Kako?

Sve ovo, ispreturati bi trebalo.
U red dovesti one grabežljive.
A, može li se nerazumne urazumiti?
Je li moguće, zadovoljiti jebežljive?

A šta, i kako s nemirnima?
Trebali njih na miru pustiti?
Nek' jure, u nemiru nestaju.
I tako se ne znaju opustiti.

Kako sanjare probuditi?
Vječite one, što teško se bude.
Sve važnosti što prespavaju.
U životu se ne snalaze, svemu čude.

Kako neurednima, reda uvesti?
Može li se dodirnuti nedodirljive.
Umišljene kako na zemlju spustiti.
Kojim načinom, pomiriti nepomirljive?

Pušačima strasnim kako dokučiti?
Da rade u korist vlastite štete.
Dok strasno potežu, puše...dime.
Nedužne da skraćuju cigarete.

Kako ratobornima onemogućiti?
Nasilno hvatanje za vratove?
Fino im, riječima, na uljudan način.
Izbiti iz glave, te njihove ratove.

Kako bankarima, mešterima, lihvarima?
Sudbine sviju nas iz ruku uzeti.
Sve to na početno stanje vratiti.
Nezaslužena im dobra oduzeti.

U redu to, povjerenje je poželjno.
Svejedno se kontrolirati mora.
Kako dilemu riješiti vječnu?
Tko će kontrolirati, kontrolora?

Pitanja gomila, odgovora nigdje.
Sve više mi se ovo, sve manje dopada.
Cigaretu dohvatam, duboko potežem.
A, svijet, kad mora, pa, neka propada.
borky

Djeca ulice

Po ulicama
sudbine razasute.
Odbačeni, prezreni,
poraženi bolom.
U kandžama smrti,
gladju ubijeni.
Ljepilom omamnjeni,
bijedom…alkoholom.

U vječnoj borbi
za komad neba.
Ispružena ruka,
bez išta unutra.
Otupio pogled,
beznadno luta.
Očaj u očima,
i strah od sutra.

Još samo flaša
ljepila.
Otrovno, gorko
stanje.
Nemoćni bijeg,
od stvarnosti krute.
Neuspjelo, lažno
olakšanje,
i lica, što skamenjeno šute.

A, Lima…Managua…
Bogota…Manila…
bezosjećajno tutnje,
vrište… žive.
Valjaju se i dalje
preko leševa malih.
I mrtve ih gaze.
Ni dužne, ni krive.
borky

Brdovita duša

Nisam,
na brdovitom Balkanu
mogao.
Dušu, mirnu, ravnu …spokojnu,
birati sebi.
Uzeh što mi se ponudi.
Zapade me ova duša balkanska.
Kvrgava, plahovita, brdovita.
Sad je moja...pa, ili bi, il` ne bi.

Odavno nosim teret,
borbe s dušama brdovitim.
Kao izvor planinski, su nemirne.
Bujaju, pjene, nose, ruše.
Nije lako ništa,
na Balkanu biti.
A, najmanje ovo jadne,
nemirne, balkanske duše.

I kada ljubi...kad mrzi, gori.
Ratove bogumilske svoje vodi.
Uvjek u grču nešto sprema.
Uzavrije, proključa....troši se.
Ta duša nikad, živa mira nema.

Napeto, zaludjeno...strasno,
na sve se ogluši, šta život nudi.
Nedohvatljivosti dohvata neke.
I cijeli život za njima ludi.
borky

Platana.


Izletio je na opasnoj krivini.
Razbio se u nepreglednom zavoju, na desno.
Nije poštivao, ni propise, ni upozorenja…
Niti je mario za crne točke... ograničenja.
Meni se eto čini, da sve je to radio svjesno.

Za njega su tvrdili mnogi, da je prekoviše živ.
A sada dok leži ovako i prekoviše mrtav.
Ti isti tvrde, za svoju nesreću, da i sam je kriv.
Kažu, da bio je na svoju ruku….takoreći svojeglav.
Neki se kledu da bio je hazarder pravi.
Kockao se govore, sa životom...izgubio partiju.
Vele…da sam je sebi, vječito radio o glavi.

Ja sam mu bio drug...nerazdvojan ...što kažu.
A sad nas je razdvojila ta stara platana.
Kada malo razmislim, bije me nemilo ogorčenje.
Zar zbilja nije mogao…poštivati crne točke?
Voziti život po propisu…paziti na dužno ograničenje.
Zar se morao ludirati tako…razbijati nedužne platane.
Mater u crno zavijati, a i meni, Boga mi, tužiti dane.

Pitam se, da li je zbilja tragedija kad netko?
Tragično završi, nešto što mu nikako drugačije ne ide.
Nego ga, baš to tragično, privlači tako silno…magično.
Da ne poštuje, propise…crne točke…. upozorenja.
Te juri neke zanose...ushite...neka velika uzbudjenja.

Šta reći, ovako, na kraju.…žao mi do Boga ove platane.
Slomnjena… izudarana... sve više se krivi.
Ne mogu je zaštiti, ni znakovi… ni upozorenja.
Ni velika crna točka, na njoj nacrtana.
I sve mi se čini, da će joj presuditi jednoga dana.

Nisu to čista posla…s tom platanom.
Da mi sam Bog to kaže…ima tu nekog vraga… ljudi!
Optužio je stari Mrvo nedužnu platanu.
Gledajući je krvnički ispod oka….podmuklo.
Sjekira bi tu ljudi… vjerujte vi Mrvi, trebala da sudi.

Vozim se polako…poštujem ograničenja.
Ulazim u krivinu …očima tražim crnu točku.
Nema je !…ni nje, ni platane….samo tri-četiri
granitne pločice …na jednoj je ime moga druga.
Čitam… i odjednom, za platanom starom.
Hvata me neka neizmjerna tuga.
ante

Poljubci
Kao uobičajno, jutro i opet,
vraća nas u svakodnevno stanje.
Na pragu kuće, dok nestaješ mašem.
Mahanje me ide, sve slabije, sve manje.

Hajd‘ Bog! Do večeras…i pazi mi se!
Razgovor razumijevanja, do daljnjeg odgodjen.
Za utjehu! nagradu, ili tko zna zašto.
Poljubac suvišni, pored usana pogodjen.

Nekad je bio, pun željene strasti.
Sada se samo kao navika šalje.
Usne ne pogodjene, stisnute šute.
Prelazimo preko tog, idemo dalje.

Idemo dalje, pa, da! al‘ kuda?
Dojam ostavljamo, da to znademo.
A, sve šta smo do usavršenosti doveli.
Pored poljubaca, je se krademo.
borky

Prošlost

Zaboraviti, trebalo bi prošlost.
Izbrisati je, pa opet ponovo.
Lakše bi bez nje živjeti bilo.
Svaki dan nešto da počinje novo.

Ne obazirati se više na ono.
Što je nestalo, otišlo… ne stoji.
Boljelo nas ne bi to nešto.
Što prošlo je, nestalo, ne postoji.

Ovako, sve se ispremješalo..
Mori nas prošlost, biju sjećanja.
Čisto nam nije, ono juče, ovo danas.
Vrtimo se na rubu nemirnoga stanja.
borky

Borky, vidim sav si u nekoj tugi, crnilu i beznadju.
Odmori se malo, možda će sunce i Tebi zasjati i razvedriti Ti dušu i počet ćeš pisati sa više optimizma i vjere u sutra.
Neka Ti je Korizma laka i blagoslovljena!

Neznam čemu

Oko mene svuda,
bura i galama.
Sve su neke bitke, 
svi su nešto važni.
Svi bi neke krive,
ispravljali Drine.
A ja bi sve posl'o,
u tri materine.

Dodijala borba,
za komadić sira.
K vragu!...da ne olanem,
neku jaču psovku.
I ruke na ledja, 
a pogled u prazno.
Dobrovoljno idem,
u svoju mišolovku. 
borky

A kako???
- Teško, vrlo teško!
A, svijet, kad mora, pa, neka propada.
- Na kraju krajeva, kad već mora ...

Ipak, nešto se mjenja:

"Pogrebno poduzeće" je promijenilo ime...
sad se zove:
"Završni radovi u zdravstvu"

Na kraju puta

Iz mraka se izvlačim!
Obzirno obzirem.
Duša previre
Kao da umirem
Ustavljam...zastajem
sve brišem...brljam,
stresam se, nastavljam,
Pa dalje srljam.
Krišom se ogledam,
Kao u transu...
U nedogled razvlačim
Ovu tužnu seansu.

Al neka!
Hrabrim se.
sebi govorim..
Pobrisati sve ću
I da se ne borim.
Nek nestaje...konačno
Neka ide sve ovo.
nek prestaje...ne žalim
niti jedno slovo,
Oduška ću tražiti
u pakosti sjaju...
sa zadovoljstvom staviti,
Točku na kraju.

Davno se ovo
napustiti trebalo...
Moralo se još prije...
Još davno otići!
Iznad groblja osjećaja
Spomen ploču podići
U bijeli mramor
Uklesati da stoje
Ovdje nek u miru počivaju:
Sva moja nadanja,
uzdizanja, moja padanja,
blago u gospodinu preminule,
sve nade, sve iluzije moje.
borky

Očinji vid

Zakleo bi se, van običaja.
Obično nije,
van običaja da se zaklinjem.
Ne bi da nešto,
ispadne na krivo,
Običaje svoje,
poslije da proklinjem.

Moram, i evo priznajem.
Kledem se, van običaja,
u očinji vid.
Znam!
Nije lijepo tvrditi nešto.
A, potom vas obuzme,
nelagoda i stid.

Razmišljam podrobno,
kako bih rekao.
Zaklinjanje svoje,
donekle ublažio.
Kledem se, kako rekoh,
vidom očinjim.
Da ovo nije, to, šta sam tražio.

Životno putovanje ,
uzeti možete.
Ovako, ili onako,
kako god znate.
A, ja vam se evo,
vidom očinjim kledem.
Kako god pogledam,
bez povratne je karte.
borky

"NISTE ME SHVATILI", A. DOLIĆ (osvrt na pročitano) PDF Ispis E-mail
denis
Thursday, 25 October 2012
Image

piše: Denis Kožljan

Eto, moram priznati da već duže vrijeme nisam imala priliku pročitati ovako dobre, istinski dobre stihove poput ovih koje je Ante Dolić objavio u svojoj zbirci, a posvetio Vladimiri. Već me i sam naslov zaintrigirao, naime vrlo dobro osjećam poruku koja iza naslova stoji. Nitko, naravno ne shvaća jednog pjesnika, jednog čovjeka prepunog emocija ali i strasti, čovjeka bogatog životnim iskustvom. Pa, tko bi ga i mogao shvatiti, danas u ovo neko ludo vrijeme kad svatko ide svojim putem, glođe se za neki bolji status u društvu, za imati što višelove jer duša nije više toliko bitna...No, autor ovih pjesama, jako dobro zna što je porukom htio reći..."nije mi do njih ni do njihova bola...odlazim u ovaj ponoćni čas...ne marite...niste me shvatili...ni ja vas..."



Jak je Ante kao osoba ali i kao pjesnik jer i kad bi možda mogao pasti, od bola, samoće, nepravde, težine životnih okolnosti, mraka, on ne očajava, piše o ljepoti života kojeg uspoređuje sa rudnikom u Andama. S druge pak strane, uzimajući pri tom i sebe u obzir, kaže..."mi smo ljudi i moramo imati drskosti u sebi, upravo zbog te činjenice...On nikada ne posustaje, ni kad je možda trebao umrijeti kaže, tamo osamdesetih, eto dočekao je i devedesete...misleći pri tom na rat. Jedno je sigurno, jako ga boli nepravda, ova nepodnošljiva demokratična farsa današnjeg društva, unosi košmar i neko sivilo u njegovu dušu. Koliko puno čemera, jada i tuge ima na njegovuu srcu, možemo shvatiti iz naslova samo nekih pjesama poput Sumorni mrak, ne očajavaj, Lijeva rukavica, Crno dugme...Dakle dok pušta da stihovi teku tako lijepo kao rijeka koja završava u moru, rimujući svaki drugi stih, a ponekad i u slobodnoj formi, Ante Dolić svom čitatelju poklanja paletu prelijepih, metaforičnih pjesama koje kao što jednako tako govore o ožiljcima i košmarima njegove duše, odjednom na jedan, zadivljujući, pomalo ironičan ali i humorističan način piše o livanjskom parku, o Zrinki, o Sarajevu, priča o svojim čežnjama, o neispunjenim životnim vizijama, često upotrebljavajući vrijeme "DA SAM....



Posebnu jednu suptilnost kojom razbija sumornost, tugaljivost životne stvarnosti, unosi u pjesme posvećene svojoj voljenoj Vladimiri. Pa kaže.."Ja Jesenjin nisam al pjevat ti hoću...žali za mladošću, govori o prolaznosti pa se pomalo i boji starosti, osjeti se to ponekad kad piše o slomljenim snovima, o razbijenim čašama, , o misteriji života kao takvog... I sve da sam, dalje ponavlja pjesnik, bilo bi mi bolje...pa onda pobija tvrdnju i kaže..."hoću da se kajem za pijanstvo, a možda i neću...Idu godine, popušta razum, gubi podlogu, a onda takvo stanje u očekivanju Godota, prenosi na društvo u cjelini...Međutim iako je i sam prošao mnoge životne prepreke, trebao preboliti odlaske voljene, iako mu se ni malo ne sviđa situacija i položaj čovjeka u društvu, Dolić još uvijek ima snage pa se i sam pita :"Ma tko bi mene shvatio?"

Priznat ću da sam se u ovoj knjizi nekako u pojedinim dijelovima poistovjetila sa njegovim stanjem duše, čini mi se da i ja poput Dolića, posjedujem emocije, teško proživljavam nepravdu i ljudske gluposti, ali opet pronalazim hrabrost, prebacivši situaciju u neki humoristički okvir i tjeram dalje, po svom.

Crljiva jabuka

Nek' prolaze
godine...
Neka stare!
Nek' boraju, šaraju,
stenju...neka pušu!.
Srce sve teže
za nekim nek' tuče...
neka tijelo lome,
umaraju dušu.

I dokle se meni,
sve polakše hoće.
One jure, grabe,
ujedaju ...glodju.
I za njih ja imam
rješenje u ruci.
Stajat ću po strani,
i čekat da prodju.

A kada prohujaju,
odnesu me...bace!,
Kad prožderu ovo,
moje tjelo bijedno.
Kao crv ću negdje
jabuku potražit.
U nju se uvući,
i bit će mi svejedno.
borky

Odlazak

Polako odlazim u svoju šutnju.
Sa puno sjete i teške volje.
Lijepo je bilo, dok trajalo je.
Želim ti sreću, i sve najbolje.

Ispružene ruke, na rastanak.
I pogled kruži nemiran, vreli.
Kao lahor dodir nježni na vlaš.
Možda se nekada budemo sreli.

Rastanke ne volim, al' šta je, tu je.
Nešto sam sjetan, grlo se steže.
Al' idem danas putem svojim.
Da ne bi sutra, bilo još teže.
borky

Takav sam!

Neka mi zamjeri,tko hoće.
Ne ljutim se!
Pravdati ne umijem.
Oduvijek, svoje sam,
tjerao priče.
U tudje se i ne razumijem.

Bio sam!
To i ptice na grani pjevaju.
Protiv retorike,
šupljih priča.
Jedni diktiraju, drugi zjevaju.
paradu slave…
tog neukusnog kiča.

Bio sam!
Na to sam ponosan…
Cjepljen protiv čopora...
razuzdane mase.
U kolo se hvatao nisam.
S parolama...u se...na se... poda se.

Bio sam!
Tako da kažem...
imun na limun.
Ideologija propalih,
obećanja razni.
Kakafoniju o budućnosti svjetloj.
Shvaćao sam ,
kao manifest prazni.

Bio sam!
Al' o tome dosta.
Povlačim lanac,
i puštam vodu.
ove me se stvari,
više i ne tiču.
Mogu da ostanu....
a, mogu i da odu.
borky

Jadi obični

Evo, stigao sam, dokle jesam.
Umoran!
Od niskih udaraca, nemilih.
Izboran!
Lica snuždena, čela smrknuta.
Namršten!
Neispunjenih želja.. u čežnji živoj.
Raspršen!
Nedosanjanih snova, od sive jave.
Prevaren!
Od ljubavi nevine, ljubavi prave…
Iznevjeren!
Od sretne zvijezde nemarno, nemilo,
Zapušten!
Od vjere u bolje i sretnije sutra…
Napušten!
Od sreće, radosti, veselja.. žalosno
Zapostavljen!
Nemiru svome, na milost, i nemilost…
Ostavljen!
Od ideologija raznih, i priča praznih…
Izliječen!
Na pravome putu, samome sebi …
Ispriječen!
Od svega, mi milog i dragog…
Porobljen!
U gorčinu ne želim biti
Zarobljen!
Pa glavu gore, a stas i dalje
Uspravno!
Neka se ne vidi, da srce kuca…
Isprazno!
borky

Pa šta

Da te nije...
Pa šta!
Život bi i dalje tekao. 
Pa da!...
Sunce se 
i bez tebe radjalo,
Pa šta!
I zvijezde bi
bile na broju.
Pa da!
A ja bi bio tužan.
Pa šta!
Ne bi imao 
ljubav svoju.
Pa da!

Da te nije
Pa šta!
Snova bi nestalo.
Pa da!
Očiju tvojih nasmijani.
Pa šta!
Sumorno bi se vukli dani.
Pa da! .
Ni ruža ne bi bilo.
Pa šta!
Sve šta je drago,
i milo. 
Pa da!
Nestalo bi...
Sve se izgubilo...
Pa šta!
Ništa!!!
borky

Sabahile

Sokakom na uranku prolazi.
Kaftan ogrnula, od fine svile.
Čaršija utihnula, horoz se čuje.
Kuda li je krenula na sabahile?.

Pokrete lagane pogledom pratim.
Gordo prolazi, kao vila prava.
Pod nanulama kaldrma odzvanja.
Bu sabah je danas, pa, zašto ne spava?

Da javim se...Merhaba nazovem?.
Kuda se uputila za bu sabaha?
Da li bi skupa s menom htjela.
Na Yol krenuti, kara sevdaha.

Neka nas zanos na Yol odvede.
Dilber osjećaje probudi u nama.
Smetnemo kader, i samo kismet.
Sretne nas prati, od sabaha, do akšama.
borky

Minka

Minka je bila neukrotivo divlja
Kad kažem nedukrotivo..bila je sila.
Zašto to pričam? - rane stare diram?
A kome bi pričao...ako vama neću.
Ispričao da Minka je, svojeglava bila.

Imala je par nejednako izlizanih čizama.
Voljela ih je, mislim više nego mene,
Traperice na tri mjesta poderane
Stvarno su joj stajale, kao salivene.
Vjerujte! Bila je cura...mozak da stane.


Biciklo je vozila, bez kočnica.
Veselo, bezbrižno, kao u šetnju.
I tako Minka, kočit znala nije.
Divlje je, otkočeno ravno furala.
Redovno negdje izazivala pometnju.

Moja pometnja u tome je bila.
Nema se tu puno...u dvije riječi stane,
Sad kada je prošlo, ona odfurala dalje.
Eh! - jebi ga! - sad znam i priznajem.
Nisam je pred izbor stavljati smio.
Ja, ili čizme, nejednako izlizane.
borky

Proljeće

Proljeće je!
Dohvataju me
pružene čari,
lagani nemiri,
razbudjele strasti,
Proljeće je! lud sam...
ne odgovaram nikome.
Nema veze šta mi,
na um može pasti.

I budan ovako.
Kao proljeće ovo,
trošiti ću ludilo,
dokle ga još ima.
Kamen svaki, ja ću,
okrenut i viknut…
vješajte se visibabe,
prošla je zima.


Govorit ću svima,
čelo da podignu.
Probleme nek' puste...
sami će se riješit.
S proljećem pod ruku,
ja ću razdragano,
krenuti niz rijeku,
tužne vrbe tješit.
borky

G-dine Doliću, vaš je talenat neosporan.

Moje brige
Sanjao sam... fino je bilo.
nešto o tebi sam sanjao milo.
Sve divne stvari da mi radiš.
Pazi se dušo, kad kreneš vani.
Debele gaće obuci, šal zamotaj.
Nemoj milo da mi se prehlediš.
Varljivi su ovi, proljetni dani.


I pazi srećo, cestu dok prelaziš.
Ako je crveno ...molim te stani.
Ne žuri se nikud, kakva je priša.
Isto ti je, na jednoj ,i na drugoj strani.
A, kada kreneš, fino...polako.
Probiraj asfaltom, kuda je mekše.
Okreni se pogledaj na obje strane,
Ne vjeruj semaforima i oni griješe.

Srećice moja, propuha se pazi.
Stepenice pomične nisu za tebe.
Svoj nosić slatki, u šal zamotaj…
I pripazi dušo da ti ne ozebe.
Dok ja se ovako, iz daleka brinem.
Ti hrabro se probijaš kroz džunglu grada.
I još bi te samo zamolio, milo
Pripazi i kišobran, da ne nastrada.
borky

Pod vrbom!

Ljubio sam ju…
predano, ljubio jako.
Sa mnogo strasti…
Svakako…nekako.
Bilo je svega,
I za razonodu...
Za priliku…nepriliku…
I za svaku zgodu

Probao sam ovako…
Probao onako.
Ljubio po vratu,
pa dalje niz struk.
Bila mi je slatka,
nježna neizbiježna.
bila mi je žena,
ljubavnica...drug.

Ljubio sam ju
napamet...
očiju zatvorenih,
dok bila je, pored,
pod menom, na meni.
Oči sam joj ljubio,
usta žedna...
i mjesta zgodna…
i ona nezgodna.

Bilo je, na travi,
pod vrbom...vodom,
i svakom većom…
i manjom zgodom.
Dok bila je vesela,
zamišljena tužna...
u vremena dobra,
manje fina....ružna.
Ljubio sam je šaputajući
ponekad i ječeći,
i ležeći je bilo...
dešavalo se i klečeći.
Bilo je svega…
sad ničega nema.
Zašto je to tako?
Ne znam!
Al‘ pustimo! - to je,
neka druga tema.
borky

Odlazak

Vlak dolazi, polako…
stenje, staje... pišti
a u meni želja
da ne ideš vrišti.
U meni sve gori...
ostaj!… nemoj ići…
vlakovi će
i bez tebe
već nekuda stići.

Dok razmišljam tako…
ti kaniš se poći,
kroz kosu mi rukom
prolaziš i veliš…
kako ti je …znadem!
osjećam sa tobom,
znaj da iste misli
sad sa menom dijeliš.

Ne! ne.. ti i ne slutiš…
u kojoj sam komi...
zamućena pogleda,
odlazak ti pratim,
vlak polazak veselo,
najavljuje…pišti…
ko skamenjen stojim,
ne mogu da shvatim…

…da mi tebe odnosi,
ostavlja me nijemo,
ruku što mi maše
i nevidim više,
izgubljen u gomili,
besćutnoga svijeta,
suzu pustit neću! …
a, tko da je briše ?

borky