I Kriton, kad to čuje, namigne robu, koji je blizu stajao. I rob iziđe i, pošto se dugo vremena zadržao, dode s onim, koji mu je imao dati otrov, a nosio ga u čaši izmiješana. Pa kad Sokrat opazi čovjeka, reče: —- Dobro, dragi moj! Ti si tome vješt, — što mi je raditi? — Ništa, kaže, drugo, nego, kad ispiješ, hodaj, dok ti u nogama ne bude teško, a onda lezi! Tako ćeš učiniti! Stim pruži čašu Sokratu. A on je uzme i baš mirno, Ehekrate, ni da bi zadrhtao ili izmijenio boje ili lica, već po običaju svom izbulji oči u čovjeka i reče: — Što veliš, — kad bi od ovoga napitka nešto nekomu izlio za žrtvu? Smijem li ili ne? Toliko, kaže, Sokrate, miješamo, koliko mislimo da je dosta. — Razumijem, kaže, ali bar moliti se bogovima negdje je slobodno, a i treba da seoba odavde onamo bude sretna. Pa to se ja i molim, i bilo tako! I čim to doreče, namakne pa sasvim lako i veselo ispije. I većina nas se sve dotle znala prilično usprezati, da ne plačemo, ali kako smo vidjeli, gdje pije i gdje je ispio, nikako više, — nego silom mi potokom poteku suze i zaogrnem se, stanem sebe žaliti — ma ne njega nego svoj udes, što gubim takva druga. A Kriton se još prije mene, jer nije mogao suza ustavljati, digne. Apolodor je još i prije bez prestanka suze ronio, a onda baš zarida; a kako je plakao i jedio se, nije ondje bilo nijednoga, koga nije ganuo, osim samoga Sokrata. A on reče. — Čudni ljudi, što to radite? Ja sam doista ponajviše zato otpravio ženske, da ne griješe tako, jer sam čuo, da u miru treba umirati. Ta mirujte i budite jaki!
I mi, kad to čujemo, postidimo se i ustavimo plač. A on se prohoda, pa kad kaže, da mu noge oteščavaju, legne naledaške, jer ga je tako svjetovao čovjek. Uto ga stane onaj, što mu je dao otrov, pipati i za čas ogledati stopala i noge, a onda mu čvrsto stisne stopalo i zapita, osjeća li. A on otpovrne, da ne osjeća. I zatim opet stisne golijeni; pa odmičući tako rukom sve dalje pokazivaše nama, kako biva hladan i ukočen. I on ga je opipavao i rekao, kad mu dode do srca, da će se onda prestaviti. Pa već je gotovo sve do trbuha bilo hladno, i on se otkrije — ta bio se zaogrnuo — i reče, a to mu je bila zadnja: — Kritone, Asklepiju dugujemo pijetla;! Nego podajte ga i ne zaboravite! —- Pa bit će, kaže Kriton, ali gledaj, nemaš li drago što da kažeš! To zapita, ali on ništa ne odvrati, nego se za kratko vrijeme pruži, a onaj ga čovjek otkrije, — oči mu se ukočile. A Kriton, kad to vidi, stisne mu usta i oči.
Platon: Fedon ili o duši
|