pogleda utakmicu protiv Brazila, imamo 10 takvih faula.

danas smo izgubili na taj pad u disciplini i organiziranosti koji je po meni posljedica fizičkog i emocionalnog pražnjenja s jedne, i poljetanja previsoko s druge strane.

trebalo je ostati ponizan, kompaktan, agresivan i igrati svoj hodajući nogomet.

ali nije lako ponoviti petak. stvarno nije

Situacija je odlična. Kad se sjetim negdje prije 20 godina i u kakvoj smo tada banani bili. Tada je forte bio "nakon igrača jugoslavenske škole fudbala potop" Po meni tada smo bili u 10 puta goroj poziciji nego danas. Nismo imali nijednog ozbiljnog igrača od golmana preko obrane i sredine do napada. A što tek reć za Barićev Portugal 2004. i ekipa s kojom je on došao n EURO i junački pao u grupi.
Po meni nema zime za nogomet u RH, kažu da je potrebna vezana bi klinci uopće trenirali jer je ogromna navala. No mislim kako će to pokositi ostale sportove u RH.

Baš tako. Ja sam to naučio sa 17, kad me senior bek raznio kraj aut linije i izbio preko atletske staze.

Argentincima su na 4 od 6 utakmica dosudili penal. A mi pričamo kako su Hrvati imali sreće.

Koliko god ne volim Team Multikulti znan kao Francuska, bolje da i oni dobiju nego argentinci na FIFA sponzorski pogon.

Ajmo po broncu.

Više se umorio naganjajući Messija po terenu, manje napora bi uložio da ga je izgurao uz aut liniju.
Jednostavno defanzivno nismo bili na razini, može biti i pražnjenje nakon Brazila, za talav nogomet ti treba sigurnost u zadnjoj liniji a mi to nismo imali.

Nakon Argentine!

https://www.youtube.com/watch?v=zUqSMdHPBuI

ŠTO SMO MI “VATRENIMA”, ŠTO SU ONI NAMA I ZAŠTO NAM JE NOGOMET TAKO VAŽAN…
13 prosinca, 2022



“Mi Hrvati smo čudo”…”To možemo samo mi”.
Koliko smo samo puta to čuli ili izgovorili raznim povodima, a najčešće u vrijeme vrhunskih podviga naših djevojaka i momaka – od Kostelića, Sinkovića, rukometaša, vaterpolista, boksača, preko Ivaniševića, Čilića, Sandre Perković, Tina Srbića, Blanke Vlašić, Lucije Lesjak, Nike Karabatić, Matee Jelić – do brojnih drugih sportaša sa statusom “nacionalnih veličina” ili onih koji su još uvijek u usponu, pa i nogometaša.
“Vatreni” nas i ovih dana “bacaju” u stanje euforije, pogotovu nakon pobjede nad Brazilom i ulaska u polufinale Svjetskog prvenstva, treći put zaredom od 1998. godine. Riznica našeg sporta prepuna je medalja i uspjeha i to što smo mi na tom polju postigli u nešto više od 30 godina samostalnosti, nije pošlo za rukom ni neusporedivo “većim” (brojčano) i “jačim” (financijski) državama i narodima. S pravom kažemo kako su naši sportaši najbolji “ambasadori” Hrvatske u svijetu i da su za Lijepu našu i njezinu promociju učinili više nego sve dosadašnje institucije ili političari. I to je činjenica. Promocija je to koja se nikakvim novcima izraziti ne može. Kad bismo na jednom mjestu trebali nabrojiti i ukratko opisati sve što smo od 1990. godine do danas postigli u sportu pod bojama nacionalne zastave, bila bi to zacijelo pozamašna monografija od nekoliko svezaka enciklopedijskog formata.
Svi ovi uspjesi čine nas s pravom beskrajno ponosnima – barem veliku većinu nas koji iskreno i od srca slavimo te uspjehe kao svoje, radujemo se postignućima naših cura i momaka i tugujemo u prigodama kad očekivani rezultat izostane ili se neki od njih “poskliznu” na kojoj od stepenica na putu ka tronu.
I tako, prije ili kasnije, stižemo do fenomena “navijačke groznice” ili “euforije” (zovite to kako vam drago), koja je kod nas jako izražena – pa se u slučajevima izuzetnih sportskih uspjeha nacionalni zanos i slavlje po pravilu preliju sa stadiona, iz sportskih arena i kafića, na ulice, trgove, u domove, u škole i poduzeća, uz pjesmu i slavlje koje zahvaća ne samo Hrvatsku, nego sve krajeve gdje ima naših ljudi i gdje se hrvatski diše – od Bosne i Hercegovine preko zapadne Europe do prekooceanske dijaspore. I tu pojavu, njezine stvarne i prave uzroke i mehanizme nije još uvijek točno definirao ni jedan sociolog, analitičar, socijalni psiholog ili stručnjak ma koje grane koja se bavi proučavanjem društvenih fenomena.
Pa u čemu je tajna i što nas to goni i pokreće u trenucima za koje kažemo da nas kao narod ujedinjuju i povezuju kao rijetko što – osim možda ratne opasnosti? Odgovor se možda krije u tomu što naizgled i najsloženije pojave često imaju jednostavne uzroke koje samo treba dokučiti i uočiti. “Takvi smo” ili “To smo mi” sasvim su uopćene konstatacije koje ne govore ništa, jer pitanje motivacije ostaje otvoreno.
Što su, dakle, motivi koji nas i ovih dana pokreću, dok u Kataru gledamo bitke što ih pod nacionalnim bojama na travnatim terenima vode “Vatreni” pod vodstvom naših zlatnih momaka, Zlatka Dalića i Luke Modrića? Jesu li to frustracije pretočene u navijačku euforiju, izrazi nacionalističkog “divljanja”, ispušni ventil za one koji samo traže povod kako bi “mahali zastavama”, izraz duboke i trajne privrženosti zemlji i narodu ili samo euforija radi euforije – jer ima nas i dokonih, koji nemaju druga posla nego putovati u razne krajeve svijeta kao pratnja nogometnoj vrsti, skakati po kafićima, trgovima, ulicama, klicati parole i pjevati pjesmice, praviti zastave duljine 201 metar i “hrvatati se” (usput) “do besvijesti” uz pivu i buku (dok god grla izdrže a noge nas nose) – ili je posrijedi pojava koja nema objašnjenja.
Bez mnogo filozofiranja, čini mi se kako bi jedan od mogućih pokretačkih mehanizama koji nas iz stanja letargije, pa čak i blage depresije ili pak ozračja ostrašćenih politikantskih rasprava bez kraja i konca u samo nekoliko dana dovede u stanje jedinstva, monolitnosti i osjećaja nacionalnog ponosa tako da “svi dišemo kao jedno”, mogao biti pokušaj “kompenzacije”, pri čemu se (vjerojatno nesvjesno) želimo barem na kratko riješiti nagomilane “negative” koja se oko nas širi. Naime, mi smo Hrvati zadnjih dvadesetak i nešto više godina izloženi takvom “bombardiranju” katastrofičnim vijestima i prognozama, crnim proricanjima i najavama, razdirani međusobnim svađama i jalovim raspravama (u tragično polariziranom društvenom ozračju), toliko opterećeni dnevnom politikom (i politikantstvom), “prenapregnuti” frustracijama (kojima ne rijetko ne znamo niti uzrok), da su nam trenuci u kojima možemo sve to odbaciti i “udariti brigu na veselje” nasušna potreba i neka vrsta “izlaza”, a ne samo relaksacija ili “bezrazložno i dokono divljanje”.
Narod je (prosto rečeno) željan lijepih vijesti, optimizma, nečega afirmativnog i pozitivnog što budi nadu i potiče, pa na kraju i toga da slobodno i bez ograda može do mile volje mahati nacionalnom zastavom, pjevati himnu i druge domoljubne pjesme, skandirati, držati ruku na srcu i busati se u grudi, uz povike “Mi, Hrvati!” i slične i to javno, pred cijelim svijetom, s ponosom i dostojanstvom, a da to odmah od naših medija ne bude prikazano kao “ekstremizam”, “primitivizam”, “divljanje” ili “nacionalizam” i svrstano u “talibansku” supkulturu.
(Adresa slike: https://cdn3.germanijak.hr/upload/825×464/News/Image/2021_11/1637048462307_PXL_141121_90647149_(1).jpg)
No, čak i ako je tako, ako je doista u pitanju neka vrsta kolektivne “terapije” prijeko potrebne u kontekstu sumorne svakodnevice kojom smo okruženi, to ne može biti isključivi motiv, niti objašnjava pojavu u cjelini, jer i u razdobljima dok smo živjeli daleko lagodnije nego danas (bez ozračja post-pandemijskog stanja, migrantske krize i ratnih slika koje nam stižu iz Ukrajine, pa i najava moguće globalne recesije), bilo je isto. Recimo, 1998. godine, bitke “Vatrenih” na SP u Francuskoj i osvojenu broncu slavili smo jednako bučno i strasno kao i u vrijeme SP u Rusiji (prije četiri godine), sve do ove najnovije smotre svjetskog nogometa u Kataru. Još uvijek ne zaboravljamo Šukera, Jarnija, Vlahovića, Bobana, Prosinečkog, slavimo i danas Subašića, Srnu, Olića, Mandžukića…Ćiro nam je drag kao i onda. Smjena je generacija, ali oni ostaju naši heroji, junaci nacije, naši vitezovi travnatih terena, pokretači pozitive, ambasadori dobre volje, dečki koji su oličenje ne samo nogometnog majstorstva, nego i fer igre, pristojnog i dostojanstvenog ponašanja i s pravom su uzor našim mladima – iako i mnogi od njih imaju tek 20-ak ili koju godinu više. Eto i u toj činjenici: da od izbornika Dalića, kapetana Modrića, Lovrena, Perišića, Brozovića, Kovačića, Petkovića, Vlašića, Kramarića, Livakovića, Juranovića, Oršića, mlađahnog Gvardiola i svih drugih “Vatrenih” koji nas iz dana u dan uveseljavaju i bacaju u euforiju možemo nešto pametno naučiti – svi skupa i svaki od nas pojedinačno – leži vrijednost naše nogometne vrste i hrvatskog nogometa.

A što možemo naučiti?
Primjerice: da iza svakog uspjeha stoje napor, rad, odricanje, znoj i suze i da se do lovorika ne dolazi preko noći i bez muke; da su hrabrost, odlučnost i ustrajnost vrline, kao i skromnost, poniznost i pristojnost; da uvijek, pa i u porazu treba ostati uspravan i dostojanstven, a svakog protivnika poštivati i cijeniti; i ono najvažnije – kako voljeti Domovinu, kako se za nju boriti, časno i bez ostatka i kako je u najboljem svjetlu predstavljati u svijetu. I ne zaboravimo: sve to jednako tako prati izuzetno fer, korektno i pristojno ponašanje navijača, koji su najglasniji i najveseliji, ali u isto vrijeme i primjer kulture ponašanja.
A zli jezici? Čuju se uvijek, od kad postoji Hrvatska, pa i sad dok naši igraju u Kataru. Nisu njihova meta “Vatreni”. Oni su samo povod, neka vrsta “crvene krpe” za sve koji iz dna duše mrze Lijepu našu, njezina znamenja i hrvatski narod – samo nemaju petlje to otvoreno izreći. Svaki naš uspjeh je njihov poraz – i obrnuto. Hrvatski sport – pa i nogometna reprezentacija – jedan je od stupova nacionalnog ponosa, nešto što još uvijek nisu uspjeli destruirati (onako kako su to djelomično učinili s Domovinskim ratom ili naslijeđem prvog hrvatskog predsjednika). I to ih muči. Te jadne, sitne duše, plaćenička piskarala, trećerazredni političari, umišljeni malograđani koji bi silom postali “europejci” i “društvena elita”, samozvani intelektualci par excellence koji izigravaju tutore naciji (a ne razlikuju slova “Č” i “Ć”), tobožnji “renomirani analitičari” iza čijih se opservacija kriju prozirna i prizemna propaganda i antihrvatska ideologija, etnobiznismeni i anarhisti koji nemaju podrijetla, naroda, vjere, ali ni morala i časti – svi oni valjaju se u blatu vlastite zloće, zavisti, mržnje … pa neka tamo i ostanu.
Onaj tko nije u stanju priznati drugom čovjeku njegovo postignuće i ono što je u korist svih prihvatiti kao vlastiti uspjeh, a duševna hrana su mu pakost, zavist i zloba, ne zaslužuje pozornost i publicitet. Ostavimo takve u njihovom bolesnom i jedino mogućem svijetu, tamo gdje pripadaju i nemojmo im poklanjati preveliku pozornost i praviti reklamu; kako kaže ona navijačka pjesma: “NEKA PATI KOGA SMETA…!” (psi laju, karavana prolazi).
“Vatreni”, vi ste za našu Hrvatsku već zlatni – kako god ovo u Kataru završilo – kao što ste bili uvijek do sada. I ne samo zlatni, nego dragocjeni, izuzetni, jedinstveni, nezamjenjivi, dečki za sva vremena i sve naraštaje, jer u nama budite one najljepše i najplemenitije osjećaje zajedništva, ljudskog dostojanstva, solidarnosti i nacionalnog ponosa…a to cijenu nema.
Dao Bog da nam se živi i zdravi vratite kući, to je sve što želimo, a do tada:
IGRAJ MOJA HRVATSKA na ponos nacije i dične nam Kroacije!
(Video) Igraj moja Hrvatska:
https://www.youtube.com/watch?v=zUqSMdHPBuI
Zlatko Pinter

Ako ste fragilni ili rastrojeni, preskočite upis.

Možda za početak jedna olakotna okolnost, jedna mala stvar koju sam spominjao u razgovoru jučer. Ovo je utakmica koja je počela u 22h navečer po lokalnom vremenu i prvi put da smo igrali u tom terminu. S obzirom da smo igrali u ranijim terminima sumnjam da su naši igrači išli na spavanje iza 22h. Opet, ne mora biti presudno, ali kada se gledaju nijanse, moguće kroz to objasniti malo današnje letargije. Argentinci su mislim odigrali minimalno jednu utakmicu u ovom baš kasnom terminu.

E sad, zakon velikih brojeva (koji se najviše manifestira kroz xG) nas je konačno sustigao. Svi intuitivno znamo da ova Hrvatska nema u sebi više od jednog gola, to sam baš spominjao u razgovoru prije utakmice, tako da smo uvijek na rubu nokauta kada se primi prvi gol.

Utakmica s Kanadom je jedina utakmica u kojoj smo generirali xG iznad 1.

Protiv Belgije smo izgubili xG sa 2 razlike, s Japanom egal, protiv Brazila isto izgubili s 2 razlike. Protiv Argentine sa 1.2 razlike ako izuzmemo penal koji sam nosi xG 0.79.

Možeš nadvisiti xG u manjem broju utakmica, ali te kad-tad sustigne. To je osobito slučaj sa ligaškim natjecanjima, ali i na SP, na uzorku od 6 utakmica do finala te može sustignuti.

Vraćamo se na najslabije karike:

- Bekovi, osobito Sosa opet kriminalni (kao da se prvi put sastavio sa loptom)
- O napadačima, odnosno nedostatku istih, te tehničkoj inferiornosti Kramarića, Livaje i Petkovića u zadržavanju i distribuiranju lopte znamo sve.
- Modrić, Kovačić i Brozović su najbolji vezni red na svijetu, ali ne što se tiče generiranja xG, nego u kontroli lopte i pokrivanju obrambenih zadataka. Iako brilijantni u toj fazi, čini mi se da nas koštaju u konkretnosti a možda čak i tranziciji (danas je Argentina pokazala kako dinamično može djelovati tranzicija iz obrane u napad). Dobro, imali smo onaj bljesak protiv Brazila, ali to su proizveli Vlašić i Oršić a ne naš tercet (dobro, Modrić je pokupio loptu u obrambenoj fazi)
- U napadu ne nudimo baš ništa osim protiv najslabijih ekipa. Nema igrača koji mogu sebi kreirati šut, otvoriti prostor, nema rješenja za prekide, povremene udarce izvan šesnaesterca, odnosno sve one stvari koje ostavljaju obranu druge ekipe u nedoumici
- Što se tiče zakona velikih brojki, obrani je stiglo vrijeme za kiks (Lovren) i to se dogodilo. Sosa naravski još jednom uprskao stvar.

Livi je možda naš igrač utakmice, obranio je sve što se moglo i moralo. Potez utakmice je ona obrana udarca glavom (nabačaj iz kornera) u prvom poluvremenu. 3:0 na poluvremenu bi baš bio nokaut. Također i ono što je obranio Messiju u drugom poluvremenu, mada se može reći da se sve što ide u bliži kut mora obraniti.

Što se tiče penala, u onoj situaciji se mora suditi. Nije bila idealna situacija kako god okreneš jer se mogu navlačiti argumenti na ovu ili onu stranu, ali za ovu vrstu prilike, i činjenicu da je napadač ipak spriječen u situaciji postizanja čistog gola, ono je 80% penal. Možda ga ne bi dosudio pri rezultatu 2:0 ili 3:0. Da u blizini nije bilo još obrambenih igrača, bilo bi i argumenata za crveni golmanu (mada su ipak čini mi se zaustavili praksu po kojoj se dodjeluje i penal i crveni, tako je bilo protiv Danske 2018.). Iako je Livi dobro zamaskirao svoj "blok" (koristili su se košarkaškom tehnologijom), iz jednog kuta se ipak vidi suptilan dodatni pokret noge prema saplitanju. Ja bih čak rekao da je vrlo lako mogao biti dosuđen onaj drugi penal. Iako je naš obrambeni igrač imao ruku uz tijelo, vidi se naknadni pokret prema lopti čime je mislim ipak namjerno stavljao ruku u poziciju da se ispriječi lopti. Mislim da ti ruka uz tijelo ne daje bjanko ček za korištenje te ruke kroz namjerne pokrete tijela.

Činjenica da smo napravili samo 8 prekršaja je možda uvjetovana našim medijima koji su stalno govorili da će sudac navlačiti za Argentinu, i da će se Argentinci bacati, pa je moguće da su naši umanjili agresivnost za 20%. Nažalost, tu agresivnost su ostavili za prigovore sucu i dekoncenriranost.

Daliću ne mogu što zamjeriti, pobjednička ekipa (pogotovo ona koja je odigrala perfektno taktički protiv Brazila) se ne mijenja. Pogotovo jer je s druge strane opet favorit i ekipa koja je natprosječno ovisna o jednom igraču. Masakrirali bi Dalića da je napravio neke izmjene u početnoj postavi, a da nije upalilo.

Uz ogromne nedostatke na našim pozicijama (ne zaboravite da si jak samo onoliko koliko i najslabija karika, a kod nas su slabe karike baš ispodprosječne za ovu razinu), mu nemam što zamjeriti, izvukao je i više od maksimuma. Vidjet ćemo sad u utakmici s Marokom je li dobar motivator i psiholog, ukoliko ih ipak podigne i motivira, svaka čast.

Ne znam hoće li se dovoljno dignuti za Maroko, sad će se kiseliti nekoliko dana zbog tog penala, i ne znam da će mentalno biti nabrijani.

Što se tiče budućnosti, ja sam optimističan, jer ipak imam tih 28 godina praćenja reprezentacije. Nikad nećemo biti loši koliko smo bili od 2002.-2006. pogledajte još jednom te ekipe drvosječa.

- Vezni red: Ja sam dosta optimističan oko mogućnosti izmjene dinamike po kojoj će odlazak Modrića stvoriti opcije koje su puno opasnije prema naprijed (Majer, Oršić, Sučić), te možda djelomično otkloniti ovaj problem kronične neefikasnosti.
- Napadači: Pojma nemam, ovi poput dudua kažu da stižu odlični novi. Ja sam ipak tu malo oprezan jer se sjećam svih tih silnih promašaja (Mikić kao Owen, Rukavina kao Henry, Deranja kao netko..., "razarač" Pjaca)
- Obrana: Postoji konsenzus da su Šutalo i Erlić upgrade u odnosu na Lovrena, pa bi tu mogli biti više nego OK kroz sljedeća dva ciklusa
- Bekovi: Katastrofa u kontekstu veličina koje smo imali na tim pozicijama - Jarni, Srna, Vrsaljko itd. Ne znam, ali se na našim nedostatcima vidi koliko smo deficitarni na tim pozicijama, čak i u elementarnim stvarima (uz povremeni bljesak Juranovića)

Odlazak Modrića najvjerojatnije nakon Final Four Lige nacija. Neće biti toliki šok s kvalitativne strane jer definitivno ne odlazi na vrhuncu forme. Međutim, kao neosporni autoritet u ekipi sigurno doprinosi mirnoći i skladu, što nisu nevažne kategorije kada vidimo nerede u drugim reprezentacijama. Ne znam da imamo igrača koji je ili rođeni lider, ili toliko kvalitativno iznad ostalih da će moći preuzeti tu ulogu.

Sa EP od 32 ekipe (sada sa 24 ekipe, ali ide na 32 od 2028 ili 2032) i SP od 48, nije nerealno očekivati nastavak odlazaka na najveće manifestacije. A tamo te nakon grupne faze ipak samo 2 utakmice dijele od najvećih postignuća, a u 180 min i sreća, i nadahnutost i trenutak brišu sve te populacijske i ekonomske razlike. Tako da nas definitivno ne bih otpisao i ne bih pravio usporedbe sa Mađarskom, Bugarskom, Rumunjskom itd. O tome se moglo govoriti nakon 1998. Mislim da je dokazano da ipak postoji hiperprodukcija dobrih igrača. A nama ne trebaju četiri jake ekipe, nego samo neki okvir od njih 16, što je daleko od nemogućeg.

baš zato nam je najveća snaga organizacija i taktička disciplina, i baš to smo prosuli jučer. plus pad u agresivnosti

Svaka čast Messiju na komentaru utakmice:

"Argentina je vrlo mudra momčad i svi znamo što nam je činiti u svakoj sekundi utakmice. Mi smo znali da će Hrvati imati većinu vremena posjed lopte, no jednako smo tako bili svjesni da bi baš u tome mogla biti naša snaga. Hrvati su ponekad neorganizirani kada izgube loptu i potom ostavljaju mnogo praznog prostora."
Baš tako mudrost i srce je presudilo, kao i uvijek u nogometu. Argentinci su izgleda gledali utakmicu Hrvatska - Francuska iz Rusije. Apsolutno na isti način su nas pobijedili. I još jedna jako bitna stvar. Gledam sinoć na RTL-u reporterku iz Dohe, kaže:"Nitko od Argentinaca ne slavi ulazak u finale" ... Pa normalno... Ljudi su došli osvojiti... Ne organiziraju dočeke prije polufinalne utakmice kao mi.

sad se postavlja pitanje je li to naše bacanje lopti u bunar moglo biti drugačije....

no to nam se nije smjelo dešavati. ta našaneorganiziranost kod izgubljenih lopti se baš vidjela, jako.

5 od 6

Slazem se sa velikom vecinom sta je Ministry reka. Narocito me podsitia na hype oko Pjace prije nekih 7, 8 godina hahahah koja je to propast bila. Slican hype je bia i oko Kramarica.

Samo nisam toliko optimistican da necemo bit ka Madarska i Urugvaj. Nekad u samom vrhu a onda meh. Argument mi je zakon velikih brojeva. Statisticki je to ekstremno nevjerojatno.

Kako kazem, mala smo nacija a broj rodenih se prepolovia a danas mladici su prije gameri nego nogometasi. Da ne spominjemo povecanje BMI tj debljine koja je medu muskima najveca u Hrvatskoj.

Odgovor mi je netko napisa 'i ostalima su gameri'.

Na tu je opet odgovor ocit.

Druge zemlje se dile u 2 skupine. U prvoj su siromasne kojima stanovnistvo raste i sustizu u vjestinama. One ce imat ogroman skok u kvaliteti naspram etabliranih drzava.

Takoder su tu i vrlo bogate zemlje nalik na Kanadu, Francusku, Englesku koje nedostatak domaceg talenta nadoknaduju kupovanjem elitnih stranaca. Hrvatska moze naci DOBRE strance no ne i ULTRAELITU. Ponavljam, Hrvatskoj ne fali dobrih igraca nego ultraelite. Nije Kramaric ni Juranovic los nego za veca postignuca triba imat ultraelitu ka sta su Modric, Messi, Rakitic, Neymar, Mbappe itd.

Netko ce sad ovo odvuc u politiku i rec 'zasto nebi Hrvatska zadrzala Mbappea'. Nebi jer bi uteka u imucniji klub vec sa 20 i vjv bi igra za svoju zemlju ka Ziyech i vecina Maroka isl. Ako je netko osta u tim klubovima dovoljno dugo ocito nije dovoljno dobar. Vidimo situaciju i sa Olmom. Ovi ka Samir koji ostanu duze ni ne valjaju DOVOLJNO.

Ne govorim ja ovo da deprimiram citace nego mi je poanta UZIVAJTE SADA. Imamo ovu generaciju, najbolju koja je Hrvatska realisticno imat.

Gustajte u tome jos ovih oko 24 miseca sta mozemo u tome gustat. I kako je reka Ministry xG govori dovoljno a to i vi znate iako necete priznat, cak i ova srebrna generacija postize daleko vise nego bi statisticki tribala. Prelosi su u stvaranju sansi i losi u realizaciji. A ovo je daleko veca koncentracija talenta nego je racionalno da nacija od 4m ima.

UZIVAJTE SADA jer je besmisleno ocekivat da ce Hrvatska postizat ovo redovito. Mozda hoce. Super. Rado bi ja. Al nije mudro ocekivat i gajit tu neku ceznju.

Ne bih se složio s tobom. I na ovo malo djece što imamo ogroman je pritisak na treniranje nogometa. Skoro isto kao i prije 35 godina kad su generacije bile brojne. Međutim, problem je u tome što će ostali sportovi skoro pa nestati.
Što tek reći za Jozićevu i Barićevu Hrvatsku od 2000.-2006.? I tada se pričalo kako nam nakon odlaska igrača "jugoslavenske škole fudbala" slijedi potop. Ono što je ključno je da imaš jednu zvijezdu poput Modrića, te na njega nakalemiš 7-8 vrhunskih igrača koji igraju u najboljim svjetskim klubovima kao što je bilo 2018. (Lovren, Brozović, Rakitić, Perišić, Mandžukić, Vrsaljko, Kovačić). Plus da imaš golmana koji brani u ligama petice, kao primjerice Argentina ovog golmana Martineza... Dodaš li tome još 10 prosječnih igrača i dobrog trenera, uspjeh ne bi trebao izostati.

Ideja da ce Hrvatska proizvodit ultraelitne talente u nogometu u omjeru od 100x neto u odnosu na sve ostale narode je glupa i bazira se iskljucivo na apsurdnom supremacizmu i vjeri da smo 100x bolji u sportu od drugih nacija. Takoder totalnom iskljucivanju stvari poput srice i slucajnosti.

Jos gore mi je to procitat od istih ljudi koji rade dramu oko argumenata iz hereditarne perspektive jer su 'rasisticki', 'nemoralni', 'zatucani' isl.

Ljudi su svi isti osin Hrvata koji su ubermensch u nogometu (i svim ostalim sportovima). I onda je svizac zamotao cokoladu.

Ne kupuju Francuzi Mbappea ni Englezi Sakhu, oni se rađaju tamo. Daleko im kuća, al tako je. Nekakva kupovina igrača u reprezentativnom nogometu je strogo ograničena i to je marginalna pojava.

No, generalno se slažem da se propolavljanje broja rođenih ne može prevladati. Najbolju grupu igrača smo ipak imali 1990.-2000., kad su igrale duplo brojnije generacije od današnjih.

A kad ja tvrdim da su nove generacije sve bolje čudite mi se.

I nije da smo samo u nogometu. Dapače, nikad nismo bili raznovrsniji.

Nije točno da su svi u gamingu. Djeca su nam dobra, mi ne valjamo. Naš problem je što mislimo da je sport za mlade a mlad čovjek je zdrav i ako ništa ne čini. Naš problem je što nam je većina >35 neaktivnih tuljana.

Tada smo imali elitnu obranu, odličnog zadnjeg veznog, odličnog napadača i dobre bočne igrače. Podbačaji tih ekipa su uglavnom uzrokovani čudnim trenerskim odlukama.

Obrana u utakmici protiv Argentine

Zasto su kompletno nespremni?
Prvi gol
https://streamff.com/v/VNmxbKwCYU

Di je obrana? Juranovic je ima jedno 2, 3 sekunde dok je Alvarez tek prima balun da ga obori, nije to radija iako je ZNA da nema nitko izmedu njega i gola i da je Livakovic nespretan u igri van gola. Velika greska nase obrane.

Drugi gol.
https://streamff.com/v/SMuoJKOCW2

Od 0.11 do 0.17 Alvarez sam trci i prelazi pola terena onda ulazi u kazneni prostor i rjesava se nekoliko nasih igraca.

Zasto nasa obrana nije OPET uradila faul?

Treci gol
https://streamff.com/v/dZ47aNG6sc
Od 0.5 do 0.12 Gvardiol ide driblat Messija. Na dvi sekunde Messi opet izlazi iz kaznenog prostora i dalje Gvardiol dribla. Zasto nije faul napravia nego dribla?
Zasto Lovren ignorira Alvareza na 4m od njega koji stoji otvoren nego gleda i uziva u duelu Gvardiola i Messija koji traje punih 15 sekundi?

Dakle navikli smo da nam je napad tragican no u ovoj igri je i obrana bila katastrofa. Govoriti o tome da je za sve sudenje krivo je los alibi jer momcadi koje idu na svjetsko prevenstvo ne smiju imat tako krhko stanje da se boje faulirat te 'zajebane Argentince' i da idu u smokve zbog sudacke odluke s kojom se ne slazu.

Brazil ima više nogometaša nego Hrvatska muškaraca tako da je besmisleno pričati o bazi.

Alvarez igra u City-ju. Nije bilo tko. Top 9. A Messi je još uvijek najbolji.

Za pobjedu treba dat gol.

Ma daj molim te.

Raheem Stirling iz Engleskog tima se rodia na Jamajci a mater mu je bila profesionalna sportasica koja se preselila u Englesku ka i ona nasa tenisacica sta je isla u Australiju jer je tamo to daleko bolje placeno.

Adekugbe iz Kanadske reprezentacije takoder imigrant koji je dobia drzavljanstvo prije 6 godina.

Ismail Kone takoder iz Kanadske reprezentacije je roden u Africi a doveli su ga roditelji u Kanadu jer su tu mogli zaradit vise i on je pokaziva talent koji su se bojali da ce propast u Africi. Kako ovo nije KUPOVINA?

Pa evo i mi smo nudili, virujem i dali Olmu i Samiru drzavljanstvo samo da igraju za nas. Sta je to nego kupovanje ljudi? Okej Francuska ima drugu i trecu generaciju imigranata sportasa. Recimo Mbape je sin dvoje uvezenih profesionalnih sportasa. Nego Hrvatska nema tu gravitaciju niti novac da te ljude doveze I ZADRZI.

Naravno, reprezentacija Hrvatske mora bit prije svega hrvatska a ne samo 'kvalitetni pojedinci gradZani'. No cak i da eto zelimo da nan reprezentacija lici na Belgijsku il Svicarsku opet nemamo novac za to.

Pitaj bilo kojeg nastavnika tjelesnog kakvi su rezultati na testiranjima sada i prije 30 godina. Pola djece jedva istrči 6 minuta, dosta ih počne hodat zadnjih par minuta a ne da bi ganjali krugove i rezultat.

Riječ je o jednom od najtalentiranijih mladih napadača, dečko s 22 igra u Cityu.
Nama i jeste problem što nemamo takav profil mladih igrača pa smo jalovi u napadu.
Mi smo odradili čudo s trenutnim napadom i s obzirom koliko smo malo prilika kreirali na ovom SP.

Sad je najvažnije uzeti broncu i vratiti se doma s medaljom, imamo dan više odmora, treba se sabrati i zadnju utakmicu na SP odigrati motivirano i čvrsto, onakvom igrom kakvom smo i došli u priliku da se borimo za medalju.

Prva izgubljena tekma i odmah kukavelj i naricanje

Ispušili smo zbog umora i ko zna čega da nisu bili na 100%, ali me samo nervira zašto se mora udariti u zid da bi se to shvatilo.
Ljudi su igrali na full sve tekme i morali su ih zamijeniti i pustiti ove s lanca da ih vidimo jer sve nakon grupe je rapsodija i ponos za naciju.

Izgubili smo od Messija, popili, zapjevali i u vatri izgorili,... događa se to, lopta je još uvijek okrugla