znaš pisati makedonski,

znaš pisati makedonski,
[/quote]

Čovek govori svetske jezike, šta je tu čudno!?

Ipak se sekiras, a jucer sam ti dobronamjerno rekla da to nije najbolje za tvoje godine! Zeznuto je to, kad covjeku forum postane toliko bitan da ga uznemirava!

Inkvi postali smo "fancy" Franky radi nasih upisa postaje uznemiren!

Hro, zar nas nije u Sarajevu bilo u 18/19 stoljecu skoro isto kao i muslimana a vise no Srba? Negdje procitah to. Da to mozda nije bio razlog ? Znam i po svojima koji su do rata zivili u Sarajevu da je taj dio nase obitelji u Sarajevu bio zadnjih 300 godina...

Sigurno se zajubio u tebe ;-)

Mije gi sakame Mekedonci.. Go utepasmo srpskoto *ovneto vo Marsejot...I ne samo zatoa...

PS.

Snezano mori...di ti je upis otisa??

PS

I found it..

Bilo je, ali to nije razlog, jer tekstovi muslimana na arabici, te
na "bosanskom" (ili hrvatskom, ili bošnjačkom ili ..) pokazuju veliku sličnost s
onima Hrvata u BH, a pisani su u Banjoj Luci, Sarajevu, Tuzli,
...

Taka e ,se sakame.

p.s.koji upis,pa gore je,ne?

Ne znam da li znas pjesmu Adolfa Dade Topica....tamo gdje sunce vjecno sja, tamo je...Makedonija...zemlja i ljudi koje volim ja....

PS

Nasao sam upis. Dogledanje.

Senahid Halilović

SLIKA SARAJEVSKOG GOVORA U DJELU MULA-MUSTAFE BAŠESKIJE


Summary (Fiures of Sarajevo's Speech in Mula Mustafa Bašeskija's Work)

Mula-Mustafa Bašeskija in his Annals recorded events which had occurred in the City of Sarajevo and Bosnian ajalet in the period from 1756 to 1804-1805. Annals were written in Arabic neshi-script, but in Turkish. The Ottomans called this language Bosnian dialect with numerous elements of our language being involved. Bašeskija was writing many word and even sentences in his native language. These fragments of the text are most significant since they represent valuable source in studying Sarajevo's speech of that very time. Anything he could not translate into Turkish, Bašeskija presented in his native language which he usually called Bosnian. Wealth of Bosnian language was apparent particularly on the plane of the lexis. He claimed it to be even greater than in Arabic and Turkish. Senahid Halilović also dealt with anthroponimic structure of the Annals recorded in our language (names, surnames, nicknames) as well as onomastic in general. Anthroponimic structure implies some dialect traits. The Annals are precious treasury of dialect lexis. By the contents the Annals are not only a document on Sarajevo in the second half of the 18th century and on the author, but they are also unavoidable reading about ourselves, about fate and character of people from this ground. They also represent a topic worthy of various sorts of investigations, not only linguistic.

1

O životu i radu Mula-Mustafe Ševki Bašeskije (prezime Bašeskija znači "janjičarski veterani"; nastalo od: baš, glavar, starješina + eski, star; pjesničko ime Ševki = Svijetli) osnovne podatke imamo u poznatome njegovom Ljetopisu.1 Rođen u Sarajevu, 1731. ili 1732. godine; nakon osnovnog mektebskog obrazovanja izučio kazaški (svilarski) zanat, kojim se poslije nije zenimao; poslije medrese kratko bio imam, da bi se od 1763. opredijelio za šlužbu narodnog pisara. Uz male prekide, pisarski će pošao biti njegovo glavno zanimanje. Još od 1756. bilježi događaje; dakle, kao dvadesetpetogodišnjak počinje voditi svoj Ljetopis, na čijem početku kaže: "Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer šve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje". Poticaj da se perom odupre zaboravu mogla je biti u krvi ugušena desetogodišnja pobuna Sarajlija i Bosanaca protiv turske vlasti,pozneta kao pobuna Morića (trajala od l747. do 1756, kada su braća Morići, i drugi, pogubljeni). Opšrno opisuje, prema sjećanju, te nemire, tako da, zapravo, Ljetopis počinje od 1746, a završava sa godine 1804/1805.


2

Ljetopis je pisan arapskim neshi-pismom, a na turskome jeziku, kakvim je tada u Sarajevu i ostaloj Bosni, prema potrebi, govorio manji broj gradskoga stanovništva. Osmanlije ovaj jezik nazivaju bosanskim dijalektom (Bošnjak-lehdže), a on je sadržavao brojne elemente našega jezika. Otuda "pored mnogih riječi ljetopisac piše i čitave rečenice na svom maternjem jeziku. On je, zapravo, mislio na maternjem a pisao je ne turskom jeziku".2

Upravo su ti dijelovi teksta na našem jeziku i najzanimljiviji za analizu, jer su to dragocjeni detalji iz sarajevskoga govora tog vremena, zabilježeni pouzdanom rukom. Ljetopisac se okušao i u poeziji, tako da od njeg imamo, uz nekoliko pjesama na turskom, i jednu na našem jeziku (pjesma o dobrim poslovima). Od prvorazrednog su značaja, kao jezička i folklorna građa, i četiri narodne pjesme koje - na našem jeziku - Bašeskija donosi uz svoj Ljetopis. Te su pjesme: Ramo i Saliha; Zečkova pouka; Ah, divojko, bila nosa, i Galen nosi gizdavu divojku. To su i najstariji zapisi naših narodnih pjesama u alhamijado literaturi. Bašeskijina Zbirka sadrži, dalje, pored ljetopisnog dijela, i nekrologij. Svake godine bilježi on imena umrlih osoba, mahom odraslih muškaraca - i to Muslimana; zapisao je oko 4.000 osoba, a za mnoge od njih navodi i nadimke, te je tim svojim dijelom Medžmua i vanredno vrijedna antroponimijska zbirka. Uz većinu umrlih navodi i zanimanje, tako da spominje šezdesetak zanata. Ze onomastičare je dragocjen i popis praktično svih tadašnjih sarajevskih mahala (pored slučžbenih, tu su i narodni nazivi), te popis džemata u okolici Sarajeva.3

3

Događaji su u Ljetopisu datirani po hidžretskim godinama, ali su tu i narodna imena mjeseci:

- "12. veljače pojavi se behar na zerdelijama" (str. 43);

- "29. svibnja"; "... pa sam 24. svibnja radi ostavine išao u Beograd" (46);

- "2. siječnja" (52); "Moja kćerka Umihana od deset mjeseci,... umrla 6. siječnja..." (53);4

- "početkom lipnja..." (202); i dr,. uz: "mjeseca agistosa" (167).

Narodni su nazivi, dalje: Jurjev, Blagovijest, Vidovdan, Spasovdan, Petrovdan, Gospojina, Kasum (Mitrovdan), Aliđun (Ilindan), Bozgun (Božić):

- "na dan Kasuma..." (43);

- "Na planini Trebeviću sve do Jurjeva vidio se snijeg, a gotovo sve do aliđuna padala je kiša" (52); "Šesti dan po Aliđunu..." (214) ; "uči (uoči) Jurjeva dana" (252);

- "sve do Bozguna" (99); "Na dan bozguna..." (183); "prije Bozguna" (284);

- "... na Spasovdan..." (129);

- "treći dan iza Vidovdana" (145); "jednu sedmicu iza vidova" (320);

- "na pet-šest dana prije Petrovdana" (146);

- "na dan Gospojine" (146);

- "na Blagovjesti" (175); i dr.

Za dijalektologiju i leksikologiju od značaja je i popis narodnih naziva bilja poznatog ljetopiscu: detelina, duhan, divji (divlji) grah, gliva (gljiva), kukurik, kokošja ljubica, mliječac, sjerak, šenica (pšenica), veljača...5

Pojedine riječi i izraze (među kojima ima i lascivnih) zapisane na našem jeziku imamo još u kratkim narodnim pričama predanjima, bajkama, basnama - tzv. hićajama; ima ih preko stotinu, od čega je prevedeno 98 čitljivijih), te u tumačenjima snova (njih 45), i drugdje. Sve ono što smatra neprevodljivim na turski, Bašeskija donosi na maternjem jeziku. Time, ujedno, želi ostati što razumljiviji, ali na taj način potpunije izražava ono što želi.6


4

Naš jezik Bašeskija redovno naziva bosanskim:

- "... čuo sam od jednog čovjeka koji je došao iz Krajine... da su u Krajini nekakvi leptiri pojeli sve lišće na hrastovim šumama... Kada sam ga upitao o kakvim se zapravo životinjicama radi, odgovorio mi je da su to nekakvi veliki leptiri koji se bosanaki zovu prndilj..." (153);

- "Konačno, kako se to bosanski kaže, pametara nejma da pamti ovakvu zimu" (174);

- "Mula Hasan Nikšićanin, ... propovijedao je pola turskim a pola bosanskim jezikom" (189);

- "Množenje svijeta ili, kako se to bosanski kaže, naroda predznak je kuge" (194);

- "Po navršetku jedne godine poče kuga harati i među bogatim svijetom, ili, kako se to bosanski kaže, 'udri u gospodu', i među starijim..." (218),

- "Ludi Osman... Bijaše 'gusav' i tepeli nosa, ili, kako se to bosanski kaže 'gunjkav'..." (232);

- "Starac mula Abdulah, ... mevlud je učio ne više mekama, bio je, kako se to bosanski kaže, 'gunjko'..." (248);

- "U ovoj godini se kod pasa pojavila nekakva čudna bolest... oni bi cićali i zavijali, kako se to bosanski kaže cikoto" (304);

- "Ovaj odmetnik bijaše... debeo i bukelast, kako se to bosanski kaže..." (313);

- "U ovim zimskim ali sušnim danima bijaše mraza, ili kako se to bosanski kaže čadine..." (314);

- "Gluhi hadži Avdija... Govorio je, kako se to bosanski kaže, dreka-glasom" (317);

- "Starac Mulo, ... sakat u obje noge... Bio je, kako se to bosanski kaže, krecav, prosjak" (331);

- "Skadarski bajraktar, ... a po bosanski su ga zvali Izviri Brada" (347);

- "... ili kako se to bosanski kaže primetati se priko, glave" (378);

- "... nego na bosanski počne vikati: Ako nijesi krava, amo iziđi" (378);

- "... ali u pelenama djeteta imala je šta i vidjeti, ona ugleda, kako se to bosanski kaže veliki klipak" (397).


5

Bašeskija je izvanredno poznavao i izražajne mogućnosti maternjeg jezika, i prema tom bosanskom jeziku iskazao je prisnu ljubav. Bogatstvo bosanskoga jezika osobito ističe na planu leksike, tvrdeći da je ono veće negoli u arapskom i turskom. Kao ilustraciju za to navodi 45 sinonima za glagol otići u našem, dok u arapskom pronalazi samo tri: "Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika. Evo, na primjer, u arapskom jeziku za glagol ići imaju svega tri oblika: zehebe - raha - meša. Turski jezik je opet u tom pogledu najsiromašniji, jer za glagol ići ima samo izraz gitmek. Međutim, u bosanskom jeziku za oblik glagola ići ima četrdeset i pet izraza: odde, otiđe, odplaha, odgmiza, odklipa, odgega se, odkasa, odtrapa, oddipa, odskaka, odtavrlja, odbavrlja, odgaza,...".7

Ovaj Bašeskijin vrijednosni sud o jeziku potvrda je ranoga narodnoslovlja kod nas8, a iz njega "zrači i isijava velika njegova ljubav prema maternjem jeziku, ljubav koja čitaoca plijeni i nadahnjuje ponosom. Posebno to treba istaknuti, jer na osnovu ovakvih i sličnih iskaza možemo zaključiti koliko je velika bila ljubav našeg čovjeka prema svome jeziku, tako velika da je nije moglo otupiti ništa, pa ni arapski jezik, jezik vjere i najsvetijih knjiga".9

6

Najprije ćemo osmotriti odlike na našem jeziku zapisane antroponimijske građe Ljetopisa (imen((131)), prezimena i, osobito, nadimaka), te onomastike uopće.

Pada u oči velika zastupljenost dvosložnih antroponima muškoga roda sa završnim vokalom -o (karakterizira ih, inače, dugouzlazni akcenat na prvome slogu): Ago (133. str.), Ahmo (84, 111, 162), Avdo (226, 306), Bego (293, 294), Begto (323), Brko (159), Čajo (157), Ćoro (44), Dajo (228), Dedo (50, 59, 70, 77, 141); Džafo (280), Flinto (347), Gazno (182), Gluho (113, 126), Gušo (241), Guto (336), Herco (47, 350), Huso (207, 241), Jaho (161), Kladnjo (59), Lazo (328), Mašo (93), Meho (44, 56, 70, 73, 85, 127, 220, 342), Mosto (38, 207, 306, 323, 338), Muco (84), Muho (47, 65), Mulo (118, 331), Mujo (66, 75, 94, 131, 142, 168, 179, 294), Osmo (279), Pašo (223), Piro (301), Popo (141), Posro (224), Pračo (73), Salko (213), Smajo (348), Sivo (40, 58), Suljo (212), Šabo (322), Šeho (272), Šondro (289), Tago (309), Zuko (222), Žmirko (179).

Ovaj tvorbeni model hipokoristika u govoru Sarajeva ima, kao autohtonu, promjenu po obrascu imenica ženskog roda na -a (tip: Mujo - Muje - Muji), za šta nalazimo potvrde i kod Bašeskije;

- genitiv: "Jabučar, zet Muje Bojadžića" (68), "Tetrijeb, alemdar, brat Muse Muzaferije" (215), "Mladi ain... hadžije Dede" (272);

- akuzativ: "Bajru Obloždera ili, drugim imenom, Saliha sarača... djeca bi zadirkivala..." (177).

U kratkome opisu sarajevskoga govora potkraj 19. stoljeća Đ. Šurmin kaže da se ovakvi hipokoristici najčešće sklanjaju po modelu imenica ženskog roda na -a, "ali se kod Muhamedovaca čuje obično M((163))jo, M((163))ja, M((163))ju, M((163))ja itd. Seljaci iz okolice naj više ovako govore, te se rjeđe čuje deklinovanje prema dekl. supstantiva ženskoga roda".10

Deklinacioni obrazac koji Šurmin vezuje za Bošnjake Sarajeva i okolice dominira u (jugo)istočnobosanskim govorima, i u govorima istočnohercegovačkoga tipa uopće, odakle su mogli prispjeti i pojedini informatori. (Poznato je da Šurmin, nažalost, nije uvijek posvećivao potrebnu pažnju u izboru reprezentativnih informatora.) Ijekavskošćakavski govorni tip, kamo spada i govor staroga Sarajeva, ima, međutim, kao dominirajući, upravo ovaj vid promjene muških hipokoristika kakav je zastupljen i u građi koju donosi Bašeskija. Tako je ne samo u veđini govora centralne i sjeveroistočne Bosne, već i centralne, zapadne i sjeverne Hercegovine.11

Šurmin navodi da je od jednoga iz okolice Foče čuo hipokoristike na -e u nominativu jednine (Vide bajraktar).12 O prisustvu takvih imena svjedoči i Bašeskija: Muse - Muharem-aga (147), Salih-baša Čale (171), Salih Golub, zvani Tale (331), ali i onih sa -a u nominativu: Muja, Mustafa-baša (259).

Kada su u pitanju tvorbeni modeli, treba napomenuti da Bašeskijina građa nudi više potvrda za nadimke (i prezimena) koji predstavljaju imperativne složenice: Lezitetka-efendija (42), Ahmedago Jebiciganka (47), Pecitava Mehmed (112), zadaviše i zvanog Češirepa (117), starac Salih-aga zvani Mlatišuma (207), i dr.

Tvorba etnika također se može pratiti u Bašeskijinoj gradi, zahvaljujući tome da, na nešem jeziku, imamo potvrde za nekoliko tipičnih modela: Mehmed-baša Bejtić, Kreševljak (50), Mahmut Neretljak,... krupan čovjek, pravi Neretljak (162), Mula Mehmed Skopljak (225); Smail-čelebija Kladnjo (što je, zapravo, hipokoristično obrazovanje prema: Kladnjak; 59); Pračo (73); Mustafa-baša Olovčić (i danas živ tvorbeni model etnika, ne samo u olovskome kraju; 57), kazandžija Bosnić (194); neženja Mehmed Gačanin (301), krupni čovjek, Gačanin (316); masa premlati dvije prostitutke, i to Travničku... (134)

Pojedine onomastičke podatke imamo i izvan spomenutoga Popisa sarajevskih mahala: čizmar, s Mutnog Potoka (70), iz Hlivna je otišao (149), grob mu se nalazi na Pirijinom Brijegu (Pirin Brig 207), Osman, bajraktar, poznat pod imenom Crna Rijeka (287), hadži Ibrahim, zvani Miljaska (281).

Antroponimijska grada sadrži i pojedine dijalekatske crte; tako gubljenje suglasnika uprošćavanjem inicijalnih i medijalnih konsonantskih grupa zasvjedočeno je u: Tica (39, 45), Avdija Lepir (44). Izvorna grupa bd u leksici (i antroponimiji) preuzetoj putem turskoga jezika disimilacijom daje vd: Avdija (273), Avdija Sikira (293).


7

Bašeskijina pjesma na nešem jeziku (pjesma o dobrim poslovima)13 u prvome stihu ima zamjenicu tko. Oblici tipa tko, netko prisutni su, i dosta raaprostranjeni i u neše vrijeme u dijelu ijekavskošćakavskih sjeveroiatočnobosanskih govora (uz rijeku Bosnu, duž cijeloga njenog toka, i istočnije odatle, prema Tuzli), i niau nacionalno markirani; premda su češći kod starosjedilačkog muslimanskog i katoličkog statanovništva, mogu se čuti i u pojedinim mjestima nastanjenim pravoslavcima. Ijekavskošćakavski govori, inače, spadaju u one koji u cjelokupnoj štokavštini najbolje čuvaju forme tipa tko.14 Vrijedno bi bilo istražiti koliko je ovaj arhaizam sačuvan i u današnjem govoru sarajevskoga starosjedilačkog stanovništva. Tek, Bašeskija svjedoči da su takvi oblici bili frekventni u njegovo vrijeme (ali ne i jedini, jer se u istoj pjesmi javlja i ko, svako, što ne bi smjele biti posljedica nepreciznoga čitanja).

Pored ijekavizama sa očekivanom dvosložnom zamjenom jata u dugim i jednosložnom u kratkim slogovima: grijeh; mjesto, imamo i ikavizme: nigdi, biž od ognja, kakve inače susrećemo u samoj dijalekatskoj bazi. U ijekavskošćakavskim govorima žilavo je ukorijenjen i hiperijekavizam rijet.

Od ostalih dijalektizama spomenut ćemo:

- regresivnu asimilaciju u finalnoj vokalskoj grupi -ao (poso);

- redukciju finalnoga vokala -i u infinitivu (nemoj hodit, nemoj rijet);

- fonemu ć kao zamjenu za palatelizirano k' u leksi i orijentalnoga porijekla (šećer, belći). U bosanskoj, osobito zapadnoj, šćakavštini inače dominiraju forme tipa šeker, gerdan, dok periferiju bosanskih šćakavskih govora, u koju spada i govor starosjedilaca Sarajeva, i one istočnohercegovačkog tipa karakteziraju likovi tipa šećer, đerdan15;

- te prezentski lik iđu (promjena po petoj umjestopo prvoj vrsti).


8

Izvan spomenute pjesme pažnje su vrijedni i sljedeći podaci iz Ljetopisa o dijalekatskoj bazi u kojoj je nastao: ijekavizmi (nijesi, 378; lijepa, 404; bijede, 405; vidjećemo, 404, bez jotovanja dentala d; pljegav, 84 - ovakav lik čest je na ijekavskošćakavskom terenu, i jedan je od izuzetaka u kojima dolazi do jekavskog jotovanja u vezi sa labijalima16; ikavizmi (primetati se priko glave, 378); nastavci starih tvrdih osnova u promjeni pridjeva (napetije brndula, 227).


9

Dijalekatske crte u narodnim pjesmema koje je zabilježio Bašeskija, razumljivo, nisu ujedno i crte (samo) staroga sarajevskog govora, jer narodna poezija u to vrijeme već ima svoj, mada još uvijek nedovoljno učvršćen, uzus, tzv. književnojezički manir. U taj manir spadaju ikavizmi: "Ah, divojko, bila nosa", "Galen prosi gizdavu divojku / al divojka neće za Galena". O ijekavskoj dijalekatskoj podlozi svjedoče primjeri: snijeg, sijeno, lijepo; sjedi, ljevša. Među osobine koje karakteriziraju širi krug bosanskih, osobito arhaičnijih govora, idu:

1. redukcija vokale i (u ovim pjesmama zastupljena u primjerima: al divojka; vodte svati);

2. asimilacija eksplozivnoga suglasnika p ispred strujnoga š (ljevša od Galena);

3. svođenje grupe hv na f (konja ufatio);

4. pojava sekundarnoga h umjesto š iz grupe šć, nastale u procesu podnovljenoga jotovanja ("Puhća Ramo konja pod Salihom");

5. enklitika hi, koja inače predstavlja jednu od općebošnjačkih osobina18 ("na svom si hi vratu izderao", "svoj im si hi zubim istrgao"); 6. množinski padeži sa starijim nestavkom -im: dativ ("svatovim je plaho govorio"), instrumental (zubim;iz malopredašnjega primjera).

10

Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije dragocjena je riznica dijalekatske leksike. U taj sloj leksike danas spadaju i nazivi raznih zanata, koji su, od Bašeskijina vremena naovamo polagahno izumirali, zajedno s čim je nestajala i brojna specijelizirana leksika za njih vezana. Ti su zanati (kao, npr., klinčar, (58); krpedžija, (77); opančar, (140, 272); zlatar, (132); konjušar, (113, 236) - spominjem samo neke od onih koje Bašeskija zapisuje na nešem jeziku) do te mjere postali dijelom onih koji su se njima bavili da ih ljetopisac gotovo neizostavno navodi uz imena umrlih. Nisu rijetki slučajevi da je majstor, ili neko iz njegove porodice, nazvan po svome zanatu, što kasnije biva prihvaćeno i kao prezime. Bašeskija navodi i karakteristične rečenice pojedinih zanačija: - Siromah Zendo, "Jedi halvu", buzadžija (41);- Siromašni starac Kolar, ćoso, halvedžij, a, zbivao je šale i stalno bi vikao: "Ti halvu peko i u strunjaku sepetu miješo" (159); - Salko, buzadžija, koji je 50-60 godina prodavao buzu,... šaljivčine govorile mu: "Kako mene miluješ, zagrizi Salih", a on bi ponekad uzviknuo: "Hej, buzadžija, hej" (213); - Starac Husejin,... a zvali su ga i Dobra roba (316).

Bogatstvo dijalekatske leksike ilustiraju i sljedeci navodi:

- bavio se izradom londra fenjera, mišnica, tambura (127);

- izrađivao i prodavao oklagije, trgalice, čibuke i štapove (182);

- imao je zaduhu (157), umrli od zaduhe (336);

- Bijaše škiljav. Na očima je imao metaljke, ali ih je Božjom pomoću s laticom izliječio (182);

- starac Pituljica (182);

- išao s dvije šljake (207);

- oblačio je sukneni koparan (226), komad starog sukna (174);

- obućeni u pelengaće (283);

- mula Omer, Putimrak (218), nenasmijana lica "putimrak" (227);

- niska rasta, iznosak poput kepeca (229);

- bijaše "gušav" i tepeli nosa,... "gunjkav" (232), "gunjko" (161, 248); starac Jusuf Žiga,... Zapražit (236);

- oblačio bi dugu anteriju od šarene manice (241);

- Bio je mucav, balav, terkav (272);

- govorio poput čeketala u mlinu (289);

- starac Bego, ... žmirkav (294);

- zvani Fučija (294);

- kod pasa... čudna bolest... cikoto (304);

- ezan bi učio krupnim glasom, pa ga prozvaše Horozar (310);

- debeo i bukelast (313);

- Ali-baša Pasja mahnit (316);

- govorio je dreka-glasom (317);

- umro od bolesti potpuh (328), od bolesti potpuha (329);

- bijaše... krecav (331);

- Ibrahim-baša Hršum Zlogovor (298), proždrljivac Zlogovor (341);

- bijaše... mraza, to jest čadine (49);

- šljiva požegača (49), požegače (99, 191);

- oka suhih takiša (204);

- bijaše duda u izobilju (123);

- bolesti zaušnica (108);

- teferič čizmedžija bio je paski, jer se oko čoha grdno zavadiše (155);

- na veliki pilav (167);

- pametara nejma da pamti (174). Bašeskija ponekad precizno definizira značenje neke riječi:

- kukom, napravljenom od drveta, koja se zove ključ, hvatao daske što ih je bujica nanosila (166).


11

Naposljetku, spomenut ćemo neke od stilskih odlika Bašeskijina Ljetopisa.

Bašeskija je bio derviš, pa je sasvim razumljivo prisustvo kur'anskoga stila u zapisima skromnoga i istinoljubivog hroničara: "Požegače i druge šljive rodiše kao nijednom dosada, a Alah najbolje zna" (191), i sl.

Golemo iskustvo aktivnoga promatrača svekolikoga zbivanja, te distanca, svojstvena misliocu, naspram svega što se dešava naočigled jednoga radoznalog duha, zrači iz rečenica kao što je ova: "Ali kako ima poslova koji se udešavaju prema svijetu, tako je i ovdje aga u početku postupao kako je bio obećao da bi svijet rekao kako je red zaveden aginom strogošću" (243). Ovakve ćemo iskaze često naći u hronikama Ive Andrića, koji je, nedvojbeno, gradio svoj stil i na izvorima neše ljetopisne literature, među kojima ovdje promatrani ljetopis zauzima počasno mjesto.

Lapidarni izraz nadarenoga ljetopisca odlikuje se i literarno uspjelim poređenjima: - iznosak poput kepeca (229); - govorio poput čeketala u mlinu (289); - glava i lice su mu izgledali poput pendžera (309), i dr. Nadaren da otkrije i potcrta najiformativniji detalj, kratkim potezima uspijeva ocrtati karakter i fizionomiju svojih sugrađana, "tako da bi mnoge od njih po Bašeskijinom opisu mogao slikar prenijeti na platno".19

Fini smisao za detalj, samo naoko efemeren, a u suštini bitan, jer prevazilazi grenice samo jednoga vremena i jedne sredine, pokazuje Bašeskija i sljedećim navodom; - Jedan moj poznanik mi reče da da je njegov mali sinčić upitao: "Babo, jesi l' ti moj Šaro cuko", a ja mu od dragosti odgovorih: "Jesam sinak".20


12

Sadržajem svojim, i načinom na koji je sama sadržina ovjekovječena, Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije nije tek dokument o Sarajevu iz druge polovine 18. stoljeća, i o autoru svome, nego je i nezaobilazno štivo o nama samima, o sudbinama i naravima ljudi sa ovih prostora, i zahvalna je grada za svakovrsna, ne samo jezička ispitivanja. Nezamisliva je, primjerice, nekakva sinteza o naderenosti nešega narodnog genija za humor i ironiju bez uvida u nadimke koje nose Bašeskijini suvremenici, kao što su: Ibrahim-baša, Posro (224), ili onaj janjičar iz 97. džemata, "kojeg su zvali Sutrabeg" (223).



Bilješke u tekstu

1. Mula Mustafa Sevki Bašeskija, Ljetopsi (1746-1804). Drugo dopunjeno izdanje. Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, 469.

2. Ljetopis (Uvod), str. 14, Up. i str. 5-24. V. još: Balić, Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta, Beč, 1973, str. 77.

3. Ljetopis, str. 11.

4. Dijelove navoda iz Ljetopisa štampane u ovome radu kurzivom Bašeskija je pisao na našem jeziku (arebicom); dijelovi, pak, koje želimo naročito istaći, a u originalu su pisani na turskom jeziku, tiskani su ovdje spacionirano.

5. Ljetopis, str. 453-455.

6. Uporedi: Ljetopis, str. 457; F. Nametak, Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih Muslimana na turskom jeziku, El Kalem, Sarajevo, 1989, str. 204.

7. Ljetopis, str. 442.

8. Uporedi: M. Okuka, U Vukovo doba, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, str. 13.

9. M. Huković, Alhammijado književnost i njeni stvaraoci, str. 110.

10. Đ. Šurmin, Osobine današnjega sarajevskog govora, Rad JAZU, knj. CXIX, Zagreb, 1894, str. 199.

11. Uporedi: D. Brozović, O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, Hrvatski dijalektološki zbornik, II, Zagreb, 1966, str. 158; S. Halilović, Govor Muslimana Tuholja (okolina Kladnja), Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VI, Sarajevo, 1990, str. 321. Opširnije u: A. Peco, Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, II dio, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, III, Sarajevo, 1982, str. 93-102.

12. Šurmin, op.cit., str. 199.

13. Ljetopis, str. 34-365.

14. V. Brozović, O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, str.140.

15. A. Peco, Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, I dio, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, I, Sarajevo, 1975, str. 258-260; Isti, Uticaj turskog jezika na fonetiku štokavskih govora, Naš jezik, n.s., knj. XVI, sv. 3, Beograd, 1967, str. 136.

16. V. Brozović, O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, 168; up. još: pljeva.

17. Tekstove četiriju narodnih pjesama na našem jeziku v. u Ljetopisu, str. 365-366.

18. Brozović, O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, str. 158.

19. Ljetopis (Uvod), str. 11.

20. Ljetopis, str. 446.

Dakle, nemoguće je u popisu stanovništva imati rubrike koje sadrže odrednicu - maternji jezik.
Zanimljivo.
Zato se i po novom zakonskom predlogu opet precizira da su uz osnovne lične podatke, tu i rubrike o državljanstvu, etničkoj/nacionalnoj pripadnosti, maternjem jeziku, veroispovesti...pa do informacija o zaposlenosti, mestu stalnog boravka, podaci u vezi s izbegličkim ili statusom raseljenih lica, kao i pitanje o tome da li takva lica imaju nameru da se vrate u mesto odakle su raseljena.

Uopšte mi nije jasno šta ti hoćeš onim kilometarskim primerima da dokažeš, a ako te zanima izvor ili referenca na popis iz 1991. obrati se demografima na forumu. Moji podaci su iz knjige nekoliko nemačkih autora - Nacije i njihova samopredstava: postdiktatorska društva u Evropi.

Ti ne smatraš važnim pitanje nazivlja "bosanski" ili "bošnjački", a ja upravo to smatram važnim.
Jer će sutra tvom ili nečijem detetu čiji su roditelji Hrvati iz npr. Zenice ili Tuzle, profesori u školi predavati upravo taj jezik.

A da nisi možda ti taj Savo, a ?

Čuo Dobrica Ćosić da je Stevan Dedijer bio u Turskoj pa ga pita kako je tamo, a Stevan mu kaže: U Turskoj ti je sve srpsko, a i počeo sam pisati srpski rječnik i stigao do hiljadu riječi i sve Turske, samo je pasulj naš

Post kao dobar primjer neshvaćanja. Ništa od navedenoga nije tema, niti je
bilo nametano kao takovo.

1. u popisima normalno doklazi do iskaza o nacionalnom jeziku,
to je bilo 1991., a bit će i ubuduće. Radi se o tom da su turbo-Bošnjaci
lagali i krivitvorili podatke iz posljednjega predratnoga popisa, a na to se
nijedan hrvatski il isrpsli zombie nije pošteno osvrnuo.

2. upis teksta Halilovića o jeziku bošnjačkoga autora iz 18. st. pokazuje da
je taj idiom bio itekako "hrvatski" po svomu suliku, pa su tim bizarniji grčeviti
muslimanski napori da održe umjetno srbizirani jezik iz zadnje poli 20. st.

3. tema bosanski-bošnjački uopće nije bila raspravni fokus ovoga slijeda

iscrpna analiza Hroboatos.

Samo zezaj aleksa.

Mada vidiš, ima tu istine, razdoblje mi je draže jer svakako slovenskije zvuči od perioda.
Obe reči se nalaze i u srpskom rečniku.

Ovaj topik je počeo sa rečju "sopstveno", koja kad je u narodskom govoru uporediš sa njenim sinonimom - "lično", u mnogome gubi na popularnosti, iako postoje specifični konteksti koji im razdvajaju upotrebu. Ovo sve pišem, naravno u nadi, da smem da izrazim vlastito mišljenje.

Korto je pismeni forumaš. Piše lepim hrvatskim književnim jezikom.
Drugopomenutog gospodina ne poznajem.

Gde su dokazi o krivotvorenju podataka iz popisa? Gde je bilo koji napis, vest, medijska buka oko toga, a podaci koje sam iznela su se pominjali mnogo puta u zadnjih desetak godina!?
Zašto se o tome (krivotvorenju) ništa nije čulo do sad (ako se u to sumnja, kao što kažeš)?

Moj post nije primer neshvatanja, nego pokušaj objašnjenja na čemu je moje težište, uostalom sama sam pokrenula tu temu. Možemo mi drviti do sutra o 18. veku i hrvatskim ili srpskim inačicama, ali u svetlu Anno Domini 2009, Bošnjaci su u svojoj državi uokvirili i normirali "bosanski jezik".
Kao što su i u Sandžaku (Raškoj oblasti u Srbiji) vrlo blizu tome da se bosanski jezik uči u školama i bude kulturna matrica i službeni jezik u svim opštinama koje imaju više od 15% muslimanskog stanovništva.
Mene samo zanima gde je temelj takvom nazivu. Ako tebe ili nekog drugog ne zanima odgovor na ovo pitanje, nema razloga da dalje polemišemo.

1. krivo si shvatio/la (ne znam o kom se radi) odgovor. Već rekoh da
oprjeka bosanski-bošnjački uopće nije tema.
O tom je inače raspisivano drugdje, npr.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Bosanski_jezik

2. glede krivotvorenja podataka- jest, bilo je u više navrata
apostrofirano kako je taj popis irelevantan, i to u više segmenata.
Muslimani su, recimo, tvrdili da su "mrtvi Hrvati" popisivani, tj. da
Hrvata u zbilji ima manje nego što je upisano; govorilo se i o netočnostima
nacionalih postotaka u Podrinjskim općinama itd.

Što se samoga jezika tiče u tom popisu, njegov jer naziv
problematiziran tek od kada se taj jezik pojavio, tj. od 1992. i, posebno, 1993.
Zorno je to iz ratnoga dnevnika Željka Ivankovića- inače "mehkoga Hrvata"-
"600 dana opsade", u kojem se vidi osupnutost nad tim imenom kao
nad njekom marsovskom pojavom o kojoj nitko živ nije čuo ništa
prije. Vidi se i iz reakcije Radoslava Dodiga na ustavne
petljavine oko jezika
http://www.bhdani.com/arhiva/132/t324a.htm


Pitanje je- zašto se nitko nije sjetio da problematizira
navodno 90% izjašnjavanje Bošnjaka za bosanski jezik 1991 ?

To bi bilo odprilike isto kao kako se na zapadu nije-generalno- nitko
(osim rijetkih za koje se čulo tek kad je sve prošlo) sjetio da problematizira
teror staljinizma i gulage i kolhoze, dok su Sovjetima pohvalne pjesmice pjevali
svi, od Feuchtwangera do Rollanda, od Manna do NYT-a ?

Jednostavno, bosansko je ime za jezik iskrsnulo tek 1993. i kasnije, i
tobože unisono izjašnjavanje Muslimana još 1991. za to ime jezika- koje nitko onda
nije primijetio- nije igralo praktički nikakvu ulogu u odbijanju Hrvata i
Srba da prihvate to ime za jezik. Po meni, pogriješili su što
su samo apstraktnim poredbenopovijesnim argumentima išli protiv
te tendencije. Dopuštali su da Muslimani-novoimenovani Bošnjaci- sada
imaju možda emocionalnu privženost baš tomu imenu jezika,
no nitko ozbiljan nije zbrojio dva i dva- kako to da nema nikakvoga
kontinuiteta za to ime jezika u muslimanskim medijima
i ideološkim krugovima, nego tek sa zakašnjenjem od dvije godine to ime
iskrsava- a prije su se, tobože, 90& Muslimani
izjasnili da su za to.

Pa da uistinu jesu- nitko ne bi 1993. i kasnije bio zgranut
i zbunjen bosnizacijom imena nacionalnoga jezika Bošnjaka.
Ili- da, dovođeno je to u pitanje, ali ne na plakatsko-polemičkoj razini, nego
tek u privatnim krugovima, potiho.

Što je fundamentalna pogrješka.