Za razliku od Hrvatske, gdje vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nisu imali nikakve veze s onim prijeratnim, u Srbiji je situacija bila potpuno obrnuta. Tamo je okosnicu vlasti činila grupa ljudi s antikomunističkim uvjerenjem i vjerom u njemačku vojno-političku premoć. Nakon okupacije prva vlast formalno je nosila naziv vlada, mada su joj nadležnosti bile ograničene samo na održavanje reda i mira. Na njenom čelu bio je Milan Aćimović.

Izbile su pobune koje ta „vlada“ nije uspjela obuzdati, pa su njemačke okupacione vlasti odlučile izvršiti personalne promjene. Tako je za novog šefa vlade imenovan Milan Nedić. Nedića poznati historičar Branko Petranović naziva najvećim srpskim izdajnikom i samozvanim ocem nacije. Ipak, u zadnje vrijeme dešavaju se brojni revizionistički procesi, pa se tako i Milan Nedić u srbijanskoj javnosti sve više prezentira kao pozitivna historijska ličnost, što je jako daleko od istine.

Nedić je 29. augusta 1941. godine formirao „Vladu narodnog spasa“. U sporazumu s njemačkim okupatorom, na čelu s generalnom Danckelmannom proširena su ovlasti nove uprave. Iz jednog izvještaja koji analizira Nedićev zahtjev za smanjenje bugarske zone okupacije vidi se da novi šef vlade kod Nijemaca nije uživao ugled. Smatrali su ga nesposobnim, ali zbog svoje odanosti ostaje na svojoj poziciji. U početnoj fazi Nedić uživa povjerenje naroda, ali podrška počinje da opada, ponajviše od 1943. godine, kada postaje jasno da Njemačka neće ostvariti pobjedu u ratu. Milan Nedić u svojim javnim proklamacijama izražava uvjerenje u njemačku pobjedu, naglašava “prednosti nacionalsocijalizma”, uzdiže njemački narodi, te podržava akcije protiv Jevreja.

Sporazum sklopljen s Nijemcima omogućavao je i formiranje vojnih formacija. Tako nastaje „Srpska državna straža“. Ove jedinice bile su na glasu kao loše organizovane, slabo obučene i bez discipline. Prvi komandant bio je Stevan Radovanović, naslijedio ga je Dragutin Živanović. Kako je odziv u ove formacije bio slab, Nijemci u njih uključuju i četničke dobrovoljce.

“Zbor” Dimitrija Ljotića kao oslonac okupatoru

Po okupaciji Kraljevine Jugoslavije oficiri Jugoslovenske vojske povezani sa organizacijom Dimitrija Ljotića “Zbor” su zarobljeni, ali su ubrzo oslobođeni. “Zbor” postaje jedina politička organizacija čije djelovanje nije zabranjeno. Ljotića su Nijemci imali u planu za poziciju premijera, ali ih je njegova prijeratna reputacija odvratila od tog plana. Ponuđena mu je pozicija komesara (ministra) u vladi Milana Aćimovića, ali on tu poziciju nikada nije preuzeo.

Nakon dizanja ustanka predvođenog Komunističkom Patrijom Jugoslavije izdat je apel pod nazivam „Apel srpskoj naciji“ kojeg potpisuju mnogobrojni uglednici, a poziva na otpor komunistima. Ljotić tada uz dozvolu Nijemaca formira dobrovoljačke odrede. Saradnja s Dražom Mihailovićem je odbačena, jer su njegovi ljudi okarakterisani kao saradnici komunista. Ljotićeva saradnja s okupatorima najcrnju mrlju ima u Kragujevačkom masakru iz oktobra 1941. godine. Vojnu opremu, oružje i hranu Ljotić dobiva od njemačkih okupacionih snaga. U znak zahvalnosti Ljotićevci sudjeluju u svom vojnim i političkim aktivnostima okupatora i vlade Milana Nedića. Nastojala se i kopirati organizaciju Nationalzocialistische Deutsche Arbeiterpartei , stranke Adolfa Hitlera. Novine „Naša borba“, koje je Ljotić formirao i podržavao nose taj naziv po uzoru na djelo Adolfa Hitlera „Mein Kampf“ (Moja borba). Osim toga, formira je i „Radna služba“, omladinska radna organizacija, koja se oblikuje po slično kao „Hitlerjugend“ (Hitlerova omladina). Ipak vodeća omladinska organizacija bili su „Beli orlovi“.

Četnički vojvoda Kosta Pećanac i sporazum sa Nijemcima

Kosta Milanović, poznatiji kao Kosta Pećanac bio je četnički vojvoda iz Prvog svjetskog rata. Na saslušanju 9. januara 1946. godine Milan Nedić naglašava važnost odreda Pećanca, posebno za prve dane njegove uprave, kada su pomogli u slamanju otpora komunista. Ova vojna organizacija se do kraja 1942. godine utapa u vojne odrede kvislinške vlade Milana Nedića.

Nije moguće sa najvećom sigurnošću reći šta je iniciralo saradnju Pećanca i Nijemaca, ali se odgovori mogu potražiti u određenim njemačkim postupcima, kao što je puštanje članova ove organizacije iz logora Banjica. Nedugo poslije Pećanac izdaje naredbu o zabrani napada na okupatorske snage. Kooperacija je ozvaničena 26. augusta 1941. godine, a već narednog dana vojvoda izdaje proglas u kome poziva na „red, mir i pokornost okupatoru“. Odredi pod komandom Koste Pećanca do 15. maja 1942. godine rastu, te broje 13 000 ljudi. Nijemci nisu imali povjerenja u ove odrede, iako je Dimitrije Ljotić zagovarao uspostavu kontakata. To je dovelo do isključenja iz službe za oko 12 000 četnika, dok je jedan manji dio ušao u odrede Dimitrija Ljotića.

Četnici Dragoljuba (Draže) Mihailovića

Saznanje Nijemaca o aktivnostima Dragoljuba Mihailovića zvanog Draža potiču iz maja 1941. godine, odmah po dolasku na područje Ravne gore. Milan Aćimović je dobio odriješene ruke da uspostavi kontakte s Mihailovićem i njegovim saradnicima. Njemačko zanimanje za ove formacije se povećalo nakon što su pod kontrolu stavili formacije Koste Pećanca. Oni su organizovali grupu oficira od koji je najistaknutiji Josef Mati da uspostave direktan kontakt s Mihailovićem. Do sastanka dolazi u selu Divci kod Valjeva. Mihailović na sastanku spominje da unutar njegovih formacija ima ljudi negativno raspoloženih prema okupaciji, ali naglašava važnost borbe protiv komunista. Sastanak dolazi nepune dvije sedmice nakon što su četnici prekinuli saradnju s partizanima. Zatraženo je od njemačke strane da četnike podrži opskrbom u naoružanju i municiji.

Osnova za formaliziranje saradnje s različitim četničkim vođama bila je jedna direktiva feldmaršala Maximiliana Weichsa kojom se reguliše „proglašenje primirja“ s lokalnim vođama. Dragoljub Mihailović nije bilo direktan sudionik pregovora o primirju, ali se ništa od navedenog nije moglo desiti bez njegovog znanja. Među drugim njemačkim kvislinškim formacijama javlja se negodovanje nakon uspostavljanja saradnje s Mihailovićevim četnicima. On izbjegava direktno uključenje u pregovore, jer nije znao kakva će biti reakcija stanovništva na njegovu očitu promjenu strana. Četnici su se držali primirja i na onom području koje sporazum formalno nije obuhvatio. Planina Ravna gora, sela Ba i Pranjina nisu obuhvaćeni sporazum i predstavljaju svojevrsnu koncesiju Mihailoviću zbog uspostavljene saradnje. Četnici već od 1. novembra započinju napad na Užičku Republiku, ali doživljavaju neuspjeh. Tek aktivnije uključivanje njemačkih snaga dovodi do pada Užica 29. novembra 1941. godine.

Za četnike ovi sporazumi su imali brojne pogodnosti. Od tada se borba četnika u Srbiji usmjerava na borbu protiv partizana. Četnici Draže Mihailovića su sada mogli računati na poboljšanje opreme, dostavljen im je sanitetski materijal, a mogli su se liječiti u njemačkim vojnim bolnicama. Olakšani su im vlastiti putevi snabdijevanja, a centar borbe premješten je u Bosnu. Posebne povlastice dobio je major Lukačević koji je poznat po zločinima nad Bošnjacima u jugoistočnoj Bosni i Sandžaku. On je dobio pravo da zadrži svo oružje koje uspije zarobiti. Četnici dobivaju i odriješene ruke da pronađu i eliminišu sve eventualne partizanske ćelije u Beogradu.

Pored angažmana u borbama četnici su imali zadatak i da čuvaju saobraćajnice koje su bile od značaja za njemačke trupe, da osiguravaju rudnike i rudnička potrojenja, te da predaju anglo-američko osoblje koje bi se u njihovim rukama našlo. Kako bi se osigurala bolja njemačko-četnička saradnja veliki broj jedinica je dobio njemačkog oficira za vezu. Iako su u februaru 1944. godine svi četničko-njemački sporazumi formalno stavljeni van snage saradnja se nastavlja odvijati.

Kako su Saveznici gubili povjerenje u iskrenost Mihailovićeve borbe protiv okupatora njegova odanost Nijemcima jača. Po dolasku sovjetske Crvene armije na granice Jugoslavije bilo je jasno da će se centar borbi ponovo vratiti u Srbiju. Sredinom 1944. godine četnici u Srbiji raspolažu s 30 000 ljudi. Glavna operacija u tom periodu bila je ona pod kodnim nazivom Trumpf protiv partizana na jugu Srbije. Namjera je bilo odgoditi značajnije aktivnosti partizana na jugu dok Crvena armija nadire prema granici. U izvještaju s pregovora između izaslanika Hitlerovog prvog čovjeka za Balkan Hermanna Haubachera i bliskih saradnika Draže Mihailovića augusta 1944. godine u Topoli navodi se da Draža poziva na opću antikomunističku borbu, ali pod uslovom da ga se ne eksponira kao saradnika u tim aktivnostima.

Sve operacije koje su združene njemačko-četničke snage poduzele da jedinice Narodnooslobodilačke vojske ne uđu u Srbiju pale su u vodu kada krajem augusta partizani dolaze u okolinu Užica. Glavni cilj bio je oslobađanje Beograda. Četnici tada sprovode masovnu mobilizaciju. U izvještaju Hitleru o stanju na terenu navodi se da broj četnika raste na četrdeset hiljada. Paralelno s tim, broj njemačkih snaga se kontinuirano smanjivao. Nijemci su ključnim smatrali zadržavanje Šapca. General Feber izvještava 26. septembra od zajedničkim akcijama protiv partizana.

Posljednja kolaborativna akcija četnika na tlu Srbije bila je ispomoć u povlačenju Nijemaca iz Grčke. Četnici su u tim akcijama vidjeli spas za sebe, jer je nadiranje Crvene armije sa istoka nagovještavalo skoro oslobađanje Beograda. Nakon toga sa Nijemcima kreću u pravcu Bosne. Smatra se da Dragoljub Mihailović napušta Srbiju 2. oktobra 1944., te odlazi u Bosnu. POLITICKI

Nesto nije kako treba sa tvojom konstrukcijom. Saveznici nisu svemoguci, niti su uvek posteni. Ali to ne menja sustinu. To sto su radili na kraju rata je jedno, a priznjanje karaktera nase borbe, nesto je sasvim drugo. A to priznjanje traje od 1941. do danas. Uostalom, tesko da su svaeznici mogli da nas spasu od Staljina. Kao i od Hitlera uostalom.
Ipak pokusali su protestima u samoj Americi da uticu na presudu Drazi. A dve godine ranije predlagali su mu evakuaciju.

I nije lepo da korisrtis reci poput "stakor". Imas stradale i na svojoj strani u raznim ratovima. Zamisli da neko koristi te tvoje reci za njih. A ti im bas dajes povod, izgovor i opravdanje.

Ja ne kužim šta tebi znaci tamo neko lijevo priznanje saveznika, kad je karakter cjelokupne četničke “borbe” označen kao zločinački. Taj Draža i sve oko tog lika, je čisti uvrnuti i bolesni zločin. Povjest pisana nakon drugog svjetskog rata takodjer ga svrstava na stranu nacista.

Cetnike niko nije ni pokušao spasiti. Jedino je Tito iz straha amnestirao veliki broj. Ali ključne figure/zločince je pobio. I pri tome mu niko nije zamjerio od vaših kako ti reče saveznika.

Isti ti je slučaj i sa ratom devedesetih. Srbi su agresori EX YU prostora. Na Google kad ukucas Genocid izbaci Ruandu, pa Srebrenicu. To sto ti anonimus ili neko od vas anonimusa ovdje želi amnestirati ono *** Mladića i prirodu vašeg ratovanja devedesetih drugi je par opanaka.
Za vaše zločine i genocid postoje presude domaćih i medjunarodnih sudova.

Četnici nikad nisu bili većina kod srpskog naroda Bogu hvala.
To što si ti umislio da ste vi neka većina je drugi par cipela.
O četnicima nema ništa pohvalno da se kaže,osim da su bili zločinci, kukavice i velika sramota za srpski narod.
Oni ne samo da su radili zločine nad drugim narodima,nego su počinili neviđene zločine i nad sopstvenim narodom.Više su pobili Srba,nego Hrvata i muslimana zajedno.
Oni nikad neće bit moj svjetonazor.

Ma sta kazes? U RSK i RS za vreme rata orilo se "Ide Mladen vodi partizane" i "Bilecanka", a ne "Vrati se, vojvodo" i "Morem plovi jedna mala barka"?
I srpski sudovi po tebi dakle rehabilituju zlocince nad svojim narodom?
I Porfirije zajedno sa Vojom Bilbijom u Cikagu je pevao o Dubajicu, a ne o Djujicu?
I svuda sirom Srpskih Zemalja nicu spomenici partizanima, jer su oni ponos srpskog naroda, a ne cetnicima, jer su oni sramota.

To kako ti lupetas besmislice je neverovatno. Ajde ti lepo druzi se sa Hrvatima, ljudi te obozavaju, narocito na sta si spreman radi ljubavi sa njima.

Ajde ovako, da primenim tvoju filozofiju na tebe u nadi da cer razumeti njenu neodrzivost.
Sta tebi znaci presuda nekog suda na zapadu da je u Srebrenici izvrsen "genocid", buduci da te ljude iz Srebrenice ti zapadnjaci nisu ni pokusali spasti? Sta vise, medju vama se prica da su asistirali Mladicu.

Sto se tice cetnika, jednostavno ne baratas informacijama. Upravo su komunisti izjednaceni sa nacistima 2018. godine odliukom Evropskog parlamenta. Dakle, zlocinci komunisti, dakle i Tito, zajedno sa Htilerovim saradnicima (bosanski muslimani i Hrvati, Albanci) oznacavaju cetnike kao zlocince, dok s druge strane zapadni saveznici odlikuju cetnike, grade im spomenike u svojim zemljama, u danasnje vreme odaju im pocast u Srpskim Zemljama zajedno sa srpskim narodom. I sad vi ocekujete da mi odbacimo zapadnosaveznicki odnos prema cetnicima i prihvatimo vas, komunisticko-titoisticko-ustasko-nacifasisticki. Nadrealno.

Aleksa, ta presuda za Genocid i ostale za masovne i brutalne zločine, etnička ćišćenja i silovanja odredila su “prirodu ratovanja” na EX YU prostorima. I vas označila kao agresore i počinioci istih. Dodatno su vam bila i otežavajuća okolnost i doprinijela su da vas NATO stuce bombama.

Ovo za cetnike i Drazu, sto ti potenciras, niti je promjenilo tijek ratovanja u drugom svjetskom ratu, niti je amnestiralo cetnike i njihovu “borbu”. Znaci imaš mrtvo slovo na papiru.

Granicarko, jesi li gledao film?


https://www.imdb.com/title/tt19443846/?ref_=tt_mv_close

Nije los.
Pogledaj, imas ovde ceo:
https://archive.org/details/opkoljeni-2022

Bosnje bi mozda trebalo da gledaju malo drugacije filmove od strarih partizanskih. Oni o 2.s.r. pricaju bas onako kako je Veljko Bulajic prikazivao. Nikakve pouzdanije informacije nemaju. I ti si isti, ali ti znas istinu, i namerno lazes.

Kalabic je heroj i mucenik kao i cela njegova porodica, a bio je i lep, stasit covek, tako da mu nikakvo uplepsavanje nije potrebno. Te svoje partizanske klipove besi macku o rep. Sud u Valjevu je rekao svoje.

Mučenik je novi naziv za zločinac ?
Potomak četnika iz Valjeva presudio da je Kalabić nevin,kako da ne.

Mucenik je onaj kome su svapski nacisti umorili oca, Milana Kalabica, na zverski nacin, u logoru Banjica. Mucenik je onaj kome su komunisticki zlikovci ubili sina od 15 godina, Milana Kalabica. I jos su u svojoj monstruoznosti isli dotle da takvom coveku pripisuju zlocine i da mu izfabrikuju navodnu izdaju djenerala Mihailovica. Ali proslo je vase. Srbija zna sta je i kako je bilo.

Mucenik je onaj kome su svapski nacisti umorili oca, Milana Kalabica, na zverski nacin, u logoru Banjica. Mucenik je onaj kome su komunisticki zlikovci ubili sina od 15 godina, Milana Kalabica. I jos su u svojoj monstruoznosti isli dotle da takvom coveku pripisuju zlocine i da mu izfabrikuju navodnu izdaju djenerala Mihailovica. Ali proslo je vase. Srbija zna sta je i kako je bilo.

Rece covek da Srbi i ne osecaju da se se seseljizovali.

Traktoristo, Dejo Jerinić je bio admin. Sjetice te se 100%. A i još neki poznanici. Kao sto rekoh ne podcjenjuj me.

Nije istina, nemas blage veze, u Srbiji se vise prati kosarka nego fudbal, pogotovo u zadnje vreme.

Ja u Srbiji nisam cuo ni za jedan profesionalni podcast vezano za fudbal, dok za kosarku ima takvih.

Sada smo u 3x3 na basketu osvojili svetsko prvenstvo i pobedili Ameriku, o tome se prica jako.

Ljudi ostajali do pola noci, skoro do ujutru budni da prate Jokica.

Nije samo Euroliga da se prati, moji prijatelji recimo sada mi daleko cesce govore da kupuju domace karte nego za fudbal.

Fudbalski stadioni u najjacoj ligi nam se masovono prazne, dok nemas dovoljno mesta za kosarsku, gledaoci samo rastu.

Nije ipak ni u masovnosti sve. Trećesvjetske mase u pravilu znaju samo za nogomet ( i kriket na Potkontinentu), ali slaba je financijska korist od takvih fanova.