Lagumdžija nosi breme borbe za BiH i treba ga podržati
Datum i vrijeme: 27.2.2011. u 10:43h
By: Goran Pandža

Prof.dr.sc,Ivo Banac - dugogodišnji profesor na Univerzitetu Yale, pisao je za najpoznatije časopise i novine na svijetu, uključujući i Feral Tribune. Jedan je od najvećih kritičara režima Franje Tuđmana.

U ekskluzivnom razgovoru za naš portal govori o Dodiku, Čoviću, Butkoviću, Jergoviću , Lagumdžiji..

Gospodine Banac, čast mi je što imam priliku da Vam postavim pitanja o aktuelnim dešavanjima, prvenstveno vezanim za Bosnu i Hercegovinu, ali i ostatak regije, obzirom da politički procesi na prostoru bivše Jugoslavije funkcioniraju po pravilu spojenih posuda i nemoguće je pričati samo o BiH, ne posmatrajući Hrvatsku i Srbiju.

No, krenimo redom...

Zadnjih mjeseci ste postali neizostavna ličnost bh političke scene. Bez obzira da li se pojedinci slagali sa stavovima koje iznosite, Vaše mišljenje se cijeni i uvažava. Za početak, želim naše čitatelje upoznati sa Ivom Bancom privatno. Odrasli ste u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ste doselili sa 12 godina. Možete li nam nešto reći o odrastanju u SAD-u, koliko se teško bilo priviknuti na novu sredinu i kulturu, te u kojoj je mjeri to uticalo na Vaše kasnije političke stavove?

Teško pitanje. Davno je to bilo. Drugo vrijeme, druga Amerika, a i ja sam bio neki drugi. Grad New York je 1959. godine imao je sva obilježja jednog malog mjesta, ili bolje, zbirke malih gradova. Bila je to još uvijek stara Rooseveltova Amerika Novog Deala, prije crnačke revolucije, prije studentskog pokreta, prije feminizma, prije elektronične revolucije, prije globalizacije. Problem je bio u naknadnim privikavanjima. Što se političkih stavova tiče, za mene je bila bitna sloboda, koje u mojoj domovini nije bilo. A na slobodu se lako priviknete.

Predajete povijest/istoriju na uglednom američkom univerzitetu Yale. Da li svojim studentima predajete o prošlosti na prostoru bivše Jugoslavije i koliko je tako nešto uopće moguće, a da se ostane objektivan, obzirom da ovdje svaka država, nacija, pokrajina/entitet ima svoju verziju događaja?

I to je dio prošlosti. Preklani sam se umirovio na Yaleu. No, i sad u Dubrovniku preko ljeta održavam kolegije za američke studente, zapravo za studente s Yalea, koji nisu uvijek Amerikanci. Kad predajete, najvažnije je slušatelje uvjeriti u važnost predmeta, jer kad bi prošlost bila nevažna onda bi bila od interesa staretinarima ili sakupljačima drevnih artifakata. To je jedno. A drugo, jednako važno, povijest našeg dijela Europe morate staviti u kontekst općenite europske povijesti. Za Amerikance to u početnim desetljećima postmodernosti predstavlja prepreku. Globalizirana Amerika prekinula je mnoštvo svojih poveznica s Europom, nije više određena europskom kolonizacijom, manje komunicira s duhovima Starog kontinenta, sve više je usmjerena prema tihooceanskom bazenu. To je prava prepreka. Što se povijesti Jugoistočne Europe tiče, nije bitno što se mnogima čini kako je ta povijest rascjepkana po lokalnim subjektima, pa i interesima. Takva opasnost postoji u svakoj povijesnoj naraciji. Bitno je znati da rijetki razumiju svoju povijest. Posebno je žalosno kad takvo neznanje detektirate kod profesionalnih povjesničara. Ali to je već neka druga priča.

Možete li našim čitateljima i široj bosansko-hercegovačkoj javnosti objasniti, koji su motivi Vašeg izuzetno prijateljskog stava prema Bosni i Hercegovini...Šta za Vas predstavlja Bosna i Hercegovina?

Nema motiva, ili ako već nekog motiva mora biti, to je vlastiti motiv. Možda čak estetski. Ne idealiziram Bosnu i Hercegovinu. Možda je poznajem tek u jednom ključu. No, davno me je osvojila svojom ljepotom i svojom raznolikošću. Najteže je saznanje da joj mnogi domaći ljudi rade o glavi, da žele uništiti sve što je u njoj jedinstveno, kako bi je uveli u stanje globaliziranog bastarda.

U Vašoj biografiji na internetu stoji također da ste konsultant Bosanskog Instituta (Bosnian Institut). Šta je B.I. i koji su njegovi ciljevi?

Sad je to već virtualna ustanova, ali koja je devedesetih godina učinila mnogo da promijeni razmišljanje o Bosni i Hercegovini u Velikoj Britaniji. Pokrenuli su ga 1997. bračni par Quintin Hoare i Branka Magaš, a u projektu Instituta sudjelovao je i veliki povjesničar Noel Malcolm, autor Povijesti Bosne i Hercegovine. Što se mene tiče, sudjelovao sam na nekim seminarima tog Instituta – barem jedan je održan u Sarajevu. Šteta je što su djelatnosti Instituta zbog nedostaka sredstava uglavnom zamrle. Moj bivši student Marko Hoare, sada profesor u Londonu, sin je Quintina i Branke. Vjerojatno vam je poznato da je objavio čak tri knjige iz bosanske povijesti. Nedavno je objavio novu sintezu bosanske povijesti.

U posljednje vrijeme svjedočimo istinskoj hajci koju protiv Vas i gospodina Zvonimira Čička provode određeni mediji sa sjedištem u zapadnoj Hercegovini, ponajviše jedan internet portal. Prije toga se iz istih centara, te na isti način, sa primjesama šovinizma, provodila i provodi hajka protiv drugih hrvatskih intelektualaca, koji zagovaraju jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, bez podjela koje su rezultat zločina. Kako Vi gledate na sve te optužbe i otvorene izljeve mržnje, koji bi, da smo normalna država, morali biti zakonski sanckionisani?

Oguglao sam na takve stvari. Mene se napada sa svih strana i svim oružjima. Pored ovih nesretnika, zapravo hercegbosanskih sluga Milorada Dodika, koji su već prešli u paroksizme, mene napadaju mnogo utjecajnije ličnosti, odnedavno „demokratski“ političari poput Josipovića, glasnogovornici medijskih interesnih skupina poput EPH-ovog Davora Butkovića, te razni kriptokomunisti“ sa stranica zagrebaćkih "Novost"ili likovi iz panteona jugorepresije poput Josipa Manolića. Napadaju lijevi, napadaju desni, napadaju crkvenjaci, napadaju sekularisti, napadaju i napadat će. To je samo dokaz da ih uznemirujem. U našim zemljama sumnjiva je samo sloboda misli i oni koji je promiču.

Kako gledate na otvoreno podržavanje velikosrpskih ideja od tih istih, deklarativno hrvatskih medija?

Pa, dobro. To su velikosrpski mediji za korisne hrvatske budale. Kako bi hrvatski mediji mogli napadati Hrvatsku? Možeš napadati hrvatsku politiku, ovakvu ili onakvu. Možeš napadati pojedine Hrvate, nekad bez argumenata, možda uz hrpu laži i kleveta. Ali kako možeš napadati zemlju s čijim dokumentima ostvaruješ stanovite privilegije? Kad sam shvatio da je za njih Hrvatska „Perecija“ bilo mi je jasno da za njih nema pomoći.

Osobno smatram da je sramotno, da je internet portal zmijskog imena popularan među mladim bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Upravo zato mislim da je bitno, da Hrvati budu ti koji će se najviše pobuniti protiv otrova šovinizma koji isti šalje među omladinu. Dok na jednoj strani taj, ali i drugi deklarativno hrvatski mediji, lamentiraju nad ugroženošću Hrvata u Sarajevu i generalno sotoniziraju taj grad, na drugoj strani su ti isti mediji najgori u širenju šovinizma prema Hrvatima iz Sarajeva. Gotovo da nema poznatijeg Hrvata iz Sarajeva kojeg ti mediji nisu šovinistički izvrijeđali. Koji je, prema Vašem mišljenju, najbolji način u borbi protiv takve propagande?

Samo činjenice i strpljivost. Ne može se tu mnogo više učiniti. Mislim da nikako nije dobro ulaziti u visokonaponske polemike s tim ljudima. Treba ih ignorirati. Nije zdravo živjeti u getu, u mržnji i ludosti. To je življenje u samorazornom otrovu. Okrenite se od fascinacije tim nesretnicima. Bacite se konstruktivnim stvarima. To su prolazne pojave. U svakom slučaju ne smije se pristati na demoniziranje Hercegovaca. Upravo za vrijeme ove najnovije kampanje javljali su mi se Hercegovci iz Zagreba, sa Širokog Brijega, s raznih mjesta, da me ohrabre, da me podrže, da mi kažu kako ni njima nije lako, kako žive pod terorom tih galamdžija. Hercegovina je svijetu dala mnoštvo izuzetno svijetlih likova. Njih će se pamtiti, ne pubertetske mrzitelje.

Miljenko Jergović je Sarajevo okarakterisao kao najnetolerantniji grad u Evropi. Mogu li Vas zamoliti za komentar na taj opis glavnog grada Bosne i Hercegovine...

Zašto bi to uopće bilo vrijedno komentara? Zato što je to rekao Jergović? Čovjek poznat po toleranciji? Mladić koji je obećavao nije mogao odoljeti naravi – naravi poput odžaka. Jedina razlika između njega i kafanskih proroka jest u tomu što on ima platformu i inventivnog gazdu, koji draži i nagrađuje sve njegove opsesije. Moj recept: ignorirati kao gore spomenute, ali nikako ne negirati ono što je bilo dobro u njegovu djelu. „Sarajevski Marlboro“ je autentična zbirka o Sarajevu pod opsadom. To će ostati. Mnogo toga drugog neće.

Koje je Vaše mišljenje o otvorenoj alijansi HDZ-a i SNSD-a, tj. Čovića i Dodika?

Nema tu nikakvih iznenađenja. Nastavak je to linije Boban-Karadžić, s jedinom razlikom da je Dodik ušao u politiku kao alternativa SDS-u, kao navodni socijaldemokrat, štoviše kao mezimac raznih „genijalnih“ stranaca, koji misle da se još uvijek može vladati kao za dijarhije u Punjabu 1919. godine. U rekordnom je roku preuzeo barjak srpskog nacionalizma i postao karadžićevac br. 1, ali bez Karadžićevih repova. Za razliku od njega, Čović njeguje sve naslijeđene repove. Čović i Dodik složno rade na razbijanju BiH, svaki na svoj način i sa svojim prioritetima. Budući da je riječ o liderima korupcionaških stranaka, veže ih i bezakonje.

Što mislite o činjenici da je SDP BiH odjednom postao „državni neprijatelj br. 1“ u mnogim bosansko-hercegovačkim medijima?

Netko to mora biti. Nema više Silajdžića, pa je tim istim medijima Lagumdžija postao nužan negativac. Moram dodati kako nemam nekih posebnih afiniteta za SDP BiH, premda mi se neki njihovi ljudi iznimno sviđaju, primjerice tuzlanski načelnici Selim Bešlagić i Jasmin Imamović, kao i niz drugih. Što se Lagumdžije tiče, moram reći da sam ga tu i tamo kritizirao. Kad je prije deset godina dopustio deportaciju alžirske skupine u Guantánamo bio sam oštro protiv toga. Svojom ekspertizom kod američkih odvjetnika doprinio sam sudskoj odluci za oslobođenje barem dvojice iz te skupine, na što sam izuzetno ponosan. Ipak, bez obzira na brojne slabosti, Lagumdžija u ovom trenutku nosi breme borbe za bh. cjelovitost i u tomu zaslužuje potporu. Napadi na njega do te su mjere bizarni, da ne morate biti posebno sofisticiran kako biste shvatili o čemu je riječ. Žao mi je mnogih nekoć bistrih ljudi koji su se upregnuli u tu kampanju.

Mediji u našim državama nisu profesionalni, vode se grupaškim, pa i stranačkim interesima, često su izvor raznih manipulacija, a prizemnu zlobu kriju učenošću. Sve je to posve prozirno, a ipak zastrašujuće uspješno.

Gospodine Banac, kako Vi vidite najbolji način budućeg unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine?

Potreban je kraj današnjeg dualizma, promjena daytonskog sustava i uspostava novog ustavnog poretka koji bi štitio zajedništvo i posebnosti, središnje državne funkcije i veliku autonomiju geografskih regija. Njih može biti nekoliko (šest ili više), ali ne smiju biti etničke regije. Narodi moraju uživati dogovorenu zastupljenost u središnjim državnim i regionalnim organima, kulturnu autonomiju i visoku razinu ljudskih prava.

Naposljetku, da li se ponovo namjeravate aktivno uključiti u politički život Hrvatske, u okviru neke stranke na nadolazećim izborima, eventualno kao predsjednički kandidat u budućnosti? Siguran sam da ste angažmanom prema Bosni i Hercegovini stekli mnoge simpatije prijatelja BiH u Hrvatskoj.

Sve je moguće, ali tijelo je slabo. Pitanje je kako najbolje iskoristiti preostalo vrijeme što nam je dosuđeno. Sigurno je da mirovati neću. Sve ostalo nije sigurno.

Gospodine Banac, još jednom veliko hvala za intervju!

Ivo Banac (Croatian pronunciation: [ˈiːʋɔ ˈbaːnats]) (born March 1, 1947) is a Croatian historian, a long-time history professor at the Yale University and a liberal politician of the former Croatian Liberal Party.

As of 2009[update], Banac is a consultant for the Bosnian Institute.

Trustees

Dr Noel Malcolm, FBA (chair)
Historian, senior research fellow at All Souls College, Oxford. He is the author of many books, including Bosnia: a Short History (1994) and Kosovo: a Short History (1997), as well as being general editor of the Clarendon Edition of the Works of Thomas Hobbes (in progress). A fellow of Gonville and Caius College, Cambridge from 1981 to 1988, he later became foreign editor of The Spectator and a political columnist on The Daily Telegraph. He was recently elected a fellow of The British Academy.

Dr Bojan Bujic
Reader in Music at the University of Oxford, where he is a fellow of Magdalen College. He took his first degree in his native city of Sarajevo, his master's and doctorate at Oxford. Scholarly publications include (as editor) Music in European Thought 1951-1912 (1992).

Melanie McDonagh
Journalist specializing in Balkan affairs. She works for The Evening Standard, but has published widely in, among others, The Times, The Tablet and The New Statesman. Has recently completed a Cambridge doctoral thesis on the cults of mediaeval saints.

Dr Brendan Simms
Newton-Sheehy teaching fellow in international relations at the Centre of International Studies and fellow in history at Peterhouse, Cambridge. He is the author of works on German history, and most recently of Unfinest Hour: Britain and the destruction of Bosnia (2001).

Staff

Director: Quintin Hoare
Familiar with the former Yugoslavia for the past forty years, he is an independent commentator on the region. He has worked as an editor and translator - from French, German, Italian and the language(s) of Bosnia-Herzegovina - and was a joint founding editor of Bosnia Report.

Associate: Nermin Mulalic
Before the war a lawyer from Sarajevo, he served in the Bosnian Army and later worked at the B-H embassy in London. He is currently an independent monitor and researcher into legal and economic conditions in Bosnia-Herzegovina.

Associate: Helen Walasek
With a Diploma in Museum Studies, she has been deputy director of Bosnia-Herzegovina Heritage Rescue and an expert consultant for the Council of Europe on museums in Bosnia-Herzegovina, where she has travelled widely. Is currently preparing a comprehensive work on the destroyed architectural heritage of Bosnia-Herzegovina.

Editorial and Administrative Assistant: Vanda Teuta Vucicevic
A photographer/writer from Sarajevo, whose work has been exhibited in London. She recently obtained her BA from Central St. Martins School of Art and Design and retains a close connection with the contemporary art scene in Bosnia-Herzegovina.

Consultants

Ivo Banac
Professor of History and director of the Council on European Studies at Yale University, among his many writings are The National Question in Yugoslavia: origins, history, politics (1984), With Stalin against Tito: Cominformist splits in Yugoslav communism (1988), Cijena Bosne [The price of Bosnia](1996) and Raspad Jugoslavije [The Break-up of Yugoslavia] (2001). Until recently director of the Institute on Southern Europe at the Central European University, Budapest, he is now director of the Inter-University Centre at Dubrovnik.

Norman Cigar Professor of Strategic Studies at the US Marine Corps Command and Staff College, and a senior associate at the Public International Law and Policy Group, Washington DC. His many publications include Genocide in Bosnia: the policy of 'ethnic cleansing' (1995), The Right to Defence: thoughts on the Bosnian arms embargo (1995), and (with Paul Williams) War Crimes and Individual Responsibility: a prima facie case for the indictment of Slobodan Milo�evic (1996) - recently revised and republished in Indictment at The Hague: the Milo�evi regime and crimes of the Balkan war (2002).

Paul Garde Emeritus professor of Slav linguistics at the University of Provence and pre-eminent French expert on the former Yugoslavia, his many works include Vie et mort de la Yougoslavie (1992), Journal de voyage en Bosnie-Herz�govine Octobre 1994 (1995), Les Balkans (1999) and Fin de si�cle dans les Balkans (2001).

Branka Maga� Historian, journalist and regular commentator on Balkan affairs, she has published in, among others, The New Statesman, The Tablet and London Review of Books. A joint founding editor of Bosnia Report, she has edited for The Bosnian Institute Question of Survival: a common educational system for Bosnia-Herzegovina (1998) and co-edited The War in Croatia and Bosnia-Herzegovina 1991-1995 (2001). Author of The Destruction of Yugoslavia: tracking the break-up 1980-92 (1993), she is currently working on a history of Croatia.

Paul Williams Professor of Law and International Relations at the American University, Washington DC. An advisor to the Bosnian government delegation during the Dayton Accord negotiations, he has been a senior associate at the Carnegie Endowment for World Peace, where he directed the Public International Law and Policy Group. He also served in the US Department of State's office of the legal adviser for European and Canadian affairs. He is author (with Norman Cigar) of War Crimes and Individual Responsibility: a prima facie case for the indictment of Slobodan Milo�evic (1996) - recently revised and republished in Indictment at The Hague: the Milo�evic regime and crimes of the Balkan war (2002) - and (with Michael Scharf) of Peace with Justice? War crimes and accountability in the former Yugoslavia (2002).

Koliko ja znam Banac je iz Dubrovnika pa proveo večinu života u USA i sada je zastupnik u Saboru R HR ili je barem bio, i ne znam gdje je tu link sa Muslimanima. Niđe veze,

I zove se Ivo Banac. To sada i konačno možemo reći. Poslije Mesića - Ivo Banac.

Mislim da ispadam sam sebi smiješan kada se pokušavam uhvatiti u koštac s doktorom povijesnih nauka Ivom Bancem, redovnim profesorom sa univerziteta Yale, sa jedne strane, a sa druge strane ne daju mi mira zdrav razum i logika. Jednostavno moram prokomentirati neke nelogičnosti iz njegovog intervjua.

Dragi moj doktore Banac Ivo i nama ‘budalama’ sa ovog portala je jasno da Lagumđija nosi breme borbe za bh. cjelovitost. Samo nam ne reče po čijoj mjeri, s kakvim povijesnim težnjama i poslijedicama i za čije račune. Ja mislim da smo mi isti takvi, ako ne i bolji borici za cjelovitost BiH, dakle mi sa ovog ‘zmijskog’ portala, i ne samo njega, samo što ti to ne želiš da uočiš, utvrdiš i analiziraš. Valjda ćemo jednog dana saznati zašto.

U teškoj si zabludi ako misliš da će istina zasjesti na tvojoj strani samo zbog toga što si doktor iz povijesnih znanost , a mi, eto, obične budaletine iz istih. Slušaj doc, ni jedan čovjek ne zna snijesti jaje, ali odlično zna koje je jaje mučak, a koje ne. Za prepoznavanje iskvarenih ljudi i iskvarenih jaja ne treba velika pamet. Dovoljan je dobar nos i malo pameti. A mi toga fala dragom Bogu toga imamo na pretek.

Kako,inače, protumačiti činjenicu, dragi moj doktore, da intekektualna elita iz bošnjačkog naroda na čelu sa akademikom Filipovićem, novinskim perjanicama Hadžifejzovićem, Avdićem, Pećaninom, te političkim prvacima Silajdžićem, Tihićem, Radončićem imaju razumjevanja za našu neravnopravnost, kojom nas posebice ugrožava taj dični borac za bh. cjelovitost Zlatko Lagumđija, a vi ju nemate, negoli običnom ljudskom iskvrenošću.

Dakle, pitam u duhu one TV komedije: Tko je tu lud, zbunjen, normalan? Ja priznajem da sam zbunjen, a o ova dva druga atributa dogovorite se sa gore navedenom gospodom.

Bio je ovdje interview s njim.

Meni se uvijek kod njega postavlja pitanje:

a) je li to neka osobna "trauma", neka, što bi atsroloti rekli aflikcija, a psiholozi- kompleks.
Tuđman ga nije htio za ministra vanjskih poslova-a ovaj je to očekivao, ali
ovo sranje je i previše. Iz količine sranja i gluposti zaključujem da se radi
o nekom emocionalnom uzlu, a ne običnoj političkoj gluposti.

b) ili pak tu dominira korumpiranost ? Mesić nije imao razloga da mrzi BH Hrvate,
a toliko je pizdarija napravio, ne samo da napakosti Tuđmanovoj sjeni, nego
zbog tog što su ga islamske strane financirale.

Kombinacija kompleks plus novci, to može biti jedino objašnjenje.
Toliko glup nije, a ni naivan.

I zove se Ivo Banac. To sada i konačno možemo reći. Poslije Mesića - Ivo Banac.