I može li slika jedne zabrađene borkinje NOB-a i ministice za vrijeme Jugoslavije?
Sam si priznao da su burke zabranjene u Jugoslaviji i da se to toleriralo samo u poslijeratno vrijeme, kasnije u burkama nisu smjele izaći na ulicu.

Antologijska fotografija, jaka kao i ona Ljuba Ćupića koji je otišao sa osmjehom u smrt. A i Đulka Mulić (Agić) je sa puškom otišla u borbu protiv fašizma. Bila je skojevka i borkinja za prava žena. Heroina čiji je prometejski put bio pun prepreka, izazova, borbi i stradanja za dostojanstvo i slobodu svih žena ondašnjeg Sandžaka. Bošnjakinje, Crnogorke, Srpkinje i Albanke u njenoj borbi vidjele su nadu i spas da žene budu dostojanstveni članovi društva koje će izaći iz okova, dogmi, patrijarhata.

Vrlo mlada postala je oličenje hrabrosti i snage. Uvjerenja u svoje ideale i borbu prkosila je fašistima, prkosila jednom vremenu i načinu života. Njena borba, njen autentični stav, držanje i ponos u vremenu kada je Evropom harala pošast fašizma ostaće upamćeno kao jedna od najsvijetlih borbi i luča slobode u Crnoj Gori. Đulka Mulić (Agić) nastavila je stopama Klare Cetkin u borbi za pravednije društo posvećeno emancipaciji i afirmaciji svih vrijednosti žene, majke, sestre, borkinje. Iskreno i istinski posvećena pravdi i pravičnosti postala je simbol jednog vremena.

O svojoj majci Đulki Mulić-Agić, njena ćerka Almasa Rizvanović ističe: ,,Kao veoma mlada skojevka i aktivistkinja, bila je spona između muslimanskih žena i novog socijalističkog doba u koje su muslimanske žene, izolovane unutar svojih intimnih svjetova, mogle uvesti samo druge žene. I to razborite, strpljive i saosjećajne žene. Kada su na prve izbore poslije Drugog svjetskog rata mnoge Muslimanke došle pokrivene, ona je imala zadatak da im podigne peče i provjeri da li su to zaista žene čija su imena bila na biračkom spisku. Neki od muškaraca poslije su se raspitivali da li su neke od tih žena zaista tako lijepe kako se pričalo.

Nije bilo jednostavno širiti nove ideje u takvom okruženju. Pogotovo jednoj djevojci, tako mladoj, nije moglo biti lako da ide po selima oko Bijelog Polja, prikuplja pomoć za borce, širi revolucionarne ideje i dijeli propagandni materijal dok su okolo kolale glasine da su partizani razvratni i da „imaju zajedničke žene“. Eno je Hakova kćer krenula u prošnju – govorili su neki kad bi je vidjeli kako prikuplja hranu za borce. Ali ona je odrastala u za to vrijeme rijetko naprednoj muslimanskoj porodici u kojoj između kćeri i sinova nije pravljena razlika, a onda – imala je uz sebe svoga brata, komunistu i borca, tada studenta prava i kasnije prvog pravnika među muslimanskim življem u bjelopoljskom kraju. Tako je postala članica Saveza komunističke omladine Jugoslavije, aktivistkinja, podrška borcima tokom rata, a potom i aktivistkinja AFŽ-a.

Nakon rata, u vrijeme dok se vodila politička kampanja skidanja feredža, na jedan skup AFŽ-a u njenom selu Goduša kraj Bijelog Polja, gdje je ona bila delegat AFŽ-a, stigao je predstavnik bjelopoljskog sreza i naložio okupljenim ženama da odmah, na licu mjesta skinu feredže. Usprotivila se: znala je da to nije način. Ona sama nije nosila feredžu, ali bi se pokrila svaki put kada bi kao mlada aktivistkinja išla da se sretne sa ženama, da se od njih ne bi razlikovala i da bi ih privukla k sebi. I tada, kada je taj čovjek naložio okupljenim ženama da se odmah otkriju, rekla mu je da su to žene koje žive na selu, drže stoku, da im haljine ispod peča možda nisu čiste, da se to mora odložiti za drugi put… Htjela je da im da vremena. Kada se u vrijeme rata morala braniti od ciničnih primjedbi i osuda, odgovarala bi samo da je to sve za dobro naroda, za napredak i slogu. To je bilo njeno shvatanje revolucije kojeg se držala do kraja. Udala se za takođe naprednog čovjeka, rodila sedmoro djece, podigla ih ne praveći nikakvu razliku između sinova i kćeri i svoj svojoj djeci jednako omogućila da steknu najviše obrazovanje. Ideje dobra, napretka i sloge nastavile su da žive i kroz njenu svakodnevnu posvećenost ljudima i njihovom dobru, bez razlike, da se djeca obraduju toplim lepinjama sa sirom ili pekmezom, da se život proživi hrabro, otvoreno i pravedno."

Mnoge države imaju i čuvaju uspomene na svoje nacionalne heroine. Sa punim pravom to je bila i Đulka Mulić-Agić. Život je od nje stvorio hrabru i beskonpromisnu borkinju. I danas kada je vijek ženske emancipacije i napretka sve one žene koje ponosno koračaju Crnom Gorom treba da se sjete Đulke Mulić-Agić, čiji je put bio protkan najvećim idealima i vrijednostima u borbi za prava žena. Simboličnim osvrtom na prkosnu heroinu Sandžaka, Đulku Mulić-Agić, sjećamo se svih žrtava žena i majki kroz cijelu savremenu istoriju na uvjek nemirnim prostorima Balkana. Dajemo poštovanje svim ženama i majkama širom ovog nemirnog svijeta u kojem mnoge žene, još uvijek žrtve nerazumijevanja i nepravdi, ginu i pate, boreći se za slobodniji i pravedniji život.

Đulka Mulić-Agić je prešla na drugu obalu, 9. maja 2018. godine baš na Dan pobjede nad fašizmom, ali Đulkini životni putevi ostaju najtrajnije i najljepše svjedočanstvo o heroinama, jer i kada ih nema njihova djela žive zajedno sa nama i u nama.

Siguran sam da bi i ona ovaj tekst završila riječima SMRT FAŠIZMU SLOBODA ŽENAMA!

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Cisto respektom jednih prema drugima. Kad Bosnjaci zavole sahovnicu, banaliziram, a Hrvati ljiljane, tad ce drustvo biti onakvo kakvo bi trebalo biti. Ili barem najveci dio tih naroda.

Ja sam komunista li ne smatram ni jedan od ta dva znaka neprijateljskim ili gadnim ili sta vec ne. Smatram ih dijelom malih raznolikosti koji taj prostor cine interesantnijim - a mogle bi da je pameti - i bogatijim.

O respektu uvijek govore oni koji Hrvate nazivaju fašistima.
Nitko ne treba ništa voljeti, zna se gdje je čemu mjesto a fatihama i zabrađenim nije na partizanskom.

Nisam za to da se Hrvati, ili bilo ko drugi, nazivaju fasistima, islamofasistima, ili cime sve ne.

Samo fasiste medju Hrvatima, ili Bosnjacima, treba tako nazivati. Ponasajmo se kao antifasisti - a ne kao fasisti.

Takijašu ta na slici ne nosi hidžab nego samo dimije.
Čekam sliku zabrađene Titine ministrice obrazovanja kao što je običaj u današnjem Sarajevu.

Daramo, Tebi se nesto dokaze a ti samo nastavis guslati borbene. I ne osvrnes se uopste.

Kvacice, zaista ne znam kako mozemo razgovarati kad tokom razgovora dijelis upozorenja. Ljudi smo, mogao si fino reci sta ti smeta i ja bih prestao.

Trebalo bi biti jednostavno ali ok, evo objasniti ću. Smeta mi kada umjesto razgovora o temi netko odgovori "da li si stvarno tako glup kao što pričaju... ".

Na stranu vrijeđanje, vrijeđanje mi čak toliko i ne smeta, ali uništavanje teme skretanjem na razgovor o forumašima mi smeta. I sad bi mi trebali razgovarati o tome koliku inteligenciju ima daramo, umjesto da razgovaramo o temi a tema je Grad Mostar.

Upregli se da povežu nepovezivo, pa tako i islam, šehide, fatihu, hidžab s komunizmom, nob-om i partizanima.

Na partizansko treba staviti kao i na Kravicama da je zabranjeno obavljanje vjerskih obreda jer pripadnici jedne vjerske zajednice sve vole zapišati od parkinga, vodopada do partizanskog.

Što ćemo sa fašistima koji se predstavljaju kao antifašisti?

Heroina koja se borila da zena u europi nosi nekakvu muslimansku maramu i pokriva lice? Kad mislis da ove bosnje imaju makar zrno soli u glavi, oni te razuvjere

A sta fali?

Neka petokrake. Antifasizam je bolji od fasizma.

Ne valjaju vam kad su u dzamijama, ne valjaju vam kad nose petokrake, ne valjaju vam ustvari kakvi god da bili. I onda se cudite sto misle da ih mrzite.

Plural, mislim na forumase.

Da su tamo negdje 70-ih godina prošlog stoljeća Tito i njegovi partizani vidjeli kako ovi uče fatihu na Partizi bili bi unaprijeđeni za čistače WC-a na Golom otoku.

Zanimljivo je da je i u sarajevu postojalo partizansko groblje. Nekim cudom je valjda ovo u Mostaru najvaznije

Da, najvaznije je, i sa jugoslovenske tacke gledista. Ovo u Mostaru je remek djelo i ne samo to, vec je to simbol bratstva i jedinstva nasih naroda u tom gradu. Nesto sto bi gradu poput Mostara bilo prijeko potrebno - bilo kakva okosnica zajednickoga.

Tamo kad sam bio, prvi put proslog ljeta, tacno me nekakva tuga uhvatila. Gledam one maljom razbijene "ruze", na njima imena mladih proletera iz svih naroda Mostara, ljudi koji zivot dadose u borbi protiv fasisticke zvijeri, da bi nepunih sto godina nakon svega eho tog vremena razlupalo im spomenik... (kazem eho jer ne zelim koristiti jace epitete da ne kazu "poludio na ramazan")

A Vraca nije remek djelo i nije vazno?

A Vraca nije remek djelo i nije vazno?