Izvor:
http://hrsvijet.net/index.php?option=co ... Itemid=332Geopolitičke igre i licitiranje opstojnošću i žrtvama stolačkih Hrvata
O geopolitičkom i geostrateškom značaju Dubravske visoravni sa Stocem kao prirodnim središtem ne treba trošiti riječi. Puni značaj tih prostora znali su i stari Rimljani prije više od 2000. godina, kada je osobno Gaj Julije Cezar došao pokoriti ilirsko pleme Daorsa, nakon čega i izgovori ono znamenito: „Veni, Vidi, Vici!“
Položaj Dubravske visoravni i te kako se pokazao značajnim i tijekom Domovinskog rata. Najprije je JNA, uz potporu lokalnog bošnjačkog pučanstva, tijekom druge polovice 1991. pacificirala taj prostor, da bi hrvatske snage, u proljeće 1992., u sklopu operacije oslobađanja Dubrovnika, Dubravsku visoravan stavile pod nadzor HV-a i HVO-a. Dubravska visoravan, prema mišljenju geostratega, zajedno s prostorom Tropolja (Kupreško, Livanjsko i Duvanjsko polje) jedan je od ključnih stupova u nadzoru nad srednjim Jadranom. Istodobno, upravo na ta dva težišna stupa u proljeće 1992. vođene su odsudne bitke, zahvaljujući kojima je ostvaren potpuni hrvatski nadzor nad Srednjim Jadranom ali i obranjen prostor BiH kojim prolaze dvije glavne komunikacije od juga ka sjeveru, sviđalo se to kome ili ne.
Da novonastalo stanje nikako nije bilo prihvatljivo tadašnjem bošnjačkom vodstvu pokazala je napadna operacija Armije BiH „Neretva 93“, čiji je temeljni cilj bio ovladavanje dolinom Neretve i izlazak na Jadransko more. Dakle, uzrok bošnjačko-hrvatskog sukoba na ovom prostoru poglavito leži u napadnim aktivnostima Armije BiH tijekom 1993. a ono što se u tom razdoblju događalo na području Stoca i Čapljine samo su posljedice koje su prouzročene od strane onih krugova koji su iz Sarajeva pokrenuli napadnu operaciju širih razmjera na neretvanskom operativnom pravcu.
Danas, dva desetljeća kasnije rat je nastavljen drugim sredstvima. Umjesto Armije BiH, atake na taj prostor danas kreiraju mediji, sudovi, entitetske institucije, različite udruge i pojedinci. Cilj je, naravno, postizanje onakvih rješenja kakva odgovaraju velikobošnjačkim središtima moći.
Metodologija je također poznata. Institucije hrvatskog naroda i pojedinci koji su u ratnom razdoblju djelovale na tom području žele se proglasiti zločincima. Međutim, kreatorima ovih procesa nikako ne ide u prilog činjenica da ljudskih žrtava i zločina uopće nije bilo a bez žrtave nema niti kaznenog djela.
Upravo stoga, kreatorima ovih procesa trebaju politikantske krivotvorine tipa „udruženi zločinački pothvat“, zločinačka organizacija“, „segregacija“, itd. Ovakve i srodne kovanice potrebne su političkim slijednicima onih koji su bezuspješno pokrenuli napadnu operaciju „Neretva 93“. Potrebne su im zbog promjene geostrateških odnosa na ovom području. Ne zanosimo se, i oni sasvim dobro razumiju značaj neretvanskog pravca i Dubravske visoravni. Jednako dobro, kao što su vojno-strateški značaj tog prostora znale sve vojskovođe od Gaja Julija Cezara do Franje Tuđmana. Uključujući naravno i Josipa Broza.
Stolački mali Bleiburg
Brozova priča na prostorima Stoca i istočne Hercegovine je posebno brutalna i krvava. Prema procjenama povjesničara na samom koncu II. svjetskog rata i poraća u masovnim grobnicama na tom području mučki je ubijeno nekoliko desetaka tisuća tzv. narodnih neprijatelja. Prema nepotpunim i neslužbenim podacima u tim godinama ukupno je stradalo nešto više od 20.000 hercegovačkih Hrvata. Iz same župe Stolac tada je ubijeno i nestalo 668 stanovnika hrvatske nacionalnosti, što je u potpunosti desetkovalo hrvatski narod na lijevoj obali rijeke Neretve.
Različiti povijesni izvori, kao i iskazi pojedinaca, kao mjesta najbrutalnijih pogubljenja na koncu II. svjetskog rata i poraću označavaju jamu Bišina kod Nevesinja, Trebinjsku šumu i dva mjesta masovnog stradanja u blizini Stoca: Radimlju odnosno Vidovo polje te jame na visoravni Poplat jugozapadno od Stoca.
Kao mjesta iz kojih su ratni zarobljenici dovođeni na ova masovna gubilišta navode se zatvor Ćelovina u Mostaru, te zatvori OZN-e u Stocu i Čapljini. Postoji i veći broj iskaza koji kazuju kako su čitave kompozicije vlakova korištene kao prijevozno sredstvo za prijevoz žrtava kojima su kao mjesta posljednjeg počinka, voljom KPJ i OZN-e, određene masovna gubilišta upravo ta mjesta. Za te potrebe korištena je željeznička postaja u Hutovu, s koje su zarobljenici bili odvođeni na masovna gubilišta na jamama na Poplatu, tvrde preživjeli svjedoci iz tog razdoblja.
Jame na Poplatu
Nekoliko različitih izvora svjedoči o masovnim ubojstvima na nekoliko kraških jama na visoravni Poplat, sa istočne strane magistralne ceste Stolac-Neum. Jedna od njih je poznata kao „Bodirogina jama“, dok je druga nazvana kao „Jama iza Đanove kuće“ a smještena je na čestici koja se zove Bakrač.
Ovu jamu je negdje 1959./1960., sasvim slučajno, dok je bio u potrazi za golubovima, otkrio Vjeko Mikulić-Braco. Nakon silaska u jamu, duboku 24 metra, Mikulić je, sudeći prema iskazu objavljenom u knjizi „Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“ (str. 736.), „ugledao mnogo glava…teško je reći, ali prvim pogledom rekao bih da ih ima preko stotine glava i plus drugih kostiju. .. Vidio sam porcije, noževe, viljuške, kaiševe,“ posvjedočio je Mikulić u svome iskazu.
Ivan Raguž – Ljević puno se ranije, također sasvim slučajno, našao na ovome sablasnom mjestu.
-„Prošao sam Križni put od Austrije do Kruševa kod Stoca. Došao sam u Kruševo u svibnju ili lipnju 1945. Odbornik me poslao u Odbor na Poplat da se javim Mehmedu Hairliću. Kad sam išao putem preko Poplata na Ravni nailazim na goveda koja riču. Pogledam i ispred njih vidim svježu krv po ledini. Razgledah oko sebe i ugledah jamu. Na nju je nabacana drača, a ispod drače vidim odjeću. Priđoh bliže i vidjeh da je jama puna do vrha“, stoji u iskazu Ivana Raguža-Ljevića, također objavljenom u knjizi „Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“ (str. 733.)
Prema nekoliko iskaza, među kojima je i onaj Zorana Mihića, iz Poplata, JNA je u nekoliko navrata u poraću dolazila na tu jamu. Mještani su tada zamijetili vojnike JNA sa bačvama na kojima je „pisalo H2SO4 i nacrtana mrtvačka glava“. Čemu je, i kome, trebala poslužiti kiselina čije je temeljno svojstvo „razaranje organskih tvari, nije teško dokučiti!?
Speleolozi društva „Špiljar“ iz Splita pregledali su koncem devedesetih godina također ovu jamu i potvrdili kako se u njoj nalazi mnoštvo ljudskih kostiju, o čemu postoji i uredan zapisnik.
Masovna grobnica na Radimlji
U neposrednoj blizini srednjovjekovne nekropole stećaka na Radimlji prije nekoliko godina, ni malo slučajno, podignut je spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Prema procjenama povjesničara upravo na tom mjestu, odnosno u velikim iskopinama nastalim zbog eksploatacije šljunka, partizanski egzekutori i ubili su desetak tisuća ljudi, žrtava Križnog puta, čiji je jedan odvojak završavao na prostoru istočne Hercegovine.
Masovna ubojstva na Radimlji , sudeći prema pokazateljima prikupljenim iz više izvora, započela su odmah nakon dolaska partizana, u jesen 1944., a nastavljena su godinama nakon rata. Na to mjesto dovođeni su također zatočenici iz mostarske „Ćelovine, zatvora OZN-e u Stocu, Čapljini, Čitluku i Ljubuškom.
Jedan od izravnih očevidaca tih zločina bila je Ana Perić iz Stoca, čiji je iskaz također objavljen u knjizi „Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“ (str. 731.). Prema njezinom iskazu ona se zimi 1944., idući po drva, zajedno sa susjedom Cvijom, na Radimlji vidjela kako se „iz zemlje dimi“, mada su „mraz, slana i studen bili okovali zemlju“.
-„Crni se zemlja od čahura. Vidimo krv i mnogo željezničkih kapa na zemlji. Tu je jedna velika čatrnja bez vode. Cvija je usput pogledala čatrnju i rekla: „Oh, Bože moj. Puna je ljudi. Bježimo!“ Tu su i 3-4 velike rupe, jame, odakle se kopao pijesak. Bile su pune mrtvih ljudi“, kaže se u iskazu Ane Perić objavljenom u knjizi „Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“ (str. 732.).
Ana Perić je još jedanput imala izravni susret sa posmrtnim ostacima ubijenih na masovnoj grobnici na Radimlji.
„Jednom je došao partizan po nas a uzmemo krampove i lopate i da idemo zatrpavati jame. Bilo nas je desetak djevojaka i žena. … Došle smo na Radimlju. Kod jama su ležali Milutinovića psi. Dvojica udbaša zapucaše na njih. Ne dao ti Bog vidjeti ono što smo mi vidjeli: ruke, noge, glave, samo malo posuto i pokriveno dračom. Zatrpavale smo to koliko smo mogle, bilo je tih 4-5 jama, velikih kao kuća i puna čatrnja. Poslije je sve to preorano i vinogradi posađeni“, stoji u nastavku iskaza Ane Perić, objavljenom u zborniku „Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“ (str. 732.).
Iskaz Ane Perić potvrdila su i istraživanja na terenu. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske, odnosno njezina ispostava u Ljubuškom, u ljeto 1998. otkopala je jednu jama i čatrnju na Radimlji, čime su potvrđeni iskazi Ane Perić i drugih svjedoka.
Politika određuje definiciju zločina
Sagledavajući pobrojane činjenice dolazimo do potvrde temeljnih teza o iznimnom geostrateškom značaju Dubravske visoravni od ilirsko-rimskog doba do današnjih dana ali i gorkih spoznaja o metodama koje su tamo provođene. Borba za prostor nadomak Jadranskom moru, pored kojeg prolazi cestovna komunikacija prema Panonskoj nizini i srednjoj Europi u prošlosti se vodila snagom oružja. Na tim drevnim hrvatskim prostorima, hrvatski narod opstade i unatoč mnogim nevoljama koje ga tu snađoše. Opstade tu i tijekom II. svjetskog rata i u teškim godinama poraća, obilježenih komunističkom strahovladom, preko koje su predstavnici druga dva naroda, što prikriveno-što otvoreno, pokušavali nametnuti svoju nadmoć.
U Domovinskom ratu Hrvatske snage, u sklopu operacije deblokade Dubrovnika i krajnjeg juga Hrvatske, staviše pod nadzor Dubravsku visoravan i neretvanski pravac. Naravno, ne prepustiše ga ni „nekadašnjoj braći“ koji su upravo preko toga prostora pokušali u jesen 1993. prodrijeti na Jadran te tako realizirati jedan od svojih pet strateških ciljeva.
U miru, koji posljednjih godina živimo, svakodnevno slušamo servirane medijske hajke o žrtvama i protjerivanjima nehrvata s tog područja, navodnim logorima, zločinima,itd. Rijetkima je, međutim, jasno da je u ovom slučaju riječ o namjernom brkanju uzroka i posljedica, što je posljedica sustavnog krivotvorenja činjenica i „ispiranja“ mozga. Uzrok svega onoga što se 1993. događalo u Stocu je velikobošnjačka nakana vojnog prodora prema Jadranu a posljedica je legitimna hrvatska obrana, što se nikako ne može izjednačavati.
Međutim, nitko od kreatora ovih medijsko-pravosudnih hajki ne pronađe niti jednu ljudsku žrtvu koja bi ukaljala legitimnu hrvatsku obranu tijekom časnih devedesetih. Kad ih već nema, onda se političari, mediji i tužiteljstvo na sve načine trude i pokušavaju izmisliti ih.
Umjesto izmišljanja i krivotvorenja, kreatori tih pamfleta mogli bi svratiti do masovnih grobnica na Poplatu i Radimlji te krenuti s istraživanjem zločina koji se uistinu dogodio i koje ne zastarijeva. Riječ je o genocidu nad jednim narodom, koji je počinjen u sjeni sukoba dviju zločinačkih ideologija, one nacional-socijalističke(koju bivši komunisti radije nazivaju fašističkom) i one komunističke.
Kako su nam kazali stolački Hrvati, izravnih svjedoka ovih zločina još uvijek ima živih. Kako među žrtvama, tako i među egzekutorima. Ima ih u Berkovićima, Bileći, Ljubinju, Mostaru ali i u Stocu, gdje i danas žive Hasa Emirović i Šefko Torković, koji su izravni sudionici i svjedoci u genocidu nad stolačkim Hrvatima koncem i nakon Drugog svjetskog rata.
Međutim, politika je očito odredila kako masovne grobnice prepune hrvatskih kostiju na području Stoca nisu zločin. Umjesto toga servirali su nam tezu kako je legitimna hrvatska obrana iz Domovinskog rata zapravo zločin koji se ne može oprostiti.
Naravno, ne ponudiše pri tome niti jedan dokaz, niti ime žrtve!
Ilija Zovko
