Kakvi kraljevi, gušt za vidjeti i čuti, ovaj video je čisti spektakl, nema kome nisam podijelio.

fenomenalan prikaz trećeg gola iz zraka, kako ih je Petković samo naredao, strašan igrač.

Dinamo zaradio 183.980.000 evra od prodaja, Zvezda dva i po puta manje, od Partizana bolje rade i Rijeka i Hajduk


Kako na fudbalskoj pijaci posluju najbolji klubovi iz regiona

„Mamić bi ga prodao duplo skuplje“.

Omiljena izreka srpskih internet komentatora, virtuelnih direktora, ljubitelja video-igrica, ozlojeđenih navijača kada neki igrač ode iz Zvezde ili Partizana. Toliko je postala česta da je prešla u banalnost.

Ali najtužnije od svega je što je - istina!

Zdravko Mamić bi zaista prodao svakog igrača za više para od ljudi koji vode srpske klubove. I sve ostale u regionu.

Da sada ne ulazimo u njegovu čast i poštenje. Poznato je kako kontroliše hrvatski fudbal, kako uništava konkurenciju i kako je filijalu doveo do statusa vicešampiona i kvalifikacija za Ligu šampiona. Čovek igra fudbalski monopol i to njegova mračna strana.

Ali isto tako je činjenica da je od Dinama napravio imperiju za ove prostore. Iz tog Dinama je potekla i kičma reprezentacije Hrvatske koja je došla do finala svetskog prvenstva. Dinamo igra dobar i moderan fudbal, pravi rezultate i stvara sve bolje igrače. Ima i do toga da su Hrvati generalno talentovaniji za fudbal od Srba i da su više predani tom sportu. Vidi se to i po poslovanju ostalih klubova - Rijeke, Hajduka, Lokomotive i Osijeka. Iako manje, ipak su plodnije fudbalsko tlo od Srbije. Njihovi igrači se bolje kotiraju u Evropi. I to nema baš mnogo veze sa famoznim pričama o Evropskoj uniji i dozvolama. Kvalitet je presudan i on se plaća.

Ali sve bi to bilo uzalud kada u Hrvatskoj ne bi znali da iskoriste to što imaju. A Dinamo baš zna da iskoristi.

Njihov odnos prema omladinskoj školi, skauting Hrvatske i regiona, uslovi za igrače koje imaju o omladinskim i seniorskim timovima, način na koji ih klub blindira dugoročnim ugovorima, stav koji ima u pregovorima sa alavim roditeljima i agentima... Dinamo Zagreb je po tome Liga šampiona za sve klubove u regionu ma koliko to bilo teško navijačima u Srbiji da priznaju. Prkosni stavovi uoči žrebova „Dajte nam taj Dinamo“ su ništa više od impulsivnih detinjarija bez razmišljanja o posledicama. Znamo šta se desilo Tumbakovićevom Partizanu kada je izvukao taj Dinamo.

Jednostavno, Dinamo je fudbalski kralj na Balkanu. Mogu se zvezdaši dičiti pobedom nad Liverpulom i dve Lige šampiona. Mogu se pozivati na magiju pune Marakane koja izgleda kao Bombonjera u poređenju sa sablasnim Maksimirom. Mogu se i partizanovci ponosno prisećati „pobede" od 0:0 nad Realovim Galaktikosima i dva učešća u Ligi šampiona. Ali opet su to samo momenti koji nikada nisu iskorišćeni da klubovi naprave korak napred u organizacionom smislu. Dinamo je učio, grešio, bio i predmet podsmeha u Evropi, ali je napredovao. Malo-pomalo i u svakom smislu.

Istina, imao je i Dinamo svojih crnih rupa. Ali više kao plod nesreće, neiskustva ili Mamićevog poriva da maltretira trenere, nego odsustva kvaliteta u ekipi. Ispadali su Modri u ovoj deceniji od Šerifa, Austrije iz Beča, Skenderbega i nedavno od Ferencvaroša. Sve su to rezultatski neuspesi. Ali isto tako je činjenica da su u poslednjih 16 godina čak 14 puta učestvovali u nekoj od grupnih faza evrokupova. Imaju šest učešća u grupnim fazama Lige šampiona u poslednjih 10 godina. Ukupno imaju učešća u Ligi šampiona koliko Zvezda, Partizan i Maribor zajedno. Lane su čak bili u borbi za plasman u osminu finala što je ostalim klubovima sa ovih prostora i dalje samo san. Uostalom, večiti su ispadali od Šamroka, Černomoreca, Kairata, Zaglebja...

Kakav imidž i rejting naši klubovi imaju u poređenju sa Dinamom, najbolje nas svakog leta podseti glavni sudija u profesionalnom sportu – njegovo veličanstvo NOVAC.

Brojke nemilosrdno govore da je Dinamo odskočio za klasu ili dve iznad klubova na prostorima bivše Jugoslavije. Kada se uračunaju tri obavezna otkupa pozajmica sledećeg leta, Dinamo Zagreb je u ovom prelaznom roku pogodio poslove vredne 32.000.000 evra! Bez bonusa za Gvardiolov transfer u Lajpcig koji bi mogli da im donesu još 5.000.000 evra.

Primera radi, Zvezda je prodala za 3.400.000, a Partizan za 5.850.000 evra. Više novca od Partizana i Zvezde zajedno je ovog leta zaradila čak i Dinamova filijala Lokomotiva - skoro 11.000.000 evra. Ali to više nikoga ne čudi... Tako je svake godine.

Samo u poslednjih pet godina (od leta 2015), Dinamo je od prodaja igrača inkasirao neverovatnih 183.980.000 evra (uračunati pomenuti otkupi pozajmica za sledeće leto, ali ne i bonusi) što je brojka na evropskom nivou.

Zvezda je u istom periodu zaradila nešto preko 70.000.000 evra, a Partizan malo iznad 50.000.000. S obzirom da je Zvezda u tom periodu dva puta igrala Ligu šampiona, jednom Ligu Evrope, ovo je zarada ispod očekivanja i dokaz nesposobnosti Uprave da prodaje na evropskom nivou. I ono što je imala, Zvezda nije umela da naplati. Njena tržišta za prodaju su Bliski i Daleki istok. I to nije nikkava sramota. Ali "Lige petice" skoro da su zabranjena teritorija za igrače najboljeg srpskog kluba poslednjih godina. A i kada Zvezda prodaje tamo, radi to „na prvu“ i bez zadrške. Samo da pare legnu što pre i da se „preživi do Đurđevdana“. Primer: Zvezda je od bisera poput Grujića zaradila isti sumu novca koju će Dinamo zaraditi od transfera manje bitnog Antonija Marina u italijanskog drugoligaša Moncu?! Ili od transfera Gojaka u Torino. Gde je tu logika?

A šta tek reći za „agilnu upravu“ Partizana od koje su više zaradili čak i Rijeka i nesrećni Hajduk koji nije igrao Evropu godinama. „Trio fantastiko“ VVV maže navijačima oči fantazijama o transferima od 15.000.000 ili 20.000.000 evra, a na kraju jedva čeka da im neki drugoligaš ponudi tri puta manje. Primer prodaje Nikole Milenkovića za 5.100.000 bez bilo kakvih bonusa ili makar procenata je najbolji dokaz koliko Partizan ima pregovaračkog kapaciteta i kakav rejting ima njegovo rukovodstvo van granica Srbije.

Izvor svih ovih podataka je specijalizovani sajt Transfermarkt koji kod iznosa transfera obično ne greši za raziku od procena tržišne vrednosti igrača i klubova. Naravno da cela suma od obeštećenja ne ide uvek u klupske kase jer su tu još i razne provizije, procenti, opraštanja dugova... Kao u slučaju Radonjićevog transfera iz Zvezde koji je vredeo 12.000.000 evra, ali je klubu sa Marakane pripalo 7.000.000.

A setimo se i famoznog transfera Stefana Savića iz Partizana u Mančester Siti za 12.000.000 evra kada je crno-belima na kraju pripalo samo 3.500.000 evra. Ima toga svugde, pa i u Dinamu. Ali ne u tolikoj meri... I zato možemo samo da pretpostavimo da je procenat Dinamove čiste zarade od transfera još veći nego u slučaju beogradskih večitih. O ostalim našim klubovima da i ne govorimo. Rijeka, Hajduk, Lokomotiva i Osijek su dimenzija iznad za nesrećnu Vojvodinu koja je imala suvo zlato u omladinskoj školi, ali je to blago uvek nekako odlazilo na sumnjive načine. Čukarički kao privatni klub makar zaslužuje pohvale što je došao do granice da sam sebe izdržava od prodaja igrača. I tu je kraj svih njihovih ambicija.

Prihod od prodatih igrača od leta 2015. do danas

Dinamo Zagreb - 183.980.000 evra

Crvena zvezda – 70.100.000 evra

Hajduk – 54.050.000

Rijeka – 51.730.000

Partizan – 50.620.000

Lokomotiva Zagreb – 21.390.000

Osijek – 20.650.000

Maribor – 15.570.000

Čukarički – 12.500.000

Vojvodina – 3.435.000

Naravno, Dinamo i ulaže više od večitih. Ali su ta ulaganja propocionalno svakako isplativija nego ulaganja večitih kada na kraju dođu na naplatu. Čak su i bezobrazno štedljivi s obzirom na profit kluba i navijači imaju pravo da se ljute na klupsku upravu što ne troši više. Dinamo od Partizana troši tri puta više na pojačanja, a od Zvezde 30 odsto. Ali zato zarađuje više nego duplo od Zvezde i skoro četiri puta više od Partizana. Prošlog leta je potrošio manje para na kupovine od Zvezde koja je ludovala sa Van la Parom, Tomaneom i ostalima... Ali i tu ima kvaka. U poslednje tri godine je Dinamo na kupovine potrošio 17.095.000 evra od čega je čak 8.700.000 evra otišlo za igrače iz Lokomotive. Nazovite to kako hoćete kada posluju dva kluba sa istim gazdom, ali je makar pokazatelj koliko se Dinamo ne razbacuje parama za „mačke u džaku“ iz inostranstva. Obično kupuje ono najbolje iz Hrvatske, regiona ili hrvatske povratnike.

Primera radi, Dinamo je ovog leta kupio trojicu talentovanih igrača iz Crne Gore. Region u kojem su nekada lovili Zvezda, Partizan i srpski klubovi je sada postao teritorija Dinamovih skauta, pa ako nekada iz Crne Gore dođu neki novi Dejo ili Mijat, verovatno će ga lansirati Dinamo umesto beogradskih večitih. Slična je situacija i sa BiH tržištem, a poslednjih godina hrvatski klubovi sve više talenata pronalaze u Albaniji i na Kosovu. Rijeka, Osijek i Hajduk su potrošili milionske sume za prethodnih pet godina. U tom rangu je i slovenački Maribor. Naši Voša i Čuka nisu zajedno uložili milion evra u kupovine igrača.

Trošak za kupljene igrače od leta 2015. do danas

Dinamo – 36.105.000

Crvena zvezda - 23.140.000

Partizan - 10.400.000

Rijeka – 6.570.000

Osijek – 6.060.000

Hajduk – 4.937.000

Maribor – 3.345.000

Lokomotiva Zagreb – 1.745.000

Čukarički – 545.000

Vojvodina – 400.000

A ima tu i još jedan bitan parametar kako posluje Dinamo, a kako naši klubovi. Famozni odlasci bez obeštećenja. Mnogo je razloga zbog kojih neki igrač može da ode bez obeštećenja. Nekada neće da produži ugovor, nekada klub jedva čeka da mu istekne saradnja, ali kod nas je uglavnom posredi nešto drugo. Dovođenje nepotrebnih igrača sumnjivog kvaliteta samo da bi iz nekog razloga došli na platni spisak kluba. I onda kasnije odlaze kao slobodni, a da nisu odigrali pet utakmica.

Posebno se ovom „sposobnošću“ ističe uprava Partizana iz kojeg su u prethodnih pet godina čak 64 fudbalera otišla bez obeštećenja. Uglavnom je to famozno „opraštanje dugova“, kada klub ostane dužan igraču pa mora da mu dozvoli „čiste papire“ uz nadu da taj igrač makar neće tražiti svoj legalno zarađeni novac. Partizan prednjači sa takvim slučajevima. Primera radi, iz Dinama je u prethodnih pet godina samo 12 fudbalera otišlo besplatno. Broj otišlih igrača bez obeštećenja dođe kao neka tabela nesposobnosti i nedomaćinskog upravljanja klubom. Što ih je više otišlo, to se u klubu radi gore. Naravno, prva četiri mesta na tabeli 10 najuspešnijih klubova regiona drže srpski klubovi.

Broj igrača koji su pušteni bez obeštećenja od leta 2015. do danas.

Vojvodina – 90

Partizan – 64

Crvena zvezda – 53

Čukarički – 49

Osijek – 35

Rijeka – 32

Lokomotiva Zagreb – 31

Hajduk – 27

Maribor – 25

Dinamo – 12

Kada se sve ovo stavi na gomilu, jasno je zašto „Mamić prodaje duplo skuplje“.

Rekordne prodaje na prostoru bivše Jugoslavije od leta 2015. godine

2016: Marko Pjaca (Dinamo Zagreb - Juventus) 23.000.000

2020: Dani Olmo (Dinamo Zagreb - Lajpcig) 21.000.000

2020: Joško Gvardiol (Dinamo Zagreb - Lajpcig) 16.000.000 (plus bonusi)

2018: Filip Benković (Dinamo Zagreb - Lester) 14.500.000

2017: Marko Rog (Dinamo Zagreb - Napoli) 13.500.000

2018: Nemanja Radonjić (Crvena zvezda - Marselj) 12.000.000

2017: Nikola Vlašić (Hajduk - Everton) 10.800.000

2016: Josip Brekalo (Dinamo Zagreb - Volfzburg) 10.000.000

2020: Strahinja Pavlović (Partizan - Monako) 10.000.000

2020: Nikola Moro (Dinamo Zagreb – Dinamo Moskva) 8.500.000

Prihod od prodatih igrača od leta 2015. do danas

Dinamo Zagreb - 183.980.000 evra

Crvena zvezda – 70.100.000 evra

Hajduk – 54.050.000

Rijeka – 51.730.000

Partizan – 50.620.000

Lokomotiva Zagreb – 21.390.000

Osijek – 20.650.000

Maribor – 15.570.000

NA DANAŠNJI dan 1956. godine rođen je Velimir Zajec, legendarni bivši igrač i dužnosnik Dinama i jedan od najboljih igrača svog vremena. Tom prilikom objavljujemo intervju koji je s njim 1990. godine odradio pokojni Tomislav Židak za magazin Sprint.

Siječanj 1990: Vladimir Čonč, član Izvršnog odbora Dinama, povjerio se nedavno Josipu Kužeu. Sa zakašnjenjem, ali podatak je zanimljiv Dinamovom treneru.

- Kada smo prije godinu dana izabrali Skoblara za trenera, spasili smo Kužea. To što smo tada glasali protiv tebe, ustvari je bila usluga. Što misliš, kakva bi šteta bila da te zadesila Skoblarova sudbina, kakav bi to promašaj bio za Dinamo...

Josip Kuže, nova maksimirska ikona, počeo je u Maksimiru egzistirati onog trenutka kada je na klupska vrata pokucao Velimir Zajec. A stigao je po želji navijača i danas smo uvjereni da je to jedini čovjek koji u Zagrebu nema opoziciju.

Čudno, jer takve situacije u Dinamu još nije bilo, uvijek su postojali oni koji su bili naglašeno protiv. I to nisu bili beznačajni ljudi; nije se bez razloga govorilo da je "vlada izvan Maksimira" uvijek jače od one na vlasti. Zajec, čije je imenovanje tražila navijačka masa, došao je u trenutku kada su Dinamovi izgledi za dobar plasman bili ravni nuli.

Poraz u Titogradu, besperspektivnost Skoblarovog programa, apatija prije završnice prvenstva - sve se to sručilo na početak jedne karijere. Ipak, Zajec je znalački izveo Dinamo do europskog praga, lakše posustajanje naišlo je jedino na utakmici sa Spartakom. No, prekratko je Zajec boravio u novoj, ruševnoj zgradi da bi za "pet minuta" obrisao sve mrlje s potamnjele fasade.

"Idem iz Dinama onog trena kad se Kužeu počne ljuljati stolica"

Bili smo na pripremama u Njemačkoj. Bad Dürrheim, mondeno zimovalište s najboljom kruškovačom na svijetu, prekrasnim kupalištem i idealnim uvjetima za pripremu momčadi. Tu se Zajec definitivno upoznao s Kužeom, njegovim stručnim kvalitetama i oduševio se. Iz tog razdoblja datira i izjava:

Otići ću iz Dinama onog trenutka kada se Kužeu počne ljuljati stolica. Zajedno smo došli, zajedno ćemo i otići..."

Nije ova izjava izazvala salve oduševljenja, treneri su u Maksimiru potrošni materijal i po ustaljenoj navici - kratko traju. Ili točnije, mnogo kraće nego što su zagrebački "drukeri" očekivali da će trajati Zajecov mandat. On je postavljen u Maksimiru kao konstanta oko kojeg se sve vrti, pa i treneri. I to je bila prva zamjerka onih koji prate maksimirska zbivanja.

Već u Njemačkoj smo shvatili da je "Zeko" ustanovio nove zakone ponašanja. Shvatio je svoju ulogu čovjeka koji mora osigurati maksimalne uvjete prvom stručnjaku. Navest ćemo primjer menedžera Franje Škiljana, koji je sudjelovao u transferima Radmila Mihajlovića i Vlade Kasala.

"Centrirao" je Zajecu i Kužeu 30. godišnjeg Nijemca Jurgena Baiera. Okretan, jakog šuta, borben poput "životinje koja se bori za život", Nijemac se nametao. Ali Kuže je imao drugu viziju. Kad mu je ponuđen, trener se ogradio:

"Uzeli bismo ga, ali je preskup..."

Zajec je odmah reagirao, po prvi put smo shvatili da novac za Dinamo nije problem:

"Ako ti Baier treba, uzmi ga, a da li je skup ili ne, to je već moja briga..."

Ulagao svoj novac u Dinamo

Iako to nikad nije spomenuo, Zajec je u Dinamo uložio dosta vlastitog kapitala. Čovjek koji je prilično zaradio kao profesionalac u Grčkoj i koji je kapital uložio u jednu građevinsku firmu u Engleskoj, može si priuštiti da "nekoliko dolara investira" u klub, koji mu je bio odskočna daska u karijeri. Ali to ga ne opterećuje i ako ga nešto iritira, onda su to razgovori o novcu.

Znam da se govori često kako mi je svega preko glave i da jedva čekam da pokupim svoj, uloženi kapital i nestanem. To su izmišljotine, nisam toliko vezan uz novac da bih mu robovao. Onog trenutka kad ću izgubiti zadovoljstvo, kada ću s naporom ulaziti u Dinamo, kad će ovaj posao predstavljati opterećenje, zatvorit ću vrata i otići. Bez obzira na pare, na dugovanja. Novac mi zaista malo znači u životu..."

Vjerojatno je tako. Odnosno, tako obično govore oni koji ga imaju!

Sjećamo se izvlačenja parova za europske kupove u Ženevi, kada je u maniri arapskog šeika Zajec rezervirao apartman na osamnaestom katu hotela "Intercontinental" kako bi "zagrebačkim novinarima osigurao pristojan prostor za rad". Ženevu voli i pozna, vodio nas je sigurno tim prekrasnim gradom kao Tkalčićevom ulicom. "Griffina club", mjesto gdje će vas "gorila" propustiti jedino ukoliko vam je prepoznao lice iz nekog žurnala, spremno mu je otvorio vrata. Tamo je sa zanosom govorio o svojoj viziji Dinama, velikom, moćnom, europskom klubu, koji neće biti prisiljen drhturiti u sjeni beogradskih mega-ekipa.

Zajec, osim Zagreba, najviše voli Ženevu. Naravno, i Atenu. Od grčkih novinara u ženevskom "Interkontiju" nije mogao disati, i oni ga zovu "Zeko". Zanimaju ih uglavnom samo dva pitanja - da li će preuzeti Panathinaikos i zašto nije postao selektor grčke nacionalne momčadi? Pitanja koja će zauvijek ostati bez odgovora.

"Potresi su bili kronična bolest Dinama"

Iz Dinamove sadašnjosti izbrisao je ono što je često skrnavilo njegovu prošlost. Svađe, razmirice, borbe za vlast, spletkarenje. Sve je to izbačeno na pločnik onog trenutka kad je ušao u maksimirske salone.

- Nekada su potresi bili kronična bolest Dinama, sjednice Predsjedništva su sličile na prave ratove. Danas toga nema i to je naša najveća pobjeda. Iako živimo u eksplozivnim vremenima, kada su sučeljavanja i sukobi nezaobilazni dekor, pokušat ćemo sačuvati mir. Najvažnija stvar je izgurati sljedeću godinu. Sudeći prema onome što se događa u našem nogometu, najatraktivniji sport je vrlo bolestan, ali zar to nije obavezna pratnja svake popularne stvari. Nadam se da nas svi ti "bacili", kojima su okruženi nogometni stadioni, neće zaraziti i da ćemo ostvariti našu zamisao - prvo mjesto!

Zajec je stigao u Dinamo kad je klub bio financijski sasvim razrušen. Nije bilo dana a da se nisu pojavljivali igrači, kojima je klub bio dužan. Stizali su i kreditori - lovci na kamate, koji su posuđivali novac i zelenašili. Mnogi su sa sobom donosili samo "časnu riječ" i tvrdnju da su dali "nekoliko tisuća". Trebalo je i to razriješiti.

Danas je Dinamo uspio stići do nule, naravno, samo u dinarskom dijelu duga, onaj drugi je tek načet, ali - ni on neće biti duga vijeka. Sve je u rješavanju ovih problema pokvario Auxerre, da ga je Dinamo prošao, na kontu bi se našlo najmanje 1,5 milijuna DEM. A to bi bilo sasvim dovoljno, čak i previše, da se likvidira dug u "onoj valuti".

- Kada se spominje novac, odmah mi pada na pamet jedan razarajući podatak - dnevno trošimo 12 milijardi dinara. Ali s dobrim rezultatima i posjeta će biti veća. Budemo li šampioni, eto nas na nuli. A to bi bio uspjeh...

Zajec je u trci za sponzorom. Ne zanimaju ga "pikzibneri", traži veliku ribu, sponzora koji će uložiti pravi kapital. Pregovara se s jednom brokerskom firmom iz Züricha, Japanci su "zagrizli", u kolu se vrte i neki Grci, čeka se samo ekonomska i politička stabilizacija države. Inozemni ulagači (ranije smo ih zvali kapitalisti) ne žele bacati dolare u vjetar:

- U potjeri sam za pravim sponzorom. Danas imamo samo "Carreru", ali to je ipak sitna stavka (prema nekim podacima radi se o investiciji od 100.000 DEM), nama treba veći kapital...

• Da li to znači da su na vidiku velike kupovine?

- Ne želimo trčati za prosječnim igračima. Zimus smo htjeli Židana, nismo ga uspjeli dobiti, ostali nas nisu zanimali.

Olimpija je tražila 800.000 DM. Kasnije je predsjednik Zidar nazvao Zajeca i "usput" mu spomenuo da su "malo popustili i da su spremni dati Židana za samo 400.000 maraka".

Na Zajecov upit - niste li možda zainteresirani za Komočara? - Zidar je odgovorio "da su se snašli na drugoj strani". Drugim, riječima - zanima ih samo lova. "Šteta", rekao je Zajec, "mi smo željeli povući potez dobre volje i posuditi vam ga na šest mjeseci".

Zidar je u tom trenutku živnuo, pohvalio je Zajeca za odličnu ideju i pitao "kad treba doći?"

"Ne trebate" rekao je Dinamov tehnički direktor, "kad ste se već snašli na drugoj strani".

"Ne šaljemo Bokšiću avionske karte"

Spomenuli smo velike svote i velike transfere. Na ljeto Dinamo mora dovesti veliko ime, to zahtijeva njegov image. Ovih dana se dosta tehnicira s imenom Alena Bokšića.

"To je prava stvar, samo - mali su izgledi. Pokušavamo biti korektni s Hajdukom i nećemo činiti ništa iza leđa. Bokšićevi česti izleti u Zagreb nemaju veze s Dinamom, mi mu ne šaljemo avionske karte, riječ je o privatnoj inicijativi. Naravno, drago nam ga je vidjeti u Dinamovoj loži, ali ako ćemo bilo što pokušavati - prvo ćemo se obratiti Hajduku. Za razliku od naših kolega iz Splita, koji su nam "zavrtili" Igora Cvitanovića, pokušali maloga skrenuti prema Dalmaciji. Ali, nisu imali niti gram izgleda."

Zajec ne taji da bi u Dinamu rado vidio još dva osječka igrača - Žitnjaka i Pakasina i Zagrepčani će pokušati to realizirati već idućeg ljeta. Oduševljavaju ga i oba slovenska braniča (Novak i Židan), a o povratku Roberta Prosinečkog kaže:

"Mali su izgledi, nažalost, sumnjam da će ga Zvezda pustiti. Čak i kad mu istekne ugovor, nema šanse..."

Naravno, kad se spomene Dinamo i Zajec, negdje u uhu stoji još jedno ime - Miroslav Blažević. O njemu se ovih dana u Maksimiru malo govori, tek je prije nekoliko dana u direktorovu kancelariju provalila vijest (tko zna s kakvom podlogom i s koje lansirne rampe) da "Zvezda nudi bivšem treneru Dinama 500.000 dolara".

Vjerojatno je riječ o "patki", uz Blaževićevo ime se najčešće spominje Hajduk, i to kao nasljednika - Jurice Jerkovića. Ali to su samo glasine koje ponekad prozuje kroz tihi maksimirski hodnik, razbiju monotoniju, i izgube se u nekom tamnom kutu.

O povratku "velikog maga" u Maksimir - ni riječi. Da li to znači da je između Blaževića i današnje Dinamove vlade došlo do određenog zahlađenja. Odgovor nam nije dao ni Zajec.

Zajecovim dolaskom uz Dinamovo ime se više ne lijepi prokletstvo, nemoć, nestala je reputacija, klub drugog reda. Pionirski posao, koji su začeli Vlatko Marković i Miroslav Blažević, danas dobiva punu potvrdu. Ono što igra danas Kužeova momčad nije "uvreda za dušu" niti predstavlja "skrnavljenje fizičke kulture".

A donedavno je još bilo tako. Dinamo više ne čuči u dvorištu Zvezdinih interesa, Zajec je u Maksimirsku 128 vratio ugled i - ljude. Ne važne i one kojima ćete odmah servirati kavu, već ljude kojima je Dinamo i doručak i večera, one koji s mukom, ali ipak odvajaju pedeset milijuna za stolac na "zapadu". Povratak ljudi u Maksimir je najveća pobjeda Velimira Zajeca.

Napisao: Tomislav Židak (Sprint, 1990.)

Josip Kuže, nova maksimirska ikona, počeo je u Maksimiru egzistirati onog trenutka kada je na klupska vrata pokucao Velimir Zajec. A stigao je po želji navijača i danas smo uvjereni da je to jedini čovjek koji u Zagrebu nema opoziciju.

Čudno, jer takve situacije u Dinamu još nije bilo, uvijek su postojali oni koji su bili naglašeno protiv. I to nisu bili beznačajni ljudi; nije se bez razloga govorilo da je "vlada izvan Maksimira" uvijek jače od one na vlasti. Zajec, čije je imenovanje tražila navijačka masa, došao je u trenutku kada su Dinamovi izgledi za dobar plasman bili ravni nuli.

Bili smo na pripremama u Njemačkoj. Bad Dürrheim, mondeno zimovalište s najboljom kruškovačom na svijetu, prekrasnim kupalištem i idealnim uvjetima za pripremu momčadi. Tu se Zajec definitivno upoznao s Kužeom, njegovim stručnim kvalitetama i oduševio se. Iz tog razdoblja datira i izjava:

Otići ću iz Dinama onog trenutka kada se Kužeu počne ljuljati stolica. Zajedno smo došli, zajedno ćemo i otići..."

Nije ova izjava izazvala salve oduševljenja, treneri su u Maksimiru potrošni materijal i po ustaljenoj navici - kratko traju. Ili točnije, mnogo kraće nego što su zagrebački "drukeri" očekivali da će trajati Zajecov mandat. On je postavljen u Maksimiru kao konstanta oko kojeg se sve vrti, pa i treneri. I to je bila prva zamjerka onih koji prate maksimirska zbivanja.

Već u Njemačkoj smo shvatili da je "Zeko" ustanovio nove zakone ponašanja. Shvatio je svoju ulogu čovjeka koji mora osigurati maksimalne uvjete prvom stručnjaku. Navest ćemo primjer menedžera Franje Škiljana, koji je sudjelovao u transferima Radmila Mihajlovića i Vlade Kasala.

"Centrirao" je Zajecu i Kužeu 30. godišnjeg Nijemca Jurgena Baiera. Okretan, jakog šuta, borben poput "životinje koja se bori za život", Nijemac se nametao. Ali Kuže je imao drugu viziju. Kad mu je ponuđen, trener se ogradio:

"Uzeli bismo ga, ali je preskup..."

Zajec je odmah reagirao, po prvi put smo shvatili da novac za Dinamo nije problem:

"Ako ti Baier treba, uzmi ga, a da li je skup ili ne, to je već moja briga..."

Ulagao svoj novac u Dinamo

Iako to nikad nije spomenuo, Zajec je u Dinamo uložio dosta vlastitog kapitala. Čovjek koji je prilično zaradio kao profesionalac u Grčkoj i koji je kapital uložio u jednu građevinsku firmu u Engleskoj, može si priuštiti da "nekoliko dolara investira" u klub, koji mu je bio odskočna daska u karijeri. Ali to ga ne opterećuje i ako ga nešto iritira, onda su to razgovori o novcu.

Znam da se govori često kako mi je svega preko glave i da jedva čekam da pokupim svoj, uloženi kapital i nestanem. To su izmišljotine, nisam toliko vezan uz novac da bih mu robovao. Onog trenutka kad ću izgubiti zadovoljstvo, kada ću s naporom ulaziti u Dinamo, kad će ovaj posao predstavljati opterećenje, zatvorit ću vrata i otići. Bez obzira na pare, na dugovanja. Novac mi zaista malo znači u životu..."

Vjerojatno je tako. Odnosno, tako obično govore oni koji ga imaju!

Sjećamo se izvlačenja parova za europske kupove u Ženevi, kada je u maniri arapskog šeika Zajec rezervirao apartman na osamnaestom katu hotela "Intercontinental" kako bi "zagrebačkim novinarima osigurao pristojan prostor za rad". Ženevu voli i pozna, vodio nas je sigurno tim prekrasnim gradom kao Tkalčićevom ulicom. "Griffina club", mjesto gdje će vas "gorila" propustiti jedino ukoliko vam je prepoznao lice iz nekog žurnala, spremno mu je otvorio vrata.

Tamo je sa zanosom govorio o svojoj viziji Dinama, velikom, moćnom, europskom klubu, koji neće biti prisiljen drhturiti u sjeni beogradskih mega-ekipa.

Zajec, osim Zagreba, najviše voli Ženevu. Naravno, i Atenu. Od grčkih novinara u ženevskom "Interkontiju" nije mogao disati, i oni ga zovu "Zeko". Zanimaju ih uglavnom samo dva pitanja - da li će preuzeti Panathinaikos i zašto nije postao selektor grčke nacionalne momčadi? Pitanja koja će zauvijek ostati bez odgovora.

"Potresi su bili kronična bolest Dinama"

Iz Dinamove sadašnjosti izbrisao je ono što je često skrnavilo njegovu prošlost. Svađe, razmirice, borbe za vlast, spletkarenje. Sve je to izbačeno na pločnik onog trenutka kad je ušao u maksimirske salone.

- Nekada su potresi bili kronična bolest Dinama, sjednice Predsjedništva su sličile na prave ratove. Danas toga nema i to je naša najveća pobjeda. Iako živimo u eksplozivnim vremenima, kada su sučeljavanja i sukobi nezaobilazni dekor, pokušat ćemo sačuvati mir. Najvažnija stvar je izgurati sljedeću godinu. Sudeći prema onome što se događa u našem nogometu, najatraktivniji sport je vrlo bolestan, ali zar to nije obavezna pratnja svake popularne stvari. Nadam se da nas svi ti "bacili", kojima su okruženi nogometni stadioni, neće zaraziti i da ćemo ostvariti našu zamisao - prvo mjesto!

Danas je Dinamo uspio stići do nule, naravno, samo u dinarskom dijelu duga, onaj drugi je tek načet, ali - ni on neće biti duga vijeka. Sve je u rješavanju ovih problema pokvario Auxerre, da ga je Dinamo prošao, na kontu bi se našlo najmanje 1,5 milijuna DEM. A to bi bilo sasvim dovoljno, čak i previše, da se likvidira dug u "onoj valuti".

- Kada se spominje novac, odmah mi pada na pamet jedan razarajući podatak - dnevno trošimo 12 milijardi dinara. Ali s dobrim rezultatima i posjeta će biti veća. Budemo li šampioni, eto nas na nuli. A to bi bio uspjeh...

Zajec je u trci za sponzorom. Ne zanimaju ga "pikzibneri", traži veliku ribu, sponzora koji će uložiti pravi kapital. Pregovara se s jednom brokerskom firmom iz Züricha, Japanci su "zagrizli", u kolu se vrte i neki Grci, čeka se samo ekonomska i politička stabilizacija države. Inozemni ulagači (ranije smo ih zvali kapitalisti) ne žele bacati dolare u vjetar:

- U potjeri sam za pravim sponzorom. Danas imamo samo "Carreru", ali to je ipak sitna stavka (prema nekim podacima radi se o investiciji od 100.000 DEM), nama treba veći kapital...

Zajecovim dolaskom uz Dinamovo ime se više ne lijepi prokletstvo, nemoć, nestala je reputacija, klub drugog reda. Pionirski posao, koji su začeli Vlatko Marković i Miroslav Blažević, danas dobiva punu potvrdu. Ono što igra danas Kužeova momčad nije "uvreda za dušu" niti predstavlja "skrnavljenje fizičke kulture".

A donedavno je još bilo tako. Dinamo više ne čuči u dvorištu Zvezdinih interesa, Zajec je u Maksimirsku 128 vratio ugled i - ljude. Ne važne i one kojima ćete odmah servirati kavu, već ljude kojima je Dinamo i doručak i večera, one koji s mukom, ali ipak odvajaju pedeset milijuna za stolac na "zapadu". Povratak ljudi u Maksimir je najveća pobjeda Velimira Zajeca.

Tebe na temu Mamić ne mislim komentirati. Eto ti na drugoj temi čekamo da se objaviš kako navijaš za Zvijezdu i voliš Porfirija...

Dinamo Zagreb

Arsenal
Manchester United
Tottenham Hotspur

Milan
Roma

Granada
Villarreal

Dynamo Kyiv
Shakhtar Donetsk

Slavia Prague

Olympiacos

Ajax

Molde

Rangers

Young Boys