U nekim crkvama, pogotovo u manjim sredinama još uviek neki svećenici ne žele curice za ministrante. Meni je to u redu, jerbo ministriranje može na neki način biti i priprema za časnu sestru.

Kako to može biti priprema za časnu sestru?
Valjda bi za to trebale pomagati sestrama, a ne svećenicima.

Ma daj nemoj me zezati. Ovo tebi ne nalikuje na žensko? Je, nikad nitko ne bi pomislio.





Doduše, možda je mene obmanulo to što meni on nalikuje na jednu moju prijateljicu, možda zato..






Pa tako reci. Da znamo. Je, provjeravao sam na videu, ima određenih kutova odakle se vidi da je muško. Uostalom, nitko nije rekao da je čovjek ružan već je lijep ko curica.



Nisam ni pomislio da je gej. Samo sam pitao je li ona osoba muško ili žensko te ako je žensko otkud je tu među fratrima. Znači muško je, utvrdilo smo, hvala lijepa, daljnja rasprava se obustavlja.

Meni liči na klasičnu 40-godišnju lezbejku.

Opet pricas gluposti i siris velikosrpske lazi. Imas ti po manastirima svasta jer primaju svasta iz prisile jer za razliku od katolika nema zvanja pa se uzima daj sta das. I prije nego podjes lagati znam iz prve ruke nemozes mi reci da nije istina.
Celibat je aposolska tradicija i onoga trena kad je KC ukine nece biti nista drugo vec hereticka kao i PCve. Takodjer celibat nije razlog homoseksualizma ili pedofilije i ukidanjem celibata nece ni jednog ni drugog biti manje.

Pri tome ne tvrdim da nije bilo i da nema takvih pod svecenstvom i redovnistvom ali se to smanjiva, ne iz razloga sto se postrozilo vec izprostog razloga sto se nije vise potrebno skrivati. Europa i svijet su dovoljno tolerantni da homoseksualci vise ne moraju bjezati i skrivati se. Puno lakse im je zvot zivjeti kako zele danas u svijetu nego u samostanima.

Trece. KC je najvise posrnula nakon sekusalne revolucije, a "otvaranjem" nakon sabora jer joj se u redove infiltiralo sve i svasta. Medjutim te generacije izumiru. Njemacka ce recimo ostati uskoro potpuno bez svecenstva. Slicna je slika svugdje u svijetu.
Tamo gdje broj svecenika raste, raste iz uvjerenja mladih ljudi koji su takoreci reevangelizirani i to je vecinom kvalitetno svecenstvo kakvo uostalom crkva treba. Kako je Benedikt XVI jednom i prorokovao

Moze se naravno dogoditi i ukidanje celibata ali to ce KCu onda kostati drasticno vise sto ce je dovesti do unistenja jer ce kao i kod laika recimo po svijetu koji rade po Crkvenim institucijama mnogi vidjeti priliku za karijeru bez rada, odnosno laku paru. A to bi nas onda opet vratilo drasticno unazad

Feminizacija Crkve nikad nije bila dobra stvar i nece donijeti nista dobro. Znam zupe u kojoj su pokusali eksperimentirati s curicama ministranticama ali se dogodilo da su djecaci vecinom napustili. Neki su taj problem uvidjeli i popravili neki su nastavili s curicama. Medjutim to nista dobra nece donijeti jer gubljenjem djecaka ministranata gubis potencijalno svecenstvo, a curice nece postajati casne zato sto rade muske stvari. To su jednostavno stvari koje ne treba mjesati

Logično. U toj dobi su vrlo jasne podjele na muške i ženske zanimacije i dobar dio dječaka će imati otklon da sudjeluje u nečemu što se percipira kao "ženski posao".



Eventualno ćeš dobiti djevojke koje će se buniti zašto ne mogu postati svećenice, a bile su odlične ministrantice.

Naivan je tko ne vidi da je to bila prvenstvena namjera onih koji su uveli tu praksu na početku.

Tocno to se vidi recimo u njemackoj gdje je ta praksa vec dugo godina. Imas babe koje ne zele postati casne vec posto poto svecenice

Jučer se slavila svetkovina Presvetog Srca Isusovog diljem BIH i Hrvatske, mise i molitve za domovinu i hrvatski narod.

https://www.hercegovina.info/vijesti/re ... vu/240806/

Crkve su posvuda bile prepune kao da je nedjelja.

Kad sam gledao hrt i kad pominju crkvu uvek pomenu i "srce Isusovo" kao praznik ili naziv same crkve.
Godinama sam se pitao , ma šta tim katolicima to znači jer kod pravoslavnih nema nikakav sličan ekvivalent gde se pominje srce , i eto danas prvi put proverih jer sam čak ipomišljao da su pravoslavni izostavili ili pak zaboravili tokom vekova razdvojenosti nešto iz zajedničkog nasleđa duhovnih svetkovina , međuti ispade da je to totalna novina da ne kažem izmišljotina koja je nastala po mom mišljenju kao posledica reformacije i borbe protiv nje.

https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/presveto-srce-isusovo/

Čudno , baš jako čudno.

@Joe

"Značaj pričešća u pravoslavnoj crkvi
U pravoslavnoj crkvi, sveti sakrament pričešća ima izuzetno važnu ulogu, jer predstavlja najbliži kontakt vernika sa telom i krvlju Hristovom...."

Po čemu je presveto srce Isusovo čudno kad se slavi tijelo i krv Isusova?

Pa srce je već deo tela zar ne?? , a sa druge strane zašto nema presvetog oka/očiju Isusovih , ili presvete jetre koja koja bi se mogla protumačiti kao posebna je pročišćava krv,...
Isusovo telo je celo sveto i njime se celim pričešćujemo.

Nije. Prema Katekizmu Katoličke Crkve „srce“ je moguće definirati kao povlašteno središte čovjekova bića, kako fizičkoga, tako i života duše; ono je svetište koje obuhvaća najdublje misli, osjećaje, želje i odluke svake osobe u njezinoj neponovljivosti i dragocjenosti.

„Srce“ je u Božjoj riječi opisano kao sjedište promišljanja, osjećanja i moralnog djelovanja osobe, no svetopisamsko shvaćanje srca nadilazi njegove pojedinačne antropološke, psihološke i moralne sastavnice jer predstavlja cjelokupni prostor čovjekove nutrine u kojoj je prisutna otajstvena bit svake osobe.

Vječna Božja ljubav utjelovila se i objavila kroz cijelo i potpuno srce – Srce Isusovo.
U isto vrijeme potpuno ljudsko i potpuno božansko, jedno i jedino Presveto Srce na potpun je način ispunilo Božji plan spasenja za sve ljude.

Stoga „Srce Isusovo“ ne označava samo ljubav, nego i sve misli, riječi i djela Isusa Krista koja su proizišla iz ljubavi Njegova Srca, vječne ljubavi Presvetog Trojstva u kojoj je sudjelovalo Kristovo Srce u svakom trenutku Njegova života.

Štoviše, pojam Presvetog Srca Isusova označava cijelu osobu Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, utjelovljenog Sina Božjega, kao i svu Njegovu ljubav.



Dakle ako bi trazili neki pandem u istocnom krscanstvu to bi bio Krist covjekoljubac. I ne vidim problem da se slavi poseban blagdan Krista covjekoljupca.

Ista stvar je i sa srcem Marijinim. Blagdan odnosno pojam oznacava sveukupnu ljubav i zrtvu koju je Marija ucinila za covjecanstvo. Dakle ne slavi se njezino fizicko srce iako ono simbolizira sve to.


KC poznaje recimo blagdane Krista dobrog pastira, Krista kralja, Tjelova, Svih svetih itd. gdje se posebno iskazuje cast pojedinim otajstvima



Ako mislis da takvog necega nema u PC. Ima. Recimo praznik Bogorodice Trojerucice, Sabor presvete Bogorodice, Nedelja pravoslavlja iliti ikona, Vaskrsni utorak, Položenje rize Presvete Bogorodice u crkvu Vlahernsku u Carigradu, Spomen čudesa svetog Arhangela Mihaila, Vozdviženje Časnog Krsta - Krstovdan itd.... Sve su to blagdani koji su proizasli iz potrebe dodatnog ili veceg slavljenja ili iskazivanja casti odredjenih pojava, otajstava itd.

Najzanimljiviji praznik u pravoslavlju je recimo Vavedenje PB (postoji slican i u KC) gdje se slavi nesto sto uopce ne postoji u sinopticima vec samo u apokrifima

Dakle ako cemo glumiti puritance onda sasvim nebitni blagdani mozda cak i smijesni (kao sto je VavedenjePB) ili kako ti nazivas slicne katolicke blagdane, ali ocito potrebni za dublje izrazavanje vjere ili nastali u proslosti u odredjenom kontekstu. I kao takvi po meni nisu problematicni

Krstjanine,meni je jasno vaše Tjelovo,,naše Vavedenje,.... ali to su praznici poizišli iz konkretnih biblijskih ili tradicijskih priča od konkretnih događaja , dok o Srcu konkretno ništa nema , i zato mi je to zapelo za oko i uho.

Radi se o doktrinalnoj razlici i percepciji vjere kroz stoljeća, katolici vole razjasniti sve moguće fenomene, nejasnoće ili nedorečenosti pa otuda mnogi teološko-filozofski pravci kroz stoljeća i ta priča zapravo nikad ne završava, uvijek ima još prostora za spoznaju dok je kod pravoslavaca naglasak na mistici bez potrebe za dubljim propitkivanjem tih istih fenomena. Otuda su onda kroz stoljeća nastale velike razlike u načinu na koji se vjera manifestira. Katolička crkva je strukturirana i angažirana, kako u evangelizaciji, misionarstvu, radu sa siromašnima, socijalnom dijalogu, to su sve teme di je ona prisutna, a gdje nema pravoslavnih crkava, oni su ostali negdje na svom putu.

Katolici su otvoreniji, pogotovo prema novima, to ima veze s poslanjem, to je uistinu univerzalna crkva dok pravoslavni su kao ekskluzivni klub, tu ne možeš biti primljen samo tako, i jedan fenomen koji sam primjetio, katolik će puno prije prihvatiti pravoslavnog kao sebi ravnopravnog kršćanina nego obrnuto.

Te razlike se vide i u liturgiji, kod pravoslavnih je puno brži tempo, jako puno ponavljanja, ide se na mistiku, dok je kod katolika to produženo, svjesno se izgovaraju točno ciljane riječi i vrlo malo je ponavljanja.

Kako nema. Napisao sam ti. Radi se doslovno o ujedinjavanju citave spasenjske poruke milosrdja, ljubavi itd. u jednu svetkovinu a simbol srca kao sto je inapisano ima itekako teolosku i svetopisamsku pozadinu
S druge strane Crkva nikad tako nesto ne dopusta odmah vec uvjek razjasni i onda kad vidi da su milosti dobivene kroz nesto i dopusti. Isto je bilo s doticnim blagdanom koju je zapravo nastao na osnovu privatnog vidjenja. Dakle kao sto je dudu objasnio stvar je razlicitih pravaca gledanja na samu teologiju.

Ja osobno ne vidim nikakav problem ako naravno nije hereza i ako dovodi do duhovne koristi (obracenje, posvecenje itd). A duhovne koristi od ove poboznosti su bile u KC ogromne

Svetkovina Presvetog Srca Isusova je pobožnost uvedena u liturgiju Crkve nakon Isusovog ukazanja svetoj Margareti Alacoque u tijelovskoj osmini 1675. godine u Paray-le-Monial.
Po Margaretinom svjedočanstvu, Spasitelj je od nje uporno tražio da svi ljudi javnim molitvama i pobožnostima štuju njegovo Presveto Srce, ranjeno ljubavlju prema ljudima, i pružaju zadovoljštinu za uvrede koje mu se nanose. Stoga je preko svetice zatražio da se uvede poseban blagdan u Crkvi, u čast njegova Presvetog Srca i to na prvi petak nakon tijelovske osmine.
Papa Klement XIII. je, na molbu poljskih biskupa, 6. veljače 1765. godine dopustio liturgijski blagdan s časoslovom i Misom u čast Presvetog Srca Isusova. Pobožnost prema Presvetom Srcu procvala je među klerom i kršćanskim narodom i proširila se po gotovo svim kontinentima. Nakon što se blagdan Srca Isusova brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta, a uvidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. 1856. godine posebnim je dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj crkvi.

Isus je kao Jevrejin bio obrezan i to biblija pominje ,pashodno katoličkomstremljnju novih spoznaja i tumačnju nejasnoća i velikoj otvorrenošću sasvim moguće da se nekoj časnoj sestri ukaže Isus sa vidljivim penisom , i to kao fenomen se mora postaviti na veliku duhovnu ravan i teološki ga pojasniti i dogmazitirati pa shodno tome možemo li očekivati i praznik i crkvu Presvetog Penisa Isusovog?

Mnogo katolika se žali na novine 2.vat.sabora i ostale moderne gluposti govoći da to urušava crkvu , što znači da puka otvorenost i stavljanje nekih izmišljenih detalja i detaljčića na visoki teološki pojadestal uopšte nije nužno dobro niti ikakva dobra hrišćanska vrlina tj.otvorenost i verski progresivizam su samoj suštini mač sa 2 oštrice i kad tad dođe na naplatu.

KC je zbog svoje racionalne filozofije razumskog pojašnjenja svega duhovnog inicirala reformaciju koja je ond inicirala "otvorenost" , i danas je celi hrišćanski svet tu gde jeste u hebenom zapećku.

Ljudi po svojoj prirodi samo poštuju ekskluzivni klub tj.ako se otvoriš iliti skineš gaće pred svima ne bi li dokazao kako je to vrlina sama po sebi , poštovanje po defoltu iščezava.

Srce se u Bibliji spominje 850 puta, kao pojam gotovo redovito vezan uz čovjeka. Pritom 25 puta govori o Božjem Srcu, 11 puta u pjesničkom smislu te po jednom o »srcu neba« i »srcu biljke«. Manji dio toga biblijskog rječnika govori o srcu kao ljudskom organu, dok na većini mjesta u Bibliji ono označava čovjekovu nutrinu, središte čovjekova života. Srce je, prema Svetome Pismu, središte svih duhovnih radnji u čovjeku.[10] Sveti papa Ivan Pavao II. u enciklici Redemptor Hominis navodi kako »Krist, otkupitelj svijeta, na jedinstven je i neponovljiv način prodro u misterij čovjeka, ušao mu u 'srce'. Misterij čovjeka doista se rasvjetljuje jedino u misteriju utjelovljene Riječi.«[11] Srce je »intima božanskog i ljudskog odnosa, sjedinjenja i ljubavi«: more, svemir i sve raslinstvo govore o Bogu (usp. Dn 3, 63, 76, 78, 80), no jedino Bog sam uspostavlja odnos s čovjekom objavljujući mu se u njegovu srcu.[12]

U jednomu satu srce otkuca više od četiri tisuće puta, dnevno i do stotinu tisuća. Srce iz lijeve klijetke u aortu po minuti izbaci pet litara krvi odnosno u trinaest sekundi raznese po tijelu svu krv. U danu to iznosi više od 7000 litara, a u prosječnomu životnom vijeku od 70 godina oko 183 milijuna litara krvi.[13] Starozavjetni tekstovi potvrđuju da su Židovi itekako bili svjesni važnosti srca, a posebice rebra i prsnoga koša koji ga obavijaju. To se i jasno očituje u Knjizi postanka, u stvaranju čovjeka (Eva nastaje iz Adamova rebra, njegova najvažnijeg »organa« tj. iz samoga njegova srca, iz njegove vlastitosti). Stoga katoličanstvo, nadograđujući starozavjetnu predaju, riječju »srce« ne označava samo ljudski organ, već i različita duševna stanja: od radosti i ushita do straha i tjeskobe. Srce, dakle, označava čitava čovjeka, ono je »znak i potpun simbol čovjekove cjeline, duše i tijela«.[14] Čovjek je stvoren na Božju sliku, a kako je Bog ljubav (1 Iv 4,16), tako je i čovjek ljubav, čovjek je »toliko slika Božja da se sam Sin Božji utjelovljenjem 'obukao' u čovjeka«.[15] Srce je središte unutarnjega »ja« osobe (1 Pt 3,4), nutarnjega čovjeka (1 Sam 16,7) s osjećajima poput srčanosti (2 Ljet 17,6), radosti (Pnz 28,47; Job 29,13), naklonosti (2 Sam 15,13; Ezr, 6,22), brige (1 Sam 9,20), boli (Iz 10,7; Jr 23,20), namjere i htijenja (1 Ljet 22,19; Iz 10,7; Jr 23,20). Božji je Savez upisan u čovjekovu srcu (Jr 31,33) i ono budi čežnju za Bogom (Ps 42,5). Bog čovjeka sudi i iskušava u njegovu srcu (1 Ljet 29,17; Jr 11,20), baš zato što je ono središte njegove duhovnosti i transcendentnosti.[16]

Novi zavjet također govori o srcu radosti (Iv 16,22; Dj 2,26), ljubavi (Fil 1,7), čežnji (Lk 24,32; Rim 10,1), ali i tjeskobe (Iv 14,1), boli (Iv 16,6; Rim 9,2; 2 Kor 2,4) i požude (Mt 5,28; Rim 1,24; Jak 3,14). Već u srcu, a ne tek po djelu, čini čovjek dobro ili zlo (Mt 15,18). Božji se zakon može (Rim 2,15; 2 Kor 3,2) u vjeri prihvatiti ili u sumnji, okorjelosti srca odbaciti (Mt 13,15; Rim 1,21). Ljubav dolazi iz čista srca (Dj 15,9), od Boga ojačana (1 Sol 3,13). Tako i psalmist (Ps 51,12) pjeva: »Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!.« Bog može otvoriti ljudsko srce za svoju blagovijest (Lk 24,45; DJ 16,14) i dovesti do spoznaje svoje slave (2 Kor 4,6). Božji duh ispunja srce (Rim 5,5; 2 Kor 1,22), darujući mu mir (Fil 4,7).[16]

Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji o pobožnosti Presvetomu Srcu iznosi:[2]

»166. Na petak poslije druge nedjelje po Duhovima Crkva slavi svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Osim liturgijskoga slavlja, mnoštvo drugih izražaja pobožnosti imaju za predmet Kristovo Srce. Nema dvojbe daje pobožnost Spasiteljevu Srcu bila i jest jedna od najraširenijih i najomiljenijih izražaja crkvene pobožnosti. Shvaćen u svjetlu božanskoga Pisma, izraz „Srce Isusovo“ označuje samo Kristovo otajstvo, cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj i bitnoj jezgri: Božji Sin, nestvorena mudrost; beskrajna ljubav, počelo spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo. „Srce Isusovo“ je Krist, utjelovljena i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutarnje – s beskrajnom božansko-ljudskom ljubavlju – u Duhu protegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama. «
»167. Kao što su često podsjećali rimski pape, pobožnost Srcu Isusovu ima čvrst temelj u Svetome pismu. Isus, koji je jedno s Ocem (Iv 10,30), poziva svoje učenike na življenje u prisnome zajedništvu s njim, na usvajanje njegove osobe i njegove riječi kao pravila ponašanja, a sebe samoga objavljuje kao učitelja „krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29). Može se na stanovit način reći daje pobožnost Srcu Isusovu prijevod u bogoštovne okvire onoga pogleda, koji će prema proročkoj i evanđeoskoj riječi, svi kršćanski naraštaji usmjeriti prema onome koji je proboden (usp. Iv 19,37; Zah 12,10), tj. prema Kristovu boku probodenu kopljem iz kojega je potekla krv i voda (usp. Iv 19, 34), simbol „čudesna otajstva cijele Crkve“. Ivanovski tekst, koji pripovijeda o pokazivanju Kristovih ruku i njegova boka učenicima (usp. Iv 20,20) i poziv koji Isus upućuje svetomu Tomi da pruži svoju ruku i daju stavi u njegov bok (usp. Iv 20, 27) također je imao znatan utjecaj u nastanku i u razvoju crkvene pobožnosti prema Presvetome Srcu.«
»168. Ti i drugi tekstovi koji predstavljaju Krista kao vazmenoga Jaganjca – pobjedonosna, premda žrtvovana (usp. Otk 5,6) – bili su predmetom trajna razmatranja svetih Otaca, koji su otkrili njihova doktrinarna bogatstva i ponekad vjernike pozivali da prodru u otajstvo Krista kroz otvorena vrata njegova boka. Ovako piše sveti Augustin: „Ulaz je pristupačan: Krist je vrata. I za tebe se otvorio kada je njegov bok otvorilo koplje. Sjeti se stoje iz njega izašlo. Izaberi dakle gdje ti možeš ući. Iz boka Gospodina koji je visio i umirao na križu provrela je krv i voda kada je bio proboden kopljem. U vodi je tvoje pročišćenje, u krvi tvoje otkupljenje.“ «
»169. Srednji je vijek bio posebno plodno razdoblje za razvoj štovanja Spasiteljeva Srca. Ljudi izvrsni po svojoj svetosti i nauku, kao što su sveti Bernard (+1153.), sveti Bonavetura (+1274.) te mistici, kao što su sveta Lutgarda (+1264.), sveta Matilda iz Magdeburga (+1282.), svete sestre Matilda (+1299.) i Gertruda (+1302.) iz samostana u Helfti, Ludolf Saski (+1378.), sveta Katarina Sijenska (+1380.), produbile su otajstvo Srca Isusova u kojemu su vidjele „utočište“ gdje se obnavlja snaga, sjedište milosrđa, mjesto za susret s njim, izvor beskraj­ne Gospodinove ljubavi, vrelo iz kojega provire voda Duha, istinska obećana zemlja i pravi raj. «
»170. U novome dobu štovanje Spasiteljeva Srca imalo je nov razvoj. U vremenu u kojemu je jansenizam propovijedao strogost božanske pravde, štovanje Srca Isusova bilo je djelotvoran lijek da se u vjernicima pobudi ljubav prema Gospodinu i pouzdanje u njegovo beskonačno milosrđe, kojega je Srce zalog i simbol. Sv. Franjo Saleški (+1622.), koji je za životno pravilo i pravilo apostolata usvojio temeljni stav Srca Isusova, tj. poniznost, blagost (usp. Mt 11,29), nježnu i milosrdnu ljubav; sv. Margarita Marija Alacoque (+1690.), kojoj je Gospodin opetovano pokazivao bogatstva svoga Srca; sv. Ivan Eudes (t 1680.), promicatelj liturgijskoga štovanja Presvetoga Srca; sv. Klaudije la Colombiere (+1682.), sv. Ivan Bosko (+1888.) i drugi sveci i svetice bili su izvrsni apostoli štovanja Presvetoga Srca. «
»171. Postoje brojni oblici štovanja Spasiteljeva Srca. Neki su izričito odobreni i često preporučivani od Apostolske Stolice. Između njih treba spomenuti: osobno posvećenje koje je, prema Piju XI., „među svim vježbama koje se odnose na štovanje Presvetoga Srca bez dvojbe glavno“; posveta obitelji pomoću koje obiteljska jezgra – već sudionica na otajstvu jedinstva i ljubavi između Krista i Crkve snagom sakramenta ženidbe – biva posvećena Gospodinu, kako bi on vladao u srcima svakoga od njezinih članova; Litanije Presvetoga Srca Isusova, odobrene 1891. za cijelu Crkvu, sa sadržajem koji je izrazito biblijski i obogaćen oprostima; čin zadovoljštine, obrazac molitve kojom vjernik – spominjući se beskrajne Kristove dobrote – moli milosrđe i daje zadovoljštinu za uvrjede koje su na razne načine nanesene njegovu Preslatkome Srcu; obdržavanje devet prvih petaka u mjesecu, koje potječe od „velikoga obećanja“, što gaje Isus dao svetoj Margareti Mariji Alacoque. U vrijeme kada je sakramentalna pričest među vjernicima bila veoma rijetka, obdržavanje devet prvih petaka u mjesecu znatno je pridonijelo oživljavanju pristupanja sakramentima pokore i euharistije. Pobožnost prvih petaka u mjesecu u naše vrijeme – ako se vrši na pastoralno ispravan način – može donijeti nedvojbene duhovne plodove. Ipak, potrebno je da vjernici budu prikladno poučeni o činjenici da se u tome prakticiranju ne smije polagati pouzdanje koje odiše ispraznim vjerovanjem, ko­je s ciljem spasenja, dokida nedokidive zahtjeve djelatne vjere i obveze da se živi životom sukladnim Evanđelju. Vjernici trebaju biti poučeni o apsolutno prevladavajućoj vrijednosti nedjelje, „praizvornoga blagdana“, koji se treba odlikovati punim sudjelovanjem vjernika u euharistijskome slavlju.«
»172. Pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki povijesni izražaj pobožnosti Crkve prema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji od obraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolske zauzetosti i posvete prema Kristu i njegovu spasenjskome djelu. Zbog toga ju Apostolska stolica i biskupi preporučuju, promiču njezino obnavljanje: u jezičnim i ikongrafskim izražajima; u posvješćivanju njezinih biblijskih korijena i njezine povezanosti s najvećim istinama vjere; u potvrdi primata ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao bitnu sadržaju te pobožnosti.«
»173. Pučka pobožnost teži poistovjetiti pobožnost s njezinim ikongrafskim prikazom. To je redovita činjenica koja, bez dvojbe, ima pozitivnih vidika, ali može dati prostora i nekim neprimjerenostima. Ikonografski tip koji više ne odgovara ukusu vjernika može voditi k manjemu poštovanju predmeta štovanja, neovisno od njegova teološkog temelja i od povijesno-spasenjskih sadržaja. Tako se dogodilo s štovanjem Presvetoga Srca: neke nevrijedne reprodukcije, ponekad slatkaste, neprikladne da bi izrazile snažan teološki sadržaj, ne omogućuju pristup vjernika otajstvu Spasiteljeva Srca. U našemu se vremenu blagonaklono gleda na usmjerenost prikazivanja Presvetoga Srca u povezanosti s trenutkom Razapinjanja, u kojemu se očituje najviši stupanj Kristove ljubavi. Presveto Srce jest raspeti Krist, s kopljem otvorenim bokom, iz kojega proviru krv i voda (Iv 19,34). «

Tvoj problem je sto ti teologiju "ucis" od polupismenih monaha koje teologija uopce zapravo ne zanima. Pa su si postavili pitanje (uopce ne ulazeci u same biti) zasto slavimo organ srca Isusova, a ne nosa Isusova i to mantraju kako rekoh uopce se ne pitajuci niti ih vjerovatno zanima posto je zapadna poboznost sta se krije iza i koja je zapravo teologija.

Ali su zato sposobni danima razglabati o bozanskim energijama

Opravdanost blagdana Krista Čovjekoljupca (Srca Isusova) u istočnim obredima

Tako su blagdan Srca Isusova uvele i katoličke Crkve istočnih obreda. Crkve bizantske katoličke uvele su ga kao blagdan ''Krista Čovjekoljupca'' i na temelju vlastitih specifičnih teoloških i liturgijskih izričaja nastala je i liturgijska službe za taj blagdan. Slavi se na isti dan kao i u latinskoj Crkvi, u petak poslije prve nedjelje po Duhovima. Slično su uvedeni i blagdani Tijelova i Krista Kralja.

Postoji od strane nekih pravoslavnih teologa sumnja i kriticizam s obzirom na kompatibilnosti štovanja Srca Isusova s istočnom kršćanskom teologijom. Argumenti se uglavnom mogu svesti na temeljni stav da je kod štovanja Srca Isusova težište stavljeno na Isusovu ljudsku narav, što bi graničilo s nestorijanskim krivovjerjem i pogrešnom kristologijom koja cijepa jedinstvo Isusove osobe, dok otačka teologija naglašava jedinstvo njegove bogočovječanske osobe. Prema tome bi štovanje trebalo uvijek biti usmjereno prema Isusu Bogočovjeku, prema cjelovitoj dimenziji i jedinstvu njegove osobe utjelovljenoga Logosa, a ne prema jednom aspektu, i to njegove ljudske naravi. Dijelovi Kristove ljudske naravi ne bi trebalo odvajati i posebno štovati, pa tako ni

na ikonama pisati ili crtati. Još je Efeški ekumenski koncil 431. naglasio da osobi Isusa Krista treba iskazivati štovanje kao Bogu jednom pobožnošću prema utjelovljenom i uskrslom Sinu Božjemu. I sveti Atanazije Veliki je isticao da je pogrešno štovati Kristovo ljudsko tijelo odvojeno od njegova božanstva: ''Mi ne štujemo stvorenu stvar, već Gospodara stvorenja, Riječ Božju koja je tijelom postala. Premda je sâmo tijelo, kada se uzme odvojeno, dio stvorene stvarnosti, ipak je ono postalo tijelom samoga Boga. Mi ga ne štujemo tako što ga odvajamo od Riječi. Tako i ne dijelimo Riječ od tijela kada ga štujemo, već shvaćajući da je 'Riječ tijelom postala', mi ispovijedamo Riječ koja postoji u tijelu kao Bog' (Poslanica Adelfu, 3).

Međutim, katolički su teolozi jasno isticali da se radi o štovanju Božanske ljubavi i milosrđa iskazanima u Kristu, a čega je srce najizvrsniji simbol i konkretni znak. U Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji kojeg je izdala Kongregacija za Bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2001. godine u Rimu čitamo: ''Shvaćen u svjetlu božanskoga Pisma, izraz Srce Isusovo označuje samo Kristovo otajstvo, cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj i bitnoj jezgri: Božji Sin, nestvorena mudrost; beskrajna ljubav, počelo spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo. Srce Isusovo je Krist, utjelovljena i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutarnja - s beskrajnom božansko-ljudskom ljubavlju - u Duhu protegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama''. Dakle, ne radi se o cijepanju Kristove osobe i štovanju nekog aspekta njegove ljudske naravi. Upravo je izrečeno ono što istočni kršćanski obredi u svojim liturgijskim tekstovima sadrže pjevajući o Kristu kao Gospodu i Svevladaru, Riječi Očevoj, Čovjekoljupcu i Svemilosrdnom Spasitelju. ''U Kristovu se srcu klanjamo Božjoj ljubavi prema ljudima, njegovoj volji općega spasenja, njegovu beskonačnom milosrđu'' – pojasnio je papa Benedikt XVI. (nagovor Anđeoskog pozdravljenja 5. lipnja 2005. godine).

Često se puta teološke rasprave i mišljenja znaju zaoštriti u spekulativnom promišljanju do krajnje mjere. Nasreću, liturgijski tesktovi, koji su vrlo stari i za vjeru svih kršćanskih teološko-liturgijskih baština najrelevantniji, čuvaju onaj bitni izričaj vjere Naroda Božjega i na istoku i na zapadu, pa mogu pomoći tamo gdje teolozi ne vide izlaza ili pomirenja. Također, u često pretjeranom pobožnjačkom, sentimentalnom ili subjektivnom pristupu duhovnosti vjerničkoga puka (koji zna dovesti i do krajnjeg pijetizma, praznovjerja, pa i idolopoklonstva), potrebno je uvijek vraćati se ''ad fontes'', na izvore: Sveto Pismo i tradiciju Crkve sačuvanu ponajprije u njezinim liturgijskim tekstovim. ''Lex credendi – lex orandi'' što znači: pravilo molitve je pravilo vjere. Kada kao relevantne uzmemo same liturgijske tekstove, vidimo da su zapadna i istočna teologija vrlo komplementarne i da se radi o većim ili manjim naglascima pojedinih aspekata vjere, a nikako o proturječju ili nespojivosti. Na kršćanskom istoku je liturgija prilično dobro ''konzervirala'' osnovne dogmatske izričaje i sadržaj vjere upravo u liturgijskim službama koje su se malo ili nikako mijenjale kroz povijest, a i istočne Crkve nisu uslijed svojih povijesnih okolnosti proživjele potrese reformacije, prosvjetiteljstva, jansenizma i modernizma, pa nisu morale zadirati u svoje bogoslužje, kao što se događalo na zapadu.

Prigodom uvođenja blagdana Srca Isusova, Krista Kralja ili Tijelova, katoličke istočne Crkve nisu morale uvoditi izričaje latinske tradicije jer su u svojim vlastitim liturgijskim tekstovima već imale skriveno bogatstvo himana i molitava koji su opjevavali otajstva vjere. U tom smislu nije pošteno govoriti o neprirodnoj ''latinizaciji'' istočnih obreda baš u svemu, premda su i od prije istočne Crkve u potpunosti uščuvale katoličku vjeru i u sakramentalnom životu imale sve što je potrebno za spasenje, pa uvoditi nešto novo i nije bilo potrebno. Dokumenti II. Vatikanskog sabora i poticaji svih papa u posljednjih pola stoljeća uporno pozivaju istočne katoličke Crkve da se u praksi vrate svojim izvornim obrednim baštinama. Tako u ''Instrukcijama za primjenu liturgijskih uredaba Zakonika Kanonskog prava Istočnih Crkava'' Kongregacije za Istočne Crkve iz Rima, iz 1996., čitamo da ''Istočne Katoličke Crkve vlastitoga prava (sui iuris) uznastoje obnoviti autentične i izvorne tradicije koje su izgubile bilo zbog vlastitog nemara, bilo zbog utjecaja prevladavajuće Rimokatoličke Crkve. Tamo gdje je kod Istočnih Katoličkih Crkava došlo do iskrivljavanja ili napuštanja vlastitih tradicija tako što su ih izgubile ili što su poprimile običaje i praksu koje su im strane, trebaju svim sredstvima tražiti povratak na ono što im je autentično i vlastito njihovim tradicijama, izbjegavajući, koliko god je to moguće, tuđe utjecaje.'' Poteškoće nastaju sada tamo gdje je puk zavolio neke običaje (npr. pobožnost Križnog puta, krunicu, tijelovske procesije) i nerado ih napušta, što nekad dovodi i do napetosti. S druge strane, kritičari iz nekatoličkih istočnih Crkava koriste upravo te novouvedene prakse za kritiku istočnih katolika, prigovarajući im gubljenje identiteta zbog pritiska ili čak hegemonije većinske latinske Crkve i na temelju toga ''dokazuju'' kako je jedinstvo Crkve nemoguća misija.

Kao i kod teoloških rasprava, i ovdje se puno lakše dolazi do istine i bîti stvari kada se pogleda u izvore, to jest u drevne liturgijske tekstove kršćanskih obrednih baština. U njima će se najčešće pokazati koliko su različite tradicije komplementarne i ni u kom slučaju oprečne. Vidimo to na primjeru blagdana Srca Isusova ili Krista Čovjekoljupca u bizantskoj tradiciji. U bizantskim ikonografskim prikazima prevladava Krist koji drži knjigu Evanđelja, često s natpisom: ''Ja sam svjetlost svijeta..., Ja sam put, istina i život...'' i slično. U bizantskim katoličkim Crkvama poznate su u novije vrijeme i ikone ''Srca Isusova'' gdje je Krist prikazan kako drži goruće srce na grudima. Neki istočni teolozi kažu da takve ikone nisu kanonski ispravne, ostajući pri tom na razini tumačenja da one potiču na štovanje jednog aspekta Kristove ljudske naravi. Međutim, ne uspijevaju argumentirati kakva bi bila bitna razlika između ikone koja prikazuje Krista Čovjekoljupca s knjigom Evanđelja (koje je kako netko reče 'Božje ljubavno pismo čovječanstvu') i ikone koja prikazuje Krista Čovjekoljupca s naglašenim srcem (simbolom božanske ljubavi prema ljudima). Obje prikazuju temeljnu vjersku istinu da je Krist objavljena Božja ljubav. Ikona Krista Pantokratora (Svevladara) jednako tako se može tumačiti kao ikona Božanske ljubavi ili kao izraz Božjega ''srca'' (ili ljubavi i milosrđa) prema palom čovječanstvu, jer je Krist – Logos, Riječ i Mudrost Božja upravo utjelovljena ''radi nas ljudi i radi našega spasenja'' kao što cijelo kršćanstvo svečano ispovijeda u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Tu jednostavno nema proturječja.

Da nema bitne teološke i duhovne razlike ili suprotnosti između onoga što zapadna teologija govori o pobožnosti Srcu Isusovu ili Božanskom milosrđu i istočne teološke tradicije Krista Čovjekoljupca, dobro mogu pokazati sami liturgijski himni i zapadne i istočne tradicije. Gotovo svaka molitva ili pjesma u bizantskoj božanskoj liturgiji završava uzglasom: ''Jer si dobar i čovjekoljubiv Bog...'' ili Krista časti usklikom ''jedini Čovjekoljubac''. Možda zato istočnim Crkvama nije potrebna posebna pobožnost Božanskog milosrđa. Jedan od najdubljih teoloških izraza o Božjem milosrđu i ljubavi nalazimo kod velikog poznatog crkvenog oca sv. Bazilija Velikog (329. - 379.), kapadocijskog biskupa i autora jedne od najpoznatijih istočno-kršćanskih euharistijskih liturgija (anafora) 'Liturgije svetog Bazilija Velikog'. Tako, primjerice, Bazilije razlaže Božju neshvatljivu ljubav riječima: ''Predobri, ti se nisi okrenuo za stalno od svoga stvorenja, niti si zaboravio djelo svojih ruku, nego si ga na razne načine pohodio dobrotom svoje milosti, a ponajviše učovječenjem svoga Sina Isusa Krista koji je slika tvoje dobrote'' (Molitva za vrijeme ‘Dostojno je i pravedno’). Zar to simbolički ne prikazuje upravo ikona na kojoj Krist drži svoje srce u plamenom ognju kao sliku svoje ljubavi i dobrote? Ima li bitne i nespojive razlike između zaziva: ''Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome'' i ''Gospode, Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj mene grješnika?'' Možda je neki teolozi ipak uspiju iskopati.

Grčki liturgijski himni (tropari, kondaci, stihire) zorno pjevaju o onome što Katolička Crkva vjeruje s obzirom na sadržaj blagdana Srca Isusova. Na Prvu nedjelju Velikoga posta, kada bizantska Crkva spominje pobjedu pravovjerja nad ikonoborcima i slavi štovanje ikona, tropar glasi: ''Klanjamo se prečistome Liku tvome, Predobri, moleći za oproštenje grijeha naših, Kriste Bože, jer ti si dragovoljno htio tijelom uzići na križ, da izbaviš od ropstva đavolskoga one koje si sazdao. Stoga zahvalno kličemo tebi: Sve si ispunio radošću, Spasitelju naš, koji si došao spasiti svijet''. U kondaku te nedjelje, pak pjeva: ''Neopisiva Riječ Očeva opisa se, Bogorodice, utjelovivši se po tebi. I okaljanu sliku Božju u prvotni oblik vrati, spojivši je s božanskom ljepotom. Ispovijedajući spasenje, djelom i riječju, mi ga u slici izražavamo''. Ovo ''Liku'', ''opisa se'' i ''u slici izražavamo'' aludira na ikonografsko prikazivanje. To su vrlo drevni tekstovi koji opravdavaju i pobožnost i prikaz ''Srca Isusova'' kako to shvaća Crkva na zapadu. Nije stoga bilo poteškoća ''skladati'' službu Krista Čovjekoljupca (Srca Isusova) kada je taj blagdan uveden i u grkokatoličke Crkve u 19. st. Gradeći na temelju drevnih liturgijskih tekstova nastali su novi, posve pravovjerni, istovremeno i pravoslavni i katolički himni, i k tome pjesnički izvanredno lijepi. S njima od srca čestitamo svim poštovanim čitateljima blagdan Srca Isusa Krista Čovjekoljupca:

''Pogledajte, nebesa i zemljo, nedokučivi naum Božjega čovjekoljublja! Evo, Jedinorođeni Sin Oca nebeskoga sišao je s neba i, uzevši lik sluge, radi nas se ponizio. Pretrpio je svakovrsna poniželja i muke, sve do smrti na križu, oslobodio nas iz ralja podzemlja i otvorio nam vrata neba. Isuse, velika je ljubav srca tvojega prema nama, slava tebi!''

''Što to ima tako dobro na nama, Isuse, radi čega si nas uzljubio? Možda tijelo koje smo predali smrti i izgubili prvotnu ljepotu? Možda razum koji smo zamračili neznanjem, ili istina od koje smo otpali? Možda bi se tko odvažio za pravedna umrijeti, a ti si, Isuse, pokazao svoju ljubav prema nama tako što si umro na križu za nas grješne i tvoje neprijatelje... Velika je ljubav srca tvojega prema nama, Isuse, slava tebi!

''Isuse, Samarijanče premilostivi! Kako bismo ti zahvalili jer si nas pogledao kad smo pod rajskim drvetom upali među razbojnike? Skinuta nam je odjeća milosti pa smo ostali grijehom izranjeni. Nisi mimo nas prošao, već si se smilovao i pridigao nas sa zemlje, zalio si naše rane uljem i vinom svoje ljubavi i doveo nas u gostinjac svoje svete Crkve, kako bi njezinom skrbi ponovno zadobili zdravlje. Velika je ljubav srca tvojega prema nama, Isuse, slava tebi!''

đakon Livio Marijan

Ovo pojašnjenje Srca Isusova katoličkog teologa upravo govori da sam bio na dobrom tragu , tj,da je ta priča oko Srca nastala u vreme reformacije jer prosto vrišti o tome da vernicima treba nekako nanovo objasniti suštinu Hrista kao božanske ljubavi i njegovog utelotvorenja kroz neku simboliku srca.
Suštinski teološki bezpotrebno jer smo i mi i vi to vrlo dobro utemeljeno doktrinski i teološki znali kroz prvih 1000 godina zajedništva, i jbg nije čudo da vas prozivaju za nestorijanstvo kad pravite bezpotrebice.

Udaljenost pravoslavlja od Evanđelja i njegove suštine govori kako nisi u pravu. U pravoslavlju moraju izponova učiti što je loše a što dobro u stvarnom životu u odnosu kako nas to uči sam Isus Krist. Srdce vjernika mora goriti.
Meni je zanimljiva ta pravoslavna frustriranost protestantizmom i strah da ćete u nečemu biti kano oni, a jedva da ste imali dodira s njima.

Točno da je KC puno studioznija i egzaktnija u svom nauku, često je kroz povijest definirala dogme matematički strogo, dok je kod pravoslavaca puno više mistike i maglovitih područja.

Problem kod katoličkog pristupa je u tome što dolaziš u problem kada treba vrlo egzaktnu dogmu prilagoditi novim vremenima i shvaćanjima. Kao primjerice nauk o spasenju izvan Crkve koji je stoljećima bio vrlo jasno i nedvosmisleno definiran, da bi se u današnje vrijeme totalno okrenuo i pretvorio u lakrdiju. Takve stvari onda predstavljaju popriličan udar na kredibilitet "božanske institucije". Stoljećima smo nepogrešivo naučavali jedno, ali smo onda shvatili da to nije baš tako i sada nepogrešivo naučavamo nešto drugo.



Ništa neobično.

Samo su zadržali onaj isti tradicionalni stav koji su i katolici imali prije II. vatikanskog u odnosu na ostale kršćane (heretike).




Teško je praviti takve usporedbe kad je katolički novus ordo u stvari copy-paste protestantske službe nastao 60-ih. Nisu tada samo preveli misu na narodni jezik kako se pogrešno misli, nego su potpuno promijenili obred.

Ta dogma vrijedi jos uvjek i uvjek ce vrijediti. krist je ustanovio Crkvu kao sredstvo spasenja i izvan nje nema spasenja. Opet naravno Krist moze spasiti i bez toga koga hoce. Spasiti nece medjutim sigurno onoga tko odbija sredstvo spasenja ako mu je poznato.
Kao sto se onomad nitko ne spasi izvan Noine arke