Posavina bi se obranila da nam Muslimani nisu zabili nož u leđa. Gledali su da nas zajebu gdje god su mogli. Isto tako budale su mogle danas imati Prijedor, Bosanski Novi i tko zna što još da isto nisu sjebali te zajedničke akcije kontra Srba. Onda su gledali na prevaru uzet Jajce kad se oslobađalo. Pa su kod Bihaća na prevaru pokušali "otfikariti" par brda RH, a mi ih spasili od puno gore Srebrenice. Za Srednju Bosnu i Mostar se sve zna. Fuj fuj fuj i fuj.

https://www.vecernji.hr/vijesti/za-pad-bosanske-posavine-krivi-su-srbi-bili-su-nadmocniji-i-bolje-organizirani-1442716

Spekulacije o izdaji i dogovoru pogoduju tadašnjim ali i kasnijim protivnicima politike Franje Tuđmana.
Pogoduju i dijelu hrvatske i bošnjačke populacije iz Bosanske Posavine, koja tako sebe amnestira od nesudjelovanja u ratu ili kratkog sudjelovanja u njemu, odnosno od svog povlačenja s bojišta prije pada Bosanskog Broda. Iznimno velik broj formalno mobiliziranih osoba povukao se s ratišta sredinom srpnja 1992. U nekoliko dana potkraj lipnja i početkom srpnja doslovno su „nestale“ tri brigade HVO-a.

Srbima je bio (Koridor) važan zbog nužnosti stvaranja i održanja prometne veze sa Srbijom. Srbi su u Bosanskoj Posavini već od 17. travnja do 3. svibnja stvorili preduvjete za vojnu pobjedu, a to su bila brza i relativno laka zauzimanja Bosanskog Šamca, Doboja i Brčkog. Zajedničko je tim gradovima relativna muslimanska većina i, u dva slučaja, postojanje garnizona JNA koji su omogućili srpsku premoć.

Nisan zna da su nas pokušali privarit kod Bihaća.

Weasel bi sutra pristao za ovu trampu. Željan je plodne zemlje i obrađivanja. Kaže dole na moru krševito ne valja ništa,zemlja samo Posavina.

Ova tema je potpuna besmislica, u ljeto 1992 Muslimani nisu znali gdje im je guzica, a ne da bi mogli nekako utjecati na pad Posavine.

Koliko sam uspio pohvatati uvodni post, Haris Silajdžić je napisao pismo Vijeću sigurnosti UN, vijeće je usvojilo rezoluciju kojom je pozvalo JNA i HV da se povuku iz BiH i zato je pala Posavina?

"U vezi rezolucija VS UN, interesantni su datumi. Rezolucija 752, dolazi u vrijeme "kad nam je baš išlo", 771 u vrijeme najžešćih borbi, i šećer na kraju, 780 kad smo potpuno poraženi na tom dijelu."


Muslimančiću gadljiv si sa takijicom, odnosilo je se samo na HVO, sa JNA ste željeli pregovarati i smatrali je svojom vojskom, odgovarao vam je pad Posavine kako koridor nebi išao preko Tuzle a ovo kako niste znali za "glavu" je smiješno.

Isto tako ste zaustavili 200 HOS-ovaca koji su išli npr u Jajce.

Sve dogovore ste i izigrali u Posavini, npr odbili ste presijeći koridor sa svoje strane.

Sanjali ste o tome da se Srbi namire na nama a za vrijeme Maslenice ste vršili agresiju na srednju Bosnu, danas placete za Posavinom i prodajete takiju Perecima

Turčine, agresivnost ti neće pomoći u kamuflaži, osmanlijski primitivizam izbija iz svakog tvog posta.

Rezolucije UN su sve dostupne online, nije teško pronaći sadržaj. Ali meni nije jasno kako su mogle utjecati na pad Posavine? Tuđman je čuo vijest o novoj rezoluciji i naredio povlačenje? ili su vojnici na terenu sami stali kad su saznali da je sastavljena nova rezolucija?

Bilo je po forumu al nemam pojma sad na kojoj temi, uglavnom imaš snimak di neki njihov zapovjednik kod Bihaća govori svojima da maknu svoj granični vojni punkt na susjedno brdo u nadi da će Hrvati kad dođu popušit priču da je stvarno tu granica.

Smakli su vam komandanta HVO u Bihaću Šantića.

Iz slijeda događaja je savršeno vidljivo da je Haris Silajdžić, unatoč možda i presudnoj prisutnosti HV-a na posavskom ratištu koji je uspješno potiskivao agresora skupa sa HVOom, tretirao HV kao neprijateljsku silu. ABiH (tj.preteča ISIL-a, jer je ABIH formalno proglašena tek u prvoj polovini 7 mj.1992, dakle nakon pada istoka Posavine), je bila u povlačenju na skoro svim frontovima. I u takvoj nemogućoj situaciji Silajdžić (dakle Izetbegović) uporno tjera HV.

Zašto? Želi zadovoljiti Srbe, rezolucije UN-a su spominjale i sankcije Hrvatskoj ako ne povuce vojsku iz Posavine.

Razumiš turčine?

Prijetili ste nam sankcijama dok su protjerivani Hrvati kako koridor nebi išao preko vaše Tuzle nego preko vecinski hrvatske Posavine

OK Turčine, Haris Silajdžić je u ljeto 1992 u svom dopisivanju tretirao HV kao neprijateljsku silu i zato je pala Posavina?

Tko se to prepao njegovog pisma? Tuđman? Šušak?

Ako prihvatimo to kao istinu, onda bi mu Srbi trebali podići spomenik, bez njegovih pisama ne bi bilo RS kakva je danas.

Da se ne zajebavamo dalje, ono što Srbi sa svoje strane zovu operacija "Koridor" je najintenzivnija vojna operacija u prvoj polovini rata u BiH, tek su završne operacije iz 1995 bile intenzivnije. Od svih teorija urote o tome, ova je najluđa.

Ako ćemo govoriti o "većinski hrvatskoj Posavini", solidna većina je bila samo u Orašju, ostale su općine bile tijesna većina Hrvata ili Srba.

U političkom smislu, Alija Izetbegović vrlo kasno odustaje
od vizije o(p)stanka “neke nove Jugoslavije“. Na sjednici
Predsjedništva BiH održanoj 21. 6. 1991., kojoj je nazočio i
tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko
Kadijević, Alija Izetbegović ističe:

“Vidite, mi smo ovdje u Republici, kao što znate, puno
radili na ovoj platformi kompromisa za rješavanje
jugoslovenske krize koja se otprilike završava: “suverene
republike o jugoslovenskoj državnoj zajednici”.

Na istoj toj sjednici očekuje pomoć JNA u rješavanju krize
koju su izazvali bosanski Srbi, ali i Hrvati koji “ometaju“ napredovanje
JNA, preko teritorija BiH prema ratištima u Hrvatskoj:

“…da će u slučaju težih slučajeva Armija razmotriti
mogućnost, ako snage unutrašnjih poslova nisu to u stanju
uraditi, da će Armija biti spremna da u tom pravcu, na
zahtjev Predsjedništva države ili nadležnih lokalnih
organa pruži svoju pomoć.“

Kadijević, odgovarajući, daje do znanja članovima
Predsjedništva BiH da je BiH ključ opstanka i SFRJ te navodi
da je tu i takvu SFRJ vojska spremna braniti i obraniti u
skladu sa svojim ustavnim obvezama:

“Doza i stepen razumijevanja u BiH, koordinacija, stabilnost,
je bitna za ukupnu stabilnost ili nestabilnost
Jugoslavije… Ali, tamo gdje preventiva ne bude dovoljna,
onda i upotreba. Upotreba u mjeri i u skladu sa prirodom
zadatka“;“ I došlo je do granice kad više neće moći da ide
tako. Jer, vrlo praktično doveo je u pitanje, izmedju ostalog,
i integritet zemlje u cjelini - znači granice Jugoslavije
- i doveo je u pitanje granice unutar Jugoslavije. I tu smo
mi sad kao Armija suočeni sa polaganjem ispita. I taj ispit
ćemo mi položiti.“

Za Izetbegovića, svjesnog svoje nespremnosti i slabosti u
odnosu prema JNA, koja ima uistinu ogromne potencijale u
BiH, odnos sa JNA vrlo je važan stoga, na sjednici
“Predsjedništva SR BiH i predsjednika Vlade SR BiH sa
najvišim ličnostima SSNO i Generalštaba OS SFRJ“, održanoj
dana 15. 10. 1991., ističe:

“Vojska nije imala s BiH nikakvih problema ni u pogledu
hodanja, ni koga će mobilisati, ni kuda će transporti, ni koji
rezervisti, čak tu bi se možda moglo govoriti da li je korektno
ponašanje vojske prema vlasti BiH. To da. A ne da li
vlast BiH nameće neka ovlaštenja vojsci. Mi niti smo u
stanju niti smo to pokušali do sada, ali niti smo u stanju da
nametnemo ta ograničenja.“

Na istoj toj sjednici ograđuje se od agresije na RH riječima:

“Vi ste ovdje bili kod nas koncem juna. Od tada su se
dogodile krupne promjene. Nažalost, najveće promjene
su bile negativne. Došlo je do tog sukoba, do povlačenja
armije iz Slovenije, do konfrontacije armije s jedne strane
i oružanih formacija Hrvatske s druge strane, itd. Mi smo
onda istakli da u armiji gledamo faktor zaštite suvereniteta
Bosne i Hercegovine, jer neposredno prije toga imali
smo upad paravojnih jedinica, to je bilo dva-tri dana prije
vašeg dolaska pa je to bilo pod svježim utiskom toga
slučaja. Tada je nama takva zaštita obećana.“

Moleći zaštitu za RBiH, obećava ovo: “Potrudićemo se da ne
bude nikakvih problema s te strane, da armija nemadne neprijatnosti
kakve je imala u Hrvatskoj.”

...

Kadijević, uvjereni Jugoslaven, te samim tim blizak
Izetbegovićevu političkom stavu, ističe:
“…ali je činjenica sada da je armija napadnuta u Hrvatskoj
ne samo u kriznim žarištima nego na cijelom njenom pros-
toru …Medjutim, ono što hoću jasno da vam kažem svima
da vojne jedinice, uključujući i one koje su iz rezerve popunjeni,
nisu zbog stanja u Bosni i Hercegovini. Nisu. Nego
su po planu upotrebe Štaba vrhovne komande za izvršenje
zadataka koji su vezani za stanje u Hrvatskoj i u sukobu
s Hrvatskom.“

Izetbegović i Kadijević ovaj susret završavaju optimističkim
riječima i iskazanim razumijevanjem za probleme koji tište
obojicu:

“ALIJA IZETBEGOVIĆ:… Kritični su dani upravo u BiH.
Mislim da ste došli u pravi čas… Svi ne mogu dobiti sve,
ali svi mogu da dobiju nešto. Pa u tom pogledu će vaša
podrška biti dobrodošla.

VELJKO KADIJEVIĆ: Kao što rekosmo, kad razgovaramo
tako kako je, mislim da je još uvijek pred nama ključno
pitanje da se dalje transformacije zemlje urade brzo i ne
politikom svršenog čina. Jer ako se nastavi politikom
svršenog čina, nema govora o tome da ćemo na zelenu
granu, nema govora o tome da ćemo zbjeći gradjanski rat
i to teški gradjanski rat kome se ne vidi kraj.

ALIJA IZETBEGOVIĆ: Sva sreća postavljeni su kratki
rokovi.

VELJKO KADIJEVIĆ: Moram da vam kažem da smo mi
na tome insistirali i to žestoko insistirali. Čak na danima
smo insistirali.

ALIJA IZETBEGOVIĆ: Zagnoji se rana pa se teže liječi.“

Nakon tih riječi, na Izetbegovićevu molbu, njih su dvojica nastavili
razgovor bez suradnika i bez mikrofona. Izetbegović
računa na pomoć JNA jer je JNA nastala na “tekovinama
Narodno-oslobodilačke borbe u 2. svjetskom ratu“, odnosno u
borbi i protiv ustaša i ptoriv četnika. Budući da Izetbegović drži
da upravo on u BiH predvodi borbu protiv “ustaša“ (Hrvata koji
misle drugačije od njega glede unutarnjeg uređenja BiH) i
“četnika“ (koji žele izdvajanje dijela BiH i priključenje Srbiji),
logičnim mu se čini i oslanjanje na JNA u toj borbi.

Kao rezultat “dobre suradnje MUP RBiH i organa bezbjednosti
JNA“, o čemu je govoreno na prethodnim sjednicama,
21 Predsjedništvo SR BiH na sjednici održanoj dana 11.12. 1991., zaključilo je:

“Predsjedništvo je informisano o organizovanju i ubacivanju
terorističkih grupa u pojedine dijelove Bosne i
Hercegovine sa namjerom izazivanja ljudskih žrtava i
materijalnih šteta i, na taj način, izazivanja oružanih sukoba
i rata i u našoj republici. Prema raspoloživim podacima
koje je dostavio MUP SRBiH radi se o pripadnicima
Uprave za unutrašnje poslove Osijek i jedinice za
diverzantsko-terorističku djelatnost MUP-a Hrvatske.
MUP SRBiH je te podatke dobio usmeno od Službe bezbjednosti
JNA. Predsjedništvo je dalo punu podršku radu
Ministarstva za unutrašnje poslove SRBiH, posebno na
čuvanje mira u našoj republici. Predsjedništvo je podržalo
orijentaciju MUP-a SRBiH da u obavljanju tih poslova ostvaruje
suradnju sa JNA.“

Iako je prošlo nešto manje od mjesec dana od zločina koji su
srpske snage počinile u Vukovaru, iako se nastavila brutalna
agresija na RH, Predsjedništvo bespogovorno prihvaća od
JNA usmeno dobivene podatke. Potrebno je naglasiti da je
tadašnji ministar unutrašnjih poslova SR BiH bio Alija
Delimustafić, o čijoj ćemo, po našem mišljenju, negativnoj
ulozi u provociranju sukoba između Hrvata i Muslimana iz
BiH, naknadno reći nešto više, a da je šef “organa bezbednosti“
u JNA bio Aleksandar Vasiljević (kojeg je Alija
Izetbegović na sjednicama predsjedništva sa vojnim vrhom
oslovljavao prisno (“Ne znam da li ti, Aco, imaš nešto
reći?“22)

Iz navedenoga se može zaključiti koje su bile prave, u
pojedinim razdobljima, političke težnje i ciljevi kojima je Alije
Izetbegovića stremio:

1. Sačuvati odnosno, stvoriti neku novu Jugoslaviju, u
kojoj se moraju nalaziti i Hrvatska i Srbija kao matične zemlje
hrvatskog i srpskog naroda jer se time omogućava i
Muslimanima (koji su u početku za Aliju Izetbegovića i vjerska,
ali i etnička odrednica) život u jednoj državi.33 Time Alija
Izetbegović želi samog sebe nametnuti kao neprikosnovenog
političkog vođu Muslimana u takvoj, novoj, Jugoslaviji. Time
se također želi BiH definirati kao matičnu zemlju svih
Muslimana u takvoj Jugoslaviji, čime se dodatno želi dovesti
do homogenizacije Muslimana kao etniciteta. Istovremeno
radi i na stvaranju buduće “muslimanske komponente“
jugoslavenske vojske, čiji bi dijelovi, prema njegovu naumu,
mogli po nacionalnom ključu preuzeti dio vodećih položaja u
takvoj vojsci ako JNA ipak slomi otpor koji joj pružaju u
Hrvatskoj34. Koji je bio smisao i cilj toga tajnog sastanka te
koje je stavove zastupao Alija Izetbegović? Treba podsjetiti da
se taj sastanak dogodio nakon što je u BiH uspješno proveden
referendum o neovisnosti te nakon što je BiH stekla međunarodno
priznanje.

S obzirom na činjenice koje su prethodile
sastanku i događanja neposredno nakon sastanka, može se
zaključiti sljedeće: Izetbegović je Adžiću ponudio savezništvo
i zajedničku borbu protiv “ustaša“ i “četnika“ u BiH, traženje da
se silom sa vlasti u Hrvatskoj i Srbiji svrgnu i Tuđman i
Milošević te da se osnuje neka nova državna zajednica kojoj
će BiH i Makedonija biti matice s pomoću kojih će se povezati
i Hrvatska i Srbija, a po uzoru na državnu zajednicu iz plana
Izetbegović-Gligorov.

Dodatni razlog zbog kojeg je bio uvjeren
u svoju buduću političku važnost leži u procjeni da se bez
muslimanskih političkih predstavnika neće moći sastaviti
nikakva vlada u takvoj Jugoslaviji, jer, suprotstavljeni politički
blokovi Hrvata i Srba morat će u drugim narodima tražiti partnere,
isto onako kako se to danas radi u Bosni i Hercegovini.

2. Nakon što se Hrvatska uspije obraniti od agresije
združenih snaga JNA, hrvatskih Srba te dobrovoljačkih i pričuvnih
postrojbi koje dolaze iz Srbije, Crne Gore te Bosne i
Hercegovine, te nakon što Hrvatska dobije međunarodno priznanje
(iako je Izetbegović u Njemačkoj tražio da Njemačka
odustane od namjere da prizna Hrvatsku), Izetbegović mora
prilagoditi svoj naum o novoj Jugoslaviji jer shvaća da bi
Muslimani bili samo gubitnici u novoj Jugoslaviji bez Hrvatske.

Istovremeno uviđa, da hrvatski narod u BiH, i bez pomoći
središnje vlasti iz Sarajeva (čak im ta vlast djelomično i
odmaže u pripremama i samoj obrani), uspješno brani napadnute
dijelove BiH (prvenstveno područja Zapadne
Hercegovine i Bosanske Posavine) od srpsko-crnogorske
agresije. Izetbegović shvaća da se nalazi između dvije praktično
potpuno suprotstavljene mogućnosti: Hrvata koji uspješno
brane buduću samostalnu i neovisnu BiH i Srba obilato
potpomognutih JNA koji žele BiH u sastavu neke nove
Jugoslavije.

Nakon što JNA otima neodlučnog Izetbegovića
početkom svibnja 1992., te nakon što Izetbegović uviđa da
postoji velika mogućnost da se Fikret Abdić, uz pomoć JNA i
Srba, postavi na dužnost predsjednika Predsjedništva BiH,
odlučuje stati na stranu Hrvata koji traže političku samostalnost
i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Tada se poduzimaju
odlučni koraci u organiziranju zajedničke obrane, ali i gube se
velika područja BiH, uglavnom nastanjena Muslimanima (jer
oni nisu bili spremni na obranu). Zbog migracije Muslimana
prema slobodnim područjima BiH, koja su već dijelom obranjena
upravo djelovanjem Hrvata iz BiH, nastaje neočekivana
prenapučenost te se mijenja nacionalna slika stanovništva tih
područja, što dovodi do napetosti i sukoba koje radikalni muslimani
koriste za svoje strateške političke ciljeve.

3. Uvidjevši da se postrojbe kojima on zapovijeda, ne
mogu uspješno boriti sa Srbima u BiH (“četnicima“), što
onemogućava stvaranje “cjelovite i centralizirane države“, a
shvaćajući namjere predstavnika međunarodne zajednice da
se političkim pregovorima dovede do promjene
unutarnjeg/ustavnog uređenja BiH u skladu i sa načelima
etniciteta, a bez međunarodne vojne intervencije koju
priželjkuje cijelo vrijeme, Izetbegović pokreće vojne snage
prema onima koji su, u tom trenutku, “lakša meta“: prema,
kako ih on i njegovi sljedbenici nazivaju “ustašama“. Odnosno
prema Hrvatima u Srednjoj Bosni i dalje pravcem dolinom
Neretve preko Mostara do Neuma. Time želi zauzeti što šire
manevarsko područje za smještaj, obuku, opremanje i organiziranje
svojih postrojbi, stvaranje uvjeta za razbijanje
deblokade Sarajeva te stvaranje što je moguće cjelovitijeg teritorija
za Muslimane.

Grčevita obrana, prvenstveno Hrvata iz
Srednje Bosne, ostvarivanje tek dijela postavljenih vojnih ciljeva
u zadanom vremenu, snažna upozorenja koja su dolazila
iz Hrvatske o potrebi prestanka agresije na “one s kojima
ABiH treba surađivati u borbi protiv zajedničkog neprijatelja“,
utjecaj predstavnika MZ, manjak logističke podrške namijenjen
za vojne i civilne svrhe, iskazane slabosti u sustavu muslimanske
ABiH te bitno slabljenje položaja prema bosanskim
Srbima, tjeraju Izetbegovića na potpisivanje, prihvaćanje i
provođenje sporazuma o stvaranju Federacije BiH i zajedničkoj
borbi protiv vojske bosanskih Srba.

4. Istovremeno s provođenjem napadnih djelovanja prema
Hrvatima u BiH, Izetbegović se mora riješiti dijela zapovjednoga
kadra, poniklog iz Patriotske lige i predvođenog
tadašnjim prvim čovjekom ABiH Seferom Halilovićem. Grupa
generala ABiH, predvođena Seferom Halilovićem, a uz
podršku političara kao što je Ejup Ganić, nije se slagala s
planovima MZ o drukčijem ustavnom uređenju BiH osim onog
koji su oni htjeli: snažno centralizirana središnja vlast kojom
se omogućava nadmoć Muslimana u BiH. Zbog otvorenih prijetnji
političkom vrhu SDA predvođenog Alijom Izetbegovićem,
dolazi do unutar muslimanskih obračuna te slabljenja vojnih i
civilnih efektiva ABiH, koji se odražavaju na bojnom polju, ali i
tijekom pregovora, jer Izetbegović uviđa da slabi važnost njegova
pregovaračkog položaja.

5. Okrećući se prema Hrvatskoj, iz koje mu i preko koje
mu dolazi sva moguća pomoć, Izetbegović se ne želi zamjeriti
ni Srbima u BiH, s kojima tijekom cijelog sukoba pregovara,
uključujući u njih i pitanja o razmjeni teritorija i razmjeni
stanovništva (istočna Bosna za dijelove Srednje i sjeverne
Bosne). Stoga ubrzo nakon svakog potpisanog sporazuma s
Hrvatskom, Izetbegović u potpisuje gotovo slične sporazume
i sa srpskom stranom u BiH. U nekim od tih sporazuma čak
Srbima iz BiH daje pravo i mogućnost izlaska iz BiH ako Srbi
iz BiH takvu odluku donesu na svom referendumu, što predstavlja
pokušaj izravnog mijenjanja vanjskih granica međunarodno
priznate BiH.