Dajte ljudi , recite mi da ovo nije stvarno?!

Nemam šta reći nego Vrh , i to vrh vrhova.

Ima tu svega, neki od njih su original Turci. Pokojni Zuko (Zulfikar) Džumhur, rođeni Konjičanin, recimo.

https://www.dnevno.rs/istorija/zulfikar-zuko-dzumhur/

imal ovo zulfikar neko znacenje?

Sablja

https://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%97%D ... 0%B0%D1%80

a jatagan ?

pola je tu p0turica iz Slavonije, Like i Dalmacije.

Nakon oslobođenja od Turaka, sve je to pobjeglo u BiH, a stotine džamija porušeno, kao i u Mađarskoj. Gore sam stavio primjer džamije iz Drniša, rijetka kojoj je ostao neki ostatak, čak čitav minaret, a samo je u gradiću Drnišu bilo 4 džamije.

Čitav USK su p0turčeni Ličani. Ima i danas u Lici dosta prezimena koja su očito bivša muslimanska, tipa Asanović, Dizdar, Begović.

Muslimanske mahale uz Savu, od Kostajnice do Brčkog, to su sve Srbijanci.

Recimo Izetbegovići su iz Beograda, ali su prvo naseljeni u Šamac, pa doselili u Sarajevo.

Orašje se prije zvalo Gornja ili Donja Azizija, napravljeno za muslimanske izbjeglice iz Srbije.

Austrijanci su 1684.–1687. u silovitoj kontraofanzivi potpuno “očistili” cijelu Ugarsku od muslimana. One muslimanske porodice koje su ostale po Ugarskoj i Slavoniji bile su pokrštene. Sličnu sudbinu su imali i muslimani u Lici, Krbavi i Dalmaciji. Stanovništvo koje se blagovremeno nije evakuiralo iz pograničnih utvrda: Perušića, Budaka, Ribnika, Bilaja, Novoga, Široke Kule bilo je izloženo pokrštavanjima. Ona su u Lici trajala sve do 1696. godine. Katolički svećenik Karlo Mesić iz Brinje, sa grupom svojih pristalica, vršio je u Lici nasilna pokrštavanja. Muslimani koji bi odbili da se pokrste bili su ubijani.29 Iza njih su ostali nazivi mjesta “Islam Grčki”, “Islam Latinski”, kao kombinacija, kako je duhovito primijetio M. Spahić, “drveno željezo”. Prema popisima koje su otprilike 1700. sastavili franjevci i poslali u Rim, u to vrijeme se “obratilo”, odnosno bila je pokrštena 1601 osoba u Slavoniji i 184 u Dalmaciji.30 Pokrštavanje će dugo biti prisutno, kao dio sastavnoga plana nestanka muslimana sa južnoslavenskog prostora.

Izbjegli muslimani sa prostora Like i Korduna, mahom su se naselili u Bosanskoj krajini, oko Bihaća, Cazina, Bosanske Krupe, Kulen-Vakufa i drugih urbanih i seoskih sredina. Znatan broj muhadžira iz Ugarske naselio se oko Tuzle, Modriče i po okolnim mjestima. U Pounju, Glamoču, Grahovu i Livnu naselili su se muhadžiri sa prostora gornje Dalmacije.

Izbjegli muslimani iz Cetinske krajine došli su u Malu Kladušu i Todorovo, a oni iz Srba u Jezero kod Ostrošca. Muslimani sa područja srednje Dalmacije naselili su se oko Livna, Ljubuškog, Ljubinja, Stoca, Duvna. Nakon mletačkog zauzimanja dalmatinskih i primorskih gradova u jesen 1687. god. brojne muslimanske porodice su se iselile u Bar, Hercegovinu i Nikšić.

U Hercegovini je bilo najviše muhadžira iz Herceg-Novog, iz Risna, Imotskog, Makarske i drugih mjesta nekadašnje “turske Dalmacije”. Iz Herceg Novog otišlo je 3.500 stanovnika. U ovom gradu i njegovoj okolini postojalo je blizu 45 džamija i preko 40 mesdžida. Iz njega je približno 1700 žena i djece odvedeno u Napulj i prodato kao roblje. Muslimani, koji nisu uspjeli izbjeći prema Vitini i Ljubuškom, bili su pokršteni.32

U Nikšić je tada došlo blizu 20 porodica koje je domaći živalj zvao Hercegovcima, a dio grada koji su naselili – Hercegovačkom mahalom. Bijedići, Danevići, Ganijagići, Hadžidanovići, Jerkovići, Komanići i Kurbegovići bili su iz Risna, a Ihtijarevići, Paripovići iz Herceg Novog.33 Muhadžiri iz Ugarske i Like preplavili su Bosnu. Tokom ljeta 1684. i 1685. god. najveći dio jugozapadne Ugarske, uključujući tu i Peštu, bio je u habsburškim rukama. Hiljade osmanskih spahija, među kojima i mnogi Bošnjaci, napustilo je te krajeve. Juna 1686. godine pao je Budim, “pogranični bedem Islama u Evropi, a brava i ključ Osmanskog carstva”, najvažniji muslimanski centar sjeverno od Save i Dunava.34 Sa preživjelim muslimanima iz Budima povukli su se i Jevreji sefardi, koji su mahom došli u Sarajevo. Habsburgovci su 1686. osvojili Pečuh i Segedin.

Postoje detaljni izvještaji očevidaca o onome što se zbilo sa muslimanskim civilnim stanovništvom, nakon ugarskog osvajanja svakog grada.35 Prema kazivanjima savremenika, muslimani su se masovno povlačili pred carskom vojskom od Save, te kud “god bi se naišlo ležahu mrtvaci, koje niko nije imao da zakopava, a ljudi su jeli resu ljeskovu, koru od drveta, vinovu lozu, pse i mačke”. Osmanski izvori su za stanje u Bosni tog vremena koristili termin “inhalal” (rasulo).36

U oktobru 1697. godine austrijska vojska, koji je vodio Eugena Savojski, prodrla je u Bosnu, i došla do Visokog, odakle je 23. oktobra krenula na Sarajevo. Grad je opljačkan i popaljen. Cijela čaršija je izgorjela, porušena je većina džamija, mnogi stanovnici pobijeni, tako da nakon Savojskog “Sarajevo za vrijeme Turaka, nikada nije više moglo dostići svoju moć, značaj i ugled koji je imalo”. Austrijanci, ipak, nisu uspjeli zauzeti tvrđavu Tabiju, pa su se povukli zbog pozne jeseni, paleći u povratku sva muslimanska imanja duž puteva kojim su se kretali.37 Porta i Austrija su, nakon dugih pregovora, zaključili ugovor o miru 16. januara 1699. godine u Sremskim Karlovcima. Od Bečkog rata nastupilo je vrijeme progona “muslimanskog stanovništva sa balkanskih prostora a da se za to nisu birala sredstva”. Šukrija Kurtović je napisao da su muslimani stekli strašna iskustva: doslovno ih je nestajalo dokle god je dopirala Austrija ili bilo koja druga kršćanska država.

Tokom XIX stoljeća, u nekoliko navrata, doći će u Bosanskom ejaletu do useljavanja dijela prognanog muslimanskog stanovništva iz Smederevskog sandžaka. Seobe muslimana iz Smederevskog sandžaka su počele već nakon austro- -osmanskih ratova 1737.–1738. godine a onda su se nastavile u nekoliko valova 1788. godine, zatim tokom XIX stoljeća. Ratovi, bune, kuge i opće propadanje sabili su preostale muslimane u opustošene gradove ovog sandžaka.45 Velika kuga 1792.–1798. godine pokosila je mnogo “starinaca” muslimana.46

Nakon austro-osmanskog rata (1788.–1791.), poznatijeg kao Dubički rat, koji je okončan Svištovskim mirom 1791. godine i korekcija granica na štetu Bosanskog ejaleta, doći će do doseljavanja dijela muslimana iz izgubljenih bosanskih krajeva.48 Beograd, Smederevo, Šabac i Užice bili su centri života muslimana u Smederevskom sandžaku. Tu je krajem XVIII stoljeća, zajedno sa žiteljima utvrđenog Sokola, u dvadesetak naselja Sokolske nahije i u palankama Podrinja, Kolubare i Šumadije živio pretežit broj muslimana pod upravom paše u Beogradu. U dvanaest nahijskih središta, koja su istodobno bila naselja varoškog tipa, i u deset varošica i palanki (Bagrdan, Batočina, Palanka, Kolari, Grocka, Trstenik, Karanovac, Čačak, Palež, Boleč, zatim u Ramu, Golupcu, Gradištu, Dobri i Poreču), uz muslimansko stanovništvo, razvijali su se mali trgovačko-zanatski trgovi. Smederevski sandžak je, u trgovačkom pogledu, bio veliko tržište stoke za cijeli prostor od Podunavlja do Jadranskog mora.49 Jezgro muslimanskog stanovništva, u Smederevskom sandžaku, formiralo se kroz dugotrajan i složen proces islamiziranja lokalnog slavenskog življa različite etničke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnim nastanjivanjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla, te zadržavanjem relativno malobrojnih turskih enklava.50 Sticanje neovisnosti i izgradnja srpske i crnogorske države bilo je u neposrednoj vezi sa borbom protiv muslimana, njihovim iseljavanjem i zavođenjem lične vlasti.

Dugo je važilo načelo – što manje muslimana to je potpunija sloboda i sigurniji put nastanka države. Borba je imala obilježje vjerskog rata. Muslimani su nasilno ili “na lijep način išćerani”, što se, potom, prepuštalo zaboravu, kao “davno iskopneli snegovi”.51 Francuski konzul u Travniku Šomet de Fose nailazio je 1807.–1808. god. po Bosni na muslimane koji su bili izbjegli ispred Karađorđa. 52 Rašid-beg Beogradlija je u knjizi Akil i Nakil opisao tadašnji dolazak i nekih uglednijih muslimana iz Smederevskog sandžaka u Bosnu da “od Bošnjaka, na namu junaka” izmole pomoć i zaštitu u teškoj nevolji koja ih je zadesila. Ove su deputate primili u Sarajevu, gdje su hladno odbijeni s izgovorom da “dotični krajevi ne pripadaju Bosanskom ejaletu i da se zato oni neće miješati u tuđe poslove”.53 Prema podacima ruskog konzulata u Sarajevu, iz Smederevskog sandžaka je 1867.–1868. god. prešlo u Bosnu blizu 30.000 muslimana.54

Prema popisu iz 1874. godine u kneževini Srbiji je bilo 1,003.900 stanovnika. Od toga je bilo tek 140 muslimanskih porodica koje su ostale da žive u Malom Zvorniku i Sakaru.55 Dio muslimana koji se iselio iz Beograda osnovao je u blizini Istanbula selo istog imena. Neki od beogradskih muslimana otišli su u Niš. Iz ovog grada će, nakon njegovog pada u srpske ruke 1878. godine nastaviti dalje sa svojim putešestvijem. Ponovno su bili primorani u veoma kratkom periodu da se sele. Milan Milićević zaključuje: “Čudnovata je sudbina mnogih između ovih Turaka. Njih ima koji su se rodili u Jagodini.

Odatle ih je digao Knez Miloš i saterao u Beograd. Iz Beograda krenuo ih je Knez Mihailo u Niš. Iz Niša potisnuo ih je Kralj Milan dalje. Turci se iseljavaju u Prištinu, Skoplje, Prizren, Solun.”56 Iseljavanjem muslimana započeo je kraj beogradskih džamija, iako je prema osmansko-srpskom sporazumu iz 1865. godine bilo utvrđeno da se one ne ruše. Pod okriljem mraka su “slučajno” u raznim dijelovima grada eksplodirale mine podmetnute pod džamije.57 Vladimir Karić iste godine objavljuje: “Nestalo je u Beogradu i onih mnogobrojnih munareta, koja su mu, još iz daleka gledanome, davala, živopisni tip prave, istočnjačke, muhamedanske varoši; danas ih pažljivo oko može tek dva da raspozna, ali ni sa jednoga od njih ne razleže se više glas mujezina.”58 Felix Kanitz je 1887. godine u Beogradu zatekao samo jednu – Bajrakli džamiju, koju je 1690. godine podigao sultan Sulejman III.5

Muhadžiri iz Smederevskog sandžaka, odnosno kneževine Srbije, naselili su se 1862.–1867. na teritoriji Bijeljine, Janje, Kozluka, Zvornika, Srebrenice, Vlasenice, Brčkog, Kladnja, Tuzle, Gračanice. Muhadžiri osnivaju tada nova naselja: Brezovačko Polje, Gornju Aziziju (Bosanski Šamac), Donju Aziziju (Orašje). Naselja su građena sa širokim, pravim ulicama. Između njih je ostavljan prostor za trgove, bašte i džamije. Dio muslimana iz Smedereva, Kladova i Beograda otišao je u Rumeliju, u Vidin i Niš, dok su neki prelazili i Bosfor, nastanjujući se po anadolskim varošima.

Dio muslimana će u Bosnu doći i iz krajeva koji su 1877.–1878. pripali Crnoj Gori, posebno iz Nikšića i Kolašina. Nikšić je, po Jovanu Cvijiću, bio najsilnija “muhamedanska varoš” na Balkanu. O veličini grada svjedočila je i izreka: “Šeher Moštanica (dio Nikšića – prim. S. B.) Mostar kasabica”. Nazivali su ga “ključaonicom Hercegovine”.75

Austro-Ugarska nije objavljivala opće brojeve iseljenika iz raznih, najviše političkih razloga. Prema njenim zvaničnim podacima, iz Bosne i Hercegovine se od 1878. do 1918. iselilo 63.000 Bošnjaka. Prema procjenama Đorđa Pejanovića, iz BiH se 1878.–1912. iselilo blizu 140.000 Bošnjaka. Prema Vojislavu Bogićeviću, taj broj iznosi 150.000, a prema Sulejmanu Smlatiću iz BiH se 1878.–1912. iselilo najmanje 160.000 Bošnjaka.78 Mustafa Imamović procjenjuje da se broj iseljenih do 1878. do 1918. kreće blizu 180.000 osoba.79 Seobe u Osmansko carstvo gutale su cijele porodice. Bosanski muhadžiri su se rasuli preko Sandžaka, Kosova, Albanije i Epira sve do Janjine, kao i po rumelijskim oblastima. Dio muhadžira došao je i u Sandžak koji je bio jedan od muhadžirskih balkanskih centara u XIX stoljeću.80

Prve naseobine Bošnjaka u Anadoliji nastale su nakon 1878. na području od Smirne do Eski-Šehera, oko Burse, Jenišehera, u okolini Ankare, te u samom Istanbulu, Karamurselu, Inegolu, Bigi, Afium-Karahisaru, Ismidu, Hamdiji.85 Jedan manji broj Bošnjaka se nastanio i u arapskim provincijama Osmanskog carstva. Neposredno pred okupaciju BiH, neke ugledne mostarske porodice (Stupac, Ćehajić, Hadžijahić, Rizvanbegović, Lakišić, Drače, itd.) poslale su svoje predstavnike u Istanbul, tražeći od tamošnjih vlasti dozvolu za useljenje. Nakon dobijanja saglasnosti pristupili su šestomjesečnim pripremama za seobu.

Nove vlasti u BiH im nisu pravile nikakve smetnje u vezi s odlaskom, ali im u tome nisu ni pomagale. Iseljenici su rasprodali svoju imovinu veoma jeftino. Bile su to bošnjačke porodice mahom iz Mostara, ali iz drugih mjesta u Hercegovini, iz Trebinja, Stoca, Čapljine. Prvo mjesto u kome se zaustavilo ovih, najmanje stotinu porodica, na svom muhadžirskom putu, bio je Istanbul, a potom Izmir. Tu su ostale neke porodice, dok su druge nastavile ka Siriji, prema jednom selu u neposrednoj okolini Damaska. Vlastitim sredstvima kupili su tamo imanja, na kojima su se bavili zemljoradnjom. U novoj sredini došli su brzo u sukob sa lokalnim stanovništvom, pa su iz tih razloga, kao i zbog vreline oblasti na granicama Sirijske pustinje, zatražili novo preseljenje.

Nakon dobijanja saglasnosti krenuli su u Palestinu, dok je u Siriji ostalo tek nekoliko porodica. Neki su otišli u Adanu i Istanbul, dok su oni koji su se uputili i došli u Palestinu naselili u Kajzeriju, u neposrednoj blizini Haife, na palestinskoj obali Sredozemnog mora. Jedna grupa se naselila u Janunu, u blizini Nablusa.86

Dio muhadžira, mahom iz Hercegovine, koji je 1878. god. krenuo ka Osmanskom carstvu, zaustavio se u Albaniji, u neposrednoj blizini Drača, u gradicu Šijak, u selima Borak i Kodžoe, u okolini Muzičeja.87 Tridesetih godina XX stoljeća u Albaniji je bilo približno 15.000 muslimana južnoslavenskog porijekla.88 Nakon Drugog svjetskog rata procjenjivalo se da u njoj ima najmanje 17.000 Bošnjaka – potomaka muhadžira.89 (S.B., Bošnjaci i balkanski muhadžirski pokreti)

Jatagan je jatagan. Mač.

razlika to dvoje je?

GENOCID KAO SUDBINA

Mirjana Kasapović. 2021.

Sažetak. Srž suvremenih bošnjačkih politika povijesti čine naracije o povijesti bosanskohercegovačkih
muslimana, odnosno Bošnjaka kao povijesti genocidâ. One su usustavljene u "paradigmu o deset
genocida" koje su nad njima počinili europski kršćani, poglavito srpski i crnogorski pravoslavci te
hrvatski katolici, od Bečkog rata s kraja 17. do rata u Bosni i Hercegovini s kraja 20. stoljeća. Prema toj
paradigmi, Hrvati su počinili četiri velika genocida nad muslimanima, odnosno Bošnjacima. Te su
naracije nacionalistički samoviktimizacijski mitovi koji se zasnivaju na ignoriranju historijskih činjenica i
njihovih znanstvenih interpretacija. Iz politološke perspektive, posebno je pogubno ignoriranje
znanstvenih pojmova i tipologija političkog nasilja i nasilnih sukoba te podvođenje gotovo svih vrsta
zločina pod pojam genocida.
https://hrcak.srce.hr/file/372336

Bosnjaniiiin si ziv??

(Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).

"Sto se tice plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se znacaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekucoj rijeci prozvati. Dusa im je cista, a lice svijetlo; vecinom su stasiti i prostodusni; njihovi likovi kao znacajevi naginju pravednosti. Golobradi mladici i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naocitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, sto je Bog - koji se uzvisuje i uzdize - u osmanlijskoj drzavi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i cast njihove srece uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dusu, jer se medju njima nasilnika malo nalazi. Vecina onih, koji su dosli do visokih polozaja (u drzavi) odlikuje se velikodusjem to jest cascu i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrasivi su u boju i na mejdanu, a u drustvu, gdje se uziva i pije, prostodusni. Obicno su prijazni, dobrocudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlicno pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bosnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i poboznosti, kao age i zapovjednici obrazovanoscu i vrlinom; ako dodu do casti velikih vezira u upravi su dobrocudni, ponosni i pravedni, da ih velikasi hvale i odlicni umnici slave"

(Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).
1) Autor: Gelibolulu Mustafa Âlî bin Ahmed bin Abdülmevlâ Çelebi (born 1541 Gallipoli; died 1600 in Jeddah), djelo "Künhü'l-Ahbâr" (pravi naziv, pisano oko 1592-1598.)


Valjda zna arabicu i anatolski jezik?

Kad pogledate turske zapovjednike bitke kod Siska

Gazi Telli Hasan Pasha †
Mehmed Bey of Hersek †
Džafer Bey of Pakrac-Cernica †
Arnaud Memi Bey of Zvornik †
Ramazan Bey of Pojega †
Opardi Bey of Klis-Livno †
Sinan Bey of Orahovac †
Ibrahim Bey of Lika

pola je tu p0turica iz Slavonije, Like i Dalmacije.

Nakon oslobođenja od Turaka, sve je to pobjeglo u BiH, a stotine džamija porušeno, kao i u Mađarskoj. Gore sam stavio primjer džamije iz Drniša, rijetka kojoj je ostao neki ostatak, čak čitav minaret, a samo je u gradiću Drnišu bilo 4 džamije.

Čitav USK su p0turčeni Ličani. Ima i danas u Lici dosta prezimena koja su očito bivša muslimanska, tipa Asanović, Dizdar, Begović.

Muslimanske mahale uz Savu, od Kostajnice do Brčkog, to su sve Srbijanci.

Recimo Izetbegovići su iz Beograda, ali su prvo naseljeni u Šamac, pa doselili u Sarajevo.

Orašje se prije zvalo Gornja ili Donja Azizija, napravljeno za muslimanske izbjeglice iz Srbije.

Pa doslovno pola današnje BiH ako ne i vise je bilo dijelom hrvatskog etničkog prostora ili hrvatskog političkog prostora (države). Ili i jedno i drugo.

Logično, Hrvatsko kraljevstvo nema veze sa Hrvatima. Muslimanska logika.