U Prištini izdano kratkoročnih viza za:

Njemačku 54 685
Švicarsku 44 453
Grčku 9215
Sloveniju 4498

Dogodine se treba ukinuti vizni režim.

Kosovari će isprazniti zemlju. Vučiću ZSO dolazi u najgori mogući trenutak.
Ovakvim tempom za 5-7 godina Albanca bi bilo upola manje. Doduše nisu
sve vize iseljavanje, no ipak su ovo velike brojke.

Onaj koji polaže nade u masovno iseljavanje Šiptara samo gubi vreme.

Andrić je bio politički Srbin, kao što je danas Komšić politički Bošnjak.

polažu se nade da će svetski hegemon zbog gubitka jačine u Evropi i slabljenja dolara da se fokusira na svoje probleme, a iseljavanje šiptara je samo dodatni plus.

I da Srbi odjednom postanu većina na Kosovu tu je Bondsteel, koji je glavni kočničar.

Toliko se ljutite na Hrvate a Andrić vam dogovorio mirno preseljenje šnjoka i šipaca.

Ne razumijem zaista

neće se ni oformiti ZSO, ja mislim da je Kurti naš igrač koji namerno sabotira pregovore kako bi nam kupovao vreme

Andrić dogovorio, HSS blokirao u skupštini (da ostane cvieće), mali broj je otišao dobrovoljno ali taj veliki glavni sporazum nikad nije zaživeo.

O kojem zakonu se radi i kako je HSS ista mogao blokirati sa svojih 20-ak% zastupnika?

Jugoslovensko-Turska konvencija je potpisana 1938. u Carigradu ali od 1939. HSS postaje deo vladajuće koalicije i odbiija da ratifikuje sporazum i da usvoji budžet koji je predlagala Cvetkovićeva JRZ jer je turcima trebalo da se plati 500 lira u srebru po glavi iseljenog i da država pokrije troškove prevoza. Sporazum je predviđao da se iseli 40,000 porodica u roku od 6 godina.

Andrić dogovorio, HSS blokirao u skupštini (da ostane cvieće), mali broj je otišao dobrovoljno ali taj veliki glavni sporazum nikad nije zaživeo.

Iseljavanje velikih razmjera počelo je 1953., sa, prema nekim izvještajima, 13.000 “Turaka” koji su iz Jugoslavije otišli u Tursku. Procjenjuje se da je između 1945. i 1966. oko 246.000 ljudi iz cijele Jugoslavije emigriralo u Tursku. Više od polovine je vjerovatno bilo iz Makedonije (gdje je regiastrovani broj “Turaka” skočio sa 95.940 iz 1948., na 203.000 1953.); mnogi od njih bili su muslimani Slaveni, a neki su možda i bili etnički Turci” – cit. prema: N. Malcolm, Kosovo: kratka povijest, Sarajevo 2000, 365.

Iz Makedonije se 1951.-1955. iselilo u Tursku oko 38.000 lica.268 Iz ove republike se 1955.-1958. iselilo 160.000 lica.269 Po istraživanjima dr. Gligora Todorovskog 1950.-1970. iz Makedonije se u Tursku iselilo 127.000 lica, a u isto vrijeme se doselilo 28.000 lica sa Kosova i Sandžaka.270 U Makedoniji je 1953. bilo 203.936 Turaka (15,6% od ukupnog stanovništva u Republici) a 1971. zbog iseljavanja tek 108.552 Turaka (odnosno 6,6% od ukupnog stanovništva. / Iseljavanje muslimana Crne Gore u Tursku, Dr. Safet Bandžović

Pedesetih godina je u saveznoj upravi državne bezbjednosti na snazi bila interna naredba po kojoj je iseljenim muslimanima u Tursku, kao i u međuratnom periodu, bio zabranjen povratak u zemlju.187 Za period od 1946. do 1953. nema zvaničnih podataka o spoljnoj migraciji.188 Publicista Ismet Kočan navodi podatke Amirana Kurtkan Bilgisevena da je nakon 1947. iz Jugoslavije u Tursku iseljeno oko 500.000 osoba. Iz Tirane su se krajem četrdesetih godina čule optužbe da Jugoslavija sistematski ugnjetava prava albanskog stanovništva. Vlada u Beogradu je optuživana kako teži istrebljenju Albanaca u Jugoslaviji. U arsenalu raznih optužbi našla se i ona da Jugoslavija Albancima sprema “isto što i Caldarisova vlada Čamerijcima”, aludirajući na egzodus albanskog stanovništva iz sjeverne Grčke u južnu Albaniju nakon Drugog svjetskog rata.189 Masovno iseljavanje “određenog” stanovništva i bezočno manipulisanje i trgovina ljudskim sudbinama, zadovoljavalo je pojedine promišljene državno-policijske zamisli. Britanski istoričar Noel Malcolm smatra da su jugoslovenske vlasti preduzimale mjere da omoguće i “ohrabre” izjašnjavanje ljudi na Kosovu i Makedoniji kao “Turaka” po nacionalnosti. Rezultat nije izostao. Jugoslavija je 1951. Turke proglasila nacionalnom manjinom i počela sa otvaranjem škola na turskom jeziku. Već 1950.-1951. bilo je 132 osnovne, 16 srednjih škola i jedna škola za obrazovanje nastavnika na turskom jeziku.190 Prema jugoslovenskim policijskim izvorima turska vlada je 1951. opet prva pokrenula pitanje iseljavanja “lica turske narodnosti jugoslovenskih državljana” radi spajanja sa članovima svojih porodica koje žive u Turskoj.

Pregovori predstavnika SSIP-a sa turskom stranom započeli su u turskoj ambasadi u Beogradu.191 Odatle su se kontakti izdizali na veći diplomatski nivo. Jugoslovenska vlada se obavezala da će sa “blagonaklonošću” rješavati ovo pitanje. Bilo je to vrijeme veoma dobrih međudržavnih odnosa ove dvije zemlje.192 Kada je 1953. potpisan sporazum sa Grčkom i Turskom i dozvoljeno veliko iseljavanje “Turaka” izgledalo je da se radi o daljem nastavku predratne politike koja je imala za cilj uklanjanje većeg broja muslimana sa prostora Sandžaka, sa Kosova i iz Makedonije.193 Vlade Jugoslavije i Turske su naime 1953. dalje aktuelizovale konvenciju iz 1938. o iseljavanju “Turaka” iz Jugoslavije. Dogovor dvije vlada nije nikada ratifikovan, zbog ekonomskih klauzula, pa je to bio “džentlmenski sporazum”. Ova interna konvencija nikada nije poništena.194 Od 1953. kada su, formalno “manjinama zagarantovana sva prava” otpočelo je preseljavanje “zaostalog turskog stanovništva iz Makedonije u Tursku”.195 “Džentlmenski sporazum” Jugoslavije i Turske u Splitu 1953, odnosno predsjednika FNRJ Josipa Broza Tita i Fuada Kuprilla, turskog ministra spoljnih poslova, prvobitno je zvanično otvorio vrata samo pripadnicima turske narodnosti da se vrate u svoju maticu.196

Sporazum, nastao u cilju “humanitarnog spajanja porodica” nije se odnosio samo na članove uže porodice, već su se pod tim podražumijevali bliži i dalji krvni srodnici, pa čak i srodnici po tazbini. U duhu ovog sporazuma i donijetih propisa, iseljenicima je priznato izuzetno pravo slobodnog raspolaganja imovinom i nakon dobijanja otpusta iz jugoslovenskog državljanstva, sve do samog iseljenja.197 Pojam “turske narodnosti” je, kao i u međuratnom periodu, bio veoma rastegljiv i obuhvatao je heterogenu etno-vjersku grupaciju.198 On je, zato, ubrzo počeo da se primjenjuje, da širom otvara i legalizuje put odlaska i Muslimanima sa prostora Sandžaka, Albancima sa Kosova, raznorodnom muslimanskom stanovništvu iz Makedonije u “matičnu zemlju” i po inerciji, na osnovu ranijih međudržavnih ugovora, koji su se pokazali djelotvornim, provjerenim. To je pratilo “odricanje od državljanstva rodne grude”, pa se svaki dalji pokušaj brige sa jugoslavenske strane cinično smatrao miješanjem u unutrašnje poslove turske države.

Turska je, kao i Jugoslavija, znala da među onima koji žele da se isele nema mnogo etničkih Turaka, ali se, zbog međudržavnih dogovora i “viših” ciljeva nije pravio problem. Jugoslaviji je odgovaralo da ode što više tog stanovništva, kao i Turskoj, s obzirom na njena ogromna, nenaseljena prostranstva. Turska vlada je, ipak, bila prisiljena da šalje cirkularne note svojoj ambasadi u Beogradu i konzulatu u Skoplju, kada je utvrdila da je u Tursku pristigao veliki broj “Turaka” koji su zapravo bili etnički Albanci.199 Tokom 1954.-1956. u Jugoslaviji je zakonski bilo definisano pitanje imovinsko-pravnih odnosa građana koji su dobili otpust iz jugoslovenskog državljanstva, kao i stranih državljana nastanjenih u zemlji. Time je pravno cjelovitije uređena materija o raspolaganju nepokretnim dobrima od strane privatnih lica. Građani koji su zbog, trajnog iseljavanja u inostranstvo, tražili legalan otpust iz jugoslovenskog državljanstva, te namjeravali otuđiti vlastito zemljište i zgrade, bili su obavezni da taj imetak prvo ponude na prodaju narodnom odboru sreza (grada) na čijem se području nalazila navedena imovina.

Cilj je bio da se na račun privatnog sektora fizički poveća socijalistički poljoprivredni sektor, iako je ovu činjenicu zakon prećutkivao. U slučaju kad narodni odbor ne bi pokazao interes za kupovinu predmetnog imetka, vlasnik je sticao punu slobodu da ga proda bilo kojem drugom kupcu. Kupoprodajni ugovori sklopljeni protivno obaveznoj proceduri nijesu bili pravno valjani. Narodni odbor sreza (grada) je tada mogao kupiti tu nepokretnu imovinu po cijeni iz poništenog ugovora. Ozvaničenje prava prvootkupa nepokretnog imetka građana koji su dobili odobrenje za trajno iseljenje u inostranstvo i otpust iz jugoslavenskog dražavljanstva od strane države bilo je sračunato na smanjenje ukupnog obima privatnog poljoprivrednog sektora.200 Muslimani iz Sandžaka i Albanci sa Kosova i iz Makedonije počeli su se, kao i u međuratnom vremenu, masovno izjašnjavati kao Turci da bi lakše dobili potrebna dokumenta za odlazak.

U Bosni i Hercegovini “ovo pitanje se upravo nije ni postavljalo”.201 Pojedini istraživači su “tursko” izjašnjavanje tumačili time da je ono bilo uslovljeno “kompleksom društveno-ekonomskih, kulturnih, političkih, psiholoških i drugih faktora”.202 U dokumentima koje su potpisivali u ambasadi Republike Turske u Beogradu, na turskom jeziku, koji većina nije poznavala ni u osnovnim elementima, stajale su odredbe da Turska nema prema njima nikakve obaveze kada u nju dođu. U svojim nemuštim “objašnjenjima” i tvrdnjama pred nadležnim službenicima u ambasadi, da su oni zapravo etnički Turci, Muslimani su konstruisali najrazličitije priče o svom “turskom” porijeklu, izgovarajući pritom i neke riječi na turskom jeziku koje su znali, a koje su prije toga dugo učili. Rješenja o otpustu iz državljanstva donosili su republički sekretarijati za unutrašnje poslove, uz prethodnu saglasnost Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove, sve do izmjene propisa o nadležnosti 1. januara 1965. godine.203 U Beogradu je 16. marta 1955. formirana specijalna komisija za sprovođenje “Džentlmenskog sporazuma”. U njoj su bili: Aleksandar Ranković, Svetislav Stefanović, Milan Bartoš, Krste Crvenkovski, Leo Geršković, Vojkan Lukić, Marko Vučković i Pavle Ivičević.204 Dok su u monarhističkoj Jugoslaviji komunisti Muslimane smatrali autohtonim stanovništvom i bili protiv njihovog odlaska, u poratnoj Jugoslaviji ne samo da su zvanično tolerisali već su svojom inferiornošću i drugim postupcima, dugo vremena, i indirektno podsticali na iseljavanje.205

Akademik Milisav Lutovac je iseljavanje objašnjavao samo time da su se ljudi selili u Tursku “koja nije bila u ratu, pa je trenutno pružala više mogućnosti za život” te da su ih privlačili “raniji iseljenici, njihovi rođaci”.206 Po zvaničnim, podacima iz Jugoslavije se u druge zemlje 1955. iselilo 51.543 lica; 1956. - 54.862; 1957. - 57.070; 1958. - 41.426; 1959. - 27.840; 1960. - 23.182 lica. Zvanični državni statističari su ocjenjivali da je 1955.-1958. bilo to mahom iseljavanje u Tursku. Brojni autori koji su se bavili iseljavanjima iz Jugoslavije ističu kako nisu “registrovani svi slučajevi iseljenja iz naše zemlje”.207 Po državnim statističarima iz Jugoslavije se 1953.-1961. iselilo 291.298 lica. Iseljavanje je bilo naročito živo u godinama 1955-1957. kada je broj emigranata godišnje prelazio 54.000 lica.208 Državna statistika takođe konstatuje da je u periodu 1961-1971. proces emigracije bio znatno usporen. Po zvaničnim podacima je 1961. iseljeno 11.418 lica; 1962. - 7.891; 1963. - 8.661; 1964. -7.107; 1965. - 9.071; 1966. - 10.684; 1967. - 8.774; 1968. - 9.205; 1969. - 6.665; 1970. 3.804 lica. Međutim, treba takođe istaći da se i ovaj broj smatra za “potcenjen”.209 / Iseljavanje muslimana Crne Gore u Tursku, Dr. Safet Bandžović

Po sporazumu, porodica je mogla da ima do 250 članova, tako da je 200,000 relativno niska procena.

Istini za volju, sporazum se najviše fokusirao na Vardarsku, Zetsku i Moravsku banovinu, u prevodu na šiptare i turke u Makedoniji, ali zahvatio bi vremenom sve.

Blokada tamo ili amo, rat je ionako bio pred vratima. Sporazum je dobio novu formu u 50tim, i taj isto nije bio ratificiran
i nikoga nije smetalo. Sve je se vuklo do 1968./9. kad je došlo do zaokreta, zbog Pokreta nesvrstanih, u što spada i priznanje
muslimanima velikog "M". I Tito, Kardelj, Pijade, a posebice Leka, svi su bili za izbacivanje muslimana iz Sandžaka, Kosova
i Makedonije, a najlakše je išlo s lažnim predstavljanjem da su etnički Turci. Jedino se bosanskim muslimanima progledalo
kroz prste, da se umjetna republika ne bi dodatno destabilizirala.

Koji divljaci, nakarada od države u rangu BiH, monstrum kojeg nitko ne želi stvoren po želji SAD-a.
Umjesto da se konflikt jednostavno riješi podjelom Kosava između Albanije i Srbije.

Masovnu tučnjava u Skupštini Kosova



Nervoza jer se i za Kosovo sprema Dayton, navodno će obje strane Ameri pozatvarati i izolirati dok se ne dogovore.

Kurti ne daj se.

Glavna dobit oko ZSO je da imate teritorij koji se sluzbeno zove srpski.

To je nešto sto mi recimo nemamo.

Ali sto se tiče ovlasti, još se ne zna, ali mislim da ce Albanci na kraju pristati da vam daju nekakvu županiju na Kosovu, ali koja neće imati svoju policiju ni vlastite zakone kao kantoni Federacije. Nego neku izvršnu autonomiju, kroz ljude na funkcijama : moći ce interpretirati zakone koje donose Albanci, dok te albanske zakone provode. Bit će i policajci Srbi (osim specijalne policije, koja će biti i dalje albanska), a direktora lokalne policije će postavljati Priština sa liste koji predlaže ZSO.

Uglavnom, i to je neki dobitak, a najvažniji je kostur i teritorij koji nosi službeni etnički predznak.. kasnije se mogu dodatne ovlasti izganjati, pritiskom ili prijetnjom.

Za srpski claim na Kosovu ključno je da tamo postoje Srbi, a da bi postojali Srbi moraju biti zaštićeni i puno komotniji nego danas.

Neće populacija opstati ako se osjeća ekstremno nesigurno, a može ići, priča se o iseljavanju Srba s Kosova.