Drugovi i drugarice,
i kazat ću također: momci i djevojke!

Nisam znao, da ću danas govoriti, nisam ni slutio, da ću imati sreću vidjeti vas na okupu, gledati vaša nasmijana lica, te bistre oči, pune jedne volje, jedne želje, pune jednog plamena, za koji se ja nadam da neće nikada utrnuti, da će gorjeti sve, dok nešto do temelja ne izgori, a izgori tako, da ispod pepela ne ostane ni najmanja žeravka, da se ne bi zmija opet probudila i opet ugrizla. Vi ćete uraditi, što radite, kad idete putem, pa, kad zmiju vidite, petom joj glavu odmah gnječite.
Ja sam ovih dana putovao i drago mi je što se moje putovanje tako oduljilo, da nije nikada prestajalo. Od kuće do kuće, pa od ˝ničije˝ zemlje do ovdje, gdje vladate vi, to jest mi. (pljesak) Ušao sam u razne kuće siromašne, seljačke, i spavao sam na posteljama, što su mi ih velikodušno nudili, da se malo naspavam; gledao sam jadnu djecu, ali nigdje nisam opazio tragova potištenosti. Vidjeh, u svima jedna nada. Gledajte, da vi, omladinci, tu nadu ne razočarate. U našim je rukama, da tu nadu sada i izvršite. Moramo se ugledati na komuniste u Rusiji. I oni su iz početka puno diskutirali; sada rade, udaraju. Mi se moramo kaniti naših ˝horvatskih govorancija˝ i jedamput zauvijek koješta raskomadati, rastepsti, da osiguramo nešto novo. Eto, u vama je želja, u vama je volja, i ja se nadam da će to biti.
Drug je malo prije spomenuo, da sam jučer negdje rekao, kako je ovo prvi put, što se Hrvati napokon tuku za sebe.
I zbilja: od vremena, kad su vladali naši stari hrvatski kraljevi, Hrvati su uvijek bili primorani boriti se za nekoga drugoga, za Habzburgovce, za neke ugarske kraljeve; pa onda ih je Jelačić sakupio, da se bore protiv Madžara za Franju Josipa; borili su se s jednim generalom, pa s drugim, pa s trećim, za tuđe probitke, a nikada, da su ti jadni Hrvati dali svoju krv za svoju zemlju. Dok su se oni tako tukli, njihova je obitelj umirala od gladi. Naši su se Hrvati borili u Italiji, a jadna im žena nije kod kuće imala no jednu kravicu ili kozu, no i nju su plijenili.
Sada nije tako! Dajemo svoju krv, ali je dajemo za sebe. Kad imamo taj osjećaj u sebi, onda se drugačije diše i radi, jer znamo, zašto ginemo (pljesak). Uspomena će na vas u povijesti ostati, dok bude naroda, a njega će biti i ostat će, ako vi sada ne pustite, da ga Talijani i Nijemci satru.
Govorim kao Hrvat. Vi, junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama. To znači boriti se, braniti se, ne dati se! Vi ste prvi, koji možete hrvatski narod spasiti iz kritičnog položaja, u kojem se nalazio do prekjučer. Rekao bih, da je gospodin Hitler dogurao teški kamen do vrha, ali mu se izmakao i već se sada kotrlja natrag niz brdo. Njegova snaga slična je lavini: što dalje ide, veća postaje, da se na koncu ipad raspadne ili jadno svrši u ponoru. Zato držite se čvrsto, mislite uvijek unaprijed i borite se do kraja; nemojte nikada klonuti, da ne biste izgubili ni jednog trenutka.
Ja sam - kako vidite - čovjek u ˝nekim godinama˝, i to mi je sada žao. Nisam nikad osjetio tugu, što mi godine odmiču; sada mi je ipak žao. Nije mi pravo, što baš u ove dane nemam nekadašnju fizičku snagu. Da sam mlađi i jači, ja ne bih odavle govorio, nego bih sjedio tu među vama. Htio bih - kao onaj drug tamo - držati pušku u ruci i gledati nekog drugog, kako ovdje stoji i govori.
Ali to ne može biti.
Izrazit ću se ˝pjesnički˝, a vi se nemojte smijati: ja ću vas pratiti duhom. ˝Duhom pratiti˝ izraz je svih poltrona, koji ne žele rada, koji hoće samo da sjede. To nije slučaj sa mnom.
Želim samo, neka mi Bog dade toliko života, da mogu vidjeti uništenje neprijatelja, i da ugledam ono nešto novo, što mora nastati poslije ovakve oluje, poslije tolike zloće, i poslije toliko čvrste volje, koja joj se suprostavila.

Govor Vladimira Nazora partizanima;
Slunj, siječanj 1943. godine