbitniji čimbenik ekonomski napredak Srbije, u to nema sumnje. Tek kada Srbija provede tranziciju iz socijalizma u kapitalizam i prestigne RH, onda će se njima lampice upalit. To što su ih prešišale sve druge bivše komunističke zemlje, od Estonije, Latvije i Litve do Rumunjske i Bugarske je nebitno. Bitna je jedino Srbija, vječna fiksacija Kroasanima.

Ovo za turizam naprosto nije tocno. Nit je konkurencija na koljenima, nit je Grcka dozivjela pad ovu godinu , niti drzava siluje oportunitetnim troskovima "svakog kog se bavi turizmom". Iz najjaceg sam turistickog grada u RH, svi tamo se bave turizmom skoro svak koga poznam. Ovo naprosto nije tocno.

Prvo treba odrediti da li mi želimo prodavati pamet ili ruke i noge. Bivši istočni blok - Mađarska, Slovačka i tako dalje je poklonio svoju pamet u strano vlasništvo , a ekonomski uspjeh im je bilo kakva tvornica gdje inženjeri zarađuju 500 eura a radnici 300 eura. Tako se statistički dobije razvoj i veći BDP na razini države, ali su ljudi dugoročno osuđreni na životarenje ako ostanu. I dalje nisu riješili iseljavanje i demografski pad. Zašto Mađari nude 50 000 eura za treće dijete?

Dakle nije nikakva strategija dovesti strane investitore i sve im pokloniti nego preodgojiti vlastiti narod i motivirati ih da investiraju kapital koji sada drže u bankama ili u madracima ili u zemljištima, djedovini koja se ne koristi itd. Tog kapitala ima sasvim dovoljno za pokrenuti gospodarstvo.

Druže Kapoviću, onaj prošli put to nije bio pravi socijalizam, jelda? Ti bi uveo pravi.

nikad im nije najbolja sezona, uvijek malo

Kako ja mogu biti socijalist kad imam svoju firmu. I nisu mi je otvorili strani investitori niti su me učili kako treba raditi. Ako ti to ne možeš jer ne znaš onda ih zovi pa neka te nauče.

Ja isto mislim da se mentalitet, radna etika i sustav vrijednosti kod kritične većine naroda reflektira na državu. Jer je i vlast odraz kritične većine naroda.

Njemačka je Njemačka zbog Nijemaca, Švicarska je Švicarska zbog Švicaraca, a Hrvatska je takva- kakva je zbog Hrvata, tj. kritične većine njenih rezidenata.

Da je sistem bitniji od mentaliteta (koji se i gradi životom u sistemu) pokazuju istočna i zapadna Njemačka, sjeverna i južna Koreja...

Nije to nikakav socijalizam, nego je to čisto poduzetništvo.

Samo što kod nas imamo dva problema. Jedan je socijalistički mentalni sklop naroda (generacije rođene nakon II SR koje su odrasle u YU), a drugi je nedostatak tzv. safety net usluga.

Najbitnije je probesti nekoliko vekova bez rata na svojoj teritoriji, sve ostalo se prirodno sredi. Doduše, može i sa ratom, ako dobiješ brdo para za obnovu od gospodina Marshala i njegovog plana.

UK je primila znatno više pomoći od Njemačke za poslijeratnu obnovu pa ju je ipak Njemačka prešišala. Jer je UK zadržala državno upravljano gospodarstvo dugo godina nakon rata, a Njemačka je naprotiv Hitlerov socijalizam (korporativni, državni kapitalizam) zamijenila slobodnotržišnim, divljim, nereguliranim kapitalizmom. I to je dalo jako dobre rezultate. Za razliku od Istočne Njemačke koja je još više uredila gospodarstvo nego što je bilo za Hitlerove ere. Sustav rađa mentalitet. I danas se istočni Njemci razlikuju od zapadnih.

Šibenčani počinju raditi aluminijske komponente za BMW, investicija od 600 milijuna kuna otvara nova radna mjesta

450 radnika ima valjaonica u Šibeniku, a nova investicija stvorit će još 80 radnih mjesta

https://www.poslovni.hr/hrvatska/sibenc ... mw-4248581

nekad je Aluminij bio tata mata za cijelu TLM grupu.

To je ta balkanska logika, eto i BiH muslimani su dobili silne pare i od zapada i arapa i turaka i pitaj Boga koga sve pa di im je uspjeh? Nije zapad slučajno bogat i razvijen, imaju bolji društveni sustav i na njemu bolji zasnovan mentalitet. Samo slobodno poduzetnistvo i pravna drzava stvaraju uspjeh, tamo di caruje partija i pravna nesigurnost tamo caruje bijeda i besperspektivnost.

Super zanimljiv tekst.